REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-598/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Tatjana Varžić, u pravnoj stvari tužitelja ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. -a, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, koju zastupa Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola P-241/2021-25 od 23. siječnja 2025., u sjednici vijeća 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola P-241/2021-25 od 23. siječnja 2025., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Puli – Pola P-241/2021-28 od 3. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 250,00 EUR, uvećan za sudske pristojbe.

Obrazloženje

Predmet spora:

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržanoj u čl. 11.4. Ugovora o kreditu broj 205962 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. travnja 2007. a koja glasi: „Za sve sporove iz ovog ugovora svi potpisnici ovog ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu ...“, zahtjev za utvrđenje ništetnim odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz istog ugovora a koje glase: u odredbi čl. 2.1. „ … u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“, u odredbi čl. 2.4. koja glasi: „ … po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“, zahtjev za utvrđenjem ništetnima odredaba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u navedenom ugovoru, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: „ … važećem na dan isplate.“, te u odredbi čl. 8. koja glasi: „ … važećem na dan dospijeća.“ Tužitelj također traži utvrditi ništetnom odredbu sadržanu u čl. 6.1. tog ugovora, a koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, te postavlja i zahtjev za isplatu s osnova preplaćene kamate, u iznosu 453,39 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom navedenom u točki V. izreke prvostupanjske presude, zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja CHF valute u iznosu 2.030,39 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom navedenom u točki VI. izreke prvostupanjske presude te zahtjev za isplatu 86,42 EUR po osnovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je točkom I. izreke presude prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti, pod točkom II. prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, u točki III. je prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, točkom IV. prihvatio je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, točkom V. naložio je tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju 453,39 EUR s pripadajućom kamatom, točkom VI. naložio je tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju 2.030,39 EUR s pripadajućom kamatom, točkom VII. naložio je tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju 86,42 EUR s pripadajućom kamatom, točkom VIII. koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Puli P-241/2021-28 od 3. veljače 2025., naložio je tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu 2.124,68 EUR. Točkom IX. odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka. Rješenjem je sud utvrdio se je tužbeni zahtjev povučen za iznos 220,43 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tuženik u cijelosti.

3.1.

Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003., dalje: ZZP) te odredbama Direktive 93/13 EEZ., a da je potpuno zanemario da je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009., 52/2016.; dalje: ZPK) provedena konverzija sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu Drugim riječima, prvostupanjskom presudom u potpunosti je zanemaren učinak koji je provedba konverzije imala na odnos tužitelja i tuženika.

3.2.

U pogledu naplaćene jednokratne naknade, tuženik ističe da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu jasne, lako uočljive i lako razumljive osobi bez pravnih znanja i te odredbe može lako razumjeti.

3.3.

Tuženik ističe da je sud pogrešno utvrdio da je tužitelj potrošač, te pored navedenog, tuženik ističe da sud na okolnost „prouzročenja značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“ nije proveo niti jedan jedini dokaz. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjena sva tri navedena uvjeta da bi pojedina ugovorna odredba bila nepoštena, a to je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.4.

S obzirom na nezakonitost pobijane presude i okolnost da je tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud trebao u cijelosti odbiti, tuženik pobija rješenje kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka, a koje je sadržano u pobijanoj presudi.

3.5.

U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da su navodi tuženika da je provedena konverzija sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu te da je sud propustio primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) u potpunosti neosnovani, obzirom da u konkretnom slučaju uopće nije bilo konverzije kredita. Tužitelj ukazuje da je iz Ugovora o kreditu razvidno da je isti zaključen u travnju 2007., a iz otplatne tablice po kreditu te iz prometa po kreditu razvidno je da je predmetni kredit otplaćen u travnju 2014., dok su se konverzije kredita provodile sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.4.

4.2.

Tuženikova žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što proizlazi iz odgovora žalbenog suda na žalbene razloge tuženika.

4.4.

Neosnovan je žalbeni prigovor tuženika naveden pod 3.1., budući da u ovom postupku nije riječ o konvertiranom kreditu.

4.5.

Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti spornih ugovornih odredaba i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) te Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice.

4.6.

Prvostupanjski sud pravilno svoju presudu temelji, između ostalog, na iskazu tužitelja koji je naveo da mu je za kamatnu stopu rečeno da je promjenjiva, da može varirati, ali mu nisu rekli koliko, niti su mu objasnili kriterije zbog kojih bi moglo doći do promjene. U banci mu nisu ništa rekli o tome kada može očekivati promjenu kamatne stope i uslijed toga promjenu rate kredita. Nije s djelatnikom banke mogao pregovarati o visini kamatne stope. Za valutnu klauzulu u CHF, to je bilo jedino što mu je ponuđeno, te je to prihvatio. Nisu mu objasnili ništa u vezi rizika promjene tečaja. Samo su mu rekli da može varirati. U vezi naknade za obradu kredita nisu mu ništa objasnili, već mu je rečeno da to mora platiti kako bi dobio kredit. Nisu mu rekli kakvi to njima troškovi nastaju da on mora platiti tu naknadu, rekli su mu samo da je plaćanje te naknade uvjet za otvaranje kredita i nije previše u vezi toga pitao. Ne sjeća se je li mu nešto objasnjeno u vezi ugovaranja mjesne nadležnosti suda u Zagrebu.

4.6.1.

Prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da je ugovor unaprijed pripremljen i sastavljen od strane banke, tako da tužitelj uopće nije imao mogućnost pregovarati o spornim ugovornim odredbama.

4.6.2.

Također je prvostupanjski sud pravilno, u odnosu na sporno pitanje o ugovorenoj nadležnosti suda temeljem čl. 10. Ugovora o kreditu, primijenio Zakon o zaštiti potrošača u kojem je implementirana i Smjernica 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora čime je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. U konkretnom slučaju, radi se o Ugovoru o kreditu kojeg je, kako je već utvrđeno, unaprijed formulirao tuženik i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Naime, radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Dakle, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti u smislu odredbi čl. 81., čl. 82., čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nepoštena i kao takva je temeljem odredbe čl. 87. istog Zakona ništetna. Stoga je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da se mjesna nadležnost određuje u skladu sa čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14), jer je iz Ugovora o kreditu vidljivo da je tužitelj ovjerio svoj potpis u Puli, da je pravni prednik tuženika imao podružnicu na području grada Pule, te da se stoga radi o sporu iz odnosa s poslovnom jedinicom pravnog prednika tuženika u Puli, slijedom čega je za postupanje mjesno nadležan Općinski sud u Puli-Pola.

4.6.3.

Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je test poštenosti ugovornih odredaba o ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope proveden već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti, uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne niti lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članci 96. do 102. ZZP/07).

4.6.4.

Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da su odredbe čl. 1., čl. 2.1., čl. 2.4., i čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF protivne načelu savjesnosti i poštenja, a kao takve nepoštene odredbe iste su ništetne temeljem odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007). Takve ugovorne odredbe ništetne su i sukladno čl. 3., 4. i 6. Zakona o obveznim odnosima.

4.7.

Naime, treba reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (VTSRH, Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., VSRH, Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, TS ZG P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), i kojom je između ostalog, obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. do

31. prosinca 2008., pravomoćno presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, jer su banke koristile u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-a), a nastavno važećim odredbama ZZP-a, te ZOO- a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i tužene banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

a za takvo utvrđenje je sud, sukladno čl. 502.c. ZPP-a, vezan u ovoj parnici, na što se pravilno prvostupanjski sud pozvao u točki 49. obrazloženja svoje presude.

4.7.1.

Naime, čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, odnosno isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (odluka VSRH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

4.8.

Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03, odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koji prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03, odnosno čl. 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP/07).

4.9.

Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog, u čl. 3. u se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

4.10.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe spornoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne. To stoga što tuženik u predmetnom Ugovoru o kreditu kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Takvim jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. u suprotnosti s odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, kao i odredbama ZOO-a, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovo pravno shvaćanje sukladno je i zaključcima Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sadržanima u presudi Pž-7129/2013-4, prema kojoj, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

4.11.

Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u dijelu u kojem je prvostupanjski sud zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO- a) te načelu dužnosti njihove suradnje (čl. 5. ZOO-a), kao i načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a).

4.12.

Stoga, kako su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, onda takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a.

4.13.

Dakle, otklanjajući žalbeni razlog iz toč. 3.2., žalbeni sud napominje da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i druge odredbe ugovora, kao što su to odredbe koje se tiču valute i promjene tečaja, odnosno odredbe o ulaznoj naknadi, te odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

4.14.

Nadalje, ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj je dopušteno, jer je tako propisano čl. 22. st. 1. ZOO-a, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovog žalbenog suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

4.14.1. Napominje se da valutna klauzula sadržana u čl. 22. st. 1. ZOO-a, u pravilu nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. I Ustavni sud Republike Hrvatske se u rješenju U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

4.14.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a.

4.14.3. Jednako tako, ni odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Osim toga, obveza tuženika da u ugovorima o kreditu ili u svojim općim uvjetima definira egzaktne kriterije o kojima ovisi promjena kamatne stope, izvirala je iz općih načela obveznog prava i to načela o savjesnosti i poštenju sudionika u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa (čl. 4. ZOO-a) te načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a), koje temeljne pravne postulate je tuženik prekršio.

4.15.

U odnosu na žalbene navode navedene pod 3.2., treba reći da formulacija „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena, odnosno radi se o odredbi koja je dale ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini te naknade.

4.15.1. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelja stvarno upoznao s iznosom naknade koje će mu biti oduzeta pri realizaciji kredita, razlozima naplate te naknade, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se njemu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano ni uz ovu, kao niti za preostale sporne odredbe koje su predmetom ovog postupka, niti se pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

4.16.

Naime, tuženik je tužitelju morao na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koju naplaćuje pri ishođenju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, što nije učinio te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tuženik postupao protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.16.1. Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.

4.16.2. Osim navedenog nacionalnog propisa, ugovorna odredba o naknadi za ishođenje kredita nepoštena je i prema odredbama prethodno citiranog čl. 3. Direktive,

4.16.3. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada, unaprijed bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj.

4.16.4. Dakle, Direktiva propisuje obvezu tuženika dokazati da je s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi, a kako je prethodno navedeno, tuženik to nije dokazao.

4.17.

Pravilno je prvostupanjski sud, u smislu Direktive i čl. 81. st. 1. ZZP-a zaključio da je i odredba o tzv. ulaznoj naknadi odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i stoga nepoštena.

4.18.

Tako je značajna neravnoteža na štetu tužitelja prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženik, što tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi i što tužitelj uopće nije znao na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita.

4.19.

Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja ustegu jednokratne ulazne naknade koju obavlja tuženik kao kreditor, ne zadovoljava taj uvjet jer visinu te naknade čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja. Dakle, bez jasno određenih uvjeta pod kojima se određuje iznos ustege, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužitelj ne može ni provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustege na ime sporne naknade.

4.20.

U konačnici, proglašenjem ugovornih odredaba nepoštenima, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit.

4.21.

Neosnovan je tuženikov prigovor da tužitelj nije potrošač, jer se u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a tužitelj udovoljava navedenoj definiciji jer je kredit tužitelj koristio za kupnju vozila, u skladu s prethodno citiranom odredbom.

4.22.

Tuženik odluku o troškovima postupka nije konkretno pobijao, već je pobijanje vezao uz tvrdnju da je pobijana presuda u cijelosti nezakonita i da je tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud trebao u cijelosti odbiti.

4.23.

Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka.

4.24.

Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima postupka obrazložio u toč. 70. i 73. obrazloženja prvostupanjske presude, a tuženik nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova nije doveo u pitanje.

4.25.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka tuženiku nisu dosuđeni jer tuženik nije uspio sa žalbom.

4.26.

Kako je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, te imajući u vidu da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke.

U Osijeku 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Štefica Bukvić