REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3541/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: ND, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici UD, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80 A, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 19. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice i tužiteljičinog opunomoćenika te zamjenice tuženikovog opunomoćenika, 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1820/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. srpnja 2006., sklopljenog između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa (MBS): 080072083, kao kreditora i tužiteljice ND, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, po osnovi plaćene naknade za trošak obrade kredita, iznos 717,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.583,80 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 10. lipnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tužiteljica i pravni prednik tuženika 19. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 016- 1820/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je pravni prednik tuženika, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 94.100,00 CHF po srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika koji je vrijedio na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, s rokom otplate kredita od 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Nadalje, čl. 5. Ugovora o kreditu je propisana, među inim, i naknada za troškove obrade kredita koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita. Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog.'' S time u svezi je tužiteljici naplaćena naknada za troškove obrade kredita u iznosu 717,35 EUR / 5.404,87 kn (po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK), a sve sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane pravnog prednika tuženika, a kojeg tužiteljica, kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu sadrži odredbu po kojoj se tužiteljici, kao korisniku kredita, odbijaju troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% od iznosa kredita. Pritom, tužiteljica napominje da joj, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o odredbama ugovora o troškovima obrade kredita pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti joj je istu odredbu predočio uz potrebito razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je Ugovor o kreditu već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti joj je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužiteljice, kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebito. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Uz to, plaćanje gore navedene naknade za trošak obrade uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi navedene naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužiteljici obračunavao i zaračunavao kamate na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, umanjen za 1,25% od iznosa istog. Osim toga, tužiteljici je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.) koji je bio na snazi u vrijeme skapanja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u stambenu svrhu. Slijedom navedenog, tužiteljica nije imala pravnih znanja koja bi joj bila potrebita da bi joj odredba o naknadi za troškove obrade bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužiteljica je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na pravnog prednika tuženika, kao banku, koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako glede pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebita za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužiteljice na odredbu predmetnog Ugovora, koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika. Tim isto, pravni prednik tuženika je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, čl. 81. st. 1. ZZP/03. je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što je to slučaj s Ugovorom o kreditu, sklopljenim između tužiteljice i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za trošak obrade kredita je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista ništetna, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Nadalje, tužiteljica ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako je budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje pravnog prednika tuženika, a koji Ugovor je predstavljao tzv. ''uzmi ili ostavi'' ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužiteljici, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Tužiteljica, konačno, ističe i recentnu sudsku praksu. Slijedom svega navedenog, s obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu troška zahtjeva, koju je tužiteljica platila 28. srpnja 2006. godine u iznosu 717,35 EUR / 5.404,87 HRK (po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03., sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03., riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Temeljem svega prethodno navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe glede naplate naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) te posljedično isplatu iznosa 717,35 EUR sa zateznim kamatama od 29. srpnja 2006., uz nankadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. U odgovoru na tužbu predanom ovome sudu e-komunikacijom 16. listopada 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 62), navodi se da tuženik poglavito ističe kako u svezi s predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljica već vodi parnični postupak kod ovoga suda, protiv tuženika, pod posl. br. P-4154/19. U istom parničnom postupku tužiteljica zahtijeva isplatu s osnove ništetnosti odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako parnica između tužiteljice i tuženika već postoji i to u odnosu na isti ugovorni odnos i pravnu materiju, tuženik predlaže ovaj parnični postupak spojiti radi zajedničkoga raspravljanja na predmet posl. br. P-4154/19, kako bi se ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi postupka (čl. 313. Zakona o parničnom postupku). Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je 19. srpnja 2006. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-1820/2006 (dalje: Ugovor o kreditu) te da je prilikom isplate kredita tužiteljici naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva, već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,25% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobrenja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita).

Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebito je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Konačno i podredno, sve i da je predmetna odredba ništetna, a što se kategorički osporava, tužiteljici nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 5. Ugovora bila ništetna, niti tužiteljica ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljičino možebitno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Stoga je tužiteljičina tražbina u odnosu na isplatu u zastari. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016- 1820/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19. srpnja 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 20. srpnja 2006., te Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-1820/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 7. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga, od 11. veljače 2016. (list 9-25 te 53-59), tužiteljičin podnesak, od 15. ožujka 2024., upućen tuženiku (list 26), otplatni plan, pregled prometa za klijenta, uz isplatni nalog-obračun, od 4. srpnja 2019. (list 27-44) i pregled prometa za klijenta od 21. ožujka 2024. (list 45-51) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 20. prosinca 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 213-215) i izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 19. ožujka 2025. (list 222 i 223).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom sklopio u Zagrebu 19. srpnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 016-1820/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

Sporna je ništetnost navedenog uglavka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016-1820/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19. srpnja 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 20. srpnja 2006., te Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-1820/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 7. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga, od 11. veljače 2016. (list 9-25 te 53-59) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, kao banke i ND, [adresa], ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita i založnog dužnika te LD, [adresa], kao sudužnika, u svezi stambenog kredita u iznosu 94.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, koji je vrijedio na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima, odnosno kredit je odobren za kupovinu stana te su ugovorne strane suglasne da korisnik kredita može koristiti kredit tek nakon što banci predoči dokaz o izvršenom osiguranju tražbina i ispunjenju drugih uvjeta u skladu s istim Ugovorom, a na dan koji odredi banka te se korisniku kredita odobrava korištenje kredita u roku 90 dana od dana sklapanja istog Ugovora i ugovorne strane su suglasne da se kredit, umanjen za interkalarnu kamatu i naknadu, isplaćuje na račun prodavatelja Bordura d.o.o., (čl. 2.); glede kamatne stope ugovoreno je da se na navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 3,88% dekurzivno, godišnje te se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete (čl. 3.); glede otplate kredita ugovoren je rok od 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu te se kredit stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten, te se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa 690,40 CHF obračunatog po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, na dan plaćanja i anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, odnosno prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4.); korisnik kredita se obvezuje u slučaju odustajanja od korištenja kredita prije isplate, platiti banci naknadu za odustajanje sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, te pri isplati kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita (čl. 5.) i ugovorena je promjenjivost kamatne stope odnosno banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. istog Ugovora neće mijenjati do 28. veljače 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi istog Ugovora te je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe istog Ugovora; Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi istog Ugovora 1. ožujka 2007. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu koja vrijedi za "kredite za mlade" te nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, ili drugog akta banke i korisnik kredita svojim potpisom na istom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl. 6.).

7. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 19. ožujka 2025. (list 222 i 223), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2006. godine kod tuženika podigla predmetni stambeni kredit vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate od 15 godina. Predmetni kredit je tužiteljica u cijelosti isplatila 2021. g. Isti kredit je bio konvertiran u EUR, sukladno zakonskom određenju. Predmetnim kreditom je tužiteljica kupila stan u [adresa], kao svoju prvu nekretninu, kojom je tužiteljica riješila stambeno pitanje. Predmetni stan koristila je isključivo za vlastito stanovanje, dakle ne u komercijalne svrhe. Dakle, prije predmetnog kredita tužiteljica nije imala nikakvih iskustava u kreditiranju građanstva. Isključivo je tužiteljica otplaćivala anuitete kredita i to putem trajnog naloga. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaća). Tužiteljica je izabrala tuženika, kao kreditora, po preporuci svoje prijateljice. Početni iznos mjesečnog anuiteta je bio 2.900,00 HRK, a tijekom otplatnog razdoblja isti mjesečni anuitet se povećao i do 5.000,00 HRK. Nije bilo mogućnosti pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu, te tada tužiteljica nije niti niti znala može li se isto učiniti pa stoga nije niti imala namjeru pregovarati o ugovornim odredbama. Ovlaštena osoba tuženika je s tužiteljicom "prošla" po nacrtu Ugovora, ali tada tužiteljica nije informirana o sadržaju i značenju ugovornih odredbi niti o ekonomskim i pravnim posljedicama istih. Tom prilikom tužiteljica nije tražila razjašnjenje niti tumačenje pojedinih ugovornih odredbi. Prije nego je tužiteljica potpisala-sklopila isti Ugovor, tužiteljica je isti pročitala i to bolje reći usredotočila se je na njoj važne uglavke i to glede iznosa kredita, mjesečnog iznosa anuiteta, kamatne stope i roka otplate te su joj iste odredbe na koje se je usredotočila, bile jasne i razumljive, pa stoga nije tražila ovlaštenu osobu za razjašnjenje i tumačenje. Nitko od ovlaštenih osoba nije tužiteljici razjasnio strukturu tzv. ulazne naknade odnosno koji parametri određuju visinu iste. Prije potpisivanja-sklapanja Ugovora tužiteljica se nije usredotočila na ostale ugovorne odredbe, osim gore navedenih, pa tako nije niti pročitala niti imala upita glede ovdje predmetne ugovorne odredbe u svezi tzv. ulazne naknade. Napominje da tužiteljica nije mogla ništa mijenjati u Ugovoru, već joj je isti nacrt Ugovora ponuđen "to je to". Tužiteljica ne zna kada je shvatila odnosno spoznala da je tuženik naplatio ovdje predmetnu tzv. ulaznu naknadu.

8. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predanog 20. prosinca 2024. (list 213-215), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

Naknada za obradu kredita izrađena je na temelju isprava:

Ugovor o kreditu broj: 016-1820/2006 (list 9-14),

Otplatni plan (list 27-29)

Isplatni nalog (list 30)

Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1820/2006 je propisano da prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

Po Otplatnom planu dan isplate kredita je 28. srpnja 2006.

Iznos jednokratne naknade za obradu kredita odbijen je od iznosa kredita prilikom isplate kredita i iznosi 1.176,25 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 5.404,87 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 717,35 EUR, dok je isto razvidno iz isplatnog naloga.

9. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

10. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 23. listopada 2024. (list 207 i 208) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, s obzirom da će drugim prihvaćenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

11. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019., Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. i Rev- 673/23 od 13. veljače 2024., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

12. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana, kojim je riješila svoje stambeno pitanje, dakle novac koji je utrošila iskoristila je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

13. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornog uglavka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je preporučao i predstavio tužiteljici kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornoj odredbi, pa da se stoga ista ne bi mogla smatrati nepoštenom. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

14. Neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

15. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

16. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužiteljici niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporan uglavak čl. 5.) nije bila uključena u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušane tužiteljice, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

Osim toga, upravo pravilno tužiteljica tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnik kredita, mogla samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem iste odredbe u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da je pravilna. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužiteljice, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik, kao kreditor, ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

1 0

17. Međutim, spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

18. Nadalje, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na spornu ugovornu odredbu ne odnosi se isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda Europske unije, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud Europske unije tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodan postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud Europske unije protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine. Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavkom u Ugovoru, kojim je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana u postotku od iznosa kredita, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužiteljica je nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojeg je bilo

1 1

nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao razjasniti tužiteljici zašto joj je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužiteljici izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se je tuženiku obvezala platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)

Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana isplate/korištenja kredita kada je naplaćena naknada za obradu kredita do isplate, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

19. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

20. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

21. Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu mjerodavne odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14.

1 2

22. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 717,35 EUR (s obzirom na fiksni tečaj konverzije) za trošak obrade kredita, kako je to glede visine i datuma plateža utvrđeno financijskim vještačenjem, a s kojim je sukladan tužbeni zahtjev iz tužbe, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2006., kao dana nakon dana isplate/korištenja kredita i ujedno naplate iste naknade, s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

24. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 21. listopada 2024. i 3. veljače 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. listopada 2024. i 19. ožujka 2025. (Tbr. 8./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu i za presudu u ukupno zahtijevanom iznosu 133,80 EUR. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR. Međutim nije priznat trošak pribave potvrde o visini naknade za obradu kredita u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR, uvećanog za PDV 25%. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.583,80 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).

25. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) i zastupanja na ročištu 19. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (100,00 EUR). Međutim nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u zahtijevanom iznosu 33,18 EUR, jer isti trošak nije niti nastao, dok obveza plateža istoga nastaje po pravomoćnom završetku postupka i ovisno o uspjehu u sporu. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 500,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.

1 3

26. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 66,90 EUR i - opun. tuženika.