REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3788/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: ŽI, Ž, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Vukadin i Partneri j.t.d., Zagreb, Biskupa Galjufa 7 A, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 18. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljičine opunomoćenice i tuženikovog opunomoćenika, 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 4,91 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj: 168-50-4060127, od 24. travnja 2007., koji su sklopili tužiteljica ŽI, Ž, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditor, u dijelu kojim je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,95% godišnje.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj: 168-50-4060127, od 24. travnja 2007., koji su sklopili tužiteljica ŽI, Ž, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditor, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 6.700,48 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 23,31 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 6,23 EUR od 30. studenoga 2008. do isplate,

- 27,94 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- 31,28 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- 32,79 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- 28,63 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 29,42 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- 23,07 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- 18,39 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 19,63 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- 22,10 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 21,88 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- 19,39 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- 24,07 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

- 27,82 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 33,16 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- 31,93 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- 39,18 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 37,8 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- 40,48 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- 63,66 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 58,89 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- 66,66 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 62,09 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 54,74 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- 70,25 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 89,98 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 76,01 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 80,91 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 74,68 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- 75,80 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- 102,25 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 102,16 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 123,69 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- 112,63 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 100,52 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- 99,22 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- 98,29 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 104,06 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 109,10 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 109,78 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- 106,29 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 108,64 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- 110,25 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 107,55 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- 108,26 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 106,23 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 101,84 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

- 106,52 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- 108,76 EUR od 30. studenog 2012. do isplate,

- 107,19 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- 98,37 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- 105,86 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- 106,52 EUR od 3. travnja 2013. do isplate,

- 103,58 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

- 94,44 EUR od 30. svibnja 2013. do isplate,

- 94,21 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

- 96,45 EUR od 30. srpnja 2013. do isplate,

- 100,05 EUR od 30. kolovoza 2013. do isplate,

- 105,03 EUR od 3. listopada 2013. do isplate,

- 102,46 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

- 104,28 EUR od 30. studenoga 2013. do isplate,

- 106,35 EUR od 9. siječnja 2014. do isplate,

- 92,60 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate,

- 94,93 EUR od 5. ožujka 2014. do isplate,

- 94,17 EUR od 3. travnja 2014. do isplate,

- 91,59 EUR od 3. svibnja 2014. do isplate,

- 90,76 EUR od 3. lipnja 2014. do isplate,

- 91,13 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate,

- 94,06 EUR od 31. srpnja 2014. do isplate,

- 96,53 EUR od 3. rujna 2014. do isplate,

- 96,02 EUR od 30. rujna 2014. do isplate,

- 98,15 EUR od 4. studenoga2014. do isplate,

- 99,60 EUR od 3. prosinca 2014. do isplate,

- 98,75 EUR od 3. siječnja 2015. do isplate,

- 99,91 EUR od 3. veljače 2015. do isplate,

- 99,91 EUR od 3. ožujka 2015. do isplate,

- 99,91 EUR od 3. travnja 2015. do isplate,

- 99,91 EUR od 5. svibnja 2015. do isplate,

- 99,91 EUR od 3. lipnja 2015. do isplate,

- 99,91 EUR od 2. srpnja 2015. do isplate,

- 99,91 EUR od 4. kolovoza 2015. do isplate,

- 99,91 EUR od 3. rujna 2015. do isplate i

- 99,91 EUR od 3. listopada 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 3.798,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 22.093,60 EUR / 166.464,24 HRK sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015.

VII. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine

u iznosu 22.093,60 EUR / 166.464,24 HRK sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VIII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.314,53 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IX. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova

preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

X. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 18. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tužiteljica i tuženik 24. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 168-50-4060127 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 83.100,00 CHF po srednjem tečaju tuženika. Ugovor je sadržajno potvrđen 26. travnja 2007. po javnom bilježniku Igoru Lučevu, Šibenik, pod br. OV-6981/07. Parnične stranke su 20. siječnja 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je promijenjen sudužnik Ugovora o kreditu. Parnične stranke su 22. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena tzv. konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). Od ostalih isprava tužiteljica raspolaže prvim otplatnim planom, pregledom promjena kamatnih stopa, knjigovodstvenom karticom kredita, te izračunom učinaka konverzije. Tužiteljica je, kako bi došla do istih isprava morala platiti tuženiku 10. svibnja 2023. iznos 4,91 EUR, koju naknadu je tuženik naplatio bez postojanja ikakve pravne osnove za naplatu predmetne naknade. Čak naprotiv, po čl. 302. st. 5. Zakona o kreditnim institucijama tuženik je bio dužan tužiteljici bez naknade izdati sve tražene isprave. Predmetni iznos, koji je tuženik stekao 10. svibnja 2023. je tuženik stekao bez osnove te ovim tužbenim zahtjevom pod toč. I. traži se povrat predmetnog iznosa sa zateznim kamatama od dana stjecanja, a temeljem čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da je tuženik nedvojbeno bio nepošten u stjecanju. U čl. 1. predmetnog Ugovora je propisano da tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. U daljnjim odredbama Ugovora je propisano da se kredit otplaćuje mjesečno, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke koja je vrijedila na dan plaćanja (toč. I. tužbenog zahtjeva). U čl. 2. Ugovora o kreditu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa s tekstom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Analizom sadržaja navedenih odredbi, jasno je da je navedenom odredbom Ugovora o kreditu, koji je tužiteljica potpisala bez da je imala mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj odredbi, propisano da je kamatna stopa iz Ugovora (4,95% godišnje) promijenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Dakle, jasno je da, prema navedenoj odredbi, promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Navedeno znači da takva odredba Ugovora nije dovoljno objektivizirana jer nisu jasni ni razvidna mjerila za određivanje kamatne stope, već je tuženik sam sebi pridržao pravo jednostrane promjene kamatne stope, a time je tužiteljica, kao korisnik kredita, stavljena u neravnopravan položaj, te je na njezinu štetu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnj 2015. Navedenim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno točno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do slučaja da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih mjerila. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke, kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužiteljica, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna istih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome i ništetne. Sukladno tome, navedena odredba Ugovora o kreditu, sukladno pravilima o učinku djelomične ništenosti po čl. 324. ZOO-a nema učinka u dijelu kojim je određena promjenjivost kamatne stope, s obzirom da promjenjivost kamatne stope, kako se navodi u odredbi Ugovora o kreditu, ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika, a koja odredba je ništetna. Tužiteljica ovom tužbom, s osnove jednostrano promjenjive kamatne stope ne zahtijeva isplatu, nego samo utvrđenje da je predmetno ništetno (toč. II. tužbenog zahtjeva). Tužiteljica ističe kako su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbijene revizije tamo tuženika, u predmetu tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam poslovnih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Time je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je presuđeno da su tamo tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupale suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke, znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak, kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi, kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju takvih utvrđenja, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima ugovara valuta švicarski franak nepoštene, pa prema tome i ništetne. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U ovom postupku je jasno da je tuženik, kao banka, odredbu o valutnoj klauzuli iz Ugovora, na formuliranom standardnom ugovoru sastavio, te tužiteljica istom prilikom nije mogla niti imala mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Nadalje, tužiteljici je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (po ugovorenom tečaju CHF spram HRK na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice po ugovorenom tečaju CHF spram HRK na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. Tužiteljica je s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu, kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). No bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i sklapanjem Dodatka tužiteljica ni na koji način se nije odrekla svojih prava i tražbina temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18 od 12. veljače 2019.). Stoga, tužiteljica zahtijeva iznose koje je, plaćajući anuitete kredita temeljem ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF preplatio tuženiku te iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015. i glavnice koju je tuženik priznao u konverziji jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena manja od one koje je zaista otplaćena po početnom otplatnom planu. Tužiteljici, uz glavnicu pripadaju i zatezne kamate temeljem odredbi čl. 1111.-1130. ZOO-a, a koje se odnose na stjecanje bez osnove, dok zatezne kamate zahtijeva od dana stjecanja, temeljem čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da je tuženik nedvojbeno bio nepošten u stjecanju. Zaključno, tužiteljici u konverziji nisu vraćeni iznosi po osnovi preplaćenog tečaja, kao ni preplaćenih kamata. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 4,91 EUR sa zateznim kamatama od 10. svibnja 2023. (trošak pribave isprava), nadalje, zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično zbog valutne klauzule u CHF isplate pozitivnih razlika u ukupnom iznosu 11.807,69 EUR / 88.965,04 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pozitivnih tečajnih razlika, koji obuhvaća i iznos 4.020,31 EUR / 30.291,06 HRK zbog manje priznatog iznosa glavnice u konverziji sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 24. siječnja 2025. (list 233-236) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 4,91 EUR sa zateznim kamatama od 10. svibnja 2023. (trošak pribave isprava), nadalje, utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično zbog valutne klauzule u CHF isplate pozitivnih tečajnih razlika u ukupnom iznosu 6.700,48 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pozitivnih tečajnih razlika od dana plateža te isplatu iznosa 3.798,00 EUR zbog manje priznatog iznosa glavnice u konverziji sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj potonjim podneskom predanim 24. siječnja 2025. No, unatoč tome, raspravnim rješenjem od 18. ožujka 2025. (list 240-242) je dopušteno daljnje postupanje po tužiteljičinom podnesku predanom 24. siječnja 2025. To stoga što je tužiteljica prvotno, u tužbi postavila zahtjev za isplatu iznosa 11.807,69 EUR / 88.965,04 HRK, dok je podneskom predanim 24. siječnja 2025. postavila zahtjev za isplatu iznosa 6.700,48 EUR i iznosa 3.798,00 EUR, s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP).

4. U odgovoru na tužbu, predanom ovome sudu e-komunikacijom 13. listopada 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 82) navodi se da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužiteljica neosnovano smatra djelomično ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tuženik poglavito ukazuje na činjenicu da je Dodatkom Ugovoru br. Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljičina kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZIDZPK). Postupajući po odredbama čl. 19.c st. 1. toč. 2. ZIDZPK-a tuženik je tužiteljici ponudio konverziju predmetnog Ugovora, a koju je konverziju tužiteljica dragovoljno prihvatila. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u HRK s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužiteljica izvršila po otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na Ugovor o kreditu su: - konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljičin Ugovor izmijenjen kao da je tužiteljica 27. listopada 2006. sklopila Ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR; - sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ili ugovaranje kamatne stope promjenjive odlukom tuženika ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene; - sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; - provedbom konverzije je tužiteljici neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 20.605,07 EUR; - konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakve daljnje tražbine na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003. g., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. g. Dodatkom Ugovoru o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u Ugovor su unesene iz samog Zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. g. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. g. glave zakona koje uređuju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1172/18. Tuženikovi navodi potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl. br. Gos-1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka Ugovoru kojim je provedena konverzija. Slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uzimajući u obzir sve možebitne preplate sukladno ZIDZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora posl. br. Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. Navedeno pravno shvaćanje zauzelo je i recentna sudska praksa. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj, tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog Ugovora o kreditu nepoštene. Tužiteljica, dakle, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. g. (dalje: ZZP) tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazala, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebito je poglavito utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužiteljica mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Istovjetne odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. Tuženik ističe da je sporna odredba glede valutne klauzule u CHF bila tužiteljici jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, osim što je tuženik prije sklapanja Ugovora, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da sklopi predmetni Ugovor o kreditu, dao tužiteljici sve informacije temeljem kojih je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni Ugovor o kreditu je i sadržajno potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku odnosno javni bilježnik je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. U ovom postupku je potrebito i ispitati savjesnost postupanja tužiteljice i to prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njezino postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi, kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog, tuženik smatra da je tužiteljici, ako je se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju istog tečaja. U ovom slučaju, tužiteljica i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin Ugovor o kreditu. Tužiteljica je tako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljičin Ugovor nije bio tzv. ''uzmi ili ostavi'', već je tužiteljica tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u HRK ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14). Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. Ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak Ugovora, a razumljivost riječi ''promjenjiva'' tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena čl. 10. st. 3. Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom Ugovora izjavila da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor sadržajno potvrđen (solemniziran), odnosno da je tužiteljici Ugovor obrazložen po javnom bilježniku. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Konverzija je provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana sklapanja Ugovora o kreditu. S 30. rujna 2015. je izvršena usporedba iznosa kojeg je tužiteljica platila i kojeg bi platila po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužiteljici preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi joj preostalo po otplatnom planu u EUR. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužiteljici je neotplaćena glavnica smanjena za 20.605,07 EUR. Provedbom konverzije je tužiteljici utvrđena i preplata u iznosu 9.204,74 HRK koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja te predlaže utvrditi postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 22.093,60 EUR / 166.464,24 HRK sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije (9.204,74 HRK) i iznosa za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica (20.605,07 EUR) iskazanog po tečaju na dan provedbe konverzije 30. rujna 2015. (157.259,50 HRK). Zbroj od 166.464,24 HRK u protuvrijednosti EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 22.093,60 HRK. Navedeni su iznosi nesporno utvrđeni među strankama čl. 4. i 5. Dodatka br. Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o trošku.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u tuženikov račun, od 10. svibnja 2023., izdan tužiteljici, uz dokaz o platežu istoga (list 13 i 14), Ugovor o kreditu, broj: 168-50-4060127, od 24. travnja 2007., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 26. travnja 2007.(list 15-21), Dodatak br. I. Ugovoru o kreditu br. 168-50-4060127, od 20. siječnja 2015., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 13. ožujka 2015. (list 57-60), Dodatak br. Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 168-50-4060127, od 22. veljače 2016., s prilogom (list 71-74), otplatni plan, od 27. travnja 2007. (list 22-35), otplatne planove i tuženikov dopis, od 14. srpnja 2010., upućen tužiteljici (36-56), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 1. siječnja-10. svibnja 2023. i prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 30. travnja 2007.-31. prosinca 2022. (list 62-70), tuženikov dopis, upućen tužiteljici, s prilogom: otplatni plan (list 75-78), tuženikov dopis, od 15. siječnja 2016., upućen tužiteljici, s prilozima: 1. otplatni plan u CHF, 2. otplatni plan u EUR i 3. pregled izvršenih uplata i tuženikov dopis, upućen tužiteljici, s prilogom: otplatni plan (list 98-118), izvješće ovlaštenog revizora-dopuna, od 13. siječnja 2016. (list 123-126), zahtjev za kredit, od 21. ožujka 2007. (list 153), tuženikove Promotivne uvjete odobravanja RBA Flexi stambenih kredita u razdoblju 1. ožujka-30. rujna 2007. (list 154-159) i Tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF-prosječne veličine za kvartal (list 160) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 8. prosinca 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 214-228) i izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 8. svibnja 2024. (list 204 i 205).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade-troška pribave mjerodavnih isprava od tuženika te zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, na 30. rujna 2015.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom u Šibeniku 24. travnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 168-50-4060127, kao i Dodatak br. I Ugovoru o kreditu br. 168- 50-4060127, od 20. siječnja 2015., te Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 168-50-4060127, od 22. veljače 2016.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.

Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog preplate iz konverzije i iznosa za kojeg je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica

8. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 168-50-4060127, od 24. travnja 2007., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 26. travnja 2007.(list 15-21), Dodatak br. I Ugovoru o kreditu br. 168-50-4060127, od 20. siječnja 2015., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 13. ožujka 2015. (list 57-60) i Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 168-50-4060127, od 22. veljače 2016., s prilogom (list 71-74), utvrđeno je da je isti Ugovor sklopljen u Šibeniku između ovdje tuženika, kao kreditora, i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te SI, kao sudužnika i LI, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 83.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.); ugovorena je kamatna stopa i to redovna kamata od 4,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te interkalarna kamata je jednaka redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita, te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja je u trenutku sklapanja istog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose, koje korisnik kredita duguje temeljem istog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima (čl. 2.); u svezi naknada ugovorena je naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci (čl. 4.); ugovorena je namjena: Stambeni kredit za kupnju uz poček od 12 mjeseci i pripis kamate glavnici (čl. 6.) i glede načina otplate je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a po otplatnom planu, koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu; grace razdoblje na otplatu glavnice kredita ugovara se na rok od 12 mjeseci i počinje teći od prvog dana u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, te je grace razdoblje uključeno u rok otplate kredita, i za vrijeme trajanja grace razdoblja kreditor mjesečno obračunava redovnu kamatu koja se po isteku grace razdoblja pripisuje glavnici te istekom grace razdoblja, kredit (glavnica i kamata), se otplaćuje u 348 jednakih mjesečnih anuiteta, s time da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je istekao grace razdoblje, ali ne kasnije od 31. kolovoza 2008. i uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke (čl. 7.).

