REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4453/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ĐJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa opunomoćenik, Dejan Uljarević, odvjetnik u Zagrebu, Jurišićeva 2, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 25. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljevog opunomoćenika i tuženikovog opunomoćenika, 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se nepoštenom, ništetnom i bez pravnog učinka odredba toč. 7.2. Ugovora o kreditu, broj: 9011292118, od 9. svibnja 2006., sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, kao banke i tužitelja ĐJ, kao korisnika kredita, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, s osnove ugovorene valutne klauzule u CHF, iznos 11.786,31 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 14,44 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate,

- 16,40 EUR od 10. veljače 2009. do isplate,

- 20,69 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- 16,70 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 17,34 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- 12,14 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- 7,70 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 8,70 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- 11,25 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 10,97 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- 8,53 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- 13,09 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

- 16,42 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 21,77 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- 20,38 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- 27,29 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 25,78 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- 28,93 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- 49,86 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 45,39 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- 57,46 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 53,58 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 45,36 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- 61,25 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 81,03 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 67,39 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 72,34 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 65,70 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- 66,69 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- 93,13 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 94,90 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 117,72 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- 106,66 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 94,46 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- 92,94 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- 91,86 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 97,22 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 102,85 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 103,28 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- 99,50 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 101,37 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- 103,14 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 100,33 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- 101,28 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 99,69 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 95,68 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

- 99,92 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- 102,26 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

- 101,44 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- 92,37 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- 100,10 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- 5.541,45 EUR od 18. ožujka 2013. do isplate,

- 78,95 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

- 99,07 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

- 90,24 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

- 90,01 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

- 91,91 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

- 95,48 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- 100,93 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

- 98,12 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

- 99,74 EUR od 30. studenoga 2013. do isplate,

- 101,58 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate,

- 97,23 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate,

- 99,54 EUR od 28. veljače 2014. do isplate,

- 98,84 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate,

- 96,13 EUR od 30. travnja 2014. do isplate,

- 95,03 EUR od 31. svibnja 2014. do isplate,

- 95,32 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate,

- 98,82 EUR od 31. srpnja 2014. do isplate,

- 101,36 EUR od 31. kolovoza 2014. do isplate,

- 100,78 EUR od 30. rujna 2014. do isplate,

- 103,21 EUR od 31. listopada 2014. do isplate,

- 104,91 EUR od 30. studenoga 2014. do isplate,

- 104,01 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate

- 105,22 EUR od 31. siječnja 2015. do isplate,

- 105,22 EUR od 28. veljače 2015. do isplate,

- 105,22 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate,

- 105,22 EUR od 30. travnja 2015. do isplate,

- 105,22 EUR od 31. svibnja 2015. do isplate,

- 105,22 EUR od 30. lipnja 2015. do isplate,

- 105,22 EUR od 31. srpnja 2015. do isplate,

- 105,22 EUR od 31. kolovoza 2015. do isplate i

- 105,22 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.562,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 31. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 9. svibnja 2006. Ugovor o kreditu, broj: 9011292118, sadržajno potvrđen po javnom bilježniku Branku Jakiću, Zagreb, Zelinska 3, pod br. OU- 94172006 (dalje: Ugovor), kojim se tuženik, kao kreditor, obvezuje tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos 95.330,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Nadalje, tuženik je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja, u predmetnom Ugovoru ugovorio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, toč. 1. Ugovora o kreditu banka se obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u HRK, koji odgovara protuvrijednosti iznosa 95.330,79 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Nadalje, toč. 7. Ugovora je određeno je da se kredit u iznosu 95.330,79 CHF i kamata otplaćuju u 360 mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja po otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Tuženik, kao trgovac, je postupao protupravno, jer nije informirao tužitelja, kao potrošača, niti prije sklapanja, niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, tužitelj nije bio informiran niti upozoren ni na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Tuženik je sklapajući Ugovor o kreditu ugovorio nepoštenu, a slijedom toga i ništetnu odredbu, na način da je s tužiteljem ugovorio valutu uz koju je vezana valuta švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tuženik, kao trgovac, nije u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštitit potrošača. Dakle, ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju, budući da tužitelj, kao prosječan potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute. Tuženik, kao banka-trgovac je o tome ni na koji način nije informirao tužitelja, kao potrošača, nego mu je dao na potpis unaprijed formulirani Ugovor. Navedenim ponašanjem je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 19/22., dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno Direktivama EU ugrađenim prije svega u ZZP. S obzirom da je Ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika, standardni ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga, očito je da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, te se o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo. Sukladno čl. 53. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te sukladno čl. 53. st. 1. ZZP-a odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se poglavito u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, bio dužan vratiti tuženiku. Zbog predmetnih odredbi, kao i odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi, neizvjesna je i cijena budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute CHF. Sukladno čl. 59. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U postupku zbog zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, u presudi posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odlučujući o žalbama banaka, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. b. P-1401/12, a kojom se utvrđuje da je, među inim, ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije u cijelosti informirao potrošače o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka (CHF) i ukamaćuje promjenjivom kamatnom stopom, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužitelj i Tuženik sklopili su 30. lipnja 2008. I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, sadržajno potvrđen po javnoj bilježnici Zorki Čavajda, Zagreb, pod br. OV-1610572008 (dalje: Prvi Dodatak), a kojim je ugovoren moratorij kredita na rok od četiri mjeseca. Tužitelj i tuženik sklopili su 19. ožujka 2013. II. (drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu, broj 9011292118, (dalje: Drugi Dodatak), a kojim je toč. 1. uređen iznos godišnje kamatne stope s početnih 4,35% na kamatnu stopu koja na dan sklapanja Drugog Dodatka iznosi 5,20% godišnje. Tužitelj i tuženik sklopili su 6. svibnja 2014. III. (treći) Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011292118 (dalje: Treći Dodatak) i Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama i pravu na neposrednu ovrhu (dalje: Sporazum), a kojim je ugovorena godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja Sporazuma iznosi 3,23%. Naposljetku, tužitelj i tuženik sklopili su 9. prosinca 2015. (četvrti) Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011292118, a kojim je određena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. S obzirom da tužitelj i tuženik o Dodatku, odnosno o odredbi Dodatka kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nisu pojedinačno pregovarali, to se na istu primjenjuje sve dosad navedeno, a u svezi nepoštenosti i ništetnosti istih odredaba. Tužitelj je prije ustajanja predmetnom tužbom izradio izračun preplaćenih iznosa i to s osnove preplate tečaja valute i preplate kamate zbog promjene tečaja valute, a što ukupno iznosi 12.940,73 EUR. Nepoštena odredba je ništetna od početka, što znači da je tuženik temeljem čl. 324. st. 1. u svezi čl. 323. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve ono što je od njega primio uslijed primjene Ugovora o kreditu, odnosno dužan je vratiti razliku anuiteta koja je nastala ugovaranjem valutne klauzule CHF. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi toč. 1. i 7.2. Ugovora glede valutene klauzule u CHF te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 12.940,73 EUR sa zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 11. veljače 2025. (list 169-171) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutene klauzule u CHF te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 11.786,31 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose mjesečnih razlika od plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U odgovoru na tužbu, predanom ovome sudu 28. prosinca 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 57), navodi se da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu i isplate iznosa sa zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno ''preplatio'' anuitete kredita temeljem predmetnog Ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tužitelj oba zahtjeva temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 te odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe kako u cijelosti osporava, kako osnovu, tako i visinu tražbine. Poglavito se ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje, s obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na priloženim ispravama niti osnovanost istog proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe. Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrješno postavio na način kao da je predmetni Usgovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, s obzirom da je tužitelj s tuženikom prvenstveno 2016. g. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za ustajanje tužbom iz odredbe čl. 131. ZZP/09. postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebito otkloniti, odnosno potrebito je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebito otkloniti. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti upravljena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika, koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim, više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Bitno je spomenuti da je pitanje valjanosti sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu u CHF koji su sklopljeni sukladno izmjenama i dopunama ZID ZPK (konverzija) konačno riješio Vrhovni sud Republike Hrvatske u tzv. oglednom postupku, odnosno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Konačno, i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno kako pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju. Nadalje, a u odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule, za istaknuti je da sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu sadržajno potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao ''sporno'' ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovornog položaja, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i sadržajno potvrđenog Ugovora. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama mjerodavnih propisa i ispunjavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope, javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim mjerilima. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže, odbaciti tužbu kao neurednu, podredno odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9011292118, od 9. svibnja 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 17. svibnja 2006., I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 30. lipnja 2008., II. (drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 19. ožujka 2013., III. (treći) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118 i Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 9. prosinca 2015. (list 9-27), planove otplate, otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope od 12. svibnja 2006., knjigovodstvenu karticu od 3. svibnja 2019. i tuženikov izračun preplate (list 53 i 54) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 19. studenoga 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 92-109), uz naknadno pribavljene isprave od tuženika-ispis poruka razmijenjenih e-poštom i knjigovodstvenu karticu od 4. studenoga 2024. (list 110-149) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 10. rujna 2024. (list 85-87).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove. Nije sporno da su tuženik i tužitelj 9. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 9011292118., te I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 30. lipnja 2008., II. (drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 19. ožujka 2013., III. (treći) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118 i Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 9. prosinca 2015.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno, istaknut je prigovor zastare.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9011292118, od 9. svibnja 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 17. svibnja 2006., I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 30. lipnja 2008., II. (drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 19. ožujka 2013., III. (treći) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118 i Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 9. prosinca 2015. (list 9- 27) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao banke i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i NJ, [adresa], kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 95.330,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke koji je vrijedio na dan korištenja kredita (toč. 1.); ugovorena je namjena kredita odnosno kredit je odobren za kupnju stambenog objekta te se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu i banka zadržava pravo nadziranja namjenskog korištenja kredita (toč. 2.); ugovorena je kamata na kredit odnosno na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,35%, godišnje; visina kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to 1. siječnja a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i 1. srpnja a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa ne može biti viša od mjerodavne kamatne stope propisane Odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene i kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (toč. 4.) i glede otplate kredita ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci te je prijenos kredita u otplatu zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz toč. 3. 2. istog Ugovora, ili po izjavi korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita (toč. 7.1.); navedeni iznos kredita i kamata iz toč. 4. istog Ugovora otplaćuju se u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke koji je vrijedio na dan plaćanja po otplatnoj tablici koja je sastavni dio istog Ugovora; U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. istog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka pisano obavijestiti korisnika kredita i stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o istome na dresu iz predmetnog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci i ova obavijest sastavni je dio Ugovora (toč. 7. 2.); prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu (toč. 7. 3.) i anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (toč. 7. 4.)

Nadalje, uvidom u I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 30. lipnja 2008. utvrđeno je da je istim ugovoren poček (moratorij) predmetnog kredita. Zatim, uvidom u II. (drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 19. ožujka 2013. utvrđeno je istim ugovoreno skraćenje roka otplate kredita. Ujedno, uvidom u III. (treći) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, utvrđeno je da je istim mijenjan instrument osiguranja iz toč. 8.3. osnovnog Ugovora. Naposljetku, uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011292118, od 9. prosinca 2015. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem odredaba čl. 19.a-19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

8. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 10. rujna 2024. (list 85 i 86), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2006. godine kod tuženika podigao predmetni stambeni kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate 30 godina. Isti kredit bi za godinu dana tužitelj trebao otplatiti u cijelosti. Istim kreditom je tužitelj kupio svoju prvu nekretninu na adresi: [adresa], stan površine 48 čm. Predmetni stan je tužitelj koristio isključivo za stanovanje. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužitelj je predmetni kredit izabrao kod tuženika iz razloga što je tuženik primarna banka tužitelja, u kojoj je do tada primao plaću. Osim toga, putem medija tuženik se oglašavao, reklamirao u svezi stambenih kredita. Stoga je tužitelj svojoj osobnoj bankarici kod tuženika podnio zahtjev za stambeni kredit. Tuženik je u to vrijeme imao u ponudi kredit vezan uz CHF i vezan uz EUR. No, osoba bankarica je tužitelja upućivala i preporučala mu je kredit vezan uz CHF, uz napomenu da je isti kredit povoljniji u odnosu na kredit vezan uz EUR. To stoga što je kredit vezan uz CHF imao povoljniju kamatnu stopu. Tužitelj je pitao svoju osobnu bankaricu kod tuženika postoji li mogućnost porasta tečaja CHF u odnosu na HRK, na što mu je ista odgovorila da je tečaj CHF u odnosu na HRK u stalnom padu te da ne postoji opasnost veće promjene tečaja CHF. Tijekom informiranja, razgovora i prije sklapanja Ugovora nitko od tuženika nije tužitelja upozorio na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mu je dana poredba rizika kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu, niti je bilo govora o tzv. "valuti utočišta" niti uz koju stranu valutu HNB štiti odnosno veže tečaj HRK. S obzirom da je tužitelju njegova osobna bankarica ukazala da je povoljnije dignuti kredit vezan uz CHF, tužitelj je poslušao svoju osobnu bankaricu u koju je imao potpuno povjerenje. Tužitelj je pročitao Ugovor prije nego ga je potpisao-sklopio te su mu bile jasne ugovorne odredbe, ali opetovano ističe da tužitelj nije bankarske struke. Tužitelj nije tražio tuženika pojašnjenje pojedinih ugovornih odredbi. Tužitelj je sukladno zakonskom određenju prihvatio ponuđenu konverziju predmetnog kredita u EUR. Prilikom ponude konverzije je tužitelj dobio tuženikov izračun konverzije, na koji nije prigovorio, a to stoga što je ''na prvu'' primijetio da je istom konverzijom ponuđena niža kamatna stopa te je ujedno i bio manji iznos mjesečnog anuiteta. Osim toga, prilikom ponude konverzije je osobna bankarica rekla tužitelju da će mu se iznos mjesečnog anuiteta s tadašnjih 3.200,00 HRK smanjiti na 2.000,00 HRK, što je tužitelju, naravno, bilo prihvatljivo. U više navrata je tužitelja njegova osobna bankarica upućivala i preporučala mu dizanje kredita vezanog uz CHF, to stoga što je ista obrazlagala da mu je manja kamata kod kredita vezanog uz CHF. Predmetni Ugovor je sadržajno potvrđen (solemniziran), no, unatoč istoj radnji, javni bilježnik nije upozorio tužitelja na posljedice pa tako ni na rizike promjenjive kamatne stope ni valutne klauzule. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužitelj djelomično razumio pojam valutna klauzula.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predanog 19. studenoga 2024. (list 92-109), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- Razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos ukupno iznosi 5.328,48 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 28.734,97 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.813,72 EUR, dok su pojedini iznosi mjesečnih razlika iskazani u Tabeli 1 mišljenja-zaključka (list 103 i 104);

- Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos ukupno iznosi 88.803,90 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.786,31 EUR, dok su pojedini iznosi mjesečnih razlika iskazani u Tabeli 2 mišljenja (list 104 i 105);

- Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos ukupno iznosi 1.643,45 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 218,13 EUR, dok su pojedini iznosi mjesečnih razlika iskazani u Tabeli 3 mišljenja (list 106);

- Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, uključujući tzv. negativne razlike, ukupno iznosi 87.160,45 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.568,18 EUR, dok su pojedini iznosi mjesečnih razlika iskazani u Tabeli 4 mišljenja (list 106 i 107) i

- Ukupna preplata s osnove kamatne stope (toč. 1. mišljenja-zaključka) i s osnove valutne klauzule (toč. 2. mišljenja-zaključka) iznosi 15.600,03 EUR, dok su pojedini iznosi mjesečnih razlika iskazani u Tabeli 5 mišljenja (list 108 i 109).

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 18. ožujka 2024. (list 83 i 84) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

12. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što je upravo ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

13. Naime, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi kupnje svoje prve nekretnine kojom je riješio stambeno pitanje, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

14. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Neosnovan je prigovor zastare. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo pravno shvaćanje kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2023., kao i s obzirom na postavljen zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

16. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

17. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, kao i posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO), proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa je stoga utvrđena ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti opravdanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

18. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, valja reći da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom-sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, ističe se da unatoč tome tužitelj zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije br. C-118/17.

19. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu 11.786,31 EUR, pa stoga tužitelj zahtijeva tako utvrđeni iznos 11.786,31 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose od plateža, uslijed razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita.

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju kada tuženik glede iste tražbine nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev za isplatu istoga, tada tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na zadnju takvu isplaćenu tražbinu 30. studenoga 2008. (list 106), dok je tužba podnesena 31. svibnja 2023., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo istu tražbinu u odgovoru na tužbu koji je podnesen 28. prosinca 2023.

20. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

21. S obzirom da je u ovom slučaju utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem, tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 11. veljače 2025. (list 169-171), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

23. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 16. siječnja 2024. i 11. veljače 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 18. ožujka 2024., 10. rujna 2024. i 25. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 25. veljače 2025. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.250,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (312,50 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu i za presudu, za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 87,93 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od plateža istoga. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.562,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).

24. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 6. veljače 2024., 29. studenoga 2024., 9. siječnja 2025. i 27. siječnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 18. ožujka 2024., 10. rujna 2024. i 25. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 25. veljače 2025. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.650,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (412,50 EUR). Međutim nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, jer isti zahtjev nije određeno postavljen u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a), to tim više što obveza plateža istoga nastaje po pravomoćnom završetku postupka i srazmjerno uspjehu u sporu. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 2.062,50 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.

25. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od objave presude, odnosno od dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.