REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-1239/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetnikom društvu Ćurković & Šanjug d.o.o. Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 016-245/2007 sklopljenog dana 13. ožujka 2007. između ZI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.704,47 eura, sa zateznim kamatama tekućim i to:

- na iznos 3,42 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos 14,30 eura od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos 2,87 eura od 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos 17,53 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 19,78 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos 20,80 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos 17,99 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos 18,75 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos 14,42 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos 11,22 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 12,07 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 13,75 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 13,61 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 11,91 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 15,10 eura od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos 17,65 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 21,30 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 20,47 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos 25,41 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 24,47 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos 26,30 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos 42,12 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos 38,86 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos 48,81 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos 45,37 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 39,84 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 51,51 eura od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos 66,35 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 55,84 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 59,88 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 55,19 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 56,04 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 75,90 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 77,84 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 94,43 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 85,91 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 76,58 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 75,58 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 74,86 eura od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos 79,31 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 83,19 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos 83,71 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos 81,02 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos 82,83 eura od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos 84,07 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos 81,99 eura od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 82,54 eura od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos 80,97 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 77,64 eura od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos 81,24 eura od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 82,97 eura od 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos 81,71 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 74,92 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 80,69 eura od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos 81,20 eura od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 78,93 eura od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 71,89 eura od 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos 71,72 eura od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos 73,44 eura od 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos 76,22 eura od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos 80,05 eura od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos 78,07 eura od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 79,48 eura od 30. studenog 2013. do isplate,

- na iznos 81,07 eura od 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos 82,05 eura od 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos 84,14 eura od 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 83,38 eura 31. ožujka 2014. do isplate,

za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 68,72 eura te se tuženikov prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.479,43 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 394,80 eura sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 24. travnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je sa ZI kao ustupiteljem s jedne strane sklopio Ugovor i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. O prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik, koji o tome nije iznio nikakve upite, a niti prigovore. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz činjenice kako je upravo tuženik pravni sljednik društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877.

Dana **.**.2007. ZI i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili su Ugovor o kreditu, broj: 016-245/2007, i to pravni prednik tuženika kao kreditor, a ZI kao korisnik kredita, a navedenim Ugovorom, između ostalog, ugovoreno je kako je tuženik tužitelju kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 23.797,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj nadalje navodi kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak , uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne. O navedenim odredbama ugovora nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo (ne)postupanje pravnog prednika tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita.

Činjenica da je tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. godine do kraja 2008. godine, a u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/17. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, pravni prednik tuženika odnosno tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost eura) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku. Utvrđenja iz navedenih presuda obvezuju sud u ovom predmetu sukladno odredbama čl. 138.A Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022), te čl. 502.C Zakona o parničnom postupku.

Nastavno, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku, na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR-a). Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu za iznos koji čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta, odnosno ukupno 3.704,47 eura prema konačno specificiranom tužbenom zahtjevu u podnesku od 2. srpnja 2025.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ističe prigovor zastare, nedostatka aktivne legitimacije, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prvotno ističe kako, sukladno ranije navedenom, nije osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, međutim, čak i da se uzme u obzir da bi navedene odredbe bile ništetne, posljedice ništetnosti su propisane odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe, isključivo bi korisnik kredita imao pravo potraživati povrat temeljem takvih odredbe, a ne i treće strane. Kako se odnos između korisnika kredita i banke vrednuje i štiti u okviru zasebnih i kogentnih pozitivnih propisa, to tuženik smatra da je riječ o tražbini koja se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga te sklopljeni Ugovor o cesiji ne proizvodi pravne učinke.

U odnosu na nedostatak pravnog interesa tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, . Ističe kako je potrebno sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

U odnosu na razloge za osporavanje visine tužbenog zahtjeva tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja.

Na pripremnom ročištu tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja koji je potom na ročištu 30. listopada 2024. precizirao te je naveo kako ističe prigovor radi prijeboja iznosa od 68,27 eura.

3. Tuženik je na ročištu 25. ožujka 2024. odustao od prijedloga za saslušanjem bankarskog službenika ZII a na ročištu 30. listopada 2025. odustao je od prijedloga za saslušanjem svjedoka ŠI (javni bilježnik). Sud je odbio prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza za saslušanjem svjedoka HI kao i ostalih dokaznih prijedloga budući je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri raspravljeno za odlučivanje te isti nisu relevantni za donošenje odluke.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis ZI upućen ovdje tuženiku predmeta: Obavijest o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. (list 7 spisa), dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 1. lipnja 2023. (list 8 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo Hypo Alpe-Adria bank d.d. (list 10-186 i 187-363 spisa), ugovor o kreditu broj: 016-245/2007 od 13. ožujka 2007. (list 364-367 spisa), solemnizacija ugovora o kreditu kod javnog bilježnika Željke Horvats Pernar (list 368 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023. (list 369-374 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizički osobama (list 399-400 spisa), preslika članka „Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“, iz: Zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014. godine (list 450-465 spisa), glasilo Hypo Alpe-Adria-Band d.d. XII/05 (list 590-598 spisa), mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. od 13. studenog 2015. (list 604 spisa), tabelu G1: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 605-609 spisa), članak objavljen u publikaciji Pravo i porezi br. 11/20 naslova "Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla" (list 620- 626 spisa), otplatni plan (list 675-677 spisa), dopis ovdje tuženika upućen ZI predmeta: Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 4. svibnja 2023. (list 678 spisa), pregled prometa za klijenta (list 679-687 spisa), specifikacija uplata (list 688-690 spisa), financijsko vještačenja izrađeno od Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 24. lipnja 2024. (list 700-706 spisa), nalaz i mišljenje izrađeno od strane Centra za financijska vještačenja d.o.o. izrađeno za predmet poslovni broj P- 357/2024 (list 720-743 spisa), usmeni iskaz sudskog vještaka Petre Blašković (list 748- 749 spisa), iskaz svjedoka ZI (list 758-760 spisa).

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim, a tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-245/2007 od 13. ožujka 2007. o valutnoj klauzuli te za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti takve odredbe.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, visina te zastara predmetnog potraživanja kao i pravni interes na postavljanje deklaratornog zahtjeva sadržanog u točki I. izreke.

8. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 016-245/2007 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 13. ožujka 2007. između ZI i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.797,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kredit je odobren za kupnju novog motornog vozila.

9. Među strankama nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

10. ZI je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 1. lipnja 2023. Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine prema kojem ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (predeniku tuženika ) navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima (čl. 2.).

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan , jer je zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 12. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

12. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

14. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

16. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili ZI i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 13. ožujka 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka ZI, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

17. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz zamolbenim saslušanjem svjedoka ZI te iz njegovog iskaza u bitnom proizlazi kako mu je u auto kući (Autowillu) u Zagrebu prodajni predstavnik rekao da će mu riješiti najpovoljniji kredit te ga je uputio javnom bilježniku. Nakon što je potpisao dokumentaciju kod javnog bilježnika vezanu za kredit, istu je odnio u auto kuću i u vrlo kratkom roku preuzeo je automobil. Navodi kako nije vodio nikakve pregovore s bilo kime iz banke već su ga svi unaprijed pripremljeni papiri dočekali kod javnog bilježnika. Navedenu pripremljenu dokumentaciju je potpisao i prilikom toga ga nitko nije upozorio na bilo kakve rizike vezano za predmetni ugovor niti je uopće imao bilo kakav kontakt s nekim iz banke. Otplatio je cijeli kredit sam. Navodi kako je bio svjestan da potpisuje ugovor o kreditu, prije potpisivanja ga je pročitao ali nitko ni od strane banke a ni od strane javnog bilježnika nije ga informirao o značajkama ugovora, rizicima ugovora o kreditu ili o statusu potrošača. Automobil koji je kupio u auto kući bio je za njegove osobne potrebe i potrebe njegove obitelji.

Sud je prihvatio iskaz svjedoka ZI vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle iz iskaza svjedoka a niti izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao ZI o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Također iz njegovog iskaza je utvrđeno da je motorno vozilo koje je kupljeno na temelju predmetnog ugovora o kreditu svjedok ZI koristio isključivo za osobne potrebe.

18. Nadalje obzirom na istaknuti prigovor tuženika u pogledu nedostatka pravnog interesa za postavljenje deklaratornog zahtjeva valja istaknuti kako upravo zbog općenitije prirode postupka po tzv. kolektivnoj tužbi predmet istog nije bio pojedinačni Ugovor o kreditu kojeg su zaključile stranke pa stoga tužitelj, unatoč pravomoćnom dovršetku postupka po kolektivnoj tužbi, ima pravni interes u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a da se u ovoj parnici deklaratornom odlukom suda utvrdi kako je upravo predmetni Ugovor o kreditu djelomično ništetan.

19. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje te je istim utvrđena visina preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta koji bi se plaćali da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 24. lipnja 2024. utvrđeno je da ukupan iznos pretplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 3.704,47 eura. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi i da je ukupan iznos koji je tužitelja manje platio posljedično na pad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita , ukupno iznosi 68,27 eura. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.636,20 eura.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke te je isti dodatno i usmeno argumentiran i obrazložen na ročištu 30. listopada 2024.

20. Nadalje, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

22. Pri tome valja napomenuti kako nisu osnovani navodi tuženika kako bi u konkretnom slučaju bila riječ o zabrani manjeg značaj pa da se u tom slučaju ništetnost i ne može isticati u smislu odredbe čl. čl. 326. st. 2. ZOO-a jer je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

23. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 3.704,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

24. Prema tome tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 3.704,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

25. Tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 68,72 eura specificiran na ročištu 30. listopada 2024. nije osnovan jer tužiteljevim plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja tuženik nije ništa primio niti je stekao bez osnove (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci posl. broj: Pž-3441/2022). Također Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe ugovora idu u korist potrošača, kakva je situacija u ovom slučaju. Isto tako prednik tužitelja je isplatio tuženiku u spornom razdoblju onaj iznos u kunama koji je tuženik od njega tražio pa prema tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao. Stoga, nema nikakvog stjecanja bez osnove tužitelja jer svaki izračun anuiteta vrši upravo tuženik sukladno kojem izračunu je tužitelj izvršio plaćanja. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke .

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastava podnesaka od 22. studenog 2023. i 2. srpnja 2024. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), sastava podneska od 21. ožujka 2024. iznos od 50,00 eura (Tbr. 8/4 Tarife), za zastupanje na ročištima 25. ožujka 2024., 30. listopada 2024., 10. siječnja 2025. i 11. ožujka 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), ročišta za objavu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) što uvećano za trošak PDV- a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.937,50 eura.

Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura i presudu u iznosu od 112,95 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) , trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 350,00 eura, troškovi pristupa za svjedoka (iznos od 22,50 eura sukladno rješenju od 10. siječnja 2025..) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 2.479,43 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat zatraženi putni trošak u iznosu od ukupno 166,20 eura budući je saslušanje svjedoka zamolbenim putem pred Trgovačkim sudom u Pazinu određeno upravo na prijedlog tužitelja a radi ekonomičnosti postupka te je stoga punomoćnik tužitelja, kao što je to učinio punomoćnik tuženika, za navedeno ročište mogao osigurati zamjenu sa područja zamolbenog suda. Prema tome zatraženi putni trošak ocijenjen je nepotrebnim kao i trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Zakonu o sudskim pristojbama, te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Zagreb, 24. travnja 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.