Nadalje, uvidom u Dodatak br. I Ugovoru o kreditu br. 168-50-4060127, od 20. siječnja 2015., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 13. ožujka 2015. (list 57-60) utvrđeno je da je SI, kao sudužnik, ustupila sva svoja prava i obveze iz Ugovora primatelju NI, Murter, kao sudužniku.

Naposljetku, Uvidom u Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 168- 50-4060127, od 22. veljače 2016., s prilogom (list 71-74), utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem odredaba čl. 19.a-19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

9. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 8. svibnja 2024. (list 204 i 205), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2007. godine podigla predmetni stambeni kredit kod tuženika za rješavanje stambenog pitanja, odnosno uz pomoć predmetnog kredita kupila je svoju prvu nekretninu. Tužiteljica je odlučila kod tuženika podići predmetni kredit, s obzirom na reklame u medijima, odnosno tuženik se oglašavao s povoljnim kreditima za mlade do 30 godina pa je stoga tužiteljica iskoristila istu mogućnost budući da je 2007. godine imala 29 godina. Isključivo je tužiteljica otplaćivala mjesečne anuitete predmetnog kredita. U vrijeme informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni trgovačku ni inu registriranu djelatnost, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužiteljica je prilikom informiranja i razgovora u svezi sklapanja predmetnog Ugovora raspitivala se postoji li kunski kredit za potrebe kupnje stana na što joj je zaposlenik tuženika odgovorio da nema u ponudi kunski kredit, već samo kredit vezan uz CHF i kredit vezan uz EUR. Kredit vezan uz EUR je bio za tužiteljicu nepovoljniji, s obzirom na višu kamatnu stopu. Stoga je tužiteljica podigla kod tuženika kredit vezan uz CHF, kao povoljniji kredit zbog niže kamatne stope, uz promjenjivu kamatnu stopu. Nitko od tuženika nije tužiteljici ukazivao niti je upozoravao na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF, niti je dao poredbu rizika kredita vezanog uz CHF s drugom vrstom kredita vezanih uz npr. EUR, USD i sl., niti je bilo govora o "valuti utočišta", odnosno o tome uz koju stranu valutu HNB veže tečaj HRK. Prije nego je potpisala-sklopila Ugovor, tužiteljica je isti pročitala, ali nije baš razumjela niti su joj bile jasne ugovorne odredbe niti je pokušala niti htjela mijenjati pojedinu ugovornu odredbu. To stoga što je tada smatrala da nije moguće utjecati niti mijenjati ugovornu odredbu koju sastavlja tuženik, kao poslovna banka, to tim više što se tužiteljici žurilo te je trebala što prije dobiti novac za kupnju stana za tužiteljičino stambeno zbrinjavanje. Tužiteljica nije imala saznanja pa stoga nije niti razmišljala niti iskoristila mogućnost konverzije predmetnog kredita iz CHF u EUR, kako je to predvidjela ugovorna odredba čl. 9. Ugovora. Kasnije je tužiteljica, kada su svi ostali potrošači iskoristili zakonsku mogućnost, prihvatila konverziju predmetnog kredita u EUR.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 8. prosinca 2024. (list 214-228), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.550,10 CHF, odnosno 928,26 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' ' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi) (list 217-226);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.700,48 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi) i

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina na 30. rujna 2015. iznosi 9.361,83 EUR (7.628,74 EUR glavnice i 1.733,09 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.338,06 CHF, odnosno 801,16 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' ' Tabele 1 iz nalaza

(u valuti EUR) (svi iznosi);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.682,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina na 30. rujna 2015. iznosi 9.156,00 EUR (7.483,91 EUR glavnice i 1.672,09 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata) i

- razlika između glavnice po obračunu u HRK s fiksnom kamatnom stopom na 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 3.798,00 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 30. studenoga 2023. (list 201-203) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, nije prihvaćen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka TI, odnosnoj javnobilježničkog prisjednika, na istaknute okolnosti, jer isti nije sudjelovao u pregovaranju i sklapanju Ugovora niti objašnjavanju odredbi o valutnoj klauzuli, poglavito davanju informacija o valutnom riziku, to tim više što je isti obrtimice obavljao istovrsne poslove, pri tome imajući na umu velik broj stranaka i vremenski odmak, pa se pretpostavlja da isti niti ne može biti upoznat s detaljima ovog slučaja, dakle isti ne bi imao neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama u ovom slučaju, dok je isti dokaz predložen radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da je isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

13. Pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope niti o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 18. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 24. siječnja 2025. (list 233-236), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

16. Osnovan je tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa 4,91 EUR. Naime, tužiteljica se je obratila tuženiku sa zahtjevom za izdavanje svih mjerodavnih isprava u svezi predmetnog kredita pa je povodom istog zahtjeva pribavila prvi otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu kredita i izračunom učinaka konverzije. No, za pribavu istih isprava je tuženik 10. svibnja 2023. naplatio tužiteljici iznos 4,91 EUR, kako to proizlazi iz račun i dokaza o platežu (list 13 i 14). Naime, temeljem čl. 302. st. 5. Zakona o kreditnim institucijama je tuženik bio dužan tužiteljici izdati sve tražene isprave, ali bez naknade. Stoga, proizlazi da je istu naknadu tuženik naplatio bez postojanja ikakve pravne osnove za isto, dok tuženik drukčije ne tvrdi niti dokazuje. Budući da je predmetni iznos tuženik stekao 10. svibnja 2023., a da je tuženik isto stekao bez osnove, osnovan je tužbeni zahtjev pod toč. I. kojom se zahtijeva povrat predmetnog iznosa sa zateznim kamatama od 10. svibnja 2023., kao dana stjecanja, temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), s obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

17. Nadalje, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu, kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. ZOO-a utvrđena ništetnost spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF i kao posljedica iste ništetnosti osnovanost zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i glede valutne klauzule u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.

19. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, tužiteljica ističe da unatoč tome zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije br. C-118/17.

20. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 363.960,98 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 335.344,94 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 3.798,00 EUR / 28.616,04 HRK.

21. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 6.700,48 EUR i preostale glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015., dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 3.798,00 EUR.

22. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

23. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 24. siječnja 2025. (list 233-236), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 1. listopada 2015. do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. IV. i V. izreke presude.

24. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine u iznosu 22.093,60 EUR / 166.464,24 HRK i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa 22.093,60 EUR / 166.464,24 HRK koji predstavlja zbroj preplate iz konverzije (9.204,74 HRK) i iznosa za kojeg je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica (157.259,50 HRK), a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice. Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu predanom 13. listopada 2023., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 22.093,60 EUR / 166.464,24 HRK uvećanom za zatezne kamate od 1. listopada 2015., odnosno neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom, sve zbog potplaćenih i povlaštenih anuiteta te umanjene neotplaćene glavnice, u kako je odlučeno pod toč. VI. i VII. izreke presude.

25. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

27. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 15. studenoga 2023. i 24. siječnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 30. studenoga 2023., 8. svibnja 2024., 11. lipnja 2024. i 18. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (350,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 164,53 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR. Ujedno je u cijelosti valjalo dosuditi trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 16. srpnja 2024. u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR uvećanog za PDV 25% jer se istim dostavlja dokaz o pologu predujma troška vještačenja niti je priznat trošak sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od plateža istoga. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.314,53 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. VIII. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IX. izreke presude).

28. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 30. studenoga 2023., 8. svibnja 2024., 11. lipnja 2024. i 18. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR), dakle ukupno u iznosu 1.250,00 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.250,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. X. izreke presude.

29. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

30. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.