Poslovni broj: P-4216/2023-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ani Ćurković Dražić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Verice Brebrić Ćosić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 01. travnja 2025., u prisutnosti FP, punomoćnika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d.", Zagreb, Vatroslava Jagića 33, 10000 Zagreb, OIB: 26187994862 da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 8439756623 isplati iznos od 10.679,69 eura/80.468,16 kn zajedno s zateznom kamatom koja teče od dana 16. travnja 2023, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i troškove sudskog postupka zajedno s zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je osiguranik tužitelja LP teško stradao u prometnoj nesreći, dana 25. kolovoza 1992., na križanju magistralne ceste Pag- Novalja i sporedne ceste, koja vodi do turističkog naselja "Gajac" na otoku Pagu, u kojoj su sudjelovala vozila Toyota Corolla registarskih oznaka [registarska oznaka] (SLOV.), kojim je upravljao FPH, čije vozilo je osigurano kod osiguravajućeg društva Maribor, pod policom br. [broj police] i vozilo marke Golf", registarskih oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao LP ([adresa]). Navodi da je LPH navedenog dana suprotno odredbama članka 32. st. 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, olako smatrajući da time neće ugroziti ostale sudionike u prometu, pri čemu nije uspio već je prilikom uključivanja na cestu s prednošću prolaza, nije propustio osobni automobil marke Golf, reg oznake [registarska oznaka], kojim je propisno iz smjera Novalje u smjeru Paga, upravljao LP, uslijed čega je isti, da bi izbjegao sudar s osobnim automobilom marke Toyota Corolla skrenuo na lijevu stranu kolnika, ali unatoč tome dolazi do okrznuća navedenih vozila, kojom prilikom osobni automobil marke Golf udara u stablo te dolazi do teške tjelesne ozljede vozača osobnog automobila marke Golf", LP. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pagu poslovni broj: K-3/93-5 od 16. ožujka 1993. za navedenu prometnu nesreću oglašen je krivim LPH. Pravomoćnim rješenjem Područne službe u Zadru broj: IN-19903 od 28. listopada 1993. osiguraniku LP priznato je pravo na invalidsku mirovinu počevši od 05. listopada 1993.. Navodi da za prethodna razdoblja od 01. siječnja 2015. do 31. kolovoza 2016 za isplaćene iznose invalidske mirovine tuženik je podmirivao potraživanja tužitelja u razmjernoj svoti u izvansudskom postupku. Za razdoblje isplaćene mirovine od 01.03.2019. do 31.12.2021. tijeku je postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-2330/2022. Odštetnim zahtjevom od 28. ožujka 2023, tužitelj je zatražio od Croatia osiguranja d.d. naknadu štete za nastavno razdoblje isplaćenih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 01. siječnja 2022 do 31. prosinca 2022 u iznosu od 10.679,96 eura /80.458,16 kn, sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju čl. 161. st. 2. točke 1. („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21 i 119/22., u daljnjem tekstu: ZOMO), Navodi da je dopisom od 19. travnja 2023., osiguravajuće društvo Croatia osiguranje d.d. izvijestilo je tužitelja da se postavljeni zahtjev smatra neutemeljenim te se isti otklanja. Predmet tužbenog zahtjeva je stvarna šteta koju tužitelj trpi (članak 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (čl. 161. st. 2 točke 1.). Navodi da se zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupna svota štete ili svota stvarne štete prema isplatama koja se odnose na određeno razdoblje, a kada se šteta sastoji u obvezi na trajna novčana davanja taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu, a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi tužitelj po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornost za štetu. (presudo Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P-2488/2014 od 16. travnja 2015., presuda Trgovačkog u Zagrebu broj P-971/13 od 13, travnja 2015, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1544/15 od 15. listopada 2015.) Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZOMO, tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, dok prema odredbi čl. 164. st. 1. ZOMO takvu naknadu ima pravo zahtijevati i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornost za štetu. Prema pozitivnim odredbama važećim na dan štetnog događaja proizlazi pasivna legitimacija tuženika sukladno odredbama čl. 105. Zakona o osiguranju imovine i osoba Socijalističke Republike Hrvatske (NN broj 53/1991, dalje ZOSIO) i Zakona o osnovama sistema osiguranja. imovine i osoba SFRJ (Službeni list SFRJ 17/1990, 82/1990). Navedenom odredbom zakona propisano je da za štetu učinjenu motornim vozilom inozemne registracije za koji postoji važeća međunarodna isprava o osiguranju, odgovara osiguravajuća organizacije sa sjedištem koje je najbližem mjestu štetnog događaja, prema teritorijalnom principu. (presuda VSRH Rev 594/2001-2 od 06.05.2004, koja je potvrđena i odlukom Ustavnog suda RH U- III/4531/2004, presuda VSRH Rev 1166/96/2, presuda Vrhovnog suda RH Rev- 3654/1993, Tužitelj smatra da mu pripada pravo na naknadu štete za isplaćene mirovine prema odredbama Zakona koji je bio ili je na snazi u trenutku pojedine isplate. S tim u vezi tužitelj smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specialis" u odnosu na Zakon o obveznim odnosima i Zakon o obveznom osiguranju u prometu. (Rev-1412/07-2 od 13.03.2008.) Odredbom čl. 141. ZOMO-a propisano je da je Zavod javna ustanova na koju se primjenjuju propisi o ustanovama, ako tim Zakonom nije drugačije određeno (stavak 1.) Zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja (stavak 2). Dostavljeni obračun isplaćene invalidske mirovine sačinjen je ovlaštene osobe i ima značenje javne isprave u smislu čl.159. Zakona općem upravnom postupku (NN 53/1991, 103/1996), kao takav dokazuje istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje sukladno odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), te predstavlja dokaz visine isplaćene mirovine. Sukladno čl. 165. st. 3. ZOMO-a na svotu potraživanja na ime naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućeg dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu. Budući tuženik u mirnom postupku nije podmirio tužiteljevo potraživanje, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.679,69 EUR sa zateznom kamatom od 16. travnja 2023. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu u cijelosti. Ne osporava štetni događaj, međutim spori pravnu osnovu tužbe, visinu tužbenog zahtjeva i potraživanu zateznu kamatu. Nadalje tuženik ističe da se u ovakvim i srodnim slučajevima primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOOP), a ne Zakon o mirovinskom osiguranju čime je potraživanje neutemeljeno u pogledu mjerodavne primjene materijalnog prava. Ističe da obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje za umirovljenja zbog povrede na radu. U ovom slučaju, uz tužbu je dostavljeno Rješenje iz kojeg proizlazi da je tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu „zbog povrede izvan rada". Stoga, na tužitelju je u skladu s citiranom odredbom čl. 27. ZOOP-a teret dokaza o tome da li i u kojem obimu tužitelj trpi štetu i ima li pravo i u kojem obimu tu štetu pokušati regresirati od osiguravatelja krivca po AO polici. Posebno ukazuje da VSRH navodi da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP. Navodi da je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-om, te se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP koji čl. 8. st. 1. propisuje „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak" - „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. ČI. 27. ZOOP: „Zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja" - obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Stoga, pozivanje tužitelja na primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju nije u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda i sa sudskom praksom. Navodi da u ovom slučaju pored toga da je tužitelj sukladno citiranom čl. 27. st. 3. ZOOP-a dužan dokazati trpi li štetu u vidu razmjernog iznosa mirovine koji predstavlja potencijalnu razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, postoji još i jedna dodatna okolnost, a to je da je Osiguranik tužitelja LP, rođen je **.**.1938. godine, te bi s navršenih 65. godina života (25.03.2003.godine) stekao zakonske uvjete za redovitu, starosnu mirovinu, čiji obveznik plaćanja bi opet bio tužitelj. Stoga, bez obzira na štetni događaj koji se dogodio 1992.godine i koji je bio okidač za stupanje u invalidsku mirovnu, tužitelj bi već od 2003. godine bio u obvezi plaćanja starosne mirovine, zbog čega bi trpio određenu štetu odnosno umanjenje imovine, pa je stoga bilo potrebno utvrditi postoji li i koja je razlika u davanjima između invalidske mirovine i starosne mirovine, koju bi osiguranik stekao po zakonu, da je odradio puni radni vijek. Nadalje navodi da u rješenju kojim je tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu ("zbog ozljede izvan rada") je isto tako razvidno da je u trenutku stjecanja prava na invalidsku mirovinu osiguranik tužitelja imao 55 godina života i do tada je imao mirovinskog staža 24 godine i 11 mjeseci, što znači da je skoro 25 godina osiguranik tuženiku (odnosno poslodavac osiguranika) u fond tužitelja uplaćivao doprinose temeljem čega bi stekao pravo i na starosnu mirovinu, pa je neosnovano da tužitelj nakon što je skoro 25 godina primao doprinose za starosnu mirovinu svog osiguranika, danas još ovom tužbom potražuje uplatu punog iznosa invalidskih mirovina, jer puni iznos ne predstavlja stvarnu štetu tužitelja. Teret dokaza za svoje potraživanje je na strani tužitelja, tuženik nema pristup rješenjima tužiteljima i obračunima mirovina tužitelja, koji se temelje na formulama i koeficijentima koje utvrđuje sam tužitelj svojim internim rješenjima. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjevu cijelosti.

3. U tijeku postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u odštetni zahtjev s povratnicom (list 5 do 7 spisa), obračun isplata (list 9 spisa), isplatne liste (list 10 do 17 spisa), obavijest o neosnovanom odštetnom zahtjevu (list 18 spisa), presudu Općinskog suda u Pagu posl. br. K-3/93-5. od 16. ožujka 1993. (list 19 do 22 spisa), primjere sudske prakse (list 23 do 25, 40 do 59, 72 do 74, 78 do 94 spisa), zapisnik Općinskog suda u Pagu od 16. ožujka 1993. (list 26 do 31 spisa), Rješenje tužitelja od 28. listopada 1993. (list 32 do 35 spisa) te zapisnik o uviđaju (list 37 do 39 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. i čl. 219. ZPP-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je osiguranik HZMO-a LP stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 25. kolovoza 1988., a koju je prouzročio Verdnik ČP upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka]. Također, nesporno je da je rješenjem tužitelja osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu.

6. Sporna je osnova i visina zahtjeva, tijek zateznih kamata, te primjena materijalnog prava odnosno primjenjuje li se u konkretnom slučaju Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

7. Za odlučivanje u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nesreće (isto shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u svojim odlukama Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. i Revd-1394/2024-2 od 23. travnja 2024.)

8. Zbog navedenog, utvrđeno je da se u ovom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

9. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema st. 2. istog članka stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno st. 3. tog članka, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10. Iz rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja broj IN- 19903 od 28. listopada 1993. proizlazi da osiguraniku LP kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad zbog povrede izvan rada pripada pravo a invalidsku mirovinu od 5. listopada 1993..

11. Stoga, treba primijeniti čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP-a kojima je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Obveze tuženika su kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP-a pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne odredbe ZOOP-a koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidskih mirovina, a ne odredbe ZOMO-a. Naime, ZOMO predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP-a i to gore navedena odredba čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. .

13. Tužitelj, na kojem se na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a nalazi teret dokazivanja, nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP-a veća od isplaćenog iznosa, a nije predložio ni dokaz financijskim vještačenjem kojim je navedeno eventualno mogao dokazati te stoga treba odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Budući da je tužiteljevim rješenjem utvrđena invalidska mirovina, u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, utvrđeno je da nema štete kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 1045. ZOO-a, odnosno da nema razlike koju bi tuženik bio dužan isplatiti. S obzirom na navedeno, sud nije ispitivao druge pretpostavke štete.

15. Budući da je utvrđeno da tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno da u konkretnom slučaju nema štete za tužitelja, sud nije izvodio ni ocjenjivao daljnje dokaze koji se odnose na sporna pitanja u ovom postupku.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje

2. tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d.