REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000, Split

Poslovni broj: P-3067/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Nikoli Božikoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeti odvjetniku u OD Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 5. ožujka 2025., punomoćnika tužitelja Nikole Božinovića, odvjetnika u Splitu i zamjenika punomoćnika tužitelja Đive Buconića, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu dana 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se nepoštenima, ništetnima i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 1., 2., 7. i 9. Ugovora o kreditu broj br. 418-50-3435418 zaključenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 02.05.2006.g., a koji ugovor je istog dana solemniziran kod JB Domagoja Matejčića iz Splita pod brojem OU- 201/06, i to u dijelu kojim je ugovoreno: da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 21.530,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1.), da je kamatna stopa promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke (čl. 2.) da se otplata mjesečnih anuiteta određuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (čl. 7.) i da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat s uvjetima kredita (čl. 9.)

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da u roku od 15 dana, isplati tužitelju ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.901,84 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 0,61 eura od 30.06.2006.g. pa do konačne isplate

na iznos od 0,08 eura od 31.07.2006.g pa do konačne isplate

na iznos od 2,20 eura od 30.09.2006.g pa do konačne isplate

na iznos od 0,48 eura od 31.10.2006.g pa do konačne isplate

na iznos od 4,33 eura od 30.06.2007.g pa do konačne isplate

na iznos od 181,64 eura od 30.11.2007.g pa do konačne isplate

na iznos od 0,21 eura od 31.12.2007.g pa do konačne isplate

na iznos od 4,59 eura od 29.02.2008.g pa do konačne isplate

na iznos od 1,14 eura od 30.04.2008.g pa do konačne isplate

na iznos od 2,20 eura od 31.05.2008.g pa do konačne isplate

na iznos od 0,48 eura od 30.06.2008.g pa do konačne isplate

na iznos od 1,80 eura od 31.08.2008.g pa do konačne isplate

na iznos od 15,21 eura od 30.09.2008.g pa do konačne isplate

na iznos od 6,05 eura od 31.10.2008.g pa do konačne isplate

na iznos od 20,25 eura od 30.11.2008.g pa do konačne isplate

na iznos od 28,35 eura od 31.12.2008.g pa do konačne isplate

na iznos od 30,21 eura od 31.01.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 22,77 eura od 28.02.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 25,03 eura od 31.03.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 25,03 eura od 30.04.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 33,26 eura od 31.05.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 33,26 eura od 30.06.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 20,72 eura od 31.07.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 20,72 eura od 31.08.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 20,32 eura od 30.09.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 20,32 eura od 31.10.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 20,72 eura od 30.11.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 20,72 eura od 31.12.2009.g pa do konačne isplate

na iznos od 38,30 eura od 31.01.2010.g pa do konačne isplate

na iznos od 40,52 eura od 28.02.2010.g pa do konačne isplate

na iznos od 40,52 eura od 31.03.2010.g pa do konačne isplate

na iznos od 40,52 eura od 30.04.2010.g pa do konačne isplate

na iznos od 169,58 eura od 28.02.2011.g pa do konačne isplate

na iznos od 169,58 eura od 31.03.2011.g pa do konačne isplate

na iznos od 169,58 eura od 30.04.2011.g pa do konačne isplate

na iznos od 169,58 eura od 31.05.2011.g pa do konačne isplate

na iznos od 169,58 eura od 31.10.2011.g pa do konačne isplate

na iznos od 169,58 eura od 30.11.2011.g pa do konačne isplate

na iznos od 169,58 eura od 31.12.2011.g pa do konačne isplate

od 30.06.2006.g. do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.125,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovom sudu 10. lipnja 2019. tužitelj navodi kako je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 418-50-3435418 za kupnju vozila na iznos od 21.530,00 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca. Kamatna stopa da je ugovorena kao promjenjiva , a iznos kredita te način otplate da je određen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Tuženik da je sastavio ugovor, a tužitelj kao slabija strana da je pristupio istom. Iz sadržaja naprijed navedenog Ugovora da je razvidno kako je tuženik sebi zadržao pravo da jednostrano mijenja utanačene odredbe sklopljenog Ugovora bez ikakvog pristanaka korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora banka kao trgovac nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala i u Ugovoru odredila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Banke o promjeni kamatne stope, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Istim ugovorom da se navedeno načelo vrijeđa i s aspekta činjenice da je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja pobijanog ugovora banka kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora. Posljedica ništetnih odredbi da se očituje u tome što je tužitelj svoju predmetnu kreditnu obvezu pretplatio, a pretplaćeni iznos tuženik da je stekao bez ikakve osnove. Slijedom navedenoga predlaže donošenje presude kojom će se takva odredba ugovora utvrditi ništetnom uz nalaganje tuženiku isplate više uplaćenog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda, navodeći kako su stranke u Ugovoru ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora i prigovor zastare potraživanja. Nadalje, navodi kako je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza da je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev. U vezi s navedenim tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da je o svemu što mu nije bilo jasno tužitelj mogao informirati kod službenika banke i tražiti pojašnjenja. Stoga da tužitelj nije ničim dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. im navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje, tuženik smatra da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva jasna i razumljiva. Ukazuje kako promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti. Naime, kamatna stopa da je mijenjana zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. Ugovora. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. Nakon što je od tuženika pribavio potrebnu dokumentaciju, podneskom od 6. studenog 2019., tužitelj je uredio tužbeni zahtjev.

3.1. Podneskom od 25. studenog 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev s obzirom na zakonske izmjene kamatne stope i valute euro, dok je podneskom od 20. listopada 2024. konačno uredio tužbeni zahtjev s obzirom na izmjene kamatne stope, valute i adrese tužitelja.

4. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tuženiku je za navesti kako je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. doneseno pravno shvaćanje prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

5.1. S obzirom da tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj prebiva u [adresa], a imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja/potrošača i sjedišta banke (Zagreb) te mogućnost dolaska tužitelja/potrošača na sud, ovaj sud drži kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega je ništetna pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti valjalo odbiti kao neosnovan, a kako je i odlučeno u točki I. izreke rješenja.

6. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: otplatnog plana, Ugovora o kreditu broj 418-50- 3435418, izjave o otkazu kredita, otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice, izračuna pretplate s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule po kreditu u švicarskim francima, koji je izradio stalni sudski vještak za računovodstvo, financije i bankarstvo NH, promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 24.3.2006. do 30.06.2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima, te je saslušan tužitelj.

6.1. Tuženik je tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika OH, dok je javni bilježnik čije je saslušanje predloženo preminuo.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli sadržanih u 1., 2., 7. i 9. Ugovora o kreditu broj 418-50-3435418 koji je sklopljen između stranaka, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.901,84 eura s osnove promjenjive kamatne stope te promjene tečaja valute zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

9. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

10. Među parničnim strankama nije sporno da su 2. svibnja 2006. tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 418-50-3435418 kojim je tužena banka odobrila tužitelji kao korisniku iznos kredita od 21.530,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po kupovnom tečaju tuženika za devize rok otplate 84 mjeseca, redovna kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 5,20 % godišnje, te da je Ugovorom određeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

11. Sporno u postupku je utvrditi jesu li odredbe 1., 2., 7. i 9. predmetnog ugovora ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjenjive kamatne stope i promjene tečaja CHF u tijeku otplate kredita.

12. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

13. Čitanjem Ugovora o kreditu 418-50-3435418 od 2. svibnja 2006. sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik sklopili namjenski ugovor o kreditu na iznos od 21.530,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima. Nadalje je utvrđeno da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 5,20 % koja je promjenjiva dok je čl. 7. ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kredita za CHF važećem na dan dospijeća.

14. Saslušan na ročištu od 21. listopada 2024. tužitelj je iskazivao kako je predmetni kredit podigao 2005. ili 2006. Kredit da mu je bio potreban za automobila za osobne potrebe. Kredit je podigao u valuti CHF jer mu je tako u banci ponuđeno, a cijela procedura da je išla brzo. Prilikom podizanja kredita nikakve detalje u banci nije dobio, odnosno, nikakve detaljne upute kako u pogledu kamate, mogućnosti eventualne procjene ili nečeg trećeg. Kada je došao sam u banku ugovor je bio pripremljen, otišao je isti ovjeriti kod javnog bilježnika i sve da je u sekundi bilo gotovo. Prva mjesečna rata kredita da je bila nešto više od tisuću kuna da bi kasnije iznosila preko dvije tisuće kuna. Istaknuo je kako u pogledu podizanja mjesečnih rata o sklopljenom ugovoru nije bio ni upoznat ni upozoren od strane banke. također, ništa mu nije bilo pojašnjeno ni u javnobilježničkom uredu. Ne može se sjetiti da li je prilikom potpisivanja ugovora isti pročitao, ali zna da mu nije bilo poznato da potpisuje ugovor u CHF valuti sa promjenjivom kamatnom stopom. Rečeno mu je da je tako najpovoljnije i on je to potpisao. Kazao je i to da mu se čini da je kredit jedino i moga podići u valuti CHF. Nije tražio dodatna pojašnjenja vezano za kamatu i valutnu klauzulu jer eje u banku došao radi podizanja kredita za kupnju automobila, rečeno mu je da je to najpovoljnije i on je to prihvatio. Kako u banici tako i u uredu javnog bilježnika pristupio je sa povjerenjem. Ne može se sjetiti da li je netko umjesto njega uplaćivao kredit.

14.1. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

15. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

16. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

18. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

22. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

23. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07).

24. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate) te presude Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. to je jasno da nije nastupila zastara potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

23. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

24. Stoga ovaj sud smatra da su ništene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu te ih je sud utvrdio ništetnim, a kako je i odlučeno u točki I. izreke presude.

24. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

25. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenoj ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. Vezano za utvrđenje visine pretplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sud nije izvodio dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem jer je tuženik, nakon uređenog tužbenog zahtjeva u kojem je visina pretplate izražena u visini od 1.901,84 eura, na pripremnom ročištu povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva.

27. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO.

28. Stoga je, odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP.

30. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.901,84 eura , te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

33. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife),

- zastupanje na ročištima od 12. veljače 2024., 25. srpnja 2024., 21. listopada 2024. i 5. ožujka 2025., u iznosu od po 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife).

- sastav tri obrazložena podnesak i to podneska od 6. studenog 2019., 28. siječnja 2021. i 25. studenog 2023., u iznosu od po 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife),

- pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife)

33.1. Tako obistinjeni iznos od 1.700,00 eura, valjalo je uvećati za PDV od 25%, čime se dolazi do ukupnog iznosa od 2.125,00 eura.

34. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe tužbe i presude s obzirom na to da je člankom 6. st. 1. toč. 3. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23,; dalje: ZOIZSP), izmijenjen članak 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18., 51/23.; dalje: ZSP), na način da je propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a iz staja spisa ne proizlazi da je tužitelj platio sudsku pristojbu za tužbu.

35. Također, tužitelju nije priznat trošak sastava podnesak od 5. ožujka 2024. s obzirom da sud smatra kako isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, ovo osobito jer je sve u njemu izneseno tužitelj ponovno iznio na ročištu od 25. srpnja 2024. za pristup na koje mu je obistinjena nagrada. Tužitelju nije priznat trošak razmatranja i pregleda spisa u iznosu od 50,00 eura jer sudu nije dokazao da bi navedeni trošak nastao, a osobito kod činjenice da isti punomoćnik zastupa tužitelja tijekom cijelog postupka. Nadalje, tužitelju nije ni obistinjen trošak sastava dopisa tuženiku od 30. travnja 2019. i 21. kolovoza 2019., kao niti trošak naknade za izdavanje dokumentacije, jer sud smatra kako navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Naime, tužitelj je u ovom postupku podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a te bi sva potrebna dokumentacija u predmetni spis bila dostavljena kada bi sud to rješenjem naložio tuženiku. Tužitelju nije priznat ni trošak angažmana vještaka financijske struke jer u spis nije dostavio dokaz o visini usluge vještaka kao niti dokaz da bi ista bila plaćena.

36. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.125,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U Splitu, 24. travnja 2025.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis