REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-787/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Tatjana Varžić, u pravnoj stvari tužitelja AC iz [adresa], kojeg zastupa Hrvoje Kalauz, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.-a, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Sofia Petković, odvjetnica u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-5761/2023-12 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-5761/2023-12 od 31. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 365,59 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim dijelova odredbe članka 7. Ugovora o kreditu 418-50 4176920 od 12. lipnja 2007., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, zahtjev za isplatu 1.388,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po osnovi ništetnosti ove odredbe, s tijekom i po stopi naznačenoj u točki II. izreke presude, zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se navodi ”NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“ te zahtjev za isplatu 133,45 EUR po osnovi ništetnosti navedene odredbe, zajedno sa zateznim kamatama, s tijekom i po stopi naznačenoj u točki IV. Izreke presude.

Odluka prvostupanjskog suda:

2. Prvostupanjski sud je točkom I. i III. izreke presude prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba, a točkom II. i IV. naložio je tuženiku isplatiti tužitelju 1.388,22 EUR, odnosno 133,45 EUR, s kamatom na svaki od navedenih iznosa kako je to pobliže naznačeno u točki II., odnosno IV. izreke presude, dok je točkom V. izreke presude naložio tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu 1.250,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom naznačenim u toj točki izreke presude.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tuženik u cijelosti.

3.1.

Tuženik u žalbi ukazuje na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, a obzirom na način provođenja kolektivnog postupka, dokazivanja u istom i uopće svrhe kolektivne zaštite. Naime, u kolektivnom postupku tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja jer su sudovi tvrdili kako to nije predmet kolektivne zaštite jer da se isto treba dokazivati u pojedinačnom sporu.

3.2.

Tuženik smatra da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a to su da je tuženik tijekom postupka tvrdio da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednokratnoj naknadi za obradu kredita tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik tvrdi da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

3.3.

Tuženik tvrdi da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu. Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF.

3.4.

Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a s obzirom da tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, tuženik je stava da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja. Tuženik stoga smatra da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer se ništetnost više ne može isticati.

3.5.

Tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 191. stavka 1. ZPP-a i članka 190. stavka 1. ZPP-a sukladno kojima postavljanje određenog tužbenog zahtjeva odnosno promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Prvostupanjski je sud raspravnim rješenjem od 17. prosinca 2024. dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 23. siječnja 2024., a kojoj se tuženik protivio u podnesku od 23. veljače 2024. Ističe da prvostupanjski sud navodi kako je preinaku dopustio temeljem odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a jer da tužitelj prije podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenoga zahtjeva. Međutim, tuženik smatra da je sud propustio utvrditi da tužitelj nije dokazao da bi od tuženika prije podnošenja tužbe zatražio dostavu kakve dokumentacije i da bi mu je tuženik odbio dostaviti pa da bi stoga bila opravdana prethodno postavljena stupnjevita tužba. Prvostupanjski sud je, po stavu tuženika, stoga pogrešno primijenio i odredbe članka 186.b. stavka 3. ZPP- a, a posljedično niti preinaka tužbe nije mogla biti dopuštena temeljem odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a.

3.6.

Tuženik prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda koji tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO-a.

3.7.

Tuženik ističe da je ugovor ispunjen, da tužitelj nikad nije koristio pravo raskinuti ugovor. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje. Do postupka kolektivne zaštite, ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo dovedeno u pitanje ni od strane regulatora niti od sudske prakse.

3.8.

Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pitanje zastare, a prigovor zastare ističe i u odnosu na preinačenu tužbu.

3.9.

Tuženik smatra i da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge.

3.10.

Tuženik se žali i na odluku o troškovima postupka navodeći da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti pa je pogrešna i odluka o troškovima postupka.

3.11.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Člankom 365. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Člankom 375. stavkom 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.9.

4.2.

Tuženikova žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što proizlazi iz odgovora žalbenog suda na žalbene razloge tuženika.

4.4.

U odnosu na žalbene razloge navedene pod točkom 3.1., treba reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (TS ZG P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih postupaka je bio i tuženik i kojom je između ostalog, obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., pravomoćno presuđeno da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pri čemu su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i tužene banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a za takvo utvrđenje je sud, sukladno članku 502.c. ZPP-a, vezan u ovoj parnici.

4.4.1.

Naime, članak 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, odnosno isplatu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (odluka VSRH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.5.

Nadalje, u odnosu na žalbene razloge citirane pod točkom 3.2., treba reći da je pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03, odnosno članak 96. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03, odnosno članak 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koje prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP/03, odnosno članak 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP/03, odnosno članak 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP/03, odnosno članak 102. ZZP/07).

4.6.

Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog, u članku 3. se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

4.7.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (članak 3. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) te načelu dužnosti njihove suradnje (članak 5. ZOO-a), kao i načelu zabrane zlouporabe prava (članak 6. ZOO-a).

4.8.

Stoga, kako su odredbe o valutnoj klauzuli odlučujuće ugovorne odredbe, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o valutnoj klauzuli, onda takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, imajući, u konkretnom slučaju, u vidu ugovoreni kredit u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja kredita uz obvezu povrata s valutnom klauzulom u CHF u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan dospjelosti, što znači da dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, a što je suprotno odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe članka 10. ZOO-a.

4.9.

Također, formulacija "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena, odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini te naknade. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelja stvarno upoznao s razlozima naplate navedene naknade.

4.10.

Naime, tuženik je tužitelju morao na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koje naplaćuje pri ishođenju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, što nije učinio, te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tuženik postupao protivno odredbi članka 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.10.1. Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

4.10.2. Osim navedenog nacionalnog propisa, navedena ugovorna odredba o naplati navedene naknade, smatra se nepoštenom i u skladu s odredbama članka 3. Direktive. Navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, što je u svom iskazu potvrdio tužitelj, niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, a što u žalbi ne osporava ni tuženik.

4.10.3. Valja reći, da je, osim Direktive i člankom 81. stavkom 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema stavku 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a u konkretnom slučaju je riječ upravo o takvom ugovoru.

4.10.4. Tako je značajna neravnoteža na štetu tužitelja prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženik, što tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi i što tužitelj uopće nije znao na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita.

4.10.5. Navedena odredba ustegu jednokratne naknade koju obavlja tuženik kao kreditor, čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a bez jasno određenih uvjeta pod kojima se određuje iznos ustege. Stoga takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužitelj ne može ni provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi članka 3. nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustege na ime sporne naknade.

4.11.

Dakle, uvažavajući sve prethodno navedeno pod toč. 4.5. - 4.10.5., otklonjen je žalbeni prigovor tuženika naveden pod 3.2., ali i onaj istaknut pod 3.3., jer pregovaranje o valuti ne znači, kako to pogrešno smatra tuženik – izbor jedne od više ponuđenih valuta, već podrazumijeva, da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i druge odredbe ugovora, kao što su to odredbe koje se tiču valute i promjene tečaja, te odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

4.12.

Što se tiče prigovora pod točkom 3.7., da ugovaranje valutne klauzule do postupka kolektivne zaštite nikad nije bilo dovedeno u pitanje, treba reći da je ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj dopušteno, jer je tako propisano člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovog žalbenog suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

4.12.1. Napominje se da valutna klauzula sadržana u članku 22. stavku 1. ZOO-a, u pravilu nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. I Ustavni sud Republike Hrvatske se u rješenju U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

4.12.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO-a.

4.13.

U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti, obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen (žalbeni navod pod točkom 3.4.), treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO-a). Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora. Dakle, uzroci ništetnosti su usmjereni, ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju, osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP/03 (članka 96. ZZP/07) i članka 4. ZOO-a, te izmjene, kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju, posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članci 10. - 19.).

4.14.

U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu članka 1115. ZOO-a (točka 3.6.), valja reći da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njegovom zahtjevu i pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove, te s obzirom na to da je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih, tada takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja.

4.15.

U pogledu žalbenog razloga istaknutog pod točkom 3.8., navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, kada je riječ o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na ugovaranje valute u CHF, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Što se tiče pitanja zastare koje se odnosi na spornu odredbu o naknadi, žalbeni sud i ovaj prigovor tuženika također ocjenjuje neosnovanim, budući da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, a koji rok u konkretnom slučaju, s obzirom da je riječ o restitucijskom zahtjevu iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koji pravni stav je zauzet na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020., što znači da u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prvostupanjski sud prigovor zastare odbio kao neosnovan.

