Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3099/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš, članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. K. iz S., kojeg zastupa opunomoćenik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi prisilne naplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 7 UsI-907/2022-6 od 4. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 15. studenog 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 7 UsI-907/2022-6 od 4. rujna 2023.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-415-05/21-01/209, urbroj: 513-04-22-2 od 30. lipnja 2022. i rješenja o ovrsi Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., klasa: UP/I-415-02/2021-15/1075, urbroj: 513-02-7010/25-21-1 od 8. studenog 2021. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog razloga navedenih u odredbi članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS), odnosno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava.
Nastavno u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja i slijed radnjih poduzetih u postupku, pri čemu daje osvrt i na rješenje o prekršaju od 3. prosinca 2021. koje je preinačeno presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: Ppž-3901/2022, a što smatra odlučnim za donošenje rješenja o ovrsi u predmetnom slučaju. Tužitelj smatra da je zbog činjenice da mu je u prekršajnom postupku izrečena novčana kazna u iznosu od 30.000,00 kn, a zbog počinjenog trošarinskog prekršaja iz članka 133. stavka 1. točke 47. Zakona o trošarinama došlo do povrede načela ne bis in idem, odnosno članka 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dalje u žalbi tužitelj pobliže obrazlaže da su se u odnosu na iste činjenice i događaj vodila dva postupka (prekršajni i upravni), a koji nisu dovoljno povezani u naravi na način da čine konkretnu cijelinu, a prije svega jer se odredbom Zakona o trošarinama, na temelju koje je izrečena novčana kazna u prekršajnom postupku, a koji uređuje trošarinski sustav oporezivanja, posjedovanja duhanskih sirovina i prerađevina, nastoji postići ista svrha, tj. kažnjavanje za nezakonito posjedovanje trošarinskih proizvoda, a upravni postupak se provodio s istim ciljem, odnosno posljedica je nezakonitog ponašanja tužitelja i utvrđivanja trošarinske obveze, a potom i provođenja postupka prisilne naplate.
Dalje u žalbi tužitelj pobliže navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da trpi nerazmjernu štetu zbog izrečnih novčanih sankcija u prekršajnom i upravnom postupku, zaključujući da se na taj način dva puta kažnjava za isto ponašanje. Tužitelj smatra da u predmetnom slučaju primjenom članka 11. stavka 3. Općeg poreznog zakona, nije ni bilo osnove za obračun i naplatu trošarine, jer je pravomoćnom odlukom donesenom u prekršajnom postupku izrečeno oduzimanje imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom, zbog čega je visini oduzete imovinske koristi u prekršajnom postupku trebalo umanjiti utvrđenu poreznu obvezu, a uvažavajući i odredbu članka 10. stavka 1. Zakona o trošarinama, koja propisuje da obračun i naplata trošarine nastaje tek puštanjem trošarinskih proizvoda u potrošnju na teritoriju Republike Hrvatske. Tužitelj dodaje da, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, oduzeta roba neće biti puštena u potrošnju na teritoriju Republike Hrvatske, zbog čega nema ni osnove za obračun trošarine u smislu te zakonske odredbe. Slijedno tome tužitelj dodaje da neće biti oštećen Državni proračun Republike Hrvatske, a time da nema osnove ni za obračun i naplatu trošarine.
Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi pobijanu presudu i nakon otklanjanja navedenih nedostataka donese meritorinu odluku.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitivanjem zakonitosti pobijane prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga iz žalbe, uvažavajući pri tome i razloge ništavosti sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je pravostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kao i činjenice utvrđene u upravnom sporu (članak 33. stavak 2. ZUS-a).
7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je u predmetnom slučaju rješenje o ovrsi od 8. studenoga 2021. doneseno na temelju ovršne isprave i to rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., klasa: UP/I-471-01/21-18/777, urbroj: 513-02-7056/31-21-1 od 21. rujna 2021., koje je postalo izvršno 11. listopada 2021.
8. Prema ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe članka 140. i 141. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 121/19., 32/20. i 42/20.) te odbio tužbeni zahtjev pozivom na članak 57. stavak 1. ZUS-a, ocjenjujući istaknute navode neosnovanima.
9. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i da su u predmetnom slučaju utvrđene činjenice nesporne, a sporna je samo primijena prava, zbog čega je pravilno pobijanu presudu donio bez prethodno održane rasprave pozivom na odredbu članka 36. stavka 1. točku 4. ZUS-a.
10. Također valja reći da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da svi prigovori koji se odnose na visinu utvrđene trošarinske obveze, kao i navodi koji se tiču ocjene zakonitosti rješenja kojim je tužitelju utvrđena trošarinska obveza, tj. ovršne isprave, nisu odlučni za drugačije rješavanje predmetne upravne stvari s obzirom da se u ovršnom postupku ne mogu s uspjehom iznositi okolnosti koje se odnose na zakonitost ovršne isprave kojom je utvrđen dug već samo oni prigovori koji se odnose na ovršni postupak (članak 142. stavak 7. Općeg poreznog zakona). Slijedno tome su takvi prigovori tužitelja koje ponavlja i u žalbi bez utjecaja na ishod postupka i donošenje drugačije odluke u predmetnoj stvari.
11. Također valja reći da tužitelj tijekom upravnog spora, a ni u žalbi ne dokazuje tvrdnju da je njegova obveza prema tuženiku utvrđena ovršnom ispravom manja od iznosa navedenog u rješenju o osvri, a niti da je ovršna isprava stavljena izvan snage, zbog čega ovaj Sud prihvaća zaključke i stajališta prvostupanjskog suda prema kojima je bilo zakonske osnove za prisilnu naplatu utvrđenog duga. S time u vezi prvostupanjski sud navodi i da je u poreznom postupku teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez na poreznom obvezniku u skladu s člankom 88. Općeg poreznog zakona.
12. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.
13. Stoga, a kako nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, to je ovaj Sud na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbio i potvrdio prvostupansjku presudu.
U Zagrebu 15. studenog 2023.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.