REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-843/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Tatjana Varžić, u pravnoj stvari tužitelja US, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. -a, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-3165/2024-8 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-3165/2024-8 od 28. veljače 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 378,86 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o [broj kredita] od 17. siječnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 9. koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor", kao i zahtjev za isplatu 1.074,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom čija stopa i tijek su određeni točkom III. izreke prvostupanjske presude, po osnovi ništetnih ugovornih odredaba.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev točkom I. i II. izreke presude (zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba) i točkom III. izreke (restitucijski zahtjev za isplatu), dok je točkom IV. izreke naložio tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu 974,54 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, po stopi navedenoj u tom dijelu izreke.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tuženik.

3.1.

Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 326. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 186.c ZPP-a. Ističe da, ako prema stavu prvostupanjskog suda, tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, tada je zahtjev za isplatu trebalo odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama pa je počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

3.2.

Žalitelj ističe da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili ne, s obzirom da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze.

3.3.

Ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto odredba članka 3. Ugovora o kreditu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

3.4.

Prigovara da je stav prvostupanjskog suda o nepoštenosti odredbe o ulaznoj naknadi neobrazložen i stoga se ne može ispitati. Tuženik ističe žalbeni prigovor da prvostupanjski sud ne daje razloge o ništetnosti odredbe niti o izlaznoj naknadi. Navodi da ne postoji zakonska odredba koja bi branila tuženiku obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme kada je ista naplaćena. Ističe da prvostupanjski sud odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita smatra ništetnom jer se ni o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Stav je tuženika da se samo ugovaranje sporne naknade ne može smatrati neravnotežom jer je ista ugovorena radi podmirenja troškova koje tuženik ima u vezi sa zatvaranjem kredita.

3.5.

Žalitelj ističe da prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbe o zastari predmetnog potraživanja. Tuženik drži da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se, prema mišljenju tuženika, u konkretnom slučaju, radi o povredama manjeg značaja.

3.6.

Navodi da prvostupanjski sud tužitelju dosuđuje zateznu kamatu od 24. srpnja 2007., odnosno od 27. kolovoza 2011., a ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO - a. 3.7.

Tuženik ističe kako mu je pobijanom prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku.

3.8.

Tuženik pobija odluku o troškovima, navodeći da je odluka o trošku pogrešna jer je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Smatra da prvostupanjski sud nije trebao tužitelju priznati trošak sastava podneska od 27. prosinca 2024. jer isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, a isto ističe i u odnosu na dosuđeni trošak za zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude.

3.9.

Predlaže žalbenom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu, tužbeni zahtjev odbiti, dosuditi mu trošak prvostupanjskog parničnog postupka, te trošak žalbenog postupka u iznosu 378,86 EUR, podredno prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3.10.

Tužitelj na tuženikovu žalbu nije odgovorio.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.8.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa nije osnovan žalbeni razlog postojanja apsolutno bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također, u prvostupanjskom postupku je činjenično stanje potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.

4.4.

Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti spornih ugovornih odredaba iz čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP-a) i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice.

4.5.

Osim toga, sporne ugovorne odredbe suprotne su i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje: Direktive).

4.6.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je između stranaka zaključen 17. siječnja 2007. Ugovor o [broj kredita] i to na iznos od 31.278,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Također je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 623,51 EUR 23. siječnja 2007., kao i da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu 451,45 EUR 26. kolovoza 2011.

4.7.

Pritom je za reći da formulacije "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", kao i formulacija „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“ same po sebi nisu dovoljno razumljive i određene, odnosno radi se o odredbama koje su dale ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini tih naknada.

4.7.1.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelja stvarno upoznao s iznosom naknada koje će mu biti oduzete pri realizaciji kredita i prilikom eventualne prijevremene otplate kredita, razlozima naplate tih naknada, niti to tvrdi u žalbenom stadiju postupka, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se njemu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano uz sporne odredbe čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu, niti se pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

4.8.

Naime, tuženik je tužitelju morao na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknada koje naplaćuje pri ishođenju i zatvaranju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, što nije učinio te je na opisani način, primjenom spornih ugovornih odredaba, tuženik postupao protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.8.1.

Na opisani način, primjenom spornih odredaba, tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, što pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.

4.8.2.

Osim navedenog nacionalnog propisa, prema odredbama čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

4.8.3.

Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da su ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita, kao i odredba o tzv. izlaznoj naknadi iz čl. 9. Ugovora o kreditu, unaprijed bile pripremljene od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj.

4.8.4.

Dakle, Direktiva propisuje obvezu tuženika dokazati da je s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, a kako je prethodno navedeno, tuženik to nije dokazao.

4.9.

Valja reći, da je, osim Direktive i čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je riječ upravo o takvom ugovoru.

4.10.

Tako je značajna neravnoteža na štetu tužitelja prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženik, što tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornim odredbama i što tužitelj uopće nije znao na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

4.11.

Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedene odredbe čl. 3. i čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu koje ustegu jednokratne ulazne i izlazne naknade koju obavlja tuženik kao kreditor, čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, pa je stoga za ishod ovog spora pravno irelevantna tvrdnja tuženika da je tužitelj kao prosječni potrošač mogao izračunati koliko je 3,30% od iznosa kredita, odnosno visina naknade koja će mu biti naplaćena, jer bez jasno određenih uvjeta pod kojima se određuje iznos ustege, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužitelj ne može ni provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi čl. 3., ali ni čl. 9. nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustega na ime spornih naknada.

4.12.

S obzirom na sve prethodno obrazloženo, drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene razloge tuženika navedene pod toč. 3.2. do 3.4. obrazloženja ove odluke, ocijenivši ih neosnovanima.

4.13.

Žalbeni sud prigovor tuženika iz točke 3.5., koji se odnosi na zastaru, također ocjenjuje neosnovanim, budući da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a koji rok u konkretnom slučaju, s obzirom da je riječ o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koji pravni stav je zauzet na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020., što znači da u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći. Neosnovana je tvrdnja tuženika da se navedeno pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja.

4.13.1. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, stoga na to pravo ne utječe niti činjenica da je ugovor ispunjen, odnosno da je tužitelj platio naknade za obradu kredita, na što se poziva tuženik, s tim da se ništetnost ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a), no, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti spornih ugovornih odredaba.

4.14.

Jednako tako, neosnovano je, citirano u točki 3.1., pozivanje tuženika na odredbu čl. 326. ZPP-a koja propisuje da sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, budući da je iznimka od tog pravila postavljena upravo u odredbi čl. 186.c. ZPP-a, na kojoj odredbi je tužitelj utemeljio svoj zahtjev za isplatu. Naime, tužitelj je učinio vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, što proizlazi iz činjenice da je tijekom cijelog postupka osporavao pravo tužitelja na isplatu naknada koje mu je tuženik naplatio na temelju ništetnih ugovornih odredaba, a osim toga, da je tužitelj postavio samo zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba članka 3. i 9. Ugovora o kreditu, morao bi sudskim putem, nakon pravomoćnosti te odluke, ostvarivati svoju tražbinu na isplatu po pravilima vraćanja stečenog bez osnove. I u konačnici, tužitelj je, s obzirom da je u točki I. i II. tužbenog zahtjeva postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih, nepoštenih odredaba ugovora o kreditu, a u točki III. zahtjev za isplatu, imao pravni interes da sud u okviru istog parničnog postupka odmah odluči i o zahtjevu za povrat tih naknada, zajedno s pripadajućom kamatom, kako tužitelj ne bi morao voditi novi spor i kako bi svi zahtjevi, sukladno načelu ekonomičnosti postupanja suda, bili riješeni u okviru istog suđenja.

4.15.

Vezano za žalbeni razlog pod točkom 3.6., tuženiku treba odgovoriti da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio restitucijski zahtjev na temelju čl. 1111. ZOO-a u svezi čl. 1115. ZOO-a, s obrazloženjem da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredaba od dana stjecanja, sa zateznim kamatama od dana plaćanja naknade za obradu kredita, odnosno od dana plaćanja naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Naime, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, tuženik je povrijedio prava tužitelja kao potrošača ugovarajući nepoštene (ništetne) odredbe o naknadama iz čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu te pri zaključenju ugovora nije omogućio tužitelju pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, zbog čega se isti smatra nepoštenim stjecateljem.

4.16.

Budući da je tuženik naplatom naknade za obradu kredita, odnosno naknade za prijevremeno zatvaranje kredita na temelju ništetnih ugovornih odredaba bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od trenutka naplate tih naknada jer je s tim danom došlo do neosnovanog povećanja imovine tuženika.

4.17.

Kako je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, nije osnovan ni žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i povredi prava na pošteno suđenje (točke 3.2. i 3.7.).

4.18.

Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, koji se odnosi na žalbeni prigovor da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška sastava podneska od 27. prosinca 2024. i zastupanja na ročištu za objavu presude, ovaj žalbeni sud ocjenjuje neosnovanim, jer su, suprotno mišljenju tuženika, navedene radnje zastupanja tužitelja po kvalificiranom punomoćniku – odvjetniku, bile potrebne za vođenje parničnog postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP- a.

4.19.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka u iznosu 378,86 EUR tuženiku nisu dosuđeni na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, jer tuženik nije uspio sa žalbom, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke odluke žalbenog suda.

5.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke.

U Osijeku 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Štefica Bukvić