4.15.1.

Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.), kojom je presuđeno: "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

4.16.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit, a zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika pod točkom 3.7., koji s obzirom na tvrdnju tuženika da je ugovor ispunjen i da tužitelj nije koristio pravo na raskid ugovora, impliciraju da je tužbeni zahtjev prvostupanjski sud trebao odbiti.

4.17.

U odnosu na žalbeni prigovor istaknut pod točkom 3.5., iz spisa proizlazi da je tužitelj od tuženika zahtijevao dostavu dokumentacije potrebne za postavljanje tužbenog zahtjeva, dopisom poslanim tuženiku preporučenom pošiljkom 6. lipnja 2023., da tuženik navedenu dokumentaciju nije dostavio do podnošenja tužbe koja je podnesena 9. lipnja 2023. i da je, prema navodima tužitelja iz podneska od 23. siječnja 2024., koje tuženik nije osporio, tuženik tu dokumentaciju tužitelju dostavio nakon podnošenja tužbe, zbog čega je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 23. siječnja 2024. Kako navode tužitelja o dostavi dokumentacije nakon podnošenja tužbe tuženik nije osporio, prigovor nedopuštenog postavljanja manifestacijskog zahtjeva iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a ukazuje se neosnovanim. Iako se prvostupanjski sud prilikom dopuštanja preinake tužbe pozvao na odredbu članka 190. stavka 2. ZPP-a (preinaka nakon zaključenja prethodnog postupka ali do zaključenja glavne rasprave, kao iznimka od pravila preinačenja tužbe do zaključenja prethodnog postupka), valja reći da tužitelj nije preinačio tužbu prema iznimci od pravila, odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, prethodni postupak zaključen je na ročištu 8. srpnja 2024., do kojeg stadija tužitelj može preinačiti tužbu, što je i učinio, a takva preinaka je i po stavu ovog suda svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a, što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio u točki 5. obrazloženja svoje presude.

4.17.1. Neosnovan je prigovor zastare u odnosu na preinačenu tužbu. Naime, tužitelj je tužbu, koja je sadržavala zahtjev za utvrđenje ništetnom valutne klauzule i manifestacijski zahtjev za isplatu po toj osnovi, preinačio na način da je pored tih zahtjeva dodao zahtjev za utvrđenje ništetnom naknade za obradu kredita i zahtjev za isplatu po toj osnovi, s tim da je prethodno postavljeni manifestacijski zahtjev konkretizirao. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (članak 328. ZOO-a), a u odnosu na prigovor zastare glede novčanog potraživanja po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, žalitelja se upućuje na obrazloženje ove odluke pod točkama 4.15 i 4.15.1. S druge pak strane, u slučaju konkretiziranja novčanog potraživanja po osnovi ništetne odredbe o valuti, ne radi se o preinaci tužbe, s obzirom da je u tužbi postavljen manifestacijski zahtjev za isplatu, pa nakon što je tuženik dostavio dokumentaciju koja je omogućila tužitelju određeno postavljanje tužbenog zahtjeva, riječ je o stupanju tog konkretiziranog novčanog zahtjeva na mjesto manifestacijskog zahtjeva u tužbi, a ne o podnošenju novog (novčanog) zahtjeva. Kako je prvostupanjski sud u točki 11. obrazloženja prvostupanjske presude pravilno utvrdio da je tužba podnesena pravovremeno, u skladu s rokovima navedenima u točkama 4.15 i 4.15.1. obrazloženja ove odluke, prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetne ugovorne valutne odredbe se ukazuje neosnovanim.

4.18.

S obzirom da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, nije osnovan ni žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i povredi prava na pošteno suđenje (točke 3.2. i 3.9.).

4.19.

Tuženik odluku o troškovima postupka iz točke V. izreke odluke prvostupanjskog suda, nije konkretno pobijao, već je pobijanje vezao uz tvrdnju da je zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu, pogrešna odluka i o troškovima postupka. Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka. Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima obrazložio u točki 23. obrazloženja prvostupanjske odluke, a tuženik nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova nije doveo u pitanje.

5.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka u iznosu 365,59 EUR tuženiku nisu dosuđeni jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

6.

Imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 366. stavka 1. i članka 368. stavka 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke.

U Osijeku 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Štefica Bukvić