REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1548/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 449,30 EUR, zaključio je glavnu raspravu 19. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Doroteje Jurčić i tuženikovog punomoćnika CĐ, te donio i objavio rješenje i presudu 24. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 14,25 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. studenoga 2007. do isplate.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103732953, sklopljenog između korisnika kredita ŽĐ, [adresa] (sada CĐO, [adresa]) i tuženika od 26. studenoga 2007., sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,80% (nulacijelihdevedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 435,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 27. studenoga 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 435,05 EUR za razdoblje od 27. studenoga 2007. do isplate po stopi koja prelazi stopu koja se određuje na način određen u točki II. izreke ove presude, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 539,81 EUR sa zateznim kamatama od 24. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103732953, sklopljenog između korisnika kredita ŽĐ, [adresa] (sada CĐO, [adresa]) i tuženika od 26. studenoga 2007., sadržane u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,80% (nulacijelihdevedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“, te isplate iznosa od 449,30 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamata. U tužbi u bitnome navodi da je 26. studenoga 2007. tuženik sklopio s korisnikom kredita ŽĐO Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607- 5103732953, te da su tužitelj i korisnik kredita sklopili Ugovor o cesiji broj OV- 4014/2023 na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kredita sklopljenog s tuženikom, o čemu je tužitelj obavijestio tuženika dopisom od 10. lipnja 2023. Zbog navedenog je tužitelj aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak. Predmetni ugovor o kreditu je potrošački jer se radi o stambenom kreditu građana. Predmetna ugovorna odredba je tipska odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tuženik kao banka obračunavao je kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 3.293,34 HRK, sada 449,30 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naveo je da je tužitelj dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita kao svog prednika jer se taj status ne presumira. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, te sporna ugovorna odredba propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Ističe da je korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, o naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao kredit korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Korisniku kredita je uslijed posebnih odnosa s njim odobrena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,80% što predstavlja za korisnika kredita sniženje iznosa predmetne naknade. Iznos naknade od 0,80% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Osporio je tužiteljeve navode kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita jer su se ulaznom naknadom pokrivali točno određeni troškovi. Sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Istaknuo je prigovor zastare. Osporio je početak tijela zateznih kamata i visinu kamatne stope.

3. U nastavku postupka tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu. Na pripremnom ročištu održanom 13. siječnja 2025. tužitelj je djelomično povukao tužbu za iznos od 14,25 EUR po osnovi ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i isplate iznosa od 435,05 EUR po osnovi ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Budući da se tuženik nije protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbu, sud je, na temelju odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), odlučio kao u izreci rješenja.

4. Na pripremnom ročištu održanom 13. siječnja 2025. tuženik je učinio nespornom činjenicu da je korisnik kredita uplatio tuženiku iznos od 435,05 EUR po osnovi ulazne naknade, dakle, visinu uplaćene naknade i visinu tužbenog zahtjeva. U preostalom dijelu je u bitnome ostao kod navoda iz odgovora na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to:

Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (str. 7. – 11. spisa), obavijesti o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (str. 13. spisa), Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103732953 od 26. studenoga 2007. (str. 14. – 25. spisa), izvatka iz zemljišne knjige (str. 28. – 29. spisa), Ugovora br: 38/117-2007 od kupoprodaji stana i pripadajućeg vanjskog parkirališnog mjesta od 24. listopada 2007. (str. 30. – 38. spisa), očitovanja volje za upis posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige (str. 40. – 43. spisa), Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu (str. 44. – 49. spisa), posebne ponude stambenih kredita (str. 114. – 115. spisa), izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa (str. 116. – 122. spisa), obračuna naknade za bankarske usluge (str. 123. spisa),

Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka CĐO.

Nije izveden dokaz provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer je na ročištu održanom 13. siječnja 2025. tužitelj odustao od tog dokaza budući da nije sporna visina naplaćene ulazne naknade po predmetnom ugovoru o kreditu.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Nakon djelomičnog povlačenja tužbe, predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103732953, sklopljenog između korisnika kredita ŽĐ, [adresa] (sada CĐO, [adresa]) i tuženika od 26. studenoga 2007., sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,80% (nulacijelihdevedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“, te isplatu iznosa od 435,05 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i ŽĐ (sada CĐO) kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103732953 od 26. studenoga 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu (str. 14. – 25. spisa).

Nije sporna niti činjenica da su korisnik kredita ŽĐ (sada CĐO) kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023., a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (str. 7. – 11. spisa; dalje: Ugovor o ustupu).

9. Uvidom u Ugovor o kreditu (str. 14. – 25. spisa) utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine uz čvrstu valutnu klauzulu, odnosno stambeni kredit za kupnju stana u izgradnji u skladu s Ugovorom o poslovnoj suradnji. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Naprotiv, iz iskaza svjedoka CĐO proizlazi da se radilo o stambenom kreditu radi kupnje stana u kojem je živjela, a u kojem danas više ne živi. Prema tome, sud je utvrdio da se radi o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka CĐO jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je CĐO kredit ili predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

10. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 91.708,25 CHF.

11. Člankom 10. stavkom 1. Ugovora o kreditu, je, između ostalog, određeno da „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,80% (nulacijelihdevedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“

12. Uvidom u Ugovor o ustupu (str. 7. – 11. spisa) utvrđeno je da je korisnik kredita kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima (članci 1. i 2. Ugovora o ustupu). Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik CĐO.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

18. Na temelju iskaza svjedoka CĐO, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je jasan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, je utvrđeno da kad je došla u banku, da je dobila pisani dokument, odnosno ugovor, da nisu pregovarali o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, da joj je službenik banke preporučio da, s obzirom na svrhu kredita, uzme upravo ovu vrstu kredita u „švicarcima“, te da tu nije bilo pregovaranja s bankom u smislu onoga što bi ona željela. Nadalje je utvrđeno da joj službenik banke nije objasnio na što se odnosi naknada troškova obrade kredita, već su joj samo dane uplatnice koje treba platiti i vratiti u banku s potvrdama o uplati.

Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos troškova obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, s time da taj trošak minimalno iznosi 200,00 kn. Međutim, korisnik kredita nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 0,80% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21. Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadi za obradu troškova kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

23. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi je vratiti tužitelju iznos od 435,05 EUR koji je korisnik kredita nesporno platio tuženiku po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita.

25. Nije osnovan prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

26. Na iznos od 435,05 EUR, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu troškova kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, suprotno tuženikovoj tvrdnji, zatezne kamate teku od dana obavljenog plaćanja, koji dan (datum) tuženik nije osporio.

27. Međutim, tuženik osnovano ističe kako se stopa zatezne kamate u konkretnom slučaju određuje na način propisan odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne na način propisan tom odredbom za odnose iz trgovačkih ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtjeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove, dakle, o izvanugovornom odnosu.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. – III. izreke presude.

29. Tužitelj je u ovoj parnici u cijelosti uspio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 435,05 EUR, dok je tužba djelomično povučena za iznos od 14,25 EUR zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi te se radi o neznatnom dijelu zahtjeva. Zbog toga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u cijelosti u skladu s odredbom članka 154. stavka 5. ZPP-a.

30. Tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 27. kolovoza 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 13. siječnja 2025. i 19. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 400,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 500,00 EUR. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i za presudu u iznosu od 26,54 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 539,81 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose.

31. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

Zagreb, 24. travnja 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.