REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,

52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-314/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser u pravnoj stvari tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marta Licul, odvjetnica u Labinu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 19. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Marte Licul, odvjetnice u Labinu, 24. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, OIB:87939104217 isplatiti tužitelju ĐA, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 4.501,39 eura uvećan za zakonske kamate koje teku:

- na iznos od 1,21 eura od 1. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 9,67 eura od 1. travnja 2008. godine,

- na iznos od 3,72 eura od 2. svibnja 2008. godine,

- na iznos od 3,34 eura od 1. lipnja 2008. godine,

- na iznos od 6,02 eura od 1. srpnja 2008. godine,

- na iznos od 3,24 eura od 1. kolovoza 2008. godine,

- na iznos od 3,87 eura od 1. rujna 2008. godine,

- na iznos od 6,76 eura od 1. listopada 2008. godine,

- na iznos od 23,82 eura od 3. studenog 2008. godine,

- na iznos od 11,30 eura od 1. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 28,50 eura od 2. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 30,44 eura od 2. veljače 2009. godine,

- na iznos od 31,41 eura od 1. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 29,12 eura od 1. travnja 2009. godine,

- na iznos od 28,79 eura od 2. svibnja 2009 . godine,

- na iznos od 25,19 eura od 1. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 22,03 eura od 1. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 23,13 eura od 1. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 25,48 eura od 1. rujna 2009. godine,

- na iznos od 27,49 eura od 1. listopada 2009. godine,

- na iznos od 26,17 eura od 2. studenog 2009. godine,

- na iznos od 29,21 eura od 1. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 32,09 eura od 2. siječnja 2010 godine,

- na iznos od 35,12 eura od 1. veljače 2010. godine,

- na iznos od 34,32 eura od 1. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 39,42 eura od 1 travnja 2010. godine,

- na iznos od 38,11 eura od 3. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 40,67 eura od 1. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 55,13 eura od 1. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 51,84 eura od 2. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 64,17 eura od 1. rujna 2010. godine,

- na iznos od 57,67 eura od 1. listopada 2010. godine,

- na iznos od 52,77 eura od 2. studenog 2010. godine,

- na iznos od 67,66 eura od 1. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 76,86 eura od 3. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 70,19 eura od 1. veljače 2011. godine,

- na iznos od 71,17 eura od 1. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 66,37 eura od 1. travnja 2011. godine,

- na iznos od 67,85 eura od 2. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 84,15 eura od 1. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 86,44 eura od 1. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 104,47 eura od1. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 97,92 eura od 1. rujna 2011. godine,

- na iznos od 87,72 eura od 1. listopada 2011. godine,

- na iznos od 87,46 eura od 2.studenog 2011. godine,

- na iznos od 86,34 eura od 1. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 90,05 eura od 2. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 94,12 eura od 1. veljače 2012. godine,

- na iznos od 94,25 eura od 1. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 91,68 eura od 2. travnja 2012. godine,

- na iznos od 92,72 eura od 2. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 94,25 eura od 1. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 92,60 eura od 1. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 92,75 eura od 1. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 91,23 eura od 1. rujna 2012. godine,

- na iznos od 88,41 eura od 1. listopada 2012. godine,

- na iznos od 91,84 eura od 2. studenog 2012. godine,

- na iznos od 93,09 eura od 1. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 92,59 eura od 2. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 87,58 eura od 1. veljače 2013. godine,

- na iznos od 91,05 eura od 1. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 91,85 eura od 2. travnja 2013. godine,

- na iznos od 90,29 eura od 2. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 85,67 eura od 1. lipnja 2013. godine,

- na iznos od 82,81 eura od 1. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 85,35 eura od 1. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 87,10 eura od 2. rujna 2013. godine,

- na iznos od 91,57 eura od 1. listopada 2013. godine,

- na iznos od 89,11 eura od 2.studenog 2013 . godine,

- na iznos od 90,21 eura od 2. prosinca. 2013. godine,

- na iznos od 91,11 eura od 2. siječnja 2014. godine,

- na iznos od 92,83 eura od 1. veljače 2014. godine,

- na iznos od 94,42 eura od 1. ožujka 2014. godine,

- na iznos od 95,04 eura od 1. travnja 2014. godine

do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, OIB:87939104217 naknaditi tužitelju ĐA, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 845,74 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb, Varšavska 9 sklopio Ugovor o kreditu broj 205529 dana 29.03.2007. na iznos od 22.744,24 CHF i koji je solemniziran (potvrđen) kod javne bilježnice iz Pule, Nansi Kopić, broj: OV-5201/07 (dalje: Ugovor o kreditu), a koji Ugovor nije konvertiran. Odredbom čl. 11. stavka 4. Ugovora o kreditu ugovorena je mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Tužitelj smatra kako je navedena odredba nepoštena i to prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača- dalje "ZZP" (96/03), a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a (96/03). Naime, o navedenoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo već je ona dio unaprijed formuliranog Ugovora o kreditu od strane tuženika te stoga tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Potrebno je napomenuti kako je udaljenost prebivališta tužitelja od ugovorenog mjesno nadležnog suda preko 200 km, a čime je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Dakle, tuženik je iskoristio svoj jači položaj za nametanje ovakve nepoštene odredbe. Zbog navedenoga je odredba članka 11. stavka 4. Ugovora o kreditu, a u skladu sa odredbom članka 87. ZZP-a ništetna. Ovakvo tumačenje nepoštenosti i ništetnosti na ovaj način ugovorene mjesne nadležnosti suda proizlazi i iz recentne sudske prakse. Glede neravnoteže tužitelj navodi kako se ista ogleda u udaljenosti između mjesta prebivališta tužitelja i ugovorenog mjesno nadležnog suda. Udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja i Općinskog građanskog suda u Zagrebu (Ul. grada Vukovara 84, 10000, Zagreb) iznosi preko 200 km u jednom smjeru odnosno sveukupno preko 400 km, a za koji put prijeći je potrebno gotovo 5 sati. Tužitelj navodi Rješenje Županijskog suda u Splitu, posl. br.:

Gž-35/2021-2 od 25. siječnja 2021. godine u kojem je navedeno kako: "Stav sjednice odjela od 29. siječnja 2020. je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020. na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata." " Dakle, i iz navedenoga proizlazi kako je između stranaka nastala neravnoteža glede ugovorene mjesne nadležnosti te kako je nadležan upravo naslovni sud sukladno odredbi čl. čl. 19.l. st. 1. Zakona o kreditiranju. Tužitelj ističe kako je i prema praksi Suda Europske unije iz presuda Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero utvrđena obveza sudova da ex offo ispitaju nepoštenost spornih odredbi. Osim toga zaključeno je kako je prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu prema odabiru prodavatelja ili pružatelja usluga nepoštena u smislu odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene pretpostavke: da nije bilo posebnih pregovora, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, temeljem svega navedenoga- zbog ništetnosti odredbe o mjesnoj nadležnosti trebala bi se primijeniti odredba čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju te je stoga nadležan Općinski sud u Puli-Pola.

1.1. Vezano uz očekivani prigovor tuženika na zastaru potraživanja glede ništetnosti valutne klauzule tužitelj navodi kako je Presudom i Rješenjem Vrhovnog Suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. broj: Rev 2245/17-2 utvrđeno kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda odnosno za tuženika od 14. lipnja 2018. te nastupa nakon pet godina iz čega je jasno kako predmetno potraživanje nije u zastari vezano uz valutnu klauzulu ni promjenjivu kamatnu stopu. Eventualna zastara po predmetnom potraživanju tužitelja prema stajalištu Vrhovnog suda Republike nastupa 2023.

1.2. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 22.744,24 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Dalje je odredbom čl. 3. ugovoreno kako je namjena kredita kupnja vozila. Dakle, u pitanju je ugovor kojeg sklapa fizička osoba za kupnju vozila u privatne svrhe tj. potrošački ugovor. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa od 5,10% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Otplata kredita ugovorena je odredbom čl. 5. na način da je rok otplate kredita 84 mjeseca. Dalje, odredbom čl. 8. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 322,53 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan dospijeća. Predmetni ugovor sadrži osim odredbe o mjesnoj nadležnosti i druge nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP(96/03), a što ih čini ništetnim temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP (96/03) i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Predmetnim ugovorom određena je kamatna stopa kao promjenjiva. Odredbom čl. 2. kreditor je ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Posebno se napominje da je predmetna odredba Ugovora, koja govori o promjenjivosti kamatne stope, odredba koja je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane, tuženika, a tužitelj prilikom ugovaranja nije imao baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Štoviše, ista ugovorna odredba sadržana je u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle, nitko od klijenata banke – fizičkih osoba nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što drugo. Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (N.N. 96/03) određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Citirani zakon nadalje u čl. 102. određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Također je i člankom 272. (u vezi s člankom 270.) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija je propisana ništetnost takve odredbe.

1.3. Dalje, presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, a potvrđeno i pravomoćno nakon presude posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Slijedom svih iznesenih činjenica, evidentno je da je tuženik s tužiteljem kao potrošačem u razdoblju navedenom u presudi VTS-a sklopio ugovor o kreditu kojim je nametnuo: nerazumljivu, nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. Pri tome naravno, nije ni u kojem slučaju prilikom sklapanja ugovora dao naslutiti da de mu u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da de od tužitelja, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina te od tužitelja (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke.

1.4. Osim ništetnosti promjenjive kamatne stope tužitelj ističe kako je ništetna i ugovorena valutna klauzula u CHF. Navedena je odredba također nepoštena, a temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a. XV. Dalje, presudama suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-186/16 od 20. rujna 2017. navedeno je kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničen samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost. Konkretno, korisnik kredita mora s jedne strane biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji de gospodarski teško modi snositi u slučaju pada vrijednost valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U predmetnim je presudama suda Europske unije istaknuto kako je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu potrošači- prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Iz presuda u slučaju „franak“ VTSRH i u tim predmetima izvedenih dokaza jasno proizlazi kako tuženik, ali ni preostali tuženici iz kolektivnog spora, ne samo da nisu potrošače upozoravali na rizik već su im preporučali zaduženje u švicarskim francima kao „sigurnoj valuti“ i sl.Dakle jasno je kako su banke pa tako i tužena, i vezano uz valutnu klauzulu u CHF počinile povredu odredbi članka 81. ZZP-a, a što čini tako ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom temeljem odredbe čl. 87. ZZP-a.

1.5. Tužitelj navodi kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i odredbi čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara valutna klauzula u CHF, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana po početnom tečaju, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Temeljem svega navedenoga, a u skladu s odredbama čl. 12. ZPP-a i čl. 327. ZOO-a, tužitelj predlaže da naslovni sud odluči o ništetnosti odredbi vezanih uz mjesnu nadležnost, valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu predmetnog Ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju. Tužitelj predlaže da izračunom financijsko knjigovodstveni vještak odredi razliku uplaćenih iznosa te iznosa koje bi tužitelj uplatio po početnom tečaju početnog anuiteta do isplate kredita (po početnom, srednjem, tečaju određenom na dan sklapanja Ugovora o kreditu tj. jedinom poznatom tečajem tužitelju u vrijeme sklapanja kredita i početnoj visini anuiteta bez povećanja kamatne stope). Izračun započinje od prve uplate i završava otplatom kredita. Nadalje, tužitelj traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a sve obzirom na to da je tuženik nepošten stjecatelj. Tužitelj navodi kako je prilikom izračuna preplate uzeto u obzir da je po predmetnoj partiji kredita uplatio 157.533,13 kn. S druge strane iz dostavljene dokumentacije je vidljivo kako je tužitelj sukladno početnom tečaju od 4,562788 kn za 1 CHF te početnom anuitetu od 322,53 CHF trebao uplatiti iznos od 27.092,52 CHF tj. 123.617,43 kn. Dakle, temeljem navedenoga tužitelj smatra da je preplatio iznos u visini od 33.915,70 kn, a koji će se iznos točno odrediti financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

1.6. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 20. svibnja 2024. na način da je istaknuo pojedinačne iznose i tijek zateznih kamata za svaki iznos posebno, a tuženik se opisanoj preinaci nije usprotivio. Ocijenivši da je predmetna preinaka tužbe svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sud je na temelju odredbe članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) istu dopustio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Puli - Pola zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu člankom 11.4 Ugovora o kreditu br. 205529 sklopljenog 29.3.2007. Tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik ovim putem, dodatno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nenadležnosti suda iz naslova, te u tom pravcu dostavlja i dodatnu sudsku praksu. Naime, ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

2.1. Osporava tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da: a) je potraživanje tužitelja u zastari, b) utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, c) sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, d) sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač, e) tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, f) ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

2.2. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 27.4.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla koje je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dakle, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.

2.3. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Tvrdi da je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja.

2.4. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15).

2.5. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena.

2.6. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna je i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja neravnoteža mora biti značajna. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

2.7. Iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Konačno predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

2.8. Napominje se da je tijekom postupka došlo do promjene osobe tuženika uslijed okolnosti da je društvo NOVA HRVATSKA BANKA d.d. pripojena društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., stoga je rješenjem od 3. listopada 2023. postupak nastavljen u odnosu na novog tuženika.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu broj 205529, dokaz o udaljenosti, prometna kartica po kreditu, otplatna tablica po kreditu, promet po računu, izvadak iz sudskog registra, iskaz tužitelja te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog razdoblja sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate, a do koje je preplate došlo zbog ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanima u Ugovoru o kreditu od 29. ožujka 2007. broj 205529.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika (Volksbank d.d.) kao kreditora 29. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 205529 (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je prednik tuženika odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 22.744,24 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. Nije sporno da je odredbom čl.2.1. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti redovnu kamatu od 5,10% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama banke. Nadalje, nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Konačno, u čl.11.4. Ugovora određeno je da je sve sporove iz tog ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu.

6.1. Nije sporno da je prema otplatnom planu tuženika početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,10 %, kao i da je tuženik tijekom otplatnog perioda svojom odlukom u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

7. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno ta ništetnost razmatra kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva te osnovanost tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti.

8. Prvenstveno, valja odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda. S obzirom da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

8.1. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.2. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 49. i 55. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP).

8.3. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju predmetni je ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika u Puli gdje je i potpisan od stane tužitelja, ali i punomoćnice kreditora. Dakle, i tužitelj i punomoćnik kreditora su ugovor potpisali u Puli, a tužitelj je tada živio u [adresa] (općina u blizini Pule) gdje živi i u vrijeme podnošenja tužbe. Ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno tuženik nije dokazano). Sve navedeno utvrđeno je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 270 km do Zagreba), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

8.4. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

8.5. Iz svega navedenog proizlazi da je odredba članka 11.4. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, ništetna, a tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.

9. Valja reći da okolnost što je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Navedena je presuda, u odnosu na pravnog prednika tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i pravnog prednika tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

10.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

10.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

10.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate u kojima se zahtjev za isplatu temelji na ništetnosti odredaba ugovora o kreditu i to odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

10.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

10.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje djelatnika banke odnosno osobe koja je u ime banke sudjelovala u postupku sklapanja ugovora, već je predložio saslušanje tužitelja.

10.8. U svom iskazu tužitelj navodi da je kredit podigao u svrhu kupnje osobnog automobila C3 i da su ga iz autokuće uputili u ovu banku. U to vrijeme živio je u [adresa], pored Pule, gdje živi i danas, a kredit je rješavao u poslovnici banke u centru Pule. Tada je radio kao metalni radnik u društvu Tehnomont u Puli. Odlučio je podići kredit za cijeli iznos cijene vozila, to je bilo oko 22.000,00 CHF na 7 godina. Prvih nekoliko mjeseci rata je iznosila oko 1200,00 kuna, ali je nakon toga počela rasti, svakog mjeseca rasla je sve više, a putem pošte dobivao je obavijesti o rastu rata i ništa mu nije bilo jasno. Išao se u banku raspitati zašto rata toliko raste, ali mu nitko ništa nije znao objasniti, samo su rekli da je to tako i da oni na to ne mogu utjecati. U banci su mu rekli da mora platiti ili da će mu morati uzeti auto. Maksimalni iznos rate dosegao je više od 2000,00 kuna, odnosno cijele njegove tadašnje plaće, čak i više. Sjećam se da mu od plaće ništa više ne bi ostalo za život. U banci su mu rekli da može podići samo kredit u CHF, niti jedan drugi, nije bilo takve mogućnosti. Nije ništa razumio vezano za tu valutu, ono što su mu govorili u banci nije razumio kao običan građanin. Nisu mu rekli da su moguće ovolike promjene. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, to znači da se može mijenjati. Pokušao je s bankom pregovarati da te odredbe glase drugačije, ali su mu rekli da nema mijenjanja, da to mora biti tako kako su ti službenici dobili od nadređenih. Pročitao je ugovor, ali nije mu poznato da je u ugovoru navedeno da bi sud u Zagrebu bio nadležan u slučaju spora. Ugovor je potpisao u banci. Ne bi se odlučio za ovaj kredit da je znao da će se ovako nešto dogoditi. Nije nikoga pitao da mu pojasni nejasne odredbe u ugovoru, nije imao koga to pitati, morao je dići kredit.

10.8.1. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao sigurno i životno uvjerljivo, uz napomenu da ni tuženik njegov iskaz nije osporio. Iskazom tužitelja dodatno su potvrđeni činjenični navodi tužbe pa tuženik nije uspio dokazati svoje tvrdnje o kvalitetnoj informiranosti i mogućnosti pregovaranja.

10.9. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i pravnog prednika tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da presudom donesenom u kolektivnom sporu nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

11. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Iako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ipak je predmetna odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna, čime je povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

11.4. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene. Nije relevantan niti navod tuženika da je povećanje kamatne stope bilo gospodarski opravdano, i to sve iz razloga jer način promjene kamatne stope nije preciziran.

12. Glede valutne klauzule, nije sporno da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

13. Slijedom svega navedenog, sud je, primjenom odredbe članka 12. stavka 1. ZPP- a, odlučujući o prethodnom pitanju, utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu sadržane u člancima 2. i 8. koje se odnose na ugovorenu kamatnu stopu (i način promjene iste) te valutnu klauzulu, ništetne.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope) te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene. Upravo na toj metodi tužitelj koncipira svoj obračun, a tuženik je izričito naveo da ne osporava matematički obračun odnosno visinu tužbenog zahtjeva.

16. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je na temelju odredaba članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 odlučio kao u točki I. izreke presude, na način da je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.501,39 eura na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda te na ime razlike nastale primjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama na posebno označene pojedinačne iznose.

17. Odluka o zateznim kamatama donesena je na temelju odredaba članka 29. ZOO- a.

18. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

18.1. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli okončan je u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga, u trenutku podnošenja tužbe 27. travnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, dalje: Tarifa).

19.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife) i podneska od 20. svibnja 2024. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 6. svibnja 2024. i 19. ožujka 2025. (Tbr.9.1. Tarife). Time je tužitelju za zastupanje priznato ukupno 400 bodova, što sukladno vrijednosti boda prema Tbr.54. Tarife ukupno iznosi 800,00 eura. Tom iznosu valja pridodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,74 eura. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove isplatom ukupnog iznosa od 845,74 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

20. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sudske pristojbe na presudu s obzirom da tužitelj više nije obveznik plaćanja iste (članak 11. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine br. 118/2018 i 51/2023).

21. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 24. travnja 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku