REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-541/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Korneliji Đuratović, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima Boris Porobija, Sanja Porobija i Hrvoje Ivić, iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija, iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnicu Korneliju Đuratović, odvjetnice i punomoćnice tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 24. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 23. st. 1. točka C) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212106929 sklopljenog između tužitelja CŠ iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, dana 14. siječnja 2008. godine u dijelu koji glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja

Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju CŠ, iz [adresa], iznos u visini od 478,46 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svako pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- 331,80 EUR od dana 26. veljače 2010. godine do isplate,

- 39,81 EUR od dana 11. ožujka 2011. godine do isplate,

- 39,16 EUR od dana 4. studenog 2011. godine do isplate,

- 67,69 EUR od dana 4. rujna 2013. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 0,01 EUR kao prekomjerno zatražen iznos.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju CŠ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 463,27 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 14. siječnja 2008. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3212106929, da su ugovorne strane člankom 23. točka C ugovorile naknadu za prijevremenu obradu kredita na temelju koje je tužitelj platio tuženiku iznos u visini od 478,47 EUR. Navodi da je čl. 23. točka C) navedeno da korisnik kredita, ovdje tužitelj, može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada Kreditora, ovdje tuženika, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Tužitelj se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 112/2018 od 09. ožujka 2022. godine, odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/22 i odluke Suda Europske unije broj C- 383/18 i C-555/21. Ističe kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naplata naknada za prijevremenu otplatu kredita, a kako tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe, sukladno članku 323. ZOO- a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama ugovorne odredbe koja je ništetna. Tužitelj potražuje s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita iznos u ukupnom iznosu od 478,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate pa do isplate. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare jer je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena u iznosu od 487,47 EUR/3.605,05 kn između 2010. godine do 2013. godine i da podnošenje tužbe u kolektivnom sporu nije prekinuo tijek zastare. Navodi da tužitelju naknada za prijevremenu otplatu kredita ugovorena čl. 23. stavak 1. točka C. Ugovora o kreditu temelji se na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Navodi da je odredbom članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) propisano da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Tuženik se poziva na Direktivu 93/13, odluke Suda Europske unije, odluke Županijskih sudova, odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tuženik navodi da su sporne ugovorne odredbe tužitelju bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, te osporava da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita prouzročila bilo kakvu neravnotežu između ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika. Tuženik nadalje navodi kako je upravo odredbom čl. 23. st. 1. točka C. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, da je Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2010 u točci B3.7.5.1. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 2% od iznosa uplate i da je Odluka o Tarifi naknada za usluge u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Ističe da Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2011 je u točci B3.7.5.3. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 1% od iznosa uplate, a da Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2013 je u točci B3.7.5.4. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 1% od iznosa uplate. Nadalje tuženik navodi da troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoje, da je osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita. Ističe kako se odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je određeno da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 14.01.2008.g. (list 11-16 spisa), Odluke Suda EU, Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 17-93, list 249-253 ), Potvrda o naplaćenim naknadama od 02.01.2024.g. (list 94 spisa), Uputa za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006.g., Opće uvjete poslovanja tuženika (list 111-129 spisa), Tarife o naknadama (list 132-240 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 153/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (čl. 23. stavak 1. točka C Ugovora o kreditu).

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 478,47 EUR (3.605,05 kn).

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika sadržajno kao u podnesku od 23.04.2024.g. (list 240-246 spisa). Osporava istaknuti prigovor zastare. Ističe da Ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita nije jasna, uočljiva, niti razumljiva, da je Ugovor o kreditu tipski ugovor i da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu. Tuženik osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 25.09.2024. godine (list 254-255 spisa).

6. Sud je saslušao tužitelja na okolnost činjeničnih navoda tužbe. Tužitelj u svom iskazu navodi da je išao u banku jer mu je trebao kredit za kupnju stana, da je u tijeku otplate kredita koristio svoju ušteđevinu jer je htio smanjiti glavnicu kredita i rok otplate, te kada je došao u banku oni su mu rekli da je bolje da smanji ratu kredita koju otplaćuje, a da rok otplate ostaje isti, ali da je on inzistirao da se smanji visina glavnice i skrati rok otplate. Navodi da mu je tada rečeno da mora platiti naknadu za iznos koji uplaćuje za prijevremenu otplatu tj. iznos kojim će umanjiti glavnicu time da ta naknada bi iznosila maksimalno 2.500,00 kn, bilo mu je čudno da mora plaćati nekakvu naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita, ali su oni tu naknadu naplaćivali svaki put kada bi izvršio uvećanu uplatu kako bi smanjio glavnicu kredita, a time i rok otplate kredita. Navodi da je doznao da mora platiti naknadu i visinu te naknade na dan kada je uplaćivao veći iznos radi smanjenja glavnice, a banka mu je umanjila uplaćeni iznos za visinu naknade jer nije imao novaca da plati posebno tu naknadu tako da je glavnica smanjena za manji iznos od onoga koji je uplatio zbog naknade. Nadalje tužitelj iskazuje da je pročitao ugovor prije nego što ga je potpisao, ali nije znao da postoji Tarifa za prijevremenu otplatu kredita, nije mogao pregovarati s bankom o uvjetima Ugovora o kredita jer je riječ o tipskom ugovoru koji je sastavila banka, nije gledao ove Tarife prije sklapanja ugovora već je utvrdio o kojoj Tarifi je riječ nakon što mu je rečeno da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu. Ističe da ga nitko nije upozoravao da će trebati plaćati naknade ako prijevremeno otplaćuje glavnicu kredita i skraćuje rok otplate time da mu nisu niti naknadno pojašnjavali iz kojih razloga se ta naknada plaća, a niti su govorili kako su utvrdili visinu. Tužitelj iskazuje da je morao platiti naknadu ako je htio da prijevremeno otplati dio glavnice i skrati rok otplate. Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

7. U tijeku postupka tuženik čini nespornom visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je predmet spora.

8. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužitelj s tuženikom dana 14. siječnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 3212106929 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 769.600,00 kn, i da je člankom 23. točka C) ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate,

- da je Uputama za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa iz svibnja 2006, godine propisano da se naknada naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge ili Odluci o pojedinom kreditnom proizvodu, a prilikom isplate kredita i da osnovica za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva je iznos odobrenog kredita,

- da u slučaju prijevremene otplate kredita banka naplaćuje naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno Tarifi o naknadama za usluga, da je Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2010 je u točci B3.7.5.1. propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 2% od iznosa uplate, da je Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2011 u točci B3.7.5.3. propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 1% od iznosa uplate i da Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2013. u točci B3.7.5.4. propisana je naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 1% od iznosa uplate (Odluka o Tarifi naknada za usluge, nesporno između stranaka),

- da je tužitelju predan Ugovor o kreditu i da mu djelatnik banke nije pojašnjavao ugovorne odredbe niti su ga upozorili da će platiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita tj. smanjenja glavnice i skraćivanja roka otplate kredita (iskaz tužitelja),

- visina naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita nije sporna između stranaka.

9. Tužitelj tvrdi da je tuženik kao kreditor povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, te je ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno uvjetima iz akata tuženika o naknadama kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, što ima za posljedicu ništetnost te traži isplatu stečenog bez osnove. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe da ugovoreni uvjeti za prijevremenu otplatu kredita tj. odredba čl. 23. stavak 1. točka C) Ugovora o kreditu je jasna, uočljiva i lako razumljiva i sastavni je dio Ugovora o kreditu. Navodi da su uvjeti za prijevremenu otplatu kredita jasno određeni člankom 23. točka C) Ugovora o kreditu te je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a.

10. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno je da prijevremena otplatu kredita je moguća uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (tuženika), odnosno Općim uvjetima poslovanja tuženika važećim u trenutku prijevremene otplate.

Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je on pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja, da mu nitko nije tumačio ugovorne odredbe, da mu je rečeno kako naknadu za prijevremenu otplatu kredita mora platiti, nitko ga nije upozoravao da će trebati plaćati naknade ako prijevremeno otplaćuje glavnicu kredita i skraćuje rok otplate, nije mu pojašnjavana odredba o prijevremenoj otplati kredita.

Imajući u vidu navode iz iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti o visini takve naknade te tužitelju nisu pojašnjena prava na prijevremenu otplatu kredita koja se određuje sukladno aktima tuženika kao banke niti su tužitelju pojašnjene metode izračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita i na što bi se takva naknada odnosila obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, pa je tužitelj kao potrošač mogao ponuđeni ugovor uzeti ili ne.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da je tužitelja upozorio da će plaćati naknadu prema općim uvjetima poslovanja banke važećem u trenutku prijevremene otplate.

11. Na temelju uvida u sporni Ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine broj 96/2003, 125/2007, 89/209, 78/2012, 56/2013, dalje ZZP), kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje u slučaju prijevremene otplate kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.

Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio tipski ugovor tj. unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti je bio upoznat s naknadom za prijevremenu otplatu kredita koja visina se utvrđuje prema aktima tuženika. Iskaz tužitelja sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio takve navode tužitelja odnosno tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Valja istaknuti kako pravilno tužitelj interpretira navedeni ugovor po principu "uzmi ili ostavi", jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne.

Navodi tuženika da su sporne ugovorne odredbe lako uočljive i jasne je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

S obzirom da je tužitelj temeljem članka 23. stavak 1. točka C Ugovora o nenamjenskom kreditu platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetna ugovorna odredba odnosno članka 23. stavak 1. točka C) Ugovora utvrđena je ništetnom.

13. Nadalje i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 23. stavak 1. točka C) Ugovora o kreditu broj 3212106929 od 14. siječnja 2008. godine, te je stoga odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.

Sud je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 0,01 EUR kao pod točkom III. izreke presude budući ukupan iznos pojedinačnih uplata s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosi 487,46 EUR.

14. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te je stoga tuženik u obvezi tužitelju platiti iznos naknada koje je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to iznos od 487,46 EUR s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koju visinu tužbenog zahtjeva tuženik čini nespornom. Sud je uvidom u Potvrdu o plaćenim naknadama od 02. siječnja 2024. godine (list 94 spisa) utvrdio da je tužitelj uplatio naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.605,05 kn kako tvrdi tijekom ovog postupka.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

15. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana isplate. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o uplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe o prijevremenoj otplati kredita zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

Sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika u kojima se poziva na odluke donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe Udruge "Franak" budući je predmet ovog spora povrat iznosa s osnova stjecanje bez osnove u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu za prijevremenu otplatu kredita.

16. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

17. Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 2. ZPP-a, a koji trošak se sastoji sastava tužbe od 22.01.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 23.04.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 29.05.2024. g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 07.10.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 11.03.2025. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 450,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, ukupno 463,27 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. st.3 ZPP-a.

Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Sud nije dosudio tuženiku trošak budući tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu u odnosu na koji tuženiku nisu nastali zasebni troškovi.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 24. travnja 2025. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužitelju po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku