REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1209/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 819,44 EUR, zaključio je glavnu raspravu 18. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika NČ i tuženikovog punomoćnika IČ, te donio i objavio presudu 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu, broj: 156-36/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18. travnja 2005., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,00 % (jedan posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 819,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 30. travnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 1.289,38 EUR sa zateznim kamatama od 24. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 283,96 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, broj: 156-36/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18. travnja 2005., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,00 % (jedan posto) jednokratno.“, te isplate iznosa od 819,44 EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamata. U tužbi u bitnome navodi da su RČ kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 156-36/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18. travnja 2005. kojim je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 129.000,00 CHF. Člankom 5. ugovora pod nazivom „Troškovi“ određeno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,00% jednokratno. Korisniku kredita je 29. travnja 2005. naplaćena naknada za troškove obrade u iznosu od 819,44 EUR / 6.174,07 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Ugovor o kreditu je tipski ugovor kojeg je sastavio i unaprijed pripremio tuženikov pravni prednik, o navedenoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navedena odredba je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Nadalje navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare. Naveo je da je činidba na koju se korisnik kredita obvezao u potpunosti određena, da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, i da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da je tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Naknada za obradu kredita je standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Tužitelj nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

3. U nastavku postupka tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu, te je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U nastavku postupka tuženik je učinio nespornom činjenicu da je 29. travnja 2005. naplaćena ulazna naknada po predmetnom ugovoru o kreditu u iznosu od 819,44 EUR. U preostalom dijelu je u bitnome ostao kod navoda iz odgovora na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: popisa uplata za namirenje obveza po kreditu (str. 9. – 11. spisa), Ugovora o kreditu, broj: 156-36/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18. travnja 2005. (str. 19. – 28. spisa), Aneksa Ugovoru o kreditu (str. 15. – 18. spisa), tuženikovog dopisa od 13. svibnja 2024. s prilogom (str. 29. – 30. spisa), tužiteljevog dopisa od 2. svibnja 2024. (str. 31. spisa), obavijesti o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (str. 33. i 34. spisa), Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (str. 35. – 39. spisa).

Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka RČ.

Nije izveden dokaz saslušanjem tužiteljevog zastupnika po zakonu jer je na ročištu održanom 10. siječnja 2025. tužitelj odustao od tog dokaza.

Nije izveden dokaz provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer je na ročištu održanom 18. ožujka 2025. tužitelj odustao od tog dokaza budući da nije sporna visina naplaćene ulazne naknade po predmetnom ugovoru o kreditu.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, broj: 156-36/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18. travnja 2005., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,00 % (jedan posto) jednokratno.“ i isplatu iznosa od 819,44 EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Nije sporna činjenica da je tuženik pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.

Nije sporna činjenica da su tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditor i RČ kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu, broj: 156-36/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18. travnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu (str. 19. – 28. spisa).

Nije sporna niti činjenica da su korisnik kredita RČ kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. kojim je korisnik kredita prenio na tužitelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o kojem prijenosu je tuženik pismeno obaviješten, a te činjenice proizlaze i iz Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (str. 35. – 39. spisa; dalje: Ugovor o ustupu) i obavijesti o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (str. 33. i 34. spisa). Nije, dakle, sporna tužiteljeva aktivna legitimacija.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu (str. 19. – 28. spisa) utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit u svrhu kupovine stana. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Naprotiv, iz iskaza svjedoka RČ proizlazi da se radilo o stambenom kreditu, odnosno da je kredit podigao radi kupnje prve nekretnine u kojoj i danas živi. Prema tome, sud je utvrdio da se radi o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka RČ jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je RČ kredit ili predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

10. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženikov pravni prednik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 129.000,00 CHF.

11. Člankom 5. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv „Troškovi“, je između ostalog određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,00 % (jedan posto) jednokratno.“

12. Ugovorom o ustupu korisnik kredita je prenio na tužitelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, što nije niti sporno. Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik RČ.

15. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

17. Na temelju iskaza svjedoka RČ, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je jasan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, je utvrđeno da nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako niti o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, već je dobio ugovor kao takav koji je potpisao. Nadalje je utvrđeno da ga je banka obavijestila o ulaznoj naknadi, odnosno da je znao za tu naknadu. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženikov pravni prednik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 5. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos troškova obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom jednokratno od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,00% jednokratno. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

20. Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita je unaprijed formulirana od strane tuženikovog pravnog prednika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženikov pravni prednik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadi za obradu troškova kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženikov pravni prednik. Tuženikov pravni prednik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

22. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

23. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi je vratiti tužitelju iznos od 819,44 EUR koji je, 29. travnja 2005., nesporno plaćen po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita.

24. Nije osnovan prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

25. Na iznos od 819,44 EUR, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu troškova kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenog plaćanja, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu, što tuženik nije niti osporio. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose jer se radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove, dakle, o izvanugovornom odnosu.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke presude.

27. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od je 2.146,67 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 22. srpnja 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 10. siječnja 2025. i 18. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), troška pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT), te troška pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 36. točka 3. OT), što ukupno iznosi 950,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 237,50 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 1.187,50 EUR. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 33,96 EUR i za presudu u iznosu od 67,92 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.289,38 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose.

28. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastavljanja podnesaka od 31. prosinca 2024. s PDV-om u iznosu od 250,00 EUR jer s obzirom na njegov sadržaj taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da tim podneskom tužitelj samo ispravlja vlastitu pogrešku iz tužbe u odnosu na njegov OIB pa taj trošak ne može pasti na tuženikov teret. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova po osnovi sudskih pristojbi u preostalom iznosu od 33,96 EUR jer je platio samo polovicu, a ne puni iznos sudske pristojbe za tužbu. Stoga je sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 283,96 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

29. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke presude.

Zagreb, 24. travnja 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.