Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj P-115/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužitelja SA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćnici Adelli Radić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika: Republike Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj SA, [adresa] , OIB [osobni identifikacijski broj], vlasnik za cijelo nekretnine označene kao dio z. k. čest. zem. [katastarska čestica], II zk tijelo, redni broj 59 , Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], i to baš dio u površini od 1713 m2, a sve prema Položajnom nacrtu - Skica nekretnine geodeta Zlatan Polić iz tvrtke Polić j.d.o.o. Vrgorac,u mjerilu 1:300,od 20. prosinca 2024.g., u identifikacijskim podacima lik označen brojevima 4-8, 14-18, 27-24, 4 (odnosno brojevima 4,5,6,7,8,14,15,16,17,18,27,26,25,24,4), a sve naspram tužene Republika Hrvatska, pa se ovlašćuje tužitelj SA, OIB [osobni identifikacijski broj], temeljem ove Presude , Položajnog nacrta - Skica nekretnine geodeta Zlatan Polić iz tvrtke Polić j.d.o.o. Vrgorac, u mjerilu 1:300,od 20. prosinca 2024.g.,koja je sastavni dio ove Presude, kao i Prijavnog lista kojim će se formirati nova čestica zemlje , zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine sve na svoje ime i to za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tužene Republika Hrvatska za cijelo.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.553,10 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je stvarni vlasnik i posjednik dijela nekretnine označene kao dio z. k. čest. zem. [katastarska čestica], II zk tijelo, redni broj 59 , Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] i to baš dio u površini od 2070 m2, a sve prema Položajni nacrt – Skica nekretnine , stalnog sudskog vještaka za geodeziju Zlatana Polić, geod, od srpnja 2023.g.,u mjerilu 1:500, nekretnina označena kao dio z. k. čest. zem. [katastarska čestica] , dvorište, površine 2070 m2 ZU 825 KO [katastarska općina], lik označen brojevima 1-2-3-4-5-6- 12-13-14-15-1, premda je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Metkoviću, Zemljišnoknjižni odjel Metković za KO [katastarska općina], u odnosu na predmetnu nekretninu kao vlasnik upisana Republika Hrvatska. U katastarskom operatu Ureda za katastar Ispostava Vrgorac na predmetnoj nekretnini, također je za cijelo upisana Republika Hrvatska. Nadalje, navodi da predmetni dio gornje nekretnine u naravi predstavlja dvorište uz kuću anagrafske oznake Orah, Orah 3, a za koju kuću je tužitelj ishodio i pravomoćno Rješenje o izvedenom stanju od 31.03.2015.g. Predmetna kuća je sagrađena i na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] i na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina]. Tužitelj je predmetnu kuću i okućnicu sagrađenu na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] , površine 628 m2 , Ugovorom o darovanju , kao i Dodacima Ugovora o darovanju, darovao svojim kćerkama PA, rođ. Polić i NA, svakoj za po ½ dijela. Kako zemljišnoknjižno stanje i ovog dijela nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] , to su PA i NA, kao tužiteljice pred nadležnim sudom , protiv tuženika upisanih u zemljišne knjige ustale tužbom radi utvrđenja i ispravke uknjižbe upravo u odnosu na dio nekretnine označene kao dio čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] , površine 628 m2 , a koji predmet se vodio pred istim sudom pod brojem P-307/2023. Predmetni dio nekretnine dio z. k. čest. zem. [katastarska čestica], II zk tijelo, redni broj 59 , Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], površine 2070 m2 , tužitelj SA , kao daroprimac , je stekao usmenim darovanjem za života od svog oca sada pok. ĐA, pok. JA , kao darovatelja, koji je i sagradio gornju predmetnu kuću. Ovaj dio nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] , kao i dio čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] njegov otac stekao je nasljeđivanjem i diobom u obitelji. Naime , sada pok. ĆA i njegov brat pok. ĆA Ante pok. JA, nakon smrti svog oca podijelili su sve nekretnine , te su zaključili Ugovor o diobi nasljedničke zajednice dana 20.10.1986.g. Navodi kako su u ovom Ugovoru o diobi nasljedničke zajednice , ugovorne strane pok. ĆA pok. JA i njegov brat pok. ĆA Ante pok. JA, podijelili sve nekretnine koje su im pripale temeljem Rješenja o nasljeđivanju broj O-1/55 od 21.11.1962.g., a sve iza smrti njihovog oca pok. ĆA JA pok. S, kao i temeljem pravomoćne presude pod brojem P-60/3 od 04.01.1984.g. Također pok. ĆA pok. JA i njegov brat pok. ĆA Ante pok. JA, su gornju diobu izvršili sve temeljem pučkih naziva zemalja sve to u KO [katastarska općina] i KO [katastarska općina]. Dakle, navodi kako je predmetni dio nekretnine upravo u površini od 2070 m2 , u neprekidnom i neometanom posjedu tužitelja osobno i putem prednika (oca i djeda) preko 80 godina. Tužitelj ima pravni interes srediti zemljišnoknjižno stanje gore opisane nekretnine, te je isti prethodno pokrenuo dana 14.10.2023.g. pred Općinskim državnim odvjetništvom u Metkoviću postupak radi mirnog rješenja spora, a koji postupak se vodio pod brojem N-DO- 46/2023.

2. Tužena u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186 a. ZPP-a. Navodi kako je među strankama nesporno kako je tužena u postupku povodom zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja, istog pozvala da zahtjev dopuni sukladno odredbama čl. 106. Zakona o parničnom postupku radi dostave relevantne dokumentacije te je ODO Metković radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja i izvođenja potrebnih dokaza, pozvao ovdje tužitelja na primjenu odredbe čl. 186 a st. 10. Zakona o parničnom postupku u dijelu u kojem se podnositelju zahtjeva daje ovlaštenje da od suda zatraži da, primjenjujući na odgovarajući način odredbe tog zakona za osiguranje dokaza, izvede dokaze za koje smatra da su nužni radi utvrđivanja činjenica o kojima će ovisiti zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva protivne stranke za mirno rješenje spora, kojem prijedlogu ovdje tužitelj nije udovoljio, dakle nije dostavio relevantnu dokumentaciju i nije pokrenuo odgovarajući postupak. S obzirom na navedeno, tužena je mišljenja kako, protivno navodima tužitelja, nisu ispunjeni uvjeti odredbe čl. 186 a u svezi odredbi čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku budući ovdje tužitelj nije podnio Zahtjev za mirno rješenje spora koji bi imao sadržaj predviđen kogentnim normama ZPP-a, a nakon što je pismenim putem upozoren da zahtjev sukladno odredbama Zakona dopuni, odbio je postupati po navedenom pozivu za dopunom. Tužena uopće nije bila u mogućnosti opredijeliti stajalište o osnovanosti predmetnog zahtjeva s obzirom da je ovdje tužitelj odbio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka, a izvođenje istih dokaza predlaže u ovom postupku. Po mišljenju tužene navedeno bi predstavljalo razlog za odbačaj predmetne tuže, a tužitelj svakako ne bi imao pravo potraživati troškove postupka s obzirom da je vlastitim postupanjem prouzročio sve predstojeće sudske troškove. S obzirom na odsutnost relevantnih dokaza, tužena ističe kako tužitelj, po mišljenju tužene, ne dokazuje jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, odnosno da ne dokazuje tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću. Tužitelj je dužan dokazati da bi njegovi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, način na koji su njegovi prednici posjedovali predmetnu nekretninu i koje kvalitete je bio taj posjed. Nadalje, stjecanje od osoba koje nisu bili vlasnici predmetne nekretnine nesporno ne predstavlja pravnu osnovu koja bi bila valjani pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine od strane tužitelja i po kojoj bi osnovi isti mogao steći pravo vlasništva. Tužena navodi da pregledom isprava na koje se poziva tužitelj nije vidljivo da bi predmetna nekretnina bila predmet raspolaganja označenog prednika tužitelja, odnosno niti u jednoj ispravi nije označena brojem k.č. niti površinom te se uopće u istima ne može identificirati. Pored navedenog tužitelj se poziva i na niz navodnih pravnih prednika, no evidentno je kako su među istima prisutne brojne linije nasljeđivanja, te čak da su isti imali osnova za raspolaganje predmetnom nekretninom, što se spori, nedovoljno je jasan slijed kojim bi vlasništvo predmetne nekretnine navodno pripalo isključivo tužitelju. Predlaže da se u daljnjem tijeku postupka raspravi da li predmetna nekretnina u dijelu predstavlja javno dobro, te navodi kako je u predmetnom postupku tužitelj dužan predložiti relevantne dokaze na okolnosti dokazivanja sljedništva predmetne nekretnine, jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću, neprekinutu sukcesiju i na koji su način označeni prednici posjedovali predmetnu nekretninu i koje kvalitete je bio taj posjed te je potrebno raspraviti pitanje njihove savjesnosti, a radi same nesavjesnosti odnosno nepoštenja ne mogu biti ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću niti po odredbama OGZ-a, ZOVO-a ili ZVDSP-ima (paragraf 328 OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, čl. 18. st. 5. ZVDSP.) Nadalje, navodi kako je već iz postojeće dokumentacije jasno kako je tužitelj sudjelovao u postupcima pred upravnim tijelima RH, ishodio rješenje o izvedenom stanju te mu nije moglo ostati nepoznato da je predmetna nekretnina evidentirana kao vlasništvo RH. Radi navedenoga tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te s obzirom na navedeno, tužena predlaže sudu odbaciti, a podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obvezati da tuženoj nadoknadi trošak ovog postupka.

