REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-207/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Lukšiću kao sucu pojedincu, na temelju pisanog prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Tihane Božičević, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, Lorenza Jägera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 34, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate iznosa od 2.532,14 EUR-a, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, s danom objave 25. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB: 82925459345 isplati iznos od 2.532,14 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos:

0,16 EUR-a od 03.04.2007.,

2,26 EUR-a od 04.03.2008.,

6,85 EUR-a od 02.04.2008.,

22,49 EUR-a od 01.11.2008.,

5,41 EUR-a od 29.11.2008.,

15,45 EUR-a od 25.12.2008.,

30,94 EUR-a od 03.02.2009.,

32,54 EUR-a od 03.03.2009.,

28,74 EUR-a od 02.04.2009.,

28,19 EUR-a od 05.05.2009.,

22,24 EUR-a od 02.06.2009.,

17,00 EUR-a od 02.07.2009.,

18,83 EUR-a od 04.08.2009.,

22,71 EUR-a od 02.09.2009.,

20,50 EUR-a od 02.10.2009.,

18,34 EUR-a od 03.11.2009.,

23,20 EUR-a od 03.12.2009.,

27,99 EUR-a od 05.01.2010.,

32,94 EUR-a od 02.02.2010.,

31,64 EUR-a od 02.03.2010.,

39,97 EUR-a od 02.04.2010.,

37,86 EUR-a od 01.05.2010.,

42,01 EUR-a od 02.06.2010.,

65,58 EUR-a od 02.07.2010.,

60,22 EUR-a od 03.08.2010.,

80,35 EUR-a od 02.09.2010.,

69,73 EUR-a od 02.10.2010.,

61,75 EUR-a od 03.11.2010.,

86,03 EUR-a od 02.12.2010.,

102,93 EUR-a od 01.01.2011.,

86,60 EUR-a od 01.02.2011.,

90,96 EUR-a od 03.03.2011.,

83,94 EUR-a od 02.04.2011.,

86,35 EUR-a od 03.05.2011.,

112,93 EUR-a od 02.06.2011.,

116,67 EUR-a od 02.07.2011.,

161,89 EUR-a od 04.08.2011.,

135,41 EUR-a od 02.09.2011.,

118,31 EUR-a od 01.10.2011.,

118,33 EUR-a od 03.11.2011.,

116,51 EUR-a od 02.12.2011.,

120,79 EUR-a od 31.12.2011.,

128,60 EUR-a od 01.02.2012.,

do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.196,78 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. travnja 2025. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. travnja 2025. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.032,00 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. travnja 2025. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu u dana 27. siječnja 2023. navodi da su DŠ i tuženik zaključili dana 11. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj 029- 50-3872294.; (dalje: Ugovor), kojim Ugovorom je istome odobren kredit u valuti švicarski franak (CHF), te koji kredit je otplaćen u cijelosti. Nadalje, tužitelj navodi da je dana 15. srpnja 2019. sklopio Ugovor o ustupu tražbine s DŠ kojim Ugovorom je isti izvršio ustup svoje tražbine tužitelju i to prema ovdje tuženiku, po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz prethodno opisanog Ugovora o kreditu broj 029-50- 3872294 od 11. siječnja 2007., pa da je temeljem navedenog ugovora, na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje prednika tužitelja. Ujedno, tužitelj ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje: CHF), pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.; dalje: ZZP) u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. ZZP-a, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a da Ugovor o kreditu br. 029-50-3872294 od 11. siječnja 2007. ispunjava uvjete iz prethodno citirane presude, budući da je isti sklopljen 11. siječnja 2007. i da sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a obzirom da je tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekao nepripadni novčani iznos koji je prednik tužitelja preplatio, kao i da je vođenjem kolektivnog spora u ranije navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 i pravomoćnošću presude od 04. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredbe ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, te je u ovom postupku sada samo potrebno utvrditi koliki iznos je prednik tužitelja preplatio plaćajući mjesečne iznose temeljem tih ništetnih odredbi, pa predlaže donošenje presude kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenoga zahtjeva, te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, u bitnome navodeći da tužitelj nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, kao i da je predmetni ugovor o ustupu tražbine ništetan, budući da je tražbina iz navedenog ugovora usko vezana uz osobnost (osobu) vjerovnika, dakle da se ne radi o potrošaču, niti se u odnosu na tužitelja proteže zaštita i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, te navodi da je potrebno ispitati savjesnost postupanja korisnika kredita, i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima za zaštitu potrošača. Ujedno, tuženik ističe da je korisniku kredita bilo razumljivo da se isplata i vraćanje kredita veže uz tečaj švicarskog franka, te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, ukazuje da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, tj. da je javni bilježnik utvrdio da su odredbe ugovora jasne i razumljive strankama, te da ugovor odražava njihovu pravu volju, kao i da sukladno odredbi iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena, pa da je konkretna ugovorna odredba u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Ujedno, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja, dok ne spori visinu tužbenoga zahtjeva, ali spori da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, budući da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, pa slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka, tužitelj je ustrajao kod tvrdnji iznesenih u tužbi, a tuženik je ustrajao kod navoda i prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu.

4. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i to: presliku Ugovora o ustupu tražbine od 15. srpnja 2019. (list 6. – 7. spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 029-50-3872294 od 11. siječnja 2007. (list 8. – 15. spisa), presliku kontrolnog ispisa unosa korištenja tuženika (list 16. spisa), presliku otplatnog plana kredita (list 17. – 19. spisa), prijepis knjigovodstvenih kartica tuženika na dan 17. lipnja 2019. (list 20. - 23. spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (list 24. – 199. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (list 200. – 270. spisa), dostavljenu sudsku praksu (list 271. – 384., 407. - 433., spisa), presliku promotivnih uvjeta tuženika za odobravanje kredita građanima za kupovinu automobila u razdoblju od 01. prosinca 2006. – 31. ožujka 2007. (list 400. - 401. spisa), te je sud proveo dokaz saslušanjem svjedoka MŠ (list 449. – 451. spisa).

5. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javna bilježnica Anica Hukelj, koja je solemnizirala predmetni Ugovor o kreditu, na okolnost obavijesti koje su dane korisniku kredita kao potrošaču prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, odnosno na okolnost pojedinačnog pregovaranja tuženika i prednika tužitelja vezano za nepoštene odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između istih, budući da ista nije sudjelovala u pojedinačnom pregovaranju tuženika i prednika tužitelja, vezano za nepoštene odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između istih, pa stoga ista po mišljenju ovog suda ne može niti dati obavijesti o navedenom, pa provođenje prethodno navedenog dokaznog prijedloga, ne bi bilo od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, odnosno bilo bi nesvrsishodno i protivno načelu ekonomičnosti postupka.

6. Ocjenom izvedenih dokaza, te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa od 2.532,14 EUR-a tuženiku u okviru otplate kredita po Ugovoru o kreditu broj 029-50- 3872294 od 11. siječnja 2007., koji iznos je obračunavan temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a koja tražbina je ustupljena tužitelju od strane potrošača DŠ Ugovorom o ustupu tražbine od 15. srpnja 2019. godine.

8. Između stranaka nije sporno da je tuženik kao kreditor s korisnikom kredita DŠ sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-3872294 od 11. siječnja 2007., te da je kredit otplaćen u cijelosti, kao i da je korisnik kredita dana 15. srpnja 2019. s tužiteljem sklopio Ugovorom o ustupu tražbine nastale po osnovi nepoštenih i i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, te nije sporna visina tužbenoga zahtjeva, već je između stranaka sporna aktivna legitimacija, osnov tužbenoga zahtjeva, te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja koje je predmet ovog postupaka.

9. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 029-50-3872294 od 11. siječnja 2007. (list 8. – 15. spisa; dalje: Ugovor o kreditu), ovaj sud je utvrdio da je predmetni ugovor sklopljen 11. siječnja 2007. između DŠ i tuženika, dakle između potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.; dalje: ZZP) i pravne osobe, kojim je odobren kredit u iznosu 29.451,29 švicarskih franaka (dalje: CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za kupnju novog automobila, da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kredita, kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem Ugovora o kreditu, te da je čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate kredita od 60 mjeseci. Nadalje, da se kredit koristi najkasnije do 30. travnja 2007., te da se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita, da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. svibnja 2007., kao i da se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa banke. Ujedno, sud je utvrdio da je tuženik predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle da je isti nastupao u svojstvu trgovca.

10. Pravomoćnom odlukom ovog suda, poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Predmetnom presudom već je utvrđena ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže spornu odredbu. Slijedom navedenog, tužitelj nije bio dužan u okviru ovog postupka dokazivati da je predmetna odredba iz konkretnog ugovora o kreditu ništetna. Ništetnost nastupa ex lege i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, a na nju sud pazi i po službenoj dužnosti. Budući da je predmetna odredba ugovora o kreditu ništetna, osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku, s osnova stjecanja bez osnove, a koju je on ustupio tužitelju.

11. Naime, DŠ je kao ustupitelj s tužiteljem kao primateljem dana 15. srpnja 2019. sklopio Ugovor o ustupu tražbine (list 6. – 7. spisa), prema kojem ustupitelj ustupa primatelju novčanu tražbinu prema dužniku (ovdje tuženiku) nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu iz članka 1. istog Ugovora, a čiji će nominalni iznos biti utvrđen u sudskom postupku između Primatelja i Dužnika, da Primatelj ima prema dužniku ista prava koja je Ustupitelj imao prema dužniku do trenutka ustupanja, te se ustupom glavne tražbine na Primatelja prenose i sva sporedna prava.

12. Dakle, navedeni Ugovor o ustupu sklopljen je u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sukladno kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Obzirom da je predmetna tražbina novčana, stoga ista nije niti strogo osobne naravi, niti se ista po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zabranjen zakonom. Ujedno, sukladno odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa slijedom navedenog, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora, nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati, pa stoga ovaj sud ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

13. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.; dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čl. 81. st. 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok odredba čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Nadalje, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a stavka 1. ZPP- a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

15. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred ovim sudom, a kako je to već prethodno navedeno, te je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik (kao IV. - tuženik), u razdoblju od 01. lipnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Dakle, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak, odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili DŠ i tuženik, obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 11. siječnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom prethodno citirane presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, budući da potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne, pa slijedom svega navedenog, ovaj sud, navod tuženika kako se konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ne proteže zaštita i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, drži neosnovanim.

17. Međutim u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe, sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja, pa sukladno tome banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora, odnosno na okolnost pojedinačnog pregovaranja tuženika i pravnog prednika tužitelja vezano za nepoštene odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između istih, a koji je predmet ovog postupka, provedu dokazi, odnosno saslušaju svjedoci.

18. U odnosu na prethodno navedenu okolnost, na prijedlog tuženika, to je sud proveo dokaz saslušanjem korisnika kredita MŠ. U iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu dana 18. ožujka 2025. (list 449. – 451. spisa), svjedok MŠ je iskazao da se sjeća da je radi kupovine novog motornog vozila za osobne potrebe otišao u auto kuću Ruting d.o.o., da su mu oni ponudili nekakve ponude za ugovor o kreditu, za kupnju vozila, međutim, da je odlučio sam otići u banku i raspitati se, te su mu kod tuženika ponudili i sklapanje ugovora o kreditu, s valutnom klauzulom na način da se glavnica veže uz valutu EUR, te na način da se ista veže uz valutu u CHF, međutim, budući da je kamata bila dosta povoljnija vezivanjem glavnice uz CHF, oko cca 2%, da se stoga ipak odlučio za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje, svjedok je iskazao da je pročitao predmetni ugovor prije potpisivanja, te da se sjeća da je pitao zaposlenika banke zašto je toliko povoljnije kamata u odnosu na kredit u CHF, za razliku od kredita u EUR-ima, no ističe da se ne sjeća odgovora, te da se na kraju radi povoljnije kamate odlučio za kredit u CHF, da se ne sjeća da li ga je netko prilikom sklapanja predmetnog ugovora upozorio što se može dogoditi s tečajem CHF, a tijekom otplate kredita, no da ga nitko nije informirao da Hrvatska narodna banka štiti tečaj HRK u odnosu na valutu EUR, dok ne štiti u odnosu na valutu CHF, kao i da nije imao utjecaj na sam sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, te da nije bilo pregovaranja o istom, već da je bilo po principu "uzmi ili ostavi". Ujedno svjedok je iskazao da je on otplatio predmetni kredit. Iskaz svjedoka MŠ, ovaj sud je u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv, životan, logičan i vjerodostojan, budući da je isti u skladu s materijalnim dokazima priloženim u spis (preslika Ugovora o kreditu), te je iz istog iskaza sud utvrdio da je MŠ sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a, za kupnju novog motornog vozila, kao i da se o predmetnoj klauzuli kojom se vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita veže uz valutu švicarski franak nije pregovaralo, odnosno da korisniku kredita nisu bili pobliže predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe, kako bi mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju je korisniku kredita trebao dati upravo tuženik, odnosno njegov djelatnik, a što je isti očigledno propustio učiniti.

19. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa stoga ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, budući da predmetni ugovor može opstati i bez te odredbe, dok je odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, pa se posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala, a budući da je utvrđeno da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka, proizlazi da se te odredbe između tuženika i korisnika kredita ne mogu primijeniti, slijedom čega tuženik nema pravo naplate na temelju takvih ugovornih odredbi. Tuženik je stoga, sukladno odredbi članka 84. st. 1. i čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dok tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta zbog vezanja glavnice za tečaj švicarskog franka.

20. Dakle, slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je korisnik kredita uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz predmetnog Ugovora o kreditu, preplatio iznos od 2.532,14 EUR-a, a imajući u vidu da visina tužbenog zahtjeva nije niti sporna između stranaka, te je stoga sud na temelju odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. ZOO-a, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 2.532,14 EUR-a.

21. Glede zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos, sud ističe da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika, a posebice imajući u vidu da je isti sastavio predmetne nepoštene ugovorne odredbe, te da je time morao znati da su takve odredbe nepoštene, to se tuženik, po mišljenju ovog suda, ne može smatrati poštenim stjecateljem, pa stoga tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni mjesečni iznos od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita, a koji nisu niti sporni između stranaka, i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi propisanoj odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 78/15.), od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.), te od 30. prosinca 2023. do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23), a imajući u vidu da se ne radi o odnosu neposredno proizišlom iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava. Slijedom navedenog, glede zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos, presuđeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

22. Vezano za istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja koji je predmet ovog postupka, sud drži da je predmetni prigovor tuženika također neosnovan.

23. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: SU-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule počinje teći od 14. lipnja 2018., a budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 27. siječnja 2023. (list 1. spisa), to stoga postaje sasvim razvidno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi povrata iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarski francima, koja je predmet ovog postupka, obzirom da nije protekao zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

24. Slijedom svega navedenog, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti i presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

25. Odluka o troškovima postupka iz toč. II. i III. izreke presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 151. st. 1. čl. 155. ZPP-a, te čl. 2. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadama za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje: OT), a temeljem vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.532,14 EUR-a i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 7. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 250,00 EUR-a, za sastav podneska od 05. travnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 8. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 250,00 EUR-a, za sastav podneska od 31. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 8. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 EUR- a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 250,00 EUR-a, za zastupanje na ročištu dana 16. listopada 2024. u iznosu od 100,00 EUR-a (Tbr. 9. t. 2. OT-e), uvećano za 25 % PDV- a u iznosu od 25,00 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 125,00 EUR-a, te za zastupanje na ročištu dana 18. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 9. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 250,00 EUR-a. Tužitelju je također priznat kao potreban za vođenje postupka i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu sukladno Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19.; dalje: Uredba), a u vezi odredbe čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18; dalje: ZOSP), te odredbe čl. 7. st. 1. ZOSP-a u iznosu od 35,89 EUR-a, kao i trošak sudske pristojbe presudu u zatraženom iznosu od 35,89 EUR-a sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a, iako bi pravilnom primjenom Tar. br. 2. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23.; dalje: Uredba), a u vezi odredbe čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18. i 51/23.; dalje: ZOSP) tužitelj imao pravo na naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 71,77 EUR-a. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.196,78 EUR-a.

26. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visina stope određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), a imajući u vidu da se ne radi o odnosu proizišlom iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, pa da stoga tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni parnični trošak po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

27. Slijedom svega navedenog, glede naknade parničnog troška tužitelju, odlučeno je kao u toč. II. izreke ove presude.

28. Tužitelju nije priznat kao osnovan trošak pristupa ročištu dana 16. listopada 2024. u zatraženom iznosu od 250,00 EUR-a, a koji iznos uključuje i PDV po stopi od 25%, budući da se radi o ročištu iz Tbr. 9. t. 2. OT-e, pa je slijedom navedenog, odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

29. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, to je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a sud odbio zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u toč. IV. izreke ove presude.

30. Novčani iznosi navedeni u ovoj presudi iskazani su u valuti EUR i HRK, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22. i 88/22.).

U Zagrebu 25. travnja 2025. godine

Sudac:

Hrvoje Lukšić

Odluku pismeno izradila:

Viši sudski savjetnik - specijalist:

Tihana Božičević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana objave presude ako je bila uredno obaviještena o ročištu za objave presude, a ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, u roku od 15 dana od primitka prijepisa ove presude. Žalba se ulaže putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a). U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije (čl. 467.a ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po pun. uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na presudu

2. tuženiku po pun.