REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6554/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: LŠ, L, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Andrej Ležaić, odvjetnik u Zagrebu, Savska 56 A, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 11. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice i tužiteljičinog opunomoćenika te zamjenika tuženikovih opunomoćenika, 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine, broj: 423393804, od 16. svibnja 2012., sklopljenog između tužiteljice i tuženikovog prednika i to u dijelu koji glasi: ''…jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita…''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 586,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 803,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 5. studenoga 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica 16. svibnja 2012. sklopila s Raiffeisen stambena štedionica d.d., Zagreb, Ugovor o stambenom kreditu sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine. Raiffeisen štedionica d.d., Zagreb, je pripojeno društvu Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb. Pod toč. 5. Ugovora o stambenom kreditu sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava, broj: 423393804, ugovoreno je plaćanje jednokratne naknade za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita koja je iznosila 586,00 EUR. Navedena odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, o spornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ista odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru po načelu ''uzmi ili ostavi''. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužiteljice, kao korisnika kredita. Ista odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Također je bitno napomenuti da iz samog Ugovora nije razvidna njezina visina, čime je povrijeđen zahtjev transparentnosti. Tužiteljici nije bila razjašnjen odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali određeni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Slijedom svega gore navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe glede naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) te posljedično isplatu iznosa 586,00 EUR sa zateznim kamatama od 19. svibnja 2012., uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama

2. U odgovoru na tužbu predanom ovome sudu e-komunikacijom 9. prosinca 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koji prethodi listu 46), navodi se da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužiteljica smatra ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi tužiteljičini navodi su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen Odlukom o naknadama za usluge stambenih kredita Raiffeisen stambene štedionice, na koju upućuje čl. 5. Ugovora. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim što je predmetna naknada navedena u samom Ugovoru o kreditu, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim Okvirnim uvjetima za odobravanje namjenskih kredita. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik se pri tome poziva na pravno shvaćanje Suda Europske unije u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Dakle, neosnovani su navodi tužiteljice da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe je potrebito da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja Ugovora o kreditu. Tuženik se u istom smislu poziva na pravno shvaćanje izraženo presudom Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-311/18 od 3. rujna 2018., kojom je zauzeto stajalište da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je predmetnu naknadu platila i na istu nije imala prigovora, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu se poziva na odluku, kojom je zauzeto shvaćanje da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes, nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare. Ukoliko bi se tužiteljica u odnosu na prigovor zastare pozivala na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik se očituje kako slijedi. Navedeno se pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora, s obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Naime, ako zastara tužiteljičine tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim završetkom ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05., isto bi značilo da tužiteljičina tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c st. 2. ZPP-a. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, sve i da je predmetni Ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 12 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužiteljica podnijela tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o stambenom kreditu sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine, od 16. svibnja 2012. (list 4-8), povijesni izvadak iz sudskog registra za Raiffeisen stambena štedionica d.o.o., Zagreb, od 29. listopada 2024. (list 9-32), otplatni plan Ugovor o kreditu, od 18. svibnja 2012. (list 33), prednika tuženika Odluku o naknadama za usluge stambenih kredita Raiffeisen stambene štedionice d.d., Zagreb, s primjenom od 9. studenoga 2011. i Okvirne uvjete za odobravanje namjenskih kredita za stambene potrebe građanima Republike Hrvatske 05/2012/RK (list 50-58) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 11. ožujka 2025. (list 71 i 72).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u svezi tzv. ulazne naknade, odnosno uglavka kojim se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita, kao i drugih troškova, a u visini i na način određen Odlukom o naknadama za usluge stambenih kredita kreditora, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženikov prednik s tužiteljicom sklopio u Zagrebu 16. svibnja 2012. Ugovor o stambenom kreditu sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine.

Sporna je ništetnost navedenog uglavka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost, dok nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

6. Uvidom u Ugovor o stambenom kreditu sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine, od 16. svibnja 2012. (list 4-8), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita, te GŠ, kao sudužnika te GŠ i ovdje tužiteljice, oboje kao založnih dužnika, kojim je utvrđeno pravo na stambeni kredit i državna poticajna sredstva odnosno pravo na stambeni kredit ostvareno je temeljem Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje i Ugovora o stambenoj štednji br. 423501704 štediša: ĆŠ i br. 423393804 štediša: LŠ, te da su po navedenim Ugovorima stečena prava na državna poticajna sredstva u iznosu 807,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom kamatom po stopi od 2,50% godišnje (toč. 1.); u svezi visine osiguranja ugovoreno je da se istim Ugovorom osigurava povrat stambenog kredita u iznosu 58.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i državnih poticajnih sredstava iz toč. 1. istog Ugovora do iznosa 807,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti uvećanog za pripadajuće kamate, naknade i troškove, odnosno ukupno do kunske protuvrijednosti iznosa 59.407,00 EUR uvećanog za pripadajuće kamate, naknade i troškove te da je iznos državnih poticajnih sredstava iz toč. 1. istog Ugovora podložan promjeni u slučaju izmjene Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (toč. 2.); ugovoren je kredit u iznosu 58.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a koji je vrijedio na dan puštanja kredita u tečaj (toč. 3.); glede kamatne stope ugovoreno je redovna kamata od 5,50% nepromjenjiva (toč. 4.); glede naknade je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita, naknade za vođenje računa stambenog kredita i slanje izvadaka, naknade za opomene po kreditu, naknade za opomene zbog nedostavljanja osnovne dokumentacije, naknade za otkaz kredita neurednom dužniku, naknade za promjene po kreditu (promjene dužnika, sudužnika, jamca, promjene založene pokretnine/nekretnine, druge promjene ugovornih uvjeta), naknadu za prijevremenu otplatu kredita (konačnu i djelomičnu), naknade za izdavanje raznih potvrda i obračuna, naknadu za izdavanje brisovnog očitovanja, kao i druge troškove, a u visini i na način određen Odlukom o naknadama za usluge stambenih kredita kreditora s kojom trenutnom mjerodavnom Odlukom je korisnik kredita upoznat što potvrđuje potpisom istog Ugovora; O promjenama visine naknada odlučuje kreditor promjenom Odluke o naknadama za usluge stambenih kredita kreditora, s čime korisnik kredita izražava suglasnost potpisom istog Ugovora; Naknade i visina istih naknada, a za eventualne druge vrste usluga kreditora, odredit će se drugim odlukama kreditora; Visina naknada i troškova može se za vrijeme trajanja istog Ugovora mijenjati ovisno o administrativnim troškovima (troškovi poštarine, pripreme i ispisa dokumenata, troškovi telefona idr.), troškovima rada u poslovnom procesu (npr. rad djelatnika i vanjskih suradnika), operativnim troškovima (troškovi ureda, održavanja, dorade i razvoja informatičkih sustava, troškovi upravljanja rizicima poslovanja, troškovi sigurnosti i osiguranja i dr.), regulatornim uvjetima (npr. promjene Zakona i propisa) te tržišnim uvjetima (troškovi koji se odnose na uvjete i način pružanja usluge) (toč. 5.); ugovoren je rok otplate od mjeseci (toč. 6.); ugovorena je namjena: izgradnja obiteljske kuće i opremanje obiteljske kuće (toč. 7.) i ugovorena je visina anuiteta u iznosu 414,84 EUR te su mjesečni anuiteti nepromjenjivi i sastoje se od glavnice i obračunate kamate, a zadnji anuitet može biti i manji od ostalih anuiteta (toč. 10.).

7. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 11. ožujka 2025. (list 71 i 72), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2012. godine kod tuženika podigla predmetni stambeni kredit, vezan uz EUR, uz fiksnu kamatnu stopu, uz rok otplate od 18 godina. Istim kreditom je tužiteljica kupila obiteljsku kuću u [adresa], kojom kućom je tužiteljica riješila svoje stambeno pitanje. Predmetni kredit je tužiteljici prvi kredit, dakle nema ranijih iskustava u ovoj vrsti kreditiranja. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Anuitete kredita je otplaćivao tužiteljičin suprug, uz napomenu da tužiteljica i njezi suprug imaju zajednička novčana sredstva koje zajednički koriste. Predmetni kredit i dalje se otplaćuje, dakle nije otplaćen. Slučajnim odabirom je tužiteljica izabrala ovdje tuženika za kreditora. Nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije tužiteljicu informirao o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi te o ekonomskim i pravnim posljedicama istih. Tužiteljica nije imala mogućnosti pregovarati odnosno nije bila u mogućnosti utjecati niti izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu, već naprotiv isti Ugovor predočen je tužiteljici kao Ugovor koji se ne može mijenjati. Naime, tužiteljicu su zanimale ugovorne odredbe u svezi naplate naknade za obradu kredita, no nitko joj nije razjasnio strukturu odnosno koji parametri određuju visinu tzv. ulazne naknade, a koja ugovorna odredba se tužiteljici činila nelogičnom i suvišnom. Tužiteljica je prije potpisa-sklapanja Ugovora pročitala isti Ugovor te joj je sve bilo jasno i razumljivo, osim što nije imala mogućnosti dogovora i izmjena pojedinih ugovornih odredbi. Prije sklapanja Ugovora je tužiteljica prigovorila tuženiku u svezi predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi. No, tuženik je povodom tužiteljičinog prigovora odgovorio da nema mogućnosti izmjene Ugovora.

8. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi koje je dostavio tuženik, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 13. veljače 2025. (list 69 i 70) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, s obzirom da će drugim prihvaćenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

9. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019., Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. i Rev- 673/23 od 13. veljače 2024., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

10. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje obiteljske kuće, kojom je riješila svoje stambeno pitanje, dakle novac koji je utrošila iskoristila je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

11. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženikov prednik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornog uglavka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženikov prednik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, koje su predmet ovog spora, a kojim se upućuje na Odluku o naknadama za usluge stambenih kredita kreditora odnosno sukladno istoj Odluci se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove poglavito u ovom slučaju glede naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade), suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih kreditori navodili svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženikovog prednika, kao stambenu štedionicu. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikovim prednikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornoj odredbi, pa da se stoga ista ne bi mogla smatrati nepoštenom. Naime, proizlazi da je tuženikov prednik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženikov prednik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

Ujedno, ukoliko je Ugovor o kreditu ispunjen, a što nije ovdje slučaj jer se isti kredit i dalje otplaćuje, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

12. Neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

13. Naime, ranijom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj mjerodavnoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

14. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane stambene štedionice, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženikov prednik ne bi omogućio tužiteljici niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporni uglavci čl. 5.) nisu bile uključene u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušane tužiteljice, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

15. Osim toga, upravo pravilno tužiteljica tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnik kredita, mogla samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem iste odredbe u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da je pravilna. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužiteljice, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik, kao pravni sljednik kreditora ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore je tuženikov prednik sklapao obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

Međutim, spornom ugovornom odredbom u biti je tuženikov prednik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, sukladno Odluci o naknadama za usluge stambenih kredita kreditora, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

16. Nadalje, ranijom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na spornu ugovornu odredbu ne odnosi se isključenje testa nepoštenosti. Naime, pravno shvaćanje je Suda Europske unije, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud Europske unije tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud Europske unije protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavkom u Ugovoru, kojim je visina naknade za odobrenje kredita nije bila propisana, već se upućuje na Odluku o naknadama za usluge stambenih kredita kreditora, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženikov prednik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužiteljica je nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao stambenu štedionicu, kako glede njezine pregovaračke moći, tako i njezinog stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženikov prednika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženikov prednik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženikov prednik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i o čemu određeno izravno ovisi visina naknade. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženikov prednik uopće nije niti pokušao razjasniti tužiteljici zašto joj je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužiteljici izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, stambene štedionice su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to pozivom na svoju Odluku, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući naknade i troškove u visini i na način određen jednostranom Odlukom kreditora. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se je tuženikovom predniku obvezala platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženikov prednik je financijska institucija i odobrenje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženikov prednik je bio dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)

Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana isplate/korištenja kredita kada je naplaćena naknada za obradu kredita do isplate, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženikov prednik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženikov prednik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženikov prednik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženikov prednik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

17. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

18. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

19. Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je upućivanje na Odluku o naknadama za usluge stambenih kredita kreditora, odnosno predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

20. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 586,00 EUR za trošak obrade kredita, to tim više što ista visina naknade, kao i datum naplate iste 18. svibnja 2012., nije sporan (list 69), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2012., kao dana nakon dana isplate/korištenja kredita i ujedno naplate iste naknade s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenom čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

22. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) te zastupanja na ročištima 13. veljače 2025. i 11. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,54 EUR i za presudu u iznosu 26,54 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 803,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

23. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na 13. veljače 2025. i 11. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 750,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

24. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

25. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 53,09 EUR i - opun. tuženika.