REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1240/2024

U  I M E R EP U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Nelli Stipaničev, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate u iznosu od 1.933,28 EUR, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. ožujka 2025., u prisutnosti z. punomoćnika tužitelja SP, odvjetničkog vježbenika i punomoćnika tuženika, s danom objave 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu 188-50-3592044 sklopljenog 28. srpnja 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., i KP, kao korisnika kredita, koja glasi: ''3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 489,84 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 03. kolovoza 2006. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. pod nazivom OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu 188-50-3592044 sklopljenog 28. srpnja 2006. između tuženika kao kreditora i KP kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor''.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 116,21 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 10. kolovoza 2012. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 489,84 EUR i na dosuđeni iznos od 116,21 EUR u visini razlike između potraživane stope koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i stope dosuđene stavkom II. i IV. izreke ove presude.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 EUR s zateznim kamatama od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 437,50 EUR s zateznim kamatama od 24. travnja 2025. do isplate, te za isplatu zateznih kamata na troškove parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 EUR po stopi koja čini razliku između potraživane stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka

IV. izreke ove presude, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi da su tuženik kao kreditor i KP kao korisnik kredita 28. srpnja 2006.. sklopili Ugovor o kreditu 188-50-3592044 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), temeljem koje je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 24.249,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom vraćanja od 84 mjeseca. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu da je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva za odobravanje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, na način da se navedena naknada obračuna i naplati prilikom prvog korištenja kredita. Tako da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu zahtjeva za odobrenje kredita dana 2. kolovoza 2006. u iznosu od 489,84 EUR/3.690,69 kn. Osim toga, da je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te da se na sve ono što nije regulirano samim Ugovorom o kreditu primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim tijekom trajanja predmetnog ugovora. Tako da je korisnici kredita 9. kolovoza 2012. prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita naplaćena naknada u iznosu od 116,21 EUR/875,59 kn. Tvrdi se da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, kojeg je unaprijed u cijelosti sastavio tuženik, koji je pri tom postupao u okviru svoje trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), budući da je kredit uzimao u svrhu financiranja kupnje novog vozila, a ne u svrhu obavljanja svog zanimanja ili eventualne poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Korisnik kredita da je, dakle, u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, koji nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetnih odredaba o ulaznoj i izlaznoj naknadi, kao sastavnom dijelu od strane tuženika unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, a niti da su mu navedene odredbe bile pojašnjene od strane tuženika. Time da je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a tuženik da je postupao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pored toga, da je korisniku kredita isplaćen iznos kredita koji je bio umanjen za iznos ulazne naknade, a da mu je tuženik ugovorne kamate obračunavao na ukupno ugovoreni iznos kredita. Ističe da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s predmetnim Ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj smatra da su ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva za odobravanje kredita te ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a time i, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetne. Napominje da je i Sud Europske unije u presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni. Pored toga, odredba čl. 9. Ugovora o kreditu o naknadu za prijevremenu otplatu kredita da je ništetna i temeljem odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO) budući da je visina te naknade neodređena i neodrediva. S obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takva ugovora (čl. 323. ZOO-a), to da je i korisnik kredita OP imala prema tuženiku tražbinu povrata iznosa od 487,61 EUR plaćenog temeljem ništetnih odredaba čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine KP da je tu tražbinu ustupila tužitelju. Stoga tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev poliže opisan u izrijeci presude. Podneskom od 6. veljače 2025. tužitelj je ispravio tužbeni zahtjev obzirom da je bio pogrešno upisan OIB tužitelja.

2.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se priroda eventualne potrošačke tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi ulazne i izlazne kreditne naknade protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega da je ustup takve tražbine, u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a, nedopušten, uslijed čega da niti Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tuženiku pa da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati od tuženika nikakvu isplatu. Osporava da bi odredba čl. 3. Ugovora o kreditu bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega da u smislu odredaba ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost/ništetnost. Osim toga, da je visina obveze korisnika kredita koja proizlazi iz te odredbe jasno određena u samom Ugovoru o kreditu, da ju je korisnik kredita sam mogao izračunati, da je ta obveza korisnika kredita bila naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je korisnik kredita odabrao za sebe najpovoljniji kredit te da je plaćanje te naknade određeno tuženikovim općim aktima, za koje je korisnik ugovora izjavio da je s njima upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Sve i da je dopušteno ocjenjivati poštenost navedene odredbe, da tužitelj nije dokazao da da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke da moraju biti ispunjene da bi se neka odredba smatrala nepoštenom. Sve to da je potvrdio i Sud Europske unije u presudi u predmetu C-621/2017, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da ugovorna odredba o naknadu za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13. Tuženik osporava i da bi bila ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, budući da je istu korisnik kredita bio dužan platiti na temelju općih akata tuženika, čiju je primjenu prihvatio i izjavio da je upoznat s njihovim sadržajem, a koji akti podliježu kontroli Hrvatske narodne banke koja je i sama u svojim smjernicama odredila da ako je potrošački ugovor o kreditu sklopljen prije 2010., da se naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćuje sukladno važećim tarifama banke, uz napomenu da je Zakon o potrošačkom kreditiranju stupio na snagu tek 1. siječnja 2010. te se ne primjenjuje na ugovore koji su sklopljeni prije toga. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare te osporava tijek zateznih kamata, budući da se on ne može smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3.

U očitovanju na odgovor na tužbu ( podnesak od 25. srpnja 2024.) tužitelj ističe da je cesija potrošačke tražbine valjana, slijedom čega da je on aktivno legitimiran zahtijevati isplatu od tuženika u ovom postupku. Smatra da činjenica da je korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog sadržaja ugovora kao i iz činjenice da je korisnik kredite podigao kredit za kupovinu automobila za osobne potrebe. Nadalje, te odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi da se ne mogu smatrati niti jasnima, niti lako razumljivima niti lako uočljivima. Ovo iz razloga što korisniku kredita nisu bili prezentirani troškovi koje tuženik ima u vezi obrade kreditnog zahtjeva i njegova odobravanja, niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji s iznosom kredita koji se traži, a niti da je bilo jasno po kojem tečaju će se ta naknada obračunavati. Osim toga, da sama činjenica da je trošak ulazne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kojima je odobren viši iznos kredita plaćaju veći iznos ulazne naknade, ukazuje na to da se tom naknadom ne pokrivaju stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi i odobravanju kreditnog zahtjeva, pri čemu su sve te radnje neminovno u opisu radnog mjesta odgovarajućih zaposlenika banke, a koji za taj rad nisu plaćeni prema ostvarenom broju odobrenih kredita. Zbog svega toga tužitelj zaključuje da su troškovi koji su na opisani način prebačeni na korisnika kredita, ugovaranjem ulazne naknade, nerazmjerni njihovoj stvarnoj visini. Osporava stajalište tuženika o početku tijeka zastarnog roka te se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici njegova građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

4.

Tijekom dokaznog postupka pročitani: dopis tuženika ( list 10, 29 spisa), otplatni plan ( list 11-19 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice ( list 27 spisa), potvrda o transakcijama ( list 29 spisa), potvrda ( list 32 spisa), Ugovor o kreditu (list 34. – 37. spisa), obavijest tuženika o cesiji (list 38 spisa) Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine ( list 39. – 43. spisa), tuženikovi uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih vozila (list 96. – 98. spisa), tuženikova Tarifa naknada u poslovima kreditiranja građana (list 99.-100. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje KP (list 199. - 200. spisa) sva sudska praksa u spisu.

5.

Sud nije provodio predloženo financijsko vještačenja obzirom da je visina tužbenog zahtjeva nesporna.

6.

Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

7.

Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu te povrat iznosa koje je tuženik primio od korisnika kredita, KP, temeljem tih odredaba.

8.

Među strankama nije sporno da je KP prilikom sklapanja Ugovora o kreditu imala status potrošača te visina tužbenog zahtjeva.

9.

Među strankama je sporno jesu li navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, je li nastupila zastara utuženog potraživanja i početak tijeka zateznih kamata.

10.

Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj:

79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 28. srpnja 2006.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

11.

Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je KP sklapala taj ugovor kako bi ostvarila financiranje kupnje vozila koji joj je trebao služiti u svrhu obavljanja njenog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza same KP ( list 199.-200 spisa), koja je navela da je predmetni kredit služio kupnji vozila, slijedom čega se zaključuje da je KP Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca. 12.

Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

14.

Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a/03).

15.

Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03).

16.

Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

17.

Iz iskaza svjedokinje KP proizlazi da ona nije imala mogućnost pregovaranja u pogledu sadržaja pojedinih odredaba Ugovora o kreditu te da je taj ugovor u cijelosti pripremila banka (tuženik). Navela je da je pokušala pročitati Ugovor ali kada je primijetila da ne razumije odredbe da je odustala od čitanja. Ističe da je zatvarala kredit da je platila naknadu za zatvaranje kredita.

18.

Iz iskaza svjedokinje KP sud je utvrdio da odredbe čl. 3. i 9.. Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnog pregovaranja, te je sud nedvojbeno utvrdio da ista nije mogla utjecati na obvezu plaćanja tih naknada niti na njihovu visinu.

19.

Štoviše, tuženik to niti ne osporava. Tuženik tvrdi da je KP bilo jasno da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ugovorenu čl. 3. Ugovora o kreditu te da ima pravo na prijevremenu otplatu samo pod uvjetima određenim u općim aktima tuženika, sukladno čl. 9. Ugovora o kreditu.

20.

Nadalje, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi ''Naknada – 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'' te odredba čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor'' nisu niti predmet niti cijena tog ugovora.

21.

Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

22.

Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

23.

Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 24.249,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, radilo se je o potrošačkom kreditu građana za kupnju novog vozila Hyundai, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 84 mjeseca, u 84 jednaka mjesečna anuiteta koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 15,00% godišnje (čl. 1., 2., 4., 6. i 7. Ugovora o kreditu).

24.

Iz toga proizlazi da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

25.

Isto tako niti odredba čl. 9. Ugovora o kreditu kojim se izvršenje prijevremene otplate kredita vezuje za odobrenje i jednostrano određene uvjete kreditora, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

26.

Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati jesu li te odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

27.

Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade iz čl. 3. Ugovora o kreditu, a za koju se u promotivnim uvjetima tuženika tvrdi da služi pokrivanju troškova ''obrade i osiguranja kredita'', a niti je tuženik te troškove specificirao u ovom postupku.

28.

Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz samih navoda tuženika (iz dostavljenih promotivnih uvjeta) proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o ''modelu osiguranja kredita'', o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

29.

U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

30.

Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

31.

S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i osiguranje kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

32.

Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

33.

Što se tiče odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem kojim se izvršenje prijevremene otplate kredita vezuje za odobrenje i jednostrano određene uvjete kreditora, valja istaknuti da iz samog ugovora nije jasno o kojim se to uvjetima kreditora radi. Nadalje, iako je tom istom odredbom ugovoreno da se na sve ono što nije izričito navedeno u ugovoru primjenjuju opći akti kreditora, osnovni je preduvjet primjene tih općih akata, koji u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a predstavljaju opće uvjete ugovora, taj da su isti poznati suugovaratelju njihova sastavljača (čl. 295. st. 5. ZOO-a), a da tuženik nije dokazao da je Tarifu naknada u poslovima kreditiranja građana (list 99-100. spisa), u kojoj se navode parametri za obračun naknade kod prijevremene otplate kredita, ikada uručio korisnici kredita KP niti da joj je ukazao gdje bi iste mogla pronaći, ako je eventualno poslovna politika tuženika bila da se isti osobno ne uručuju, već da se javno objavljuju na određenom mjestu (primjerice tuženikovoj internetskoj stranici).

34.

Napomena u dijelu odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu da ''korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita …'' sama po sebi ne znači da je tuženik uistinu u konkretnom slučaju obavijestio KP o sadržaju predmetne Tarife naknada u poslovima kreditiranja građana (u kojoj se, između ostalog, navodi da se za prijevremenu konačnu otplatu kredita plaća naknadu u visini od 3% od iznosa nedospjele glavnice, a minimalno 150,00 kn uz daljnje specifikacije), pogotovo kada se uzme u obzir da se radi o od strane tuženika unaprijed pripremljenom tipiziranom ugovoru, da se u tom ugovoru niti ne specificira o kojim bi se to daljnjim uvjetima kredita, a koji nisu sadržani u ugovoru, radilo niti u kojem točno aktu tuženika bi se isti trebali nalaziti.

35.

Stoga u slučaju u kojemu se u Ugovoru o kreditu uopće ne navodi na koji je to način korisnik kredita upoznat ''s uvjetima kredita'', kada korisnica kredita KP osporava da bi prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu uopće bilo govora o tome da je jedan od uvjeta prijevremene otplate kredita taj da korisnik u tu svrhu plati određenu naknadu, a tuženik ne predlaže saslušanje konkretnog zaposlenika banke koji bi iskazivao drugačije, valja zaključiti da KP ti ''uvjeti kredita'' nisu bilu poznati, dakle, da joj nije bio poznat sadržaj Tarife naknada u poslovima kreditiranja građana, slijedom čega ju ti opći uvjeti, u smislu odredbe čl. 295. st. 5. ZOO-a, nisu mogli niti obvezivati.

36.

Bez primjene Tarife naknada u poslovima kreditiranja građana kao općih uvjeta ugovora, u smislu odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a, odredba čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi da ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor'' ostaje neodređena i neodrediva.

37.

Naime, nije jasno koju činidbu korisnik kredita mora izvršiti da bi mu se omogućila prijevremena otplata kredita.

38. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (čl. 269. st. 2. ZOO-a).

39.

Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

40.

S obzirom da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ugovorna činidba korisnika kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, a osobito nema nikakve naznake da bi se za to plaćala posebna naknada, a niti su strane ostavile trećoj osobi da odredi tu činidbu, već tuženiku, kao trgovcu i u ugovoru jačoj strani, što je protivno prisilnim propisima, to je odredba čl. 9. u dijelu u kojem se navodi da ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor'' neodređena i neodrediva.

41.

Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a).

42.

U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedeni dio odredbe čl. 9. Ugovora.

43.

Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

44.

Plaćanje izlazne naknade kod prijevremene otplate kredita nikako ne može biti odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

45.

Valja napomenuti da sve i da je navedena odredba čl. 9. Ugovora o kreditu određena/odrediva po pitanju uvjeta prijevremene otplate kredita, ista bi bila ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a/03 u vezi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03.

46.

Naime, i tu se primjenjuje sve ono što je rečeno za ulaznu naknadu. Dakle, u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti izlaznu naknadu (pod uvjetom da je znao da se ista plaća, a dokazano je da nije), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo, budući da je ugovor unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi'', pri čemu nije dokazana opravdanost plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, slijedom čega bi ugovorna odredba kojom je ugovoreno njeno plaćanje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

47.

Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) KP imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredaba, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

48.

Visina naknade koju je KP platila tuženiku po osnovi odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu nije sporna i ista iznosi 489,84 EUR/3.690,69

kn. Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK te je ista naplaćena 2. kolovoza 2006., kao što to proizlazi iz dopisa tuženika od 12.03.2024. ( list 32 spisa).

49.

Nije sporna niti visina naknade koju je KP platila tuženiku po osnovi odredbe čl. 9. Ugovora o krediti i ista iznosi 116,21 EUR/875,59 kn te je naplaćena 9. kolovoza 2012. (isto proizlazi iz dopisa tuženika 12.03.2024. ( list 32 spisa).

50.

Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

51.

Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

52.

Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). 53.

Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je KP ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

54.

Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

55.

U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

56.

Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

57.

Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

58.

Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

59.

Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

60.

Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od KP u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi.

61.

Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

62.

Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

63.

S obzirom da odredbe čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu još uvijek nisu utvrđene ništetnima pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

64.

Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbama čl. 3. i dijela čl. 9. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 489,84 EUR s zateznim kamatama.

65.

Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetne naknade naplatio, dakle, na iznos od 489,84 EUR po osnovi ulazne naknade od 2. kolovoza 2006., a na iznos od 116,21 EUR po osnovi izlazne naknade od 9. kolovoza 2012. (iako ih tužitelj potražuje tek od sljedećeg dana), iz razloga što je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (čl. 1115. ZOO-a).

66.

Međutim, zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan.

67.

Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

68.

Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.933,28 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu podnesak od 25. 7.2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 25.02.2025. za ročište od 418.03.2025. za svaku u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 132,72 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe, dakle, ukupno mu pripada 1.132,72 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

69.

Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, a kako tužitelj zahtijeva njihovu isplatu po višoj stopi (onoj koja je propisana za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora), valjalo je u donosu na razliku između navedene dvije stope zateznih kamata odbiti tužbeni zahtjev.

70.

Tužitelju ne pripada naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te ju sud strankama dostavlja zajedno s presudom putem informacijskog sustava e-Komunikacija. Ne pripada mu niti naknada za sastav podneska od 5.2.2025., budući da u istom isključivo tvrdi da ispravlja tužbu u onom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na osobni identifikacijski broj tuženika, a kako tužbeni zahtjev uopće ne treba sadržavati taj podatak, kao što ga ne treba sadržavati niti izreke presude, već se ti podaci navode u uvodnom dijelu tužbe te u uvodu presude, to navedeni podnesak niti trošak kojeg je tužitelj imao zbog njegova sastavljanja nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Podredno, sve i da je bio potreban ispravak tužbe u tom dijelu (što nije), tužitelj ne može zahtijevati od tuženika naknadu troškova koji su mu nastali njegovom vlastitom krivnjom. Naposljetku, tužitelju ne pripada niti naknada za pribavljanje potvrde o visini naknade u iznosu od 50,00 eura uvećano za iznos PDVa-a jer isti trošak tužitelj nije niti dokazao, a prije svega, radi se o dopisu sastavljenom po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u kojem se navodi da su oni zastupnici korisnika kredita KP, a ne ovdje tužitelja, dakle, sve i da se radi o opravdanom trošku, isti nije nastao tužitelju, već korisnici kredita osobno pa je već iz tog razloga neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu tog ''troška'' (u svakom slučaju se ne radi o odvjetničkom trošku u smislu odredbe Tbr. 36 OT-a na koju se poziva tužitelj). Sve to upućuje na zaključak da je odvjetnički trošak sastava navedenog dopisa od 3. svibnja 2024. bio nepotreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 24. travnja 2025.

SUDAC :

Nelli Stipaničev

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A,

2. Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma