REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-467/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: ŠV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Ivica Palić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Palić i Partneri j.t.d., [adresa], protiv tuženika: B2 Kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, kojeg zastupa opunomoćenik Josip Mađarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 19. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i zamjenice tuženikovog opunomoćenika, 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:

''a) Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava sa računa tužiteljice ŠV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koja se provodi temeljem Zahtjeva za izravnom naplatom zadužnice (br. 016206-77od 09.05.2006.) ovjerene po JB Jasni Zorić iz Zagreba, broj: OV- 10610/2006. od 11. svibnja 2006. god. podnesenom dne. 06.11.2023. god. FINANCIJSKOJ AGENCIJI Zagreb po tuženiku B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, Radnička c. 41, OIB: 57509775367.

b) Nalaže se FINANCIJSKO AGENCIJI Zagreb da obustavi postupak izravne naplate i izbriše iz svog očevidnika redoslijeda naplate osnovu za plaćanje – ZADUŽNICU (br. 016206-77 od 09.05.2006.) kao i iz očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje predanu FINANCIJSKOJ AGENCIJI Zagreb povodom Zahtjeva za izravnom naplatom ovrhovoditelja B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, Radnička c. 41, OIB: 57509775367 od 06.11.2023. god. temeljem zadužnice (br. 016206-77od 09.05.2006.) ovjerene po JB Jasni Zorić iz Zagreba, broj: OV-10610/2006. od 11.05.2006. god. c) Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka, ovršnog i ovog parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 1.250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 19. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Ovr-3316/2023 od 4. siječnja 2024. upućena ovršenica, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa istog zaključka, pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ovršenika nedopuštenim u postupku izravne naplate, koji se vodi na temelju zadužnice ovjerene po javnoj bilježnici Jasni Zorić, pod posl. br. OV-10610/06, zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/21. i 114/22., dalje: OZ) i čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a. Tužiteljica, kao ovršenica, je 13. studenoga 2023. primila obavijest FINA, Zagreb, kojom se obavještava da je primljena osnova za plaćanje, dostavljena po tuženiku, te da su temeljem iste osnove za plaćanjem terećeni tužiteljičini računi kod banaka. Tužiteljica se, nadalje, obavještava da je osnova za plaćanje upisana u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje, kao i da je do dana iste obavijesti banka zaplijenila tužiteljici iznos 6.460,93 EUR. U privitku iste obavijesti, tužiteljici je dostavljen Zahtjev tuženika, kao ovrhovoditelja, za izravnu naplatu na temelju zadužnice, koji zahtjev je 6. studenoga 2023. predan FINA-i, a na kojoj zadužnici je 11. svibnja 2006. ovjerovljena istinitost potpisa tužiteljice po javnoj bilježnici Jasni Zorić, Zagreb. Tužiteljica je predala tuženikovom pravnom predniku zadužnicu br. 016206-77 od 9. svibnja 2006., ovjerovljenu 11. svibnja 2006. po javnoj bilježnici Jasni Zorić, Zagreb, posl. br. OV- 10610/2006, radi osiguranja povrata nenamjenskog kredita br. 3206407088/06 od 9. svibnja 2006. U naravi je tužiteljica, kao kupac nekretnine, jamčila kreditoru povrat novčanih sredstava koja su doznačena trećoj osobi kao kupoprodajna cijena, a sve u cilju realizacije kupoprodaje nekretnine. Kako obveze po kreditu br. 3206407088/06 od 9. svibnja 2006. nisu ispunjavane, to je tuženikov pravni prednik Zagrebačka banka d.d., Zagreb (dalje: Banka) Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom raskinuo i time ga učinio dospjelim 28. travnja 2009., od kada tuženik tvrdi da dospijeva i obveza po zadužnici od 9. svibnja 2006. te od navedenog dana obračunava zatezne kamate po navedenoj zadužnici. Banka 23. siječnja 2013. pokreće, protiv ovdje tužiteljice, postupak izravne naplate pred FINA, radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima tužiteljice, temeljem osnove za plaćanje-ovršne isprave zadužnice ovjerovljene po javnoj bilježnici Jasni Zorić, Zagreb, posl. br. OV-10610/2006 od 11. svibnja 2006. Od dana primanja zahtjeva Banke za izravnom naplatom, tj. od 23. siječnja 2013. do FINA- inog prestanka izvršavanjem osnove za plaćanje-ovršnoj ispravi zadužnici od 9. svibnja 2006. ništa nije zaplijenjeno niti naplaćeno po navedenoj osnovi za plaćanje jer novčanih sredstava na računu tužiteljice nije bilo, a nije bilo niti kakvog novčanog tijeka po računu tužiteljice, sve do 6. studenoga 2023., kada je izvršena zapljena novčanih sredstava, ali po novo podnesenom prijedlogu za izravnu naplatu i to od 6. studenoga 2023. temeljem iste osnove za plaćanje. Naime, FINA je, sukladno odredbama čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine, br. 68/18., 2/20., 47/20., 46/20., 83/20. i 133/20.), prestala s izvršavanjem osnove za plaćanje ovršnoj ispravi zadužnici (br. 283238) od 9. svibnja 2006., koje se izvršenje provodilo povodom zahtjeva za izravnu naplatu od 23. siječnja 2013. te je račun tužiteljice deblokiran. Tuženik, kao pravni sljednik Banke, je 25. siječnja 2022. opozvao izravnu naplatu i zahtijeva od FINA-e fizički povrat osnove za naplatu-ovršne isprave zadužnice, ovjerovljene po javnoj bilježnici Jasni Zorić, Zagreb, posl. br. OV- 10610/2006 od 11. svibnja 2006. U takvom slučaju ovršenica smatra da je ovršni postupak izravnom naplatom, temeljem zadužnice (283238) ovjerovljene po javnoj bilježnici Jasni Zorić, Zagreb, pod br. OV-10610/2006, od 11. svibnja 2006., postupak izravne naplate pokrenut zahtjevom tuženikova pravnog prednika (Banke) za izravnu naplatu 23. siječnja 2013. po samom zahtjevu tuženika, kao vjerovnika, obustavljen opozivom na zahtjev ovrhovoditelja i fizički povrat osnove za plaćanje - B2 Kapital d.o.o., Zagreb, od 25. veljače 2022., primljen kod FINA 26. siječnja 2022. Naposljetku, 6. studenoga 2023. tuženik je podnio FINA-i novi Zahtjev za izravnom naplatom temeljem te iste osnove za plaćanje ovršne isprave-zadužnice (br. 016206-77) od 9. svibnja 2006. ovjerovljene po javnoj bilježnici Jasni Zorić, Zagreb, pod br. OV- 10610/2006, od 11. svibnja 2006. U tim okolnostima, kada je tuženik na vlastiti zahtjev opozvao i zatražio te dobio fizički povrat osnove za plaćanje, a sukladno čl. 242. st. 1. ZOO-a, smatra se da je tuženik odustao od radnje koju je poduzeo protiv tužiteljice pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Uslijed takvog tuženikovog raspolaganjem svojim zahtjevom tužiteljica smatra se da nije došlo do prekida zastare tražbine po predmetnoj zadužnici podnošenjem prijedloga za izravnu naplatu 23. siječnja 2013., tj. prekid zastare nije nastupio tom radnjom tuženikova pravnog prednika. Kako je predmetni Ugovor o kreditu br. 3206407088/06 od 9. svibnja 2006., temeljem kojega je, a radi osiguranja povrata kredita, tuženiku predana predmetna zadužnica br. 016206-77 od 9. svibnja 2006., sklopljen upravo u navedenom razdoblju na koje se odnose naprijed navedene presude iz kolektivnog spora, to se tužiteljica osnovano poziva na pravna utvrđenja iz rješidbi donesenih u predmetnom kolektivnom sporu. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravna utvrđenja iz presuda kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo shvaćanje o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima. Slijedom navedenog, tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz naprijed navedenih presuda kojima je u predmetnu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 te odnosnom predmetu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 pravomoćno odlučeno o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, jer se ovom slučaju radi o ugovoru istovrsnom onima koji su bili predmet opisanog kolektivnog spora i zahtijeva se utvrditi da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF ništetne te da navedena ništetnost ima za posljedicu utvrđenje nedopuštenosti ovrhe koja se zasniva na tražbini koja proizlazi iz Ugovora o kreditu opterećenog ništetnim odredbama. Dakle, zbog propusta tuženika, tužiteljica, kao potrošač, nije bila valjano informirana na način da je mogla donijeti razboritu i za obje ugovorne strane odluku koja će na pošten način urediti međusobne odnose iz Ugovora o kreditu. Sve prethodno primjenjivo je i odnosi se na nepoštenost i nedopuštenost utvrđenja i ugovaranja redovne promjenljive kamatne stope koja se tijekom postojanja obveze mijenjala u skladu s jednostranom odlukom Banke gdje Banke i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara na temelju kojih će banka mijenjati kamatnu stopu, kao što je tomu slučaj i u ovdje promatranom odnosu tužiteljice i tuženika. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za proglašenjem nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava s računa tužiteljice, koja se provodi temeljem zahtjeva za izravnom naplatom zadužnice (br. 016206-77 od 9. svibnja 2006.) ovjerovljene po javnoj bilježnici Jasni Zorić, Zagreb, broj: OV- 10610/2006. od 11. svibnja 2006., podnesenom 6. studenoga 2023. te posljedično naložiti FINA-i obustavu predmetnom postupka izravne naplate i brisanje iz svog očevidnika redoslijeda naplate istu osnovu za plaćanje-predmetnu zadužnicu (br. 016206-77 od 9. svibnja 2006.), kao i iz očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje predanu FINA-i povodom zahtjeva za izravnom naplatom tuženika od 6. studenoga 2023. temeljem predmetne zadužnice, uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. U odgovoru na tužbu, predanom ovome sudu e-komunikacijom 30. travnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 40), navodi se da tuženik, prvenstveno, prije upuštanja u raspravljanje prigovora vrijednosti predmeta spora iz tužbe u iznosu 145.463,55 EUR, budući da je naznačena vrijednost predmeta spora očito previsoka. Tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev, a ne kondemnatorni, stoga se uzimajući u obzir sudsku praksu i čl. 40 Zakona o parničnom postupku predlaže utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu 1.327,01 EUR. Sud je tužiteljicu uputio pokrenuti parnicu radi dokazivanja kako se radi o nedopuštenoj ovrsi iz točno naznačenih razloga. S obzirom na navedeno, tuženik je shvaćanja kako u ovom postupku nema mjesta raspravi o bilo kojim drugim okolnostima te da je nedopušteno postavljati bilo koji drugi tužbeni zahtjev različit od zahtjeva kojim se traži utvrditi predmetnu ovrhu nedopuštenom. Tuženik ističe da osporava, kako osnovu, tako i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi kako se u ovoj pravnoj stvari radi poglavito o pravnom pitanju. Tužiteljica je podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim te uz tužbu ne dostavlja specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje iz koje bi bilo razvidno da tuženikova tražbina prema tužiteljici uopće nije zaplijenjena, odnosno da tijekom godina nije bilo ustega s računa tužiteljice. Naime, tijekom prve aktivacije zadužnice od strane ranijeg vjerovnika po računu tužiteljice ja bilo ustega, koje prema mjerodavnom zakonu te sudskoj praksi prekidaju tijek zastare, stoga je prigovor zastare koju ističe tužitelj neosnovan i promašen, a na tužiteljici je teret dokazivanja. Naime, zadužnica ima učinak pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi. Povlačenje zadužnice s naplate ima pravni učinak završetak provođenja ovršnih radnji u postupovnom smislu, budući da se ranije provedene radnje ne ukidaju. Stoga se pravni učinak radnje-povlačenje zadužnice ne može poistovjetiti s pravnim učinkom obustave postupka kada se sve poduzete radnje ukidaju. Povlačenje zadužnice s FINA-e nema učinak odustanka vjerovnika od poduzetih postupovnih radnji, u smislu čl. 242. Zakona o obveznim odnosima, kako to pogrješno tvrdi tužiteljica. Raniji vjerovnik (Zagrebačka banka d.d., Zagreb) je aktivirao zadužnicu 2013. g. te se istim činom smatra da je nastupio prekid tijeka zastare i ista teče iznova. Tuženik navodi da zastarni rokovi u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U pravnoj znanosti zauzeto je pravno shvaćanje da s obzirom da je zadužnica izjednačena s ovršnom ispravom i pravomoćnim rješenjem o ovrsi te da se na tražbinu iz zadužnice ima primijeniti desetogodišnji zastarni rok, kao što je slučaj i s tražbinama utvrđenim u pravomoćnim sudskim presudama. Iz zahtjeva za izravnu naplatu razvidno je da je zadužnica ovršna 28. travnja 2009, a na naplatu je podnesena prvi put 23. siječnja 2013., dakle zastara je prekinuta. Uostalom, možebitnim ranijim podnošenjem zadužnice na naplatu, zastara se prekida te ista počinje teći ispočetka. Dakle, radi se o dvostrukom karakteru zadužnice-ima svojstvo rješenja o ovrsi kad se provodi na sredstvima na računu ovršenika, ali i svojstvo ovršne isprave kada se provodi na drugim sredstvima ovrhe. Nadalje, navodi kako je tuženik povukao zadužnicu te time odustao od poduzete radnje su i iz daljnjih razloga neosnovani. Naime, a kako tužiteljica ispravno navodi, bitan je čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, koji je na snagu stupio 4. kolovoza 2018. Očito je kako nije sporno da su ispunjeni uvjeti za isknjiženje zadužnice iz redoslijeda, jer ista nije naplaćena u roku tri godine i neplate nema u posljednjih 6 mjeseci. Tužiteljica zanemaruje odredbu čl. 21. ZPONS-a kojom je propisano da je Agencija dužna čuvati osnovu za plaćanje tri godine od dana kada je tražbina za koju je zatražena ovrha na temelju osnove za plaćanje naplaćena u cijelosti, odnosno od dana kada je Agencija prestala provoditi ovrhu radi obustave, na zahtjev ovrhovoditelja ili na temelju posebnog propisa kojim se uređuje prestanak provedbe ovrhe u odnosu na pojedinu osnovu za plaćanje te ukoliko pak ovrhovoditelj ne zatraži vraćanje osnove za plaćanje, Agencija je može uništiti. Dakle, tuženik je opravdano zatražio povrat zadužnice u svoj posjed, jer bi ju u suprotnom FINA uništila, a istu je već isknjižila iz redoslijeda temeljem Zakona i o čemu tuženika nije nikada obavijestila. Tuženik nije mogao odustati od radnje prisilne naplate, kada prisilna naplata ne postoji, radi ispunjenja uvjeta propisanih čl. 12. ZPONS-a. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da se ovdje ima primijeniti zastarni rok od 5 godina ukoliko se uzme u obzir da bi zastara počela teći dospijećem pravnog posla koji zadužnica osigurava odnosno nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla tuženik ističe da su raniji vjerovnik tražbine te tuženik, radi naplate predmetne tražbine poduzeli čitav niz postupaka prisilnog ostvarenja tražbine i to pred Općinskim sudom u Sisku pod posl. br. Ovr- 2180/2009, posl. br. Ovr-36/2010, posl. br. Ovr-17/2019 odnosno Ovr-358/2022. Pokretanjem ovih postupaka zastara je prekinuta, ne teče cijelo vrijeme trajanja ovih postupaka, a iznova teče tek po pravomoćnom završetku postupka. Postupak posl. br. Ovr-358/2022 Općinskog suda u Sisku je završen rješenjem o dovršetku ovrhe, koje je svojstvo pravomoćnosti steklo 29. listopada 2022. te od tog dana zastara teče iznova. S obzirom da je tuženik poduzeo ne nove nego i daljnje radnje radi naplate svoje tražbine i to tijekom 2023. g., jasno je kako nije protekao zastarni rok, pa čak niti od jedne godine. Nadalje, tražbina koju je tuženik stekao ustupom tražbine (cesijom) od ranijeg vjerovnika, i radi naplate koje su vođeni svi navedeni postupci, bila je osigurana založnim pravom upisanim na nekretnini, koje preteže pred pravom dužnika pozivati se na nastup zastare, a sukladno čl. 222. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u dopis opunomoćenika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenice, ovdje tužiteljice, primljen kod FINA-e 23. siječnja 2013., uz zadužnicu od 9. svibnja 2006. (list 11-14), opoziv na zahtjev ovrhovoditelja i fizički povrat osnove za plaćanje, od 25. siječnja 2022. (list 15), zahtjev za izravnu naplatu, primljen 6. studenoga 2023. kod FINA, Zagreb, uz zadužnicu od 9. svibnja 2006., ispis pretraživanja zadužnica, popratni tuženikov dopis od 31. listopada 2023. te FINA-inu obavijest i izvješće ovdje tužiteljici, od 6. studenoga 2023. (list 16-29), rješenje i zaključak ovoga suda posl. br. Ovr-3316/2023-6 od 4. siječnja 2024., te uvidom u zatražene spise predmeta ovoga suda posl. br. Ovr-3316/2023 te Općinskog suda u Sisku posl. br. Ovr-36/2010, Ovr-2180/2009 i Ovr-358/2022, uz popratni dopis od 20. lipnja 2024. (list 56) i dopis FINA-e od 13. lipnja 2024. uz preslik osnove, cesije, očevidnik (list 59-81) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 17. rujna 2024. (list 83 i 84).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom, odnosno postupka izravne naplate kod FINA i to pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava po tužiteljičinim računima temeljem obične zadužnice, iz razloga zbog kojeg je tužiteljica upućena u predmetnu parnicu, odnosno zbog razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., dalje: OZ).

Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

6. Uvidom u rješenje i zaključak ovoga suda posl. br. Ovr-3316/2023-6 od 4. siječnja 2024. (list 31-36) te uvidom u priklopljeni spis predmeta ovoga suda posl. br. Ovr-3316/2023, utvrđeno je da je u pravnoj stvari ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, radi ovrhe, upućena ovršenica pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u postupku izravne naplate, koji se vodi na temelju zadužnice ovjerovljene po javnoj bilježnici Jasni Zorić, pod posl. br. OV-10610/06, zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. OZ-a.

7. Uvidom u spis predmeta Općinskog suda u Sisku posl. br. Ovr-36/2010 (ranije Ovr-6846/05) utvrđeno je da je isti postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu podnesenim 17. listopada 2005. ovrhovoditelja Diners Club Adriatic d.d., Zagreb, protiv ovršenika FV, radi naplate novčane tražbine, temeljem vjerodostojne isprave- knjigovodstvene kartice, na pokretninama ovršenika.

8. Uvidom u spis predmeta Općinskog suda u Sisku posl. br. Ovr-2180/2009 (ranije Ovr-3718/09) utvrđeno je da je isti postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu podnesenim 23. lipnja 2009. ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d., Zagreb, protiv ovršenika 1. NV i 2. FV, radi naplate novčane tražbine, temeljem ovršne isprave-Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206407088/06, od 9. svibnja 2006., na nekretnini 1. i 2. ovršenika.

9. Uvidom u spis predmeta Općinskog suda u Sisku posl. br. Ovr-358/2022 (ranije Ovr-17/19), utvrđeno je da je isti postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu podnesenim 11. siječnja 2019. ovrhovoditelja B2 Kapital d.o.o., Zagreb, protiv ovršenika 1. FV i 2. NV, radi naplate novčane tražbine, temeljem ovršne isprave- Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206407088/06, od 9. svibnja 2006., na nekretnini 1. i 2. ovršenika.

10. Uvidom u dopis opunomoćenika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenice, ovdje tužiteljice, primljen kod FINA-e 23. siječnja 2013., uz zadužnicu od 9. svibnja 2006. (list 11-14), utvrđeno je da je tuženikov prednik podnio isti zahtjev FINA-i temeljem predmetne zadužnice od 9. svibnja 2006. ovjerovljena 11. svibnja 2006. pod posl. br. OV-10610/2006., radi naplate tražbine u ukupnom iznosu 104.054,70 CHF i 41.688,32 HRK.

11. Uvidom u opoziv na zahtjev ovrhovoditelja i fizički povrat osnove za plaćanje, od 25. siječnja 2022. (list 15), utvrđeno je da je FINA isti zahtjev primila 26. siječnja 2022. kojim ovdje tuženik zahtijeva povrat osnove za plaćanje

12. Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu, primljen 6. studenoga 2023. kod FINA, Zagreb, uz zadužnicu od 9. svibnja 2006., ispis pretraživanja zadužnica, popratni tuženikov dopis od 31. listopada 2023. te FINA-inu obavijest i izvješće ovdje tužiteljici, od 6. studenoga 2023. (list 16-29) i dopis FINA-e od 13. lipnja 2024. uz preslik osnove, cesije, očevidnik (list 59-81) utvrđeno je da je tuženik podnio isti zahtjev FINA-i temeljem predmetne zadužnice od 9. svibnja 2006. ovjerovljene po javnoj bilježnici Jasni Zorić, radi naplate tražbine u ukupnom iznosu 1.095.995,13 HRK.

13. Uvidom u običnu zadužnicu od 9. svibnja 2006. (list 12-14) utvrđeno je da je istu zadužnicu izdala ovdje tužiteljica, kao dužnik, u svojstvu korisnika kredita, čime je dala suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, kao vjerovnik, iz Ugovora o namjenskom kreditu br. 3206407088/06 od 9. svibnja 2006., u iznosu 96.066,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uvećano za redovne i zatezne kamate, naknade i troškove, s danom kada vjerovnik dostavi ovu zadužnicu (neposredno, putem javnog bilježnika ili preporučenom poštanskom pošiljkom) zapljene svi računi i to kunski i devizni, koji su otvoreni ili budu otvoreni na ime dužnika u bilo kojoj banci ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa, te da ta pravna osoba novac s istih računa izravno isplati vjerovniku na njegov žiro-račun, a sve do potpunog namirenja tražbine vjerovnika te da ista isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po svim računima dužnika i prenosi na vjerovnika radi naplate, uz uvjet javnobilježničke ovjere potpisa dužnika.

14. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206407088/06, od 9. svibnja 2006. (list 4-10 spisa predmeta Općinskog suda u Sisku posl. br. Ovr-2180/09) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu, između Zagrebačka banka d.d., Zagreb, kao kreditora i ŠV, ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te SV i FV, oboje kao založnih dužnika, u svezi kredita u iznosu 73.897,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.), te je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovne kamate koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2.) te naposljetku kao instrument osiguranja je navedeno da su ugovorne strane suglasne da su instrumenti osiguranja naplate tražbina iz istog ugovora, među inima, zadužnica (u obliku koji odredi kreditor) (čl. 10.).

15. Uvidom u Ugovor o ustupu i prijenosu prva iz ovršnih isprava, od 6. srpnja 2018. (list 75-78), utvrđeno je da je isti sklopljen između Zagrebačke banke d.d., Zagreb, kao ustupitelja i B2 Kapital d.o.o., Zagreb, kao primatelja, kojim je Zagrebačka banka d.d.d neopozivo i bezuvjetno ustupila i prenijela na B2 Kapital d.o.o., ovršne isprave navedene u Prilogu 1, a B2 Kapital d.o.o., Zagreb, prihvaća takav ustup i prijenos te stoga ugovorne strane suglasno utvrđuju da je B2 Kapital d.o.o., Zagreb, postao isključivi nositelj ovršnih isprava i svih sporednih prava.

16. Tužiteljica, saslušana osobno kao stranka na ročištu 17. rujna 2024. (list 83 i 84) je iskazala da nije podnijela tužbu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica nije bila pobliže upoznata s činjenicom što znači promjenjiva kamatna stopa u smislu da ni na koji način nije raspravljano o tome po kojim parametrima bi ta kamata imala rasti ili možebitno padati. Kao običnom građaninu poznat joj je pojam promjenjive kamatne stope utoliko što zna da se radi o stopi koja je u određenom vremenu fiksna, a nakon toga varijabilna, ali nikakvih drugi detalji s tim u svezi joj nisu poznati. U to vrijeme su banke naveliko nudile kredite vezane uz CHF i imajući na umu da se radi o državi u kojoj nikada nije bilo rata i koja ima stabilnu valutu smatrala je da se radi o boljem proizvodu.

17. Međutim, u pravu je tuženik kada navodi da je predmetna obična zadužnica mogla biti prenesena i na njega. Predmetna obična zadužnica je formalno ispravna, uzimajući u obzir podatke koji su u istoj navedeni i odredbe Ovršnog zakona koji je u vrijeme izdavanja zadužnice bio na snazi, a iz kojeg razloga je FINA po istoj i postupila. Upravo zbog njezine apstraktne pravne prirode, nije odlučno koja se tražbina njome osigurava odnosno pravni posao iz kojeg tražbina proizlazi.

18. Naime, odredbom čl. 183. st. 4. OZ-a propisano je da vjerovnik može svoja prava iz zadužnice prenositi ispravom na kojoj je ovjerovljen njegov potpis na druge osobe, koje u tom slučaju stječu prava koja je po toj ispravi imao vjerovnik. S druge pak strane, kada je predmetna obična zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja tražbine koju upravo ovrhovoditelj ima prema ovršeniku, onda bi teret dokazivanja bio na tužiteljici, kao ovršenici. Dakle, svojstvo zadužnice je njezina prenosivost i ona može biti predmetom različitih pravnih poslova, a ovrhovoditelj, ovdje tuženik, je dostavio ispravu-Ugovor o ustupu i prijenosu prva iz ovršnih isprava, od 6. srpnja 2018. (list 75), temeljem koje je na njega prenesena zadužnica.

19. Naime, premda je zadužnica sredstvo osiguranja naplate, a i apstraktna, kada nije vezana za glavni pravni posao (zajam, kredit i sl.), no, neovisno o istom svojstvu obične zadužnice, te i na svojstvo prenosivosti u pravnom prometu, vjerovnik koji nije bio vjerovnik u trenutku izdavanja obične zadužnice, ovlašten je zahtijevati naplatu tražbine na koju glasi obična zadužnica, samo ako dokaže valjani prijenos prava iz bjanko zadužnice na način propisan čl. 183. st. 4. OZ-a.

20. Budući da ovršenica, ovdje tužiteljica, svoje navode tijekom postupka dokazala nije uspjela dokazati javnom ispravom, već naprotiv proizlazi zaključak da je tuženik bio ovlašten na naplatu po običnoj zadužnici izdanoj 9. svibnja 2006., po odredbi čl. 183. st. 4. OZ, tj. što uz zahtjev za nastavkom provedbe ovrhe u korist novog ovrhovoditelja podastro i dokaz o prijenosu prava iz obične zadužnice.

21. Ujedno, s obzirom da se predmetna ovrha zahtijeva na temelju ovršne isprave- zadužnice, kao sredstva osiguranja naplate, koja je po svojem svojstvu apstraktna, dakle nije vezana za glavni pravni posao (u ovom slučaju kredit), bespredmetno je i nedopušteno raspravljati i dokazivati odnosno odlučivati o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3206407088/06, od 9. svibnja 2006., poglavito glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, pozivom na pravna utvrđenja iz Parnice potrošač, na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

22. Nadalje, odredbom čl. 126. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 139/10.), koja je stupila na snagu u siječnju 2011., je izričito određeno da zadužnica mora biti potvrđena od strane javnog bilježnika, čime se napustila dugogodišnja praksa samo ovjerovljenja potpisa na istoj. Ova izmjena je donijela jednu bitnu novinu u svezi roka zastare tražbine koja se osiguravala zadužnicom. Naime, dosadašnja praksa ovjerovljenja potpisa na zadužnici nije osiguravala dulji rok zastare i to onaj propisan čl. 233. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO), sukladno kojem tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. S obzirom da je obveznim potvrđivanjem sadržaja (solemnizacijom) zadužnica dobila svojstvo javnobilježničkog akta, na zadužnicu se počeo primjenjivati najdulji rok zastare, dakle od 10 godina.

Međutim, s obzirom na nesporne podatke glede predmetne zadužnice i to glede ovjere broj OV-10610/2006 od 11. svibnja 2006., proizlazi da s u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare od pet godina, propisan čl. 225. ZOO-a.

23. No, u pravu je tuženik kada osporava tužiteljičin prigovor zastare uz navode da je tražbina dospjela raskidom Ugovora o kreditu te je zadužnica ovršna 28. travnja 2009.. Međutim, nije točno da je protekao petogodišnji zastarni rok. Naime, raniji vjerovnik je 23. siječnja 2013. podnio FINA-i zahtjev za izravnom naplatom po zadužnici br. OV-10610/06 od 11. svibnja 2006., čime je zastara, u skladu s odredbama čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, prekinuta unutar petogodišnjeg zastarnog roka. S obzirom da ovrha neprekidno traje od dana podnošenja navedenog zahtjeva FINA-i, zastarni rok nije ni počeo iznova teći, a tuženik se pri tome poziva na pravno mišljenje sadržano u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2183/2013 i Rev-1627/2017-2. Među strankama nije sporan datum dospijeća predmetne tražbine, ni datum podnošenje zadužnice FINA-i.

24. Dakle, postupak izravne naplate neprekidno je bio u tijeku, odnosno pokretanjem navedenog postupka izravne naplate 23. siječnja 2013. zastara je prekinuta u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a te je prekid zastare trajao za cijelo vrijeme trajanja navedenog postupka, odnosno skroz do 4. kolovoza 2018. Budući da u ovom slučaju nije došlo do provedbe osnove za plaćanje, niti je zadužnica povučena, prekid zastarijevanja nastao podnošenjem zadužnice na naplatu (čl. 241. ZOO-a), nije prestao, dakle, i dalje traje, odnosno trajao je do stupanja na snagu ZPONS (u prilog istoga shvaćanja je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1027/21 od 2. svibnja 2022.).

U pravu je tuženik kada ističe kako su u ovom slučaju bili ispunjeni uvjeti za isknjiženje zadužnice iz redoslijeda, jer ista nije naplaćena u roku tri godine i neplate nema u posljednjih 6 mjeseci. Pri tome tužiteljica zanemaruje odredbu čl. 21. ZPONS- a kojom je propisano da je FINA dužna čuvati osnovu za plaćanje tri godine od dana kada je tražbina za koju je zatražena ovrha na temelju osnove za plaćanje naplaćena u cijelosti, odnosno od dana kada je Agencija prestala provoditi ovrhu radi obustave, na zahtjev ovrhovoditelja ili na temelju posebnog propisa kojim se uređuje prestanak provedbe ovrhe u odnosu na pojedinu osnovu za plaćanje te ukoliko pak ovrhovoditelj ne zatraži vraćanje osnove za plaćanje, Agencija je može uništiti. Dakle, tuženik je opravdano zatražio povrat zadužnice u svoj posjed, jer bi ju u suprotnom FINA uništila, a istu je već isknjižila iz redoslijeda temeljem Zakona i o čemu tuženika nije nikada obavijestila. Stoga, tuženik nije odustao od radnje prisilne naplate, kada prisilna naplata ne postoji, radi ispunjenja uvjeta propisanih čl. 12. ZPONS-a. Dakle, suprotno tužiteljičinom shvaćanju, postupak izravne naplate pokrenut zahtjevom tuženikova pravnog prednika za izravnu naplatu 23. siječnja 2013. nije obustavljen opozivom na tuženikov zahtjev i fizičkim povratom osnove za plaćanje od 25. veljače 2022., primljenim kod FINA 26. siječnja 2022.

Naposljetku, novi vjerovnik, ovdje tuženik, ponovnim podnošenjem FINA-i 6. studenoga 2023. zahtjeva za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima na temelju predmetne zadužnice br. OV-10610/2006 od 11. svibnja 2006. (list 16-29) je ponovno prekinuo rok zastare od 5 godina.

25. Odredbom čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Naime, prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

26. Uzgred rečeno, tužiteljica nije pridonijela odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

27. Budući da tužiteljica nije dokazala odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, s obzirom na odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, poglavito nije uspjela dokazati postojanje razloga zbog kojih je upućena u parnicu (čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. OZ-a), u smislu čl. 52. st. 3. OZ-a, odnosno zbog nepostojanja opugnacijskog razloga za proglašenje izravne naplate pljenidbom i prijenosom radi naplate tražbine iz obične zadužnice, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

29. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška zastupanja u parničnom predmetu ovoga suda posl. br. P-467/24 i to troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) te zastupanja na ročištima 10. lipnja 2024., 17. rujna 2024., 29. listopada 2024. i 19. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 200,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 2.188,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 663,00 EUR i za presudu u iznosu 112,81 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 663,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 10. lipnja 2024. u zahtijevanom iznosu 2.188,00 EUR uvećan za PDV 25% jer isti ne prileži spisu predmeta. Ujedno, nisu odmjereni niti priznati, kao parnični troškovi, kako to tužiteljica zahtijeva i to trošak ovršnog postupka ovoga suda posl. br. Ovr-3316/2023 (VPS: 145.463,55 EUR) koji se sastoje od troška sastava prijedloga za proglašenje ovrhe nedopuštenom od 17. studenoga 2023. u iznosu 2.487,00 EUR, prijedloga radi odgode ovrhe u zahtijevanom iznosu 1.000,00 EUR i podnesaka od 3. siječnja 2024. i 19. siječnja 2024., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, uvećanog za PDV 25%. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 2.025,81 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tužiteljici, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadom parničnih troškova, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

30. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 10. lipnja 2024., 17. rujna 2024., 29. listopada 2024. i 19. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, sukladno odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen glede visine (čl. 164. st. 2. ZPP-a), to tim više što obveza plateža istoga nastaje po pravomoćnom završetku postupka i srazmjerno uspjehu u sporu. Stoga je tuženiku valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude

31. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

32. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 112,81

EUR i

- opun. tuženika.