REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4444/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, koga zastupa punomoćnica Mateja Vidaković-Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika njegova punomoćnika – Andre Mrljaka, odvjetnika i zamjenika punomoćnice tuženika CV, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, dana 24. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 918-50-3664994 od 12. rujna 2006. godine zaključenog između tužitelja PV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju PV iznos od 224,19 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. rujna 2006. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju PV troškove postupka u iznosu od 307,79 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. travnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 918-50-3664994 od 12. rujna 2006., kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.998,87 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 224,19 EUR (3,30% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Radi se o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene, a slijedom toga i ništetne. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu utvrditi ništetnom odredbu članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 918-50- 3664994 od 12. rujna 2006. koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, a postavlja i kondikcijski zahtjev na isplatu iznosa od 224,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.9.2006. do isplate, uz naknadu troškova postupka tužitelju.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen te je takva odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Navodi da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanima smatra navode tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja jednokratne naknade za korištenje kredita, smatrajući da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka.
3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 918-50-3664994 od 12. rujna 2006. (list 12-16 spisa) i preostalu dokumentaciju koja prileži spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 64-65 spisa).
4. Osim navedenih, niti jedna od stranaka nije imala drugih dokaznih prijedloga, tako da su u ovome postupku izvedeni svi po strankama predloženi dokazi.
5. Sud je, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-3664994 od 12. rujna 2006. Nije sporno niti da taj Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom se tužitelj obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita. Nije sporno niti da je tužitelj predmetnu naknadu platio u iznosu od 224,19 EUR dana 15. rujna 2006. Sporno je, da li je ta ugovorna odredba ništetna te je li tuženik dužan izvršiti povrat plaćene naknade za obradu kredita tužitelju, kao i je li i s kojim tijekom dužan platiti mu i zateznu kamatu na taj iznos.
7. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio jer su mu bila potrebna sredstva za kupnju vozila za njegove osobne potrebe te isključivo je i korišteno u tu svrhu. Nije ni znao da plaća ulaznu naknadu, samo mu je umanjen iznos koji je isplaćen iz kredita i to u visini ulazne naknade. Bio je u auto kući, a u banci je samo potpisao ugovor i nitko mu nije objasnio ništa vezano uz tu ulaznu naknadu. Ugovor mu je predočen na već unaprijed sastavljenom obrascu i nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Nije pregovarao o toj odredbi ugovora ni sa kime u banci tuženika. Nisu mu ništa objašnjavali vezano uz ulaznu naknadu pa tako niti koje troškove pokriva. Nije prigovarao naknadi.
8. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je uvjerljiv, logičan i u skladu je s ispravama koje prileže spisu. Na temelju iskaza tužitelja, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se njemu nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima.
9. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 102. istoga Zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
10. Dakle, iz prethodno citiranog propisa proizlazi kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
11. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.
12. Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.
13. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 3,30% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13.1. I Sud EU je u predmetu C-224/19 tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
13.2. Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud EU izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.
14. Stoga je bila dužnost tuženika taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti ga u postotnom iznosu, jer iz toga proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade.
15. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a.
16. S obzirom da visina plaćene naknade u iznosu 224,19 EUR, kao niti datum njezina plaćanja, nije niti sporan, to sud navedeno nije utvrđivao u skladu s odredbom čl. 221. ZPP-a.
17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj: 918-50-3664994 sklopljenog 12. rujna 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja PV kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva, sadržanu u točci 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO), odnosno da isplati tužitelju iznos od 224,19 EUR.
18. Tužitelju je dosuđena i zatražena zatezna kamata na taj iznos, koja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.
19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
20. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 156/21, 114/22 i 155/23), koji je bio u primjeni za svako razdoblje tijeka zatezne kamate.
21. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50-3664994 sklopljenog 12. rujna 2006. između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita i naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 224,19 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
22. Odluka o naknadi troškova postupka tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). Kao vrijednost predmeta spora uzet je samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (točka II izreke ove presude), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (točka I izreke ove presude), u skladu s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2962/2023-2 od 14. svibnja 2024). Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini od 25 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 24.9.2024. u visini od 25 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 20.1.2025. i 9.4.2025. u visini od 25 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife) te trošak pristupa na ročište za objavu u visini 12,5 bodova (Tbr. 9/3 Tarife). Sveukupno, dakle, tužitelju pripada 112,5 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur i 25% PDV- a iznosi 281,25 Eur. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 Eur i na presudu u iznosu od 13,27 Eur pa ukupan trošak tužitelja iznosi 307,79 Eur.
23. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
U Zagrebu, 24. travnja 2025.
Sutkinja
Ela Mišura Stopfer
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku uz rj o pristojbi na tužbu 13,27 Eur i presudu 13,27 Eur
2. tuženiku po punomoćniku
