REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4945/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice AS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Leo Pliško, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 koga zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 13. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika, 24. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 114-50-2852022, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule, Anticova 9/I, pod posl. brojem OU-661/05, od dana 25. svibnja 2005. sklopljenog između tužiteljice te tuženika i to

- čl. 3. st. 1. koja glasi: "NAKNADA, 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

- čl. 7. st. 1 koja glasi: Način otplate - Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 1.190,77 eura te zatezne kamate koje teku na iznose od

- 371,00 EUR od 31. 5. 2005.

- 0,03 EUR od 01.07.2005.

- 1,12 EUR od 01.09.2005.

- 1,47 EUR od 01.10.2005.

- 1,49 EUR od 01.11.2005.

- 1,80 EUR od 01.12.2005.

- 0,55 EUR od 01.01.2006.

- 0,20 EUR od 01.02.2006.

- 3,92 EUR od 01.11.2008.

- 6,13 EUR od 01.01.2009.

- 7,73 EUR od 01.02.2009.

- 8,45EUR od 01.03.2009.

- 6,57 EUR od 01.04.2009.

- 6,95 EUR od 01.05.2009.

- 3,87 EUR od 01.06.2009.

- 1,60 EUR od 01.07.2009.

- 2,21 EUR od 01.08.2009.

- 3,40 EUR od 01.09.2009.

- 3,30 EUR od 01.10.2009.

- 2,09 EUR od 01.11.2009.

- 4,36 EUR od 01.12.2009.

- 6,18 EUR od 01.01.2010.

- 8,76 EUR od 01.02.2010.

- 8,17 EUR od 01.03.2010.

- 11,68 EUR od 01.04.2010.

- 11,02 EUR od 01.05.2010.

- 12,31 EUR od 01.06.2010.

- 23,55 EUR od 01.07.2010.

- 21,24 EUR od 01.08.2010.

- 28,31 EUR od 01.09.2010.

- 25,87 EUR od 01.10.2010.

- 21,94 EUR od 01.11.2010.

- 30,22 EUR od 01.12.2010.

- 40,77 EUR od 01.01.2011.

- 33,30 EUR od 01.02.2011.

- 469,21 EUR od 11.02.2011.

i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu broj 114-50-2852022, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule, Anticova 9/I, pod posl. brojem OU-661/05, od dana 25. svibnja 2005. sklopljenog između tužiteljice te tuženika i to u čl.1 koji glasi: Iznos kredita Kunska protuvrijednost CHF 17.918,89 (sedamnaesttisućadevetstoosamnaest švicarskih franaka i osamdesetdevet centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnične troškove u iznosu od 768,75 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom dana 24. svibnja 2005. Ugovor o kreditu br. 114-50-2852022, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz [adresa], pod posl. brojem OU- 661/05, i kojim je tuženik odobrio tužiteljici kao korisniku kredita namjenski kredit za kupnju vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.918,89 CHF. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 te tvrdi da su joj povrijeđena potrošačka prava jer su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi. Kao dokaze je predložila Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, financijsko vještačenje i saslušanje tužiteljice. Predložila je usvojiti tužbeni zahtjev sadržajno kako je opisan u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj nije potrošač u ovom postupku. Navodi da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz predmeta „Potrošač“ u ovom postupku. U ovom slučaju potrošač je bio obaviješten o bitnim elementima ugovora, ali nije bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora ni oprezan. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Istaknuo je prigovor zastare. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Predložio odbiti tužbeni zahtjev i zatražio trošak postupka. Tijekom postupka istaknuo je i prigovor prijeboja za razdoblje kad mu je tužitelj plaćao niže rate od prvotno uplaćenih.

3. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu (str. 22-25 spisa), financijska dokumentacija (28-44, 59-70) te je saslušana tužiteljica (138).

4. Stranke su suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom dana 24. svibnja 2005. Ugovor o kreditu br. 114-50- 2852022, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz [adresa], pod posl. brojem OU-661/05, i kojim je tuženik odobrio tužiteljici kao korisniku kredita namjenski kredit za kupnju vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.918,89 CHF. Nije sporno ni da odredbe ugovora glase kao u izreci presude. Visina je nesporna među strankama (str. 131 spisa).

6. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje traži naknadu. Sporna je valjanost i tzv. ulazne naknade i ima li tužiteljica pravo na naknadu tog iznosa.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Pri tome sud nije posebno ocjenjivao dokaze koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu sporne.

9. U svom je iskazu tužiteljica je navela da je Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje auta za osobne potrebe koji nije nikad iznajmljivan, nije nikad imala obrt niti udjele u trgovačkim društvima. U Raiffeisenbank banku su je uputili iz autokuće gdje je kupovala auto, a u banci su joj rekli da joj je najpovoljnije uzeti kredit u CHF. Ugovor je pročitala, razumjela koliko je mogla, nisu joj ništa posebno objašnjavali. Ne zna je li znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom. U banci su joj rekli da rata kredita može varirati, ali nisu rekli da može varirati koliko je kasnije varirala, rekli su da je to najpovoljniji kredit. Da je znala koliko rata može varirati ne vjeruje da bi uzela ovaj kredit. Na sadržaj ugovora o kreditu nije mogla utjecati. Nije imala pitanja jer su joj rekli da je to najpovoljnija opcija. Nije pitala za kredite u drugim valutama, nisu joj ni dali da bira. Kredit je otplaćen. Što se tiče ulazne naknade samo su joj rekli da je moram platiti, nisu pojasnili u banci što time plaća niti davali bilo kakva pojašnjenja. Navela je da je ona plaćala rate kredita, pri čemu joj je pomagao tata.

10. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju u potpunosti materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora je tužitelj pristupio na način da je potpisao ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije ničim osporio valjanost danog iskaza niti je doveo u sumnju činjenicu da je tužitelj potrošač. Stoga je i utvrđeno da je tužitelj kao potrošač sklopio predmetni ugovor.

11. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja u odnosu na valutnu klauzulu. U odnosu na navedeni prigovor ističe se da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među ostalim i prema tuženiku pa zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

12. Tek pravomoćnošću te presude tužitelj kao potrošač je stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene pa i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.

13. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. znači da do podnošenja ove tužbe 3. lipnja 2023. nije protekao petogodišnji rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a te zastara utuženog potraživanja na ime isplate uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

Stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

14. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe.

15. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14. i 110/15. - dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

18. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud je u skladu s citiranom odredbom vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. To proizlazi i iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

19. Ovaj sud je utvrdio da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

20. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

21. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

22. S obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj poslovni Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO). Stoga je kao prethodno pitanje utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u odnosu na CHF i to čl. 7. st. 1. prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

23. Što se tiče ulazne naknade, čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.

25. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

26. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

27. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

28. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

29. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za traktor koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Stoga je ovaj na na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da je sporna odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nepoštena, a time i ništetna, a riječ je o čl. 3. st. 1. Ugovora.

31. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Bez obzira na negativne razlike otplate sud je stava da je u konačni obračun trebalo uzeti jedino razdoblja u kojima je tečaj bio viši od onog na dan korištenja kredita (pozitivne preplate). Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), ne dolazi do povrede interesa potrošača niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu parničnih stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

32. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. S obzirom da je tuženik utužene iznose primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, na temelju je citirane odredbe ZOO-a dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, zbog čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

34. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sukladno kasnijim izmjenama navedenog članka.

35. Još jednom se ističe da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

36. U odnosu na odbijeni dio pod točkom III ističe se da nije ništetna odredba kojom je kredit uzet u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1. Ugovora), već samo u dijelu da se rate kredita otplaćuju po tečaju CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora) jer je dozvoljeno ugovarati kredit s valutnom klauzulom, ali nije dozvoljeno ugovarati otplatu kredita kako je ugovoreno u ovom slučaju. Stoga je odlučeno kao pod točkom III izreke presude. Navedeni odbijajući dio nije utjecao na omjer uspjeha u sporu jer se o njemu nije ni posebno raspravljalo niti je utjecao na odluku o obvezi isplate.

37. Sve isplate su zbrojene u izreci u jedan iznos jer nema potreba da se u više točaka nalaže plaćanje.

38. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom zatraženom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (br. 7/1 Tarife), te trošak pristupa na ročišta održana 2. svibnja 2024. i 13. ožujka 2025. u iznosu od 150,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Navedeno kad se zbroji iznosi 450,00 eura, odnosno s PDV-om 562,50 eura. Tužiteljica ima pravo na trošak vještačenja koji je imala prije utuženja i zbog kojeg je postavila tužbeni zahtjev na način da vještačenje nije bilo potrebno u ovom postupku, u iznosu od 112,50 eura, odnosno, ukupno 675,00 eura. Tome je pridodan i trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 93,75 eura (br. 9/5 Tarife) što iznosi 768,75 eura.

39. Tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja podnesaka jer je sve potrebno za donošenje presude već istakla u žalbi, odnosno, bili su nepotrebni. Specificiranje tužbenog zahtjeva je bilo nepotrebno i zato jer sud po službenoj dužnosti navodi opis tijeka zatezne kamate te zbog navedenog nije potrebno dostavljati podnesak sudu.

40. S obzirom da nije uspio u sporu tuženiku nisu priznati troškovi postupka.

41. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku