REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-47/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Tatjana Varžić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.-a, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Sofia Petković, odvjetnica u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-3841/2023-17 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-3841/2023-17 od 31. listopada 2024.

II. Nalaže se tuženiku, pored iznosa dosuđenog u točki II. izreke prvostupanjske presude, naknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 125,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od 31. listopada 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 389,45 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu 31,25 EUR.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 46,88 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za isplatu 3.045,09 EUR, zajedno sa zateznom kamatom navedenom u točki I. izreke prvostupanjske presude, a koji iznos predstavlja ukupnu razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, s osnovi ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, sadržanima u ugovoru o kreditu zaključenom između tužiteljice i tuženika.

Odluka prvostupanjskog suda:

2. Prvostupanjski sud je točkom I. izreke presude prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, dok je točkom II. izreke naložio tuženiku isplatiti tužiteljici u roku 15 dana trošak postupka u iznosu 1.450,00 EUR, sa zateznom kamatom čiji su tijek i stopa navedeni u toj točki izreke presude.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tuženik u cijelosti, a tužiteljica pobija odluku o troškovima postupka i to samo u onom dijelu kojim joj nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

3.1.

Tuženik u žalbi ukazuje na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, a obzirom na način provođenja kolektivnog postupka, dokazivanja u istom i uopće svrhe kolektivne zaštite. Naime, u kolektivnom postupku tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja jer su sudovi tvrdili kako to nije predmet kolektivne zaštite jer da se isto treba dokazivati u pojedinačnom sporu.

3.2.

Tuženik smatra da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a to su da je tuženik tijekom postupka tvrdio da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik tvrdi da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

3.3.

Tuženik tvrdi da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužiteljica vezati svoj ugovor o kreditu. Tužiteljica je imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF.

3.4.

Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a s obzirom da tužiteljica smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, tuženik je stava da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja. Tuženik stoga smatra da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer se ništetnost više ne može isticati.

3.5.

Tuženik prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda koji tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO-a.

3.6.

Tuženik ističe da je ugovor ispunjen, da tužiteljica nikad nije koristila pravo raskinuti ugovor. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje. Do postupka kolektivne zaštite, ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo dovedeno u pitanje ni od strane regulatora niti od sudske prakse.

3.7.

Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pitanje zastare.

3.8.

Tuženik smatra i da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge.

3.9.

Tuženik se žali i na odluku o troškovima postupka navodeći da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti pa je pogrešna i odluka o troškovima postupka.

3.10.

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

3.11.

Tužiteljica se žali protiv dijela odluke o troškovima postupka, smatrajući da ima pravo na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, koji joj prvostupanjski sud nije priznao, te ističe kako se zastupanje stranke na ročištu za objavu presude treba smatrati radnjom potrebnom za vođenje parnice obzirom da je zakonodavac za ročište za objavu presude vezao procesnopravne posljedice glede početka tijeka roka za izjavljivanje žalbe.

3.12.

Tuženik na žalbu tužiteljice nije odgovorio.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Člankom 365. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Člankom 375. stavkom 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode stranaka citiravši u točkama 3.1. do 3.11.

4.2.

Tuženikova žalba nije osnovana.

4.3.

Tužiteljičina žalba jest osnovana.

4.4.

U odnosu na tuženikovu žabu, treba reći da prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što proizlazi iz odgovora žalbenog suda na žalbene razloge tuženika.

4.5.

Prvostupanjski sud je utvrdio da iz ugovora o [broj kredita] proizlazi da je isti zaključen 12. siječnja 2007. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, s namjenom kupnje rabljenog automobila (čl.6.), u kunskoj protuvrijednosti 21.102,92 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1) uz rok otplate kredita 84 mjeseca (čl.4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

4.6.

U odnosu na žalbene razloge navedene pod točkom 3.1., treba reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (TS ZG P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih postupaka je bio i tuženik i kojom je između ostalog, obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., pravomoćno presuđeno da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pri čemu su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i tužene banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a za takvo utvrđenje je sud, sukladno članku 502.c. ZPP-a, vezan u ovoj parnici, što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud u točki 8. obrazloženja prvostupanjske odluke.

4.6.1.

Naime, članak 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, odnosno isplatu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (odluka VSRH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.7.

Nadalje, u odnosu na žalbene razloge citirane pod točkom 3.2., treba reći da je pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03, odnosno članak 96. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03, odnosno članak 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koje prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP/03, odnosno članak 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP/03, odnosno članak 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP/03, odnosno članak 102. ZZP/07).

4.8.

Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog, u članku 3. se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

4.9.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz iskaza tužiteljice, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, niti je tužiteljica kao potrošač imala utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (članak 3. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) te načelu dužnosti njihove suradnje (članak 5. ZOO-a), kao i načelu zabrane zlouporabe prava (članak 6. ZOO-a).

4.10.

Stoga, kako su odredbe o valutnoj klauzuli odlučujuće ugovorne odredbe, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredaba o valutnoj klauzuli, onda takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, imajući, u konkretnom slučaju, u vidu ugovoreni kredit u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja kredita uz obvezu povrata s valutnom klauzulom u CHF u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan dospjelosti, što znači da dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, a što je suprotno odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe članka 10. ZOO-a.

4.11.

Na opisani način, primjenom spornih odredaba, tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu i takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

4.12.

Dakle, uvažavajući sve prethodno navedeno pod toč. 4.5. - 4.11., otklonjen je žalbeni prigovor tuženika naveden pod 3.2., ali i onaj istaknut pod 3.3., jer pregovaranje o valuti ne znači, kako to pogrešno smatra tuženik – izbor jedne od više ponuđenih valuta, već podrazumijeva, da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu potrošaču mora biti, ne samo gramatički razumljiva, već u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti koje se tiču valute i promjene tečaja, te odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

4.13.

Što se tiče prigovora pod točkom 3.6., da ugovaranje valutne klauzule do postupka kolektivne zaštite nikad nije bilo dovedeno u pitanje, treba reći da je ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj dopušteno, jer je tako propisano člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovog žalbenog suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

4.13.1. Napominje se da valutna klauzula sadržana u članku 22. stavku 1. ZOO-a, u pravilu nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. I Ustavni sud Republike Hrvatske se u rješenju U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

4.13.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO-a.

4.14.

U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti, obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen (žalbeni navod pod točkom 3.4.), treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO-a). Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora. Dakle, uzroci ništetnosti su usmjereni, ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju, osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP/03 (članka 96. ZZP/07) i članka 4. ZOO-a, te izmjene, kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju, posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članci 10. - 19.).

4.15.

U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu članka 1115. ZOO-a (točka 3.5.), valja reći da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredaba koje se odnose na valutu CHF, sukladno njezinom zahtjevu i pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove, te s obzirom na to da je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredaba koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih, tada takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja.

4.16.

U pogledu žalbenog razloga istaknutog pod točkom 3.7., navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredaba kredita u CHF, prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, kada je riječ o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na ugovaranje valute u CHF, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prvostupanjski sud prigovor zastare odbio kao neosnovan i odbijanje tog prigovora obrazložio u točkama

17. i 17.1. prvostupanjske presude.

4.16.1.

Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.), kojom je presuđeno: "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

4.17.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit, a zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika pod točkom 3.6., koji s obzirom na tvrdnju tuženika da je ugovor ispunjen i da tužiteljica nije koristila pravo na raskid ugovora, impliciraju da je tužbeni zahtjev prvostupanjski sud trebao odbiti.

4.18.

S obzirom da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, nije osnovan ni žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i povredi prava na pošteno suđenje (točke 3.2. i 3.8.).

4.19.

Tuženik odluku o troškovima postupka iz točke II. izreke odluke prvostupanjskog suda, nije konkretno pobijao, već je pobijanje vezao uz tvrdnju da je zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu, pogrešna odluka i o troškovima postupka. Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka. Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima obrazložio u točki 19. i 19.1. obrazloženja prvostupanjske odluke, a tuženik nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova nije doveo u pitanje. Zbog toga je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 1.450,00 EUR sa zateznom kamatom navedenom u odluci o trošku (točka II. izreke presude).

4.20.

Kako tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, a imajući u vidu da je riječ o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a (odluka VSRH Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.), sud je primjenom Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) tužiteljici dosudio 125,00 EUR (s uračunatim PDV-om) , s tim da se odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji na odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, u vezi sa člankom 29. st. 2. ZOO-a, slijedom čega je riješeno kao pod točkom II. izreke odluke drugostupanjskog suda.

5.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka u iznosu 389,45 EUR tuženiku nisu dosuđeni jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke drugostupanjske odluke.

6.

S obzirom da je vrijednost pobijanog dijela odluke o trošku 125,00 EUR, drugostupanjski sud je točkom IV. izreke drugostupanjske odluke dosudio tužiteljici trošak žalbenog postupka (za sastav žalbe protiv rješenja o troškovima postupka) u iznosu 31,25 EUR (Tbr. 10. točka 4. Tarife u vezi Tbr. 7. točke 1. Tarife), dok je točkom V. odbio neosnovano zatraženi iznos preko dosuđenog (46,88 EUR).

7.

Imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 366. stavka 1. i članka 368. stavka 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke.

U Osijeku 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Štefica Bukvić