Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-5348/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, po sutkinji toga suda Ilijani Petyo, u pravnoj stvari tužitelja TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupana po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P-373/2024-6 od 30. rujna 2024., dana 24. travnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P-373/2024-6 od 30. rujna 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvoga stupnja je odbijen prigovor tuženika mjesne nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
2. Protiv toga rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom za ukidanje rješenja i vraćanje na ponovni postupak ili preinačenje sukladno žalbenim navodima.
3. Žalba tuženika nije osnovana.
4. Ispitujući pobijano rješenje sukladno žalbenim navodima valja istaknuti da je ovaj sud utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju žalbom ukazuje tuženik, a niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti. Navedena odluka nema nedostataka zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, a razlozi o odlučnim činjenicama su određeni i bez proturječja sa stanjem spisa.
5. U osvrtu na žalbeni navod tuženika da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti u odnosu na koji je kao dokaz iznio jedino uvid u ugovor o kreditu. Sud je omogućio i tužitelju izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika, tako što mu je dostavio odgovor na tužbu, a na koji se tužitelj očitovao, pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru i udovoljeno načelu kontradiktornosti jer je omogućeno strankama izjašnjenje o navodima koji su odlučni za ocjenu osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti. Tako je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom. Tako u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi.
6. Predmetna tužba podnesena je radi utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te radi isplate, a koji ugovor je sklopljen 31. svibnja 2007.
7. Iz sadržaja priloženog ugovora o kreditu sklopljenog 31. svibnja 2007. proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora banke. Kako je u ovom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu koji je sastavila tužena i temeljem zakonske presumpcije se ima uzeti da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru o kojem stranke nisu pregovarale pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tužena (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.
8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
9. Takve odredbe sadrži i čl. 53 i 59. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 19/22, 59/23 ) u skladu s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo, jer upravo čl. 3. navedene Direktive strogo određuje kako ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Također, iz odredbe čl. 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
10. Dakle, između ostalih nepoštena bi mogla biti i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Sud Europske unije odlučio je u presudi C-137/08 od 9. studenog 2010. da nacionalni sud po službenoj dužnosti mora ispitati ulazi li odredba o mjesnoj nadležnosti u potrošačkom ugovoru u područje primjene Direktive 93/13 i ako ulazi ocijeniti je li takva odredba nepoštena, a u presudi u spojenim predmetima C-240/98 -C-244/98 od 27. lipnja 2000. da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, tako da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
11. Iako je odredba čl. 12. ugovora o kreditu koja se odnosi na sporazum o mjesnoj nadležnosti prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, jasna i razumljiva, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom.
12. Cijeneći udaljenost mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) od suda čija je nadležnost ugovorena ovaj sud prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu potrošača. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da bi tužitelj za pristup sudu u Rijeci bio izvrgnut povećanim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa]. Financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Rijeku mogli bi utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).
13. Stoga ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, i prema ocjeni ovog suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP, nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP o općoj mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već primjeni odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) (tako i Vrhovni sud RH br. Gr1-143/2019) te prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika nije osnovan.
14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
15. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, neosnovan je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 24. travnja 2025.
Sutkinja:
Ilijana Petyo