3. Podneskom od dana 11. veljače 2025. godine, punomoćnica tužitelja je dostavila podnesak kojim je konačno uredila tužbeni zahtjev kao u izreci presude, a sukladno (usvojenim) primjedbama Županijske uprave za ceste.

4. Među strankama je sporno da li je tužitelj stekao osnov/jest vlasnik nekretnine iz izreke.

5. Među strankama nije sporno da tužitelj drži u posjedu predmet spora, da je ishodovao rješenje o izvedenom stanju, a u konačnici se tužitelj odvojio i od cestovnog zemljišta, pa je to cestovno zemljište (p)ostalo nesporno opće dobro pod upravljanjem Županijske uprave za ceste.

6. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Sud je prihvatio prijedlog za izvođenjem dokaza uviđajem uz sudjelovanje vještaka mjernika, te saslušanjem svjedoka i tužitelja.

8. Sud je na uviđaj pozvao i sve svjedoke i lugara, a sve kako bi se jasno definirao i dobro ispitao karakter predmeta spora, te povijest korištenja istog.

9. Tijekom uviđaja je izvršen pregled lica mjesta te je utvrđeno da predmet spora predstavlja jedinstvenu cijelu, dijelom kuću prizemnicu s dvorištem, bućalištem i okućnicom te kokošinjcem. Na licu mjesta su zatečene vidljive međe za koje je vještak Zlatan Polić izjavio da je radio prema njima skicu. Na temelju tog lica mjesta, te kasnijih dopisa (zahtjeva) ŽUC-a, vještak je sačinio skicu lica mjesta u kojoj je odvojio nekretninu po zahtjevima ŽUC-a formirajući konačno oblik kojeg tužitelj potražuje utvrđenje vlasništva.

10. Na to sačinjeno vještvo nije bilo stručnih primjedbi glede ucrtanog oblika, a sud prihvaća takvo (dopunjeno) vještvo kao stručno, pregledno, jasno i upotrebljivo jer je vjerno prikazalo nacrt lica mjesta, međa i katastarskih čestica, te odvojilo cestovno zemljište sukladno traženju ŽUC-a.

11. Iz Ugovora o diobi nasljedničke zajednice (list 10-12 spisa) proizlazi da su se tužitelj i njegov brat ĆA uredno podijelili), da je podijeljeno zemljište dijeljeno po pučkim nazivima i da se radilo o nasljedstvu iza njihova oca pok, ĐA kojeg su naslijedili po rješenju O-1/55 od 21.11.1962. godine (dakle ĆA, njihov otac je umro 1955. godine). Da je baš SA pripala nekretnina, govori i spominjanja čest. zgr. (kojoj ne znaju broj) da je pripala SA – tužitelju.

12. Iz Rješenja o izvedenom stanju od 31.03.2015. (list 13-15 spisa) vidljivo je da je SA podnio dana 27.06.2013. zahtjev za donošenje rješenja o izvedenom stanju za ozakonjenje građevine izgrađene na kat. čest. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], te ishodio isto dana 31.3.2015. godine. Dakle iz tog rješenja proizlazi da je ozakonjenja ranije nezakonito izgrađena građevina – u naravi stambeni objekt.

13. Iz izvatka iz ZK knjige br. ZK uloška [broj ZK uloška] (list 16-32 spisa) vidljivo je da kat. čest. [katastarska čestica] upisana kao vlasništvo tužene RH, a da je kao kultura naznačeno nekoliko kultura, između ostalog i prirodno neplodno zemljište, pašnjak te šuma. To ukazuje da ta nekretnina nije bila isključivo u naravi šuma, već značajnim dijelom (čak i pretežitim) neplodno zemljište te dijelom pašnjak.

14. Iz dopisa Hrvatskih šuma od 21.11.2024., kao i plana izvršenja radova, skice i uređajnog zapisnika za Osnovu gospodarenja gospodarskom jedinicom Kruševica (list 74-90 spisa) proizlazi da je uvidom u Osnovu gospodarenja gospodarskom jedinicom Kruševica za k.č.z. 4071/2 k. o. [katastarska općina], navedena čestica obuhvaćena Osnovom gospodarenja za GJ Kruševica i to u sklopu odsjeka 71b, 73a, 78a, 78c, 78el,… te da je ista u vlasništvu 1/1 RH, te da se na predmetnoj kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] provode sljedeći radovi: neprestani radovi čuvanja šuma, radovi zaštite šuma od požara i ostali radovi propisani Osnovom gospodarenja kao što su radovi protupožarnog čišćenja sastojina.

15. Iz Rješenja Ministarstva poljoprivrede od 28.03.2022. vidljivo je da se odobrava obnova Osnove gospodarenja gospodarskom jedinicom „KRUŠEVICA“ s važnošću od 01.01.2020. do 31.12.2029. godine te da se ukupna površina gospodarske jedinice „KRUŠEVICA“ od 4053,07 ha proglašava zaštitnim šumama.

16. Međutim kasnije provedenim dokazima (saslušanje svjedoka, između ostalog i lugara) je utvrđeno da predmet spora u naravi nije bio šuma nikada (tvrde svi svjedoci osim lugara koji nije znao što je bilo prije 1991.), odnosno posebno ne 1990.godine,odnosno u razdoblju prije toga, a čak ni danas nije takvog karaktera, pa ni Hrvatske šume ne rade aktivnosti na predmetu spora, već preko ceste u šumi.

17. Iz dopisa Županijske uprave za ceste Split (dalje: „ŽUC“) od 03.09.2024., proizlazi da priloženi (prvotni) Položajni nacrt nekretnine sudskog vještaka Zlatana Polića i to lik označen brojevima 1-2-3-4-5-6-12-13-14-15-1, ima karakter javnog dobra, odnosno dijela javne ceste, odnosno da su se isti očitovali na način da su istaknuli da nisu suglasni sa navedenom skicom, jer navedeni dio nekretnine u gore označnom dijelu predstavlja javnu cestu, te da se u konkretnom slučaju na navedenoj skici granice točke 1 i 2 trebaju još udaljiti 1 metar od javne ceste.

18. Iz kasnijih dopisa ŽUC-a proizlazi da je ŽUC kao upravitelj ceste u konačnici po konačno uređenoj skici lica mjesta, nakon što se tužitelj u cijelosti odvojio od ceste i pripadajućeg zemljišta, u bitnom ustvrdio da se tužitelj odvojio u cijelosti od cestovnog zemljišta po nacrtu/obliku iz izreke ove presude.

19. Na ročištu koje je održano na licu mjesta dana 27. studenoga 2024. godine, sud je proveo ročište na kojem je izveo dokaze saslušanjem svjedoka ZA, ČA, ŽA, kao i saslušanjem svjedoka - djelatnika Hrvatskih šuma KA.

20. Iz iskaza odvojeno saslušanih svjedoka ČA (nesrodan), ŽA (daleki rođak tužitelja) i ZA (nesrodan) jasno i nedvojbeno proizlazi da se radi o svjedocima koji imaju i izravna i posredna (obiteljska) saznanja o neometanom posjedovanju od ranih godina 20. stoljeća, da se radi o osobama koje su živjele pored sporne kat. čest., da su stoga i mogli imati sva saznanja o kojima su iskazivali, da su detaljno i suglasno iskazivali upravo o neometanom trajanju posjeda koji seže najmanje u rane godine 20. stoljeća glede prednika tužitelja (njegova oca pok. ĐA koji je umro 1955.godine i tužiteljeva djeda JA) i nasljeđivanjima, a takvi iskazi su bili suglasni s Ugovorom o diobi nasljedničke zajednice. Svjedoci su jasno govorili o isključivim nasljeđivanjima, odnosno da nije bilo problema ili drugačijih dioba osim onih kako se baš u tužbi navodi,a detaljno su iskazivali na koji način se koristio objekt od tužiteljevih prednika, a i samog tužitelja.

21. Ti svjedoci su jasno iskazivali da se radi o starini oca tužitelja pok. ĐA, a kako je vidljivo iz Ugovora o diobi (po broju rješenja O.1/55) da je ĆA umro 1955. godine, jasno je da je predmet spora bio najkasnije 1955.g u posjedu prednika tužitelja – njegova oca ĆA. Za naglasiti je da su svjedoci suglasno iskazivali da je otac tužitelja – pok. ĆA, to naslijedio od svog oca pok. JA, pa je posve jasno da neometani pošteni posjed seže najmanje u razdoblje s početka 20-stoljeća. Svjedoci su dali iscrpne iskaze o načinu korištenja, a iskazi su im bili sukladni stanju lica mjesta koje je jasno ukazivalo da je postojao kokošinjac u kojem se uzgajala perad, i da se nekada održavala nekretnina, a da je tek u zadnje vrijeme nešto obrasla/neodržavana.

22. Saslušan kao svjedok, lugar Hrvatskih šuma KA je jasno istakao da Hrvatske šume nisu na predmetu spora vršili nikakve radove ili nadzore, da ne zna kakvo je bilo stanje prije 1991. godine glede kulture, što ukazuje na logičnost navoda svjedoka u bitnom da šume nije bilo prije 1991. godine, i da je nekretnina bila čista i održavana, na njoj kokošinjac, te perad.

23. Sud je posve logično poklonio vjeru svim saslušanim svjedocima u odnosu na činjenicu trajanja posjeda obitelji jer su bili suglasni, ali su im iskazi bili i sukladni Ugovoru o diobi te stanju na licu mjesta, a općepoznato je da je na tom području stanje javnih evidencija nekretnina nesređeno jer je to brdski kraj, ali svatko u selu zna što je čije u tom selu.

24. Dakle, kako sud iskaze svjedoka cijeni istinitim, a isti su sudu baš ukazivali na detalje kao što je sadržaj posjedovnih čini tužitelja i njegovih prednika, te su detaljno opisivali da su tužitelj i prednici držali nekretninu kao svoje, to sud je posve čvrsto uvjeren da su baš sporni dijelovi nekretnine opisani u tužbenom zahtjevu bili starina tužitelja koju je stekao nasljeđivanjem i diobom, odnosno u najgorem slučaju dosjelošću u razdoblju 1955.g, (kada je posjednik bio pok. ĆA) do 1995. godine (kada je samostalni posjednik bio tužitelj), a zapravo posve očito i ranije zajedno s posjedovanjem oca.

25. Kako je utvrdio pravno relevantne činjenice, sud je u ovom predmetu odluku utemeljio na primjenjujućem pravu.

26. Naime, na ovako utvrđene činjenice sud je primijenio materijalno pravo iz § (paragrafa) 1472. Općeg građanskog zakonika koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, "Narodne novine" broj 73/91, dalje: „OGZ“), sadržajno u svezi s načelnim mišljenjem zauzetim na sjednici Saveznog vrhovnog suda SFRJ od 4. travnja 1960., neimenovane odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90, "Narodne novine" broj 53/91, dalje: „ZOVO“), te čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 dalje: „ZV“).

27. Nekretnine se mogu steći, a time i njihov zakonit posjed (čl. 18. st. 1. ZV), na četiri načina: na temelju pravnog posla, odluke suda ili druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, što je danas propisano čl. 114. do 160. ZV, a ranije bivšim zakonima i pravnim pravilima koji su regulirali područje stvarnog prava.

28. Što se tiče nasljeđivanja kao temelja stjecanja, po čl. 128. st. 1. ZV vlasništvo se stječe u času otvaranja nasljedstva. Dakle, samom činjenicom smrti i ispunjenjem zakonskih pretpostavki nasljednog temelja: srodstva i nasljednog reda - ako se nasljeđuje temeljem zakona, odnosno oporuke - ako se nasljeđuje temeljem oporuke. Rješenje o nasljeđivanju je samo deklaratornog značaja. Prelazak vlasništva s pretka na nasljednika uslijedio je čak i da/ako nije doneseno rješenje o nasljeđivanju. Sud je poklonio vjeru dobro obaviještenim svjedocima glede činjenica nasljeđivanja te Ugovoru o diobi, a iz kojih iskaza, isprave, te uviđaja lica mjesta, proizlazi da je tužitelj, zajedno s ranije ocem, odnosno bratom s kojim se podijelio, postao najkasnije izvorni stjecatelj temeljem dosjelosti obzirom da su svjedoci svjedočili da je njegov otac bio posjednik (vlasnik) sporne nekretnine, a kasnije tužitelj za života svjedoka.

29. Dakle pod, za tužitelja, nepovoljnijom pretpostavkom da je ova nekretnina nakon 1945. postala društveno vlasništvo, i tada je tužitelj stekao vlasništvo darovanjem, a njegov otac dosjelošću po pravnom shvaćanju izloženom u više odluka Evropskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

30. Naime, a kako je to u više odluka viših sudova utvrđeno, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz čl. 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZV koji je propisao: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina. Stoga je i najgorem slučaju dosjelost nastupila u razdoblju 1959-1999.

31. To jer je spomenuta odredba čl. 388. st. 4. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.) na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba." Izloženo pravno shvaćanje Vrhovnog sud Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

32. Ispunjena je i zadnja pretpostavka iz ovog pravnog shvaćanja - da se time "ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona". U ono vrijeme, 1. siječnja 1997., kako to proizlazi iz raspravne građe, nitko drugi osim tužiteljevih pravnih prednika nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama, odnosno za to nitko nije istako bilo kakvu primjedbu ili prigovor, a to niti ne proizlazi iz raspravne građe. Pritom se kod nevrijeđanja vlasničkih prava poglavito misli na osobe koje bi bile ovlaštene za naknadu imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: „ZNI“). A zahtjevi ovlaštenika naknade su i motivirali Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine bivšu odredbu čl. 388. st. 4. ZV.

33. Iz dokazne građe ne proizlazi da bi itko ikada zahtijevao naknadu/povrat po ovom zakonu.

34. Stoga je ovaj sud jasno i nedvojbeno zaključio da je tužitelj vlasnik nekretnine kao u izreci, da se uredno odvojio (značajno, a sukladno traženju ŽUC-a) od asfalta, odnosno da se odijelio od cestovnog zemljišta, a da u naravi nikada šuma nije bila na predmetu spora (posebno ne do 1991.godine), te da ima ovlaštenje i pravni interes ishoditi ovakvu presudu.

35. Tužitelj je imao opravdani trošak 2 obrazložena podneska kojim uređuje tužbu po vještvu (dakle ne i podnesaka od 9.9.2024. i 12.9.2024. kojima se uređivala tužba, i koji su stigli niti 8 dana prije ročišta), te 3 ročišta, sve uz iznosu od po 200,00 EUR + 25% PDV, trošak pristojbe na tužbu 26,55 EUR i za prvostupanjsku presudu 26,55 EUR, a sve to u ukupnom iznosu od 1.553,10 EUR.

36. Sukladno navedenom odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 24. travnja 2025.

S u d a c :

Ante Šprlje

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa iste, a putem ovog suda.

DNA:

1. Odvjetnica Adella Radić, Smiljanićeva 2, Split

2. ODO Metković, GU