Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-847/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Blajher, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Blajher & Fuchs iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koga zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-817/2023-14 od 19. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se u cijelosti presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-817/2023-14 od 19. veljače 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između : tužitelja : VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika : RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 dana 15.12.2005. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA“, a koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 498,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana 17.12.2005. godine, pa do isplate, po stopi koja je :

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate,

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 01.01.2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 526,23 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu prvostupanjskog suda pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženi, zbog razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženog.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda, postupak koji je prethodio te žalbene navode tuženika i navode tužitelja iz odgovora na žalbu, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema nejasnoća, proturječnosti ni drugih nedostataka, tako da nije osnovan žalbeni razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. U vezi s pozivanjem tuženika na relativno bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 326. a ZPP-a, ukazuje se tuženiku da ta odredba nije sadržana u ZPP-u pa stoga prvostupanjski sud nije mogao ni počiniti povredu iste.

7.1. Osim toga, vezano za povredu čl. 186. c st. 2. ZPP-a, koju žalitelj obrazlaže navodeći da ako zastara tužiteljeve tražbine dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, prvostupanjski sud je trebao odbaciti tužbeni zahtjev za isplatu, jer da tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave pa da stoga tužitelju ne pripadaju ni kamate koje teku prije dospijeća tražbine, valja istaći da pozivanje tuženika na navedenu odredbu nije relevantno, jer se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi zbog nedospjele tražbine.

7.2. Naime, po stavu ovog suda, pogrešno žalitelj smatra da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave i da je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju zateznu kamatu od 17. prosinca 2005.

7.3. Ovo stoga što je tuženik nesavjestan stjecatelj već od dana plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 498,44 eur pa je pravilan zaključak i obrazloženje prvostupanjskog suda da je tuženik dužan na temelju odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje ZOO) vratiti isplaćeni iznos tužitelju s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, tako da zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja 17. prosinca 2005. do isplate, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a.

7.4. Po stavu ovog suda, prema podacima spisa proizlazi da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, 46/07, 79/07 – dalje ZZP/03), što za posljedicu ima ništetnost odredbe ugovora o jednokratnoj ulaznoj naknadi po čl. 87. istog Zakona. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (plaćanja).

8. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu od 15. prosinca 2005., na temelju kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.722,34 CHF obračunatog prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 60 mjeseci i uz kamatnu stopu od 5,50% godišnje, a koja je promjenjiva odlukom Banke. Nesporno je utvrđeno da je kredit u cijelosti otplaćen i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta mijenjana. Među strankama nije sporan ni sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. Sporno je da li je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da tuženik naplaćuje tužitelju jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu te naknade uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja do isplate.

10. Po stavu ovog suda, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud proveo sve potrebne dokaze odlučne za donošenje pravilne i zakonite presude. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud - prema svom uvjerenju - na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, a kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i postupio.

11. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je saslušanjem tužitelja te ocjenom njegovog iskaza u vezi s drugim dokazima i ocjenom svih dokaza zajedno pravilno zaključio da je ništetna ugovorna odredba iz čl. 3. Ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prilikom isplate kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, jer se o sadržaju te ugovorne odredbe nije pregovaralo, a iz samog ugovora i odredbe čl. 3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 3,30% od ukupnog iznosa kredita, niti je vidljivo koje to troškove ona pokriva, budući da tuženik kao banka nije dokazao kakve je stvarne troškove imao vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao ni visinu istih.

11.2. Dakle, iako je sporna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena, budući omogućuje tužitelju da odredi visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja, po stavu ovog suda, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena, jer ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice iz razloga što je za iznos te naknade umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju.

11.3. Naime, tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačno jasno određenom iznosu pa je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, a što ukazuje na ništetnost te ugovorne odredbe.

11.4. Da se doista radilo samo o stvarnim troškovima koje je tuženik imao vezano za obradu zahtjeva i korištenje kredita, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

11.5. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu sadržanu u čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu te naložio tuženiku platiti tužitelju iznos jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 498,44 eura, koja visina među strankama nije bila sporna, već je bio sporan samo tijek zakonske zatezne kamate.

12. Ovaj sud je stava, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, da zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva teku od 17. prosinca 2005. (prvog sljedećeg dana od dana kada je ta naknada naplaćena – plaćena 16. prosinca 2005.) pa do isplate, sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

13. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

14. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namijenjena zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema rezultatima dokaznog postupka, iz samog ugovora o kreditu, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao fizička osoba, radi kupnje novog automobila.

15. Za napomenuti je da su nacionalni sudovi dužni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezine sveopće pravne stečevine.

16. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

17. U presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Tužena banka nije na transparentan način obavijestila tužitelja kao potrošača o od čega se sastoji jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita od 3,30 % od iznosa kredita. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj ugovornoj odredbi pa zbog toga postoji obveza vraćanja plaćenog iznosa ulazne naknade od 498,44 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate.

19. U odnosu na žalbene navode vezano za jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita da zastara još nije ni počela teći, već da zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, isti nisu relevantni za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva i tijeka zateznih kamata od dana plaćanja iste, obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj.

20. Dakle, ocjenom odlučnih žalbenih navoda, kako je naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio da nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost presude u pobijanom dijelu te je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

21. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužitelju trošak koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspio u sporu.

22. O trošku žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženiku ne pripada taj trošak, jer nije uspio sa žalbom, dok tužitelju ne pripada trošak sastava odgovora na žalbu, jer to nije nužni trošak.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac