Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-823/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazini, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koga zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3821/2024-10 od 21. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3821/2024-10 od 21. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o [broj kredita] od 2. studenoga 2006. godine zaključenog između tužitelja NN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 371,82 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07.11.2006. do isplate sve prema stopi sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle z natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 829,64 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.01.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana."

2. Protiv citirane presude pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik zbog svih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da sud usvoji žalbu te preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno navodima žalitelja, pobijana presuda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te nema nejasnoća ni drugih proturječnosti pa se može ispitati, tako da prvostupanjski sud nije počinio ni apsolutno bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. U vezi s pozivanjem tuženika na relativno bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 326. a ZPP-a, ukazuje se tuženiku da ta odredba nije sadržana u ZPP-u pa stoga prvostupanjski sud nije mogao ni počiniti povredu iste.

7.1. Osim toga, vezano za povredu čl. 186. c st. 2. ZPP-a, koju žalitelj obrazlaže navodeći da ako zastara tužiteljičine tražbine dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, prvostupanjski sud je trebao odbaciti tužbu, jer da tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave pa da stoga tužiteljici ne pripadaju ni kamate koje teku prije dospijeća tražbine, valja istaknuti da pozivanje tuženika na navedenu odredbu nije relevantno, jer se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi zbog nedospjele tražbine. Suprotno navodima žalbe, tužba nije preuranjena i nema zapreke u istom postupku tražiti utvrđenje ništetnosti i postaviti kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe.

7.2. Po stavu ovog suda, pogrešno žalitelj smatra da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave i da je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužiteljici zateznu kamatu od 07. studenog 2006.

7.3. Ovo stoga što je tuženik nesavjestan stjecatelj već od dana dana plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 371,82 eur pa je pravilan zaključak i obrazloženje prvostupanjskog suda da je tuženik dužan na temelju odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje ZOO) vratiti isplaćeni iznos tužiteljici s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, tako da zakonska zatezna kamata teče od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja, odnosno od 7. studenog 2006. do isplate, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a.

8. Nadalje, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), što za posljedicu ima ništetnost odredbe ugovora o jednokratnoj ulaznoj naknadi po čl. 87. istog Zakona. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a kako je u ovom predmetu u pobijanom dijelu presude u toč. II. izreke presuđeno.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. ugovora o kreditu od 2. studenog 2006., kojeg je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, prema kojoj odredbi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“ kao i zahtjev za isplatu iznosa od 371,82 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 7. studenog 2006. do isplate.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 2. studenog 2006. zaključen ugovor o kreditu,

- da je tuženik istim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.360,67 CHF po kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita,

- da je odredbom čl. 3. istog ugovora ugovorena naknada koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita u visini 3,30% od iznosa kredita,

- da je tužiteljica 06. studenog 2006. platila tuženiku naknadu temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu u iznosu 2.801,48 kuna što sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022.) te fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, iznosi 371,82 eur, a što je razvidno i iz potvrde tuženika od 28.12.2023.

12. Sporno je da li je navedena ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da li je nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, kao i da li je tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Također je sporno da li je osnovan tuženikov prigovor zastare.

13. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica, iako je u cijelosti otplatila kredit, ima pravni interes za vođenje ovog postupka, jer ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora. Stoga je sukladno odredbi čl. 323 st. 1. ZOO-a svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

14. Nadalje, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na odredbe čl. 59., 81. st. 1., čl. 83., 85. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

15. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

16. Za napomenuti je da su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u duhu prava Europske unije i obvezujuće sudske prakse Suda Europske unije.

17. U presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na presude Suda Europske unije broj C- 84/19 i C-224/19, u kojima je potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

19. Budući da je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom, pravilno je prvostupanjski sud pod toč. I. izreke utvrdio istu ništetnom, pozivom na odredbu čl. 87 st. 1. ZZP/03.

20. Kako tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, što je pravilno zaključio prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice, koji tuženik nije osporio nijednim dokazom, to je očito da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, radi čega postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 371,82 eura. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati.

21. Vezano uz navedeno, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice, jer prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom.

23. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu te govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

24. Budući da je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, to ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

25. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu, kojima ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administracije kredita iz čl. 3. tužiteljici bila jasna i razumljiva, te da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

26. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prigovor zastare nije osnovan, jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), proizlazi da zastarni rok, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako odluka o utvrđenju ništetnosti predmetne ugovorne odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok.

27. Nadalje, tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i - posljedično tome, njemu dosuđen parnični trošak.

28. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužiteljici trošak koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspjela u sporu. Odredbom Tbr. 52. citirane Tarife propisano je da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku. Vezano za trošak sastava podneska tužiteljice od 30. srpnja 2024., koji tuženik ne smatra nužnim, i po stavu ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno priznao taj trošak tužiteljici, jer je isti bio opravdan za vođenje ove parnice.

29. O trošku žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

30. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 24. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ljiljana Banac