- 1 -              Poslovni broj: Usž-780/23-2

Poslovni broj: Usž-780/23-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Lidije Rostaš, članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja H. H. d.d., V. L., zastupanog po članu uprave A. S., a ona po opunomoćenici A. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi povrata poreza plaćenog bez pravne osnove, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1460/22-6 od 24. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 15. studenog 2023.

p r e s u d i o    j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1460/22-6 od 24. listopada 2022.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom troškova u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/383, urbroj: 513-04-22-2 od 29. travnja 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda D., klasa: UP/I-471-02/18-01/111, urbroj: 513-07-19/21-3 od 22. srpnja 2021. (točka I. izreke) te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2.              Osporenim rješenjem tuženika od 29. travnja 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda D., klasa: UP/I-471-02/18-01/111, urbroj: 513-07-19/21-3 od 22. srpnja 2021. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za povrat poreza plaćenog bez pravne osnove.

3.              Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga navedenih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima. Poziva se na prethodno donesenu pravomoćnu presudu prvostupanjskog suda od 13. listopada 2020. kojom je sud ukazao prvostupanjskom poreznom tijelu da u ponovljenom postupku se dužno pridržavati pravnih shvaćanja i primjedbi suda sukladno odredbi članka 81. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima usvojivši tužbeni zahtjev. Ističe kako unatoč navedenome i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo u ponovnom postupku su postupili upravno suprotno pravnim stavovima sadržanim u citiranoj presudi, a prvostupanjski sud umjesto da sankcionira takvo postupanje pobijanom presudom odbija tužbeni zahtjev u cijelosti. Još jednom ističe i citira ono što je i u tužbi istaknuo te sve ponavlja. Ističe kako je zahtjev za povrat neutemeljeno naplaćenog poreza odbijen uz navode prvostupanjskog tijela kako neovisno o činjenici da je rješenje poreznog tijela kojim je utvrđena porezna obveza od 2. lipnja 2011. poništeno, obveza plaćanja poreza egzistira temeljem sklopljene pravomoćne odobrene predstečajne nagodbe  sklopljene u odnosu na žalitelja pred FINA-om te potom odobrene rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u D., poslovni broj: Stpn-44/2014 (pravomoćno 27. studenoga 2014.) pa praktički iste navode opet sadrži obrazloženje pobijanog drugostupanjskog rješenja od 29. travnja 2022., a sada i pobijana presuda prvostupanjskog suda. Nadalje citira dijelove presude Upravnog suda u Splitu broj: UsIpn-1/2020 od 13. listopada 2020. smatra kako prvostupanjski sud neutemeljeno upire na odredbu članka 70. stavak 1. tada važećeg Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, ukazujući da je upravni spor koji se vodio kod istog suda pod poslovnim brojem: UsI-2419/12, pokrenut prije postupka predstečajne nagodbe, a dovršen nakon sklapanja i pravomoćnosti iste, morao biti prekinut, a potom prema članku 81. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi i obustavljen. Smatra kako je navedeno logično jer dužnik, sukladno odredbama tada važećeg Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (članak 60. stavak 2.) uopće nije mogao u postupku predstečajne nagodbe osporavati postupanje obveze za koju je egzistirala ovršna isprava, u konkretnom slučaju izvršno porezno rješenje. Navodi kako dužnik u postupku predstečajne nagodbe nije mogao osporiti obvezu, jer ga je u tome spriječila izričita odredba zakona. Isto tako dužnik je takvu obvezu morao iskazati u popisu obveza u postupku predstečajne nagodbe, jer ga je i na to obvezivala izričita odredba zakona. Smatra da jedino što je dužnik u toj situaciji mogao učiniti ukoliko je smatrao da obveza na postoji, iako u odnosu na istu postoji ovršna isprava, jest da nastavi postupak koji se prethodno vodio glede pitanja postojanja te obveze i u tom postupku naknadno ishodi drugačiju odluku suda, koja će kao kasnija odluka imati prvenstveno pred ranije sklopljenom predstečajnom nagodbom. Smatra da to što je predstečajna nagodba dobrovoljna, a na što ukazuje sud u pobijanoj presudi, ne znači da je njezinim sklapanjem po pravilima koja su za isto bila propisana tada važećim zakonom, dužnik izgubio pravo da nakon sklapanja takve nagodbe inzistira na utvrđenju nevaljalosti/nepostojanja duga/obveze koju u postupku predstečajne nagodbe nije mogao osporavati, poziva se na odredbe članka 70. stavak 1. i članka 81. stavak 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi te ističe da činjenica da je obveza unesena u sadržaj predstečajne nagodbe, ne otklanja činjenicu da je drugom, kasnije donesenom također pravomoćnom sudskom odlukom i to presudom Upravnog suda u Splitu od 4. ožujka 2016. ta obveza utvrđena nepostojećom jer je akt kojim je obveza utvrđena poništen u drugom stupnju, a potom odlukom drugostupanjskog tijela poništeni prvostupanjski akt kojim je obveza utvrđena. Ističe kako su se presuda Upravnog suda u Splitu od 4. ožujka 2016. i drugostupanjska odluka poreznog tijela od 6. travnja 2016. dogodile nakon sklapanja i pravomoćnosti predstečajne nagodbe, čime je predmetna obveza naknadnim pravomoćnim sudskim i upravnim odlukama prestala egzistirati.

Navodi kako je točno da je predmetni upravni porezni postupak u konačnici obustavljen rješenjem prvostupanjskog tijela od 24. rujna 2018., ali osnova za naplatu poreza nije otpala obustavom upravno-poreznog postupka, već je osnova otpala poništavanjem poreznog rješenja drugog stupnja, učinjenog pravomoćnom sudskom presudom Upravnog suda u Splitu od 4. ožujka 2016., a potom i poništavanjem prvostupanjskog rješenja odlukom drugostupanjskog tijela od 6. travnja 2016. Poziva se na praksu Upravnog suda u Splitu u presudi, broj: UsIpn-1/2020 od 13. listopada 2020. Smatra da je isti sud u potpunosti zanemario činjenicu da, s obzirom da je sklopljena predstečajna nagodba koja ima pravne učinke pravomoćne sudske presude, nije isključeno da se o stvari koja je njezin predmet ponovno odluči i to drugačije. Ističe kako je Zakonom o parničnom postupku propisano načelo zabrane ponovnog odlučivanja u istoj stvari (članak 323. Zakona o parničkom postupku), međutim ukoliko u predmetu u kojem postoji pravomoćna sudska nagodba, unatoč njezinu postojanju bude vođen drugi postupak, pa se u tom postupku ne istakne odgovarajući prigovor presuđene stvari, niti sud po službenoj dužnosti utvrdi postojanje prethodno sklopljene sudske nagodbe, tada će u tom drugom postupku biti donesena zasebna odluka kojoj se, kada stekne svojstvo pravomoćnosti, neće moći oduzimati pravni učinci. Ističe kako porezna obveza nije utvrđena predstečajnom nagodbom, nego je predstečajnom nagodbom tek ugovoren određeni način i opseg ispunjenja tražbina njome obuhvaćenih. Ističe kako je u konkretnom slučaju naknadnom pravomoćnom presudom nadležnog suda poništeno i postojanje porezne obveze, odnosno akta kojim je ista bila izvršno utvrđena, a potom je odlukom drugostupanjskog poreznog tijela poništeno prvostupanjsko rješenje kojim je porezna obveza utvrđena. Navodi kako je nakon donošenja i pravomoćnosti presude Upravnog suda u Splitu, broj: UsI-2419/12 od 4. ožujka 2016. i drugostupanjsko porezno tijelo postupajući povodom te presude moglo obustaviti postupak, ali je to tijelo upravo suprotno odlučilo poništiti prvostupanjsko porezno rješenje kojim se utvrđuje porezna obveza. Navodi kako je ta odluka drugostupanjskog poreznog tijela također pravomoćna, te da povreda načela ne bis in idem nema prednost pred pravomoćnošću, pa stoga činjenica da je nakon pravomoćnosti predstečajne nagodbe donesena drugačija, a također pravomoćna odluka najprije nadležnog upravnog suda, a potom i drugostupanjskog poreznog tijela, kojim je porezna obveza eliminirana poništenjem akta kojima je utvrđena, ne može biti zanemarena niti se porezno tijelo može ponašati kao da se ništa od navedenog nije dogodilo.              

Slijedom navedenog, predlaže da se usvoji žalba i poništi prvostupanjska presuda, te usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno poništi presuda i vrati predmet na ponovni postupak sudu prvog stupnja, te da se naknade troškovi postupka sukladno istaknutoj specifikaciji troškova.

4.              Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

              Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članka 33. stavak 2. ZUS-a), te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka, kao i tijekom upravnog spora i održane rasprave, prema ocjeni ovoga Suda pravilno i potpuno je utvrdio bitne činjenice za donošenje zakonite odluke.

7.              Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je porezno tijelo kod tužitelja provelo porezni nadzor i da je rješenjem Porezne uprave, Područnog ureda D. od 2. lipnja 2011. tužitelju utvrđena obveza PDV-a i kamata u iznosu od 918.337,35 kuna, te da je tužitelj protiv tog rješenja izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika od 16. srpnja 2012. po kojem je donesena presuda, broj: UsI-2419/12 od 4. srpnja 2016., kojom je poništeno navedeno rješenje tuženika i predmet vraćen na ponovni postupak. Budući da je tužitelj dana 22. travnja 2014. podnio prijedlog za pokretanje predstečajne nagodbe, Trgovački sud u Splitu, Stalna služba u D. je donio rješenje od 22. rujna 2014. o predstečajnoj nagodbi, poslovni broj: 7Stp-44/2014 (postalo pravomoćno 27. studenog 2014.), kojim rješenjem o predstečajnoj nagodbi je Trgovački sud obvezao tužitelja kao dužnika u predstečajnoj nagodbi da namiri tražbinu prema vjerovniku Ministarstvu financija u iznosima i rokovima kako je to predložio dužnik.

8.              Sukladno naprijed navedenom, prema ocjeni ovoga Suda pravilno zaključuje prvostupanjski sud kada u obrazloženju osporene presude navodi kako je na ovaj način tužitelj dobrovoljno, zahtjevom od 22. travnja 2014. zatražio pokretanje postupka predstečajne nagodbe, koja je pravomoćno dovršena dana 27. studenog 2014., te nastavio voditi upravni spor vezano za obračun PDV-a, koju obvezu je priznao u postupku predstečajne nagodbe, iako za to nije bilo osnove, jer je tužitelj u toj situaciji sukladno članku 81. stavak 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine", 144/12., 81/13. i 112/13. – dalje: Zakon) trebao tražiti obustavu upravnog spora.

9.              Naime, odredbom članka 81. stavak 3. Zakona propisano je da u odnosu na tražbine vjerovnika utvrđene u postupku predstečajne nagodbe i obuhvaćene predstečajnom nagodbom, ovršni i upravni postupci pokrenuti prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe obustavit će se, a u parničnim postupcima sud će u odnosu na te tražbine odbaciti tužbu, na prijedlog dužnika podnesen nakon pravomoćnosti rješenja o potvrdi predstečajne nagodbe.

Stavkom 4. istog članka Zakona propisano je da ovršne isprave koje se odnose na tražbine iz predstečajne nagodbe gube u odnosu na dužnika pravnu snagu.

10.              Odredbom članka 42. točka 6. Zakona propisano je da izvješće o financijskom stanju i poslovanju dužnika mora sadržavati popis svih postupaka pokrenutih na zahtjev dužnika pred sudovima ili javnopravnim tijelima. Prema odredbi članka 70. stavka 1. Zakona, parnični, ovršni, upravni i postupci osiguranja pokrenuti protiv dužnika prije otvaranja predstečajne nagodbe, prekidaju se na prijedlog dužnika nakon objave rješenja o otvaranju postupka predstečajne nagodbe, osim postupaka osiguranja u kaznenom postupku, postupku utvrđivanja zlouporabe prava i postupaka vezanih uz tražbine na koje postupak predstečajne nagodbe ne utječe.

11.              Stoga, prema ocjeni ovoga Suda pravilno zaključuje prvostupanjski sud kada u obrazloženju osporene presude navodi da je neosnovan tužbeni navod da je otpala pravna osnova za naplatu poreza, s obzirom da je poništeno porezno rješenje od 2. lipnja 2011., jer je naplata predmetnog duga po prijedlogu tužitelja, umjesto temeljem navedenog poreznog rješenja, osigurana predstečajnom nagodbom koja također ima snagu ovršne isprave. Ovo stoga što je obveza PDV-a i kamata u iznosu od 918.337,35 kuna, koja je bila utvrđena poreznim rješenjem od 2. lipnja 2011. i konačno utvrđena rješenjem tuženika od 16. srpnja 2012., prijavljena u postupku predstečajne nagodbe, pa je ista tražbina priznata i utvrđena sukladno članku 60. stavku 2. Zakona, a tužitelj protiv predstečajne nagodbe nije izjavio žalbu.

12.              Naime, prema članku 66. Zakona, predstečajna nagodba ima snagu ovršne isprave, a budući da tužitelj kao dužnik nije podmirio poreznu obvezu sukladno ovršnoj ispravi – dobrovoljno sklopljenoj predstečajnoj nagodbi u iznosima i rokovima na koje se obveze, pokrenut je postupak ovrhe, te je ovrhom naplaćena obveza temeljem pravomoćnog rješenja Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u D., broj: 7Stpn-44/2014, kojim je pravomoćno dovršena predstečajna nagodba kod tužitelja.

13.              Prihvaćajući u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog upravnog suda navedeno u pobijanoj presudi kao logično i argumentirano, te utemeljeno na dokazima u spisu predmeta, ovaj Sud utvrđuje da se pobijana presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti bitne povrede postupka, pa stoga ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija.

14.              S obzirom na to da tužitelj u žalbi uglavnom ponavlja sve već ranije istaknute prigovore u odnosu na koje je prvostupanjski sud dao iscrpno obrazloženje, koje ovaj Sud prihvaća u cijelosti, to iz istih razloga žalbene navode ocjenjuje neosnovanima.

15.              Slijedom iznesenog, utvrdivši da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

16.              Kako je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelju sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, pa je postavljeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je riješeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 15. studenog 2023.

                                                                                                        Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.