Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 33
Poslovni broj: Gž-153/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marin kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NM OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marku Rogić odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gjergj Lekaj i Marko Rogić iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Jakovu Delipetar odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-865/2023-21 od 6. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-865/2023-21 od 6. prosinca 2024. u pobijanim točkama
I., II. i III. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu, broj Ugovora: 9011722924, sklopljenog 26. srpnja 2006. između tužitelja ĆM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima odnosno kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 1. Ugovora, u dijelu koji glasi: „koji odgovara protuvrijednosti od 19.983,17 CHF (slovima: devetnaest tisuća devetsto osamdeset tri CHF i sedamnaest C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 4. Ugovora u dijelu koji glasi „kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima“, te u čl. 7.2. Ugovora u kojem se iznos mjesečnog anuiteta odnosno zbroj glavnice i kamate vezuje uz tečaj CHF na dan plaćanja, u dijelu koji glasi „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, isplatiti tužitelju NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.331,34 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:
na iznos od 1,51 eura od 31.08.2006. do isplate,
na iznos od 1,72 eura od 30.09.2006. do isplate,
na iznos od 0,99 eura od 31.10.2006. do isplate,
na iznos od 0,89 eura od 30.11.2006. do isplate,
na iznos od 1,09 eura od 31.03.2008. do isplate,
na iznos od 5,85 eura od 30.09.2008. do isplate,
na iznos od 0,71 eura od 31.10.2008. do isplate,
na iznos od 10,64 eura od 30.11.2008. do isplate,
na iznos od 10,65 eura od 31.12.2008. do isplate,
na iznos od 11,72 eura od 31.01.2009. do isplate,
na iznos od 17,43 eura od 28.02.2009. do isplate,
na iznos od 9,36 eura od 31.03.2009. do isplate,
na iznos od 7,21 eura od 30.04.2009. do isplate,
na iznos od 7,22 eura od 31.05.2009. do isplate,
na iznos od 9,31 eura od 30.06.2009. do isplate,
na iznos od 7,75 eura od 31.07.2009. do isplate,
na iznos od 7,76 eura od 31.08.2009. do isplate,
na iznos od 7,18 eura od 30.09.2009. do isplate,
na iznos od 9,65 eura od 31.10.2009. do isplate,
na iznos od 9,66 eura od 30.11.2009. do isplate,
na iznos od 11,89 eura od 31.12.2009. do isplate,
na iznos od 13,83 eura od 31.01.2010. do isplate,
na iznos od 13,82 eura od 28.02.2010. do isplate,
na iznos od 17,32 eura od 31.03.2010. do isplate,
na iznos od 17,52 eura od 30.04.2010. do isplate,
na iznos od 24,38 eura od 31.05.2010. do isplate,
na iznos od 31,95 eura od 30.06.2010. do isplate,
na iznos od 33,20 eura od 31.07.2010. do isplate,
na iznos od 33,24 eura od 31.08.2010. do isplate,
na iznos od 31,61 eura od 30.09.2010. do isplate,
na iznos od 31,65 eura od 31.10.2010. do isplate,
na iznos od 40,60 eura od 30.11.2010. do isplate,
na iznos od 39,84 eura od 31.12.2010. do isplate,
na iznos od 39,90 eura od 31.01.2011. do isplate,
na iznos od 43,85 eura od 28.02.2011. do isplate,
na iznos od 55,56 eura od 31.03.2011. do isplate,
na iznos od 55,64 eura od 30.04.2011. do isplate,
na iznos od 55,72 eura od 31.05.2011. do isplate,
na iznos od 55,80 eura od 30.06.2011. do isplate,
na iznos od 55,88 eura od 31.07.2011. do isplate,
na iznos od 55,97 eura od 31.08.2011. do isplate,
na iznos od 57,32 eura od 30.09.2011. do isplate,
na iznos od 57,41 eura od 31.10.2011. do isplate,
na iznos od 65,38 eura od 30.11.2011. do isplate,
na iznos od 63,63 eura od 31.12.2011. do isplate,
na iznos od 64,15 eura od 31.01.2012. do isplate,
na iznos od 65,84 eura od 29.02.2012. do isplate,
na iznos od 65,95 eura od 31.03.2012. do isplate,
na iznos od 66,05 eura od 30.04.2012. do isplate,
na iznos od 65,76 eura od 31.05.2012. do isplate,
na iznos od 63,51 eura od 30.06.2012. do isplate,
na iznos od 63,62 eura od 31.07.2012. do isplate,
na iznos od 64,24 eura od 31.08.2012. do isplate,
na iznos od 64,35 eura od 30.09.2012. do isplate,
na iznos od 65,47 eura od 31.10.2012. do isplate,
na iznos od 58,43 eura od 30.11.2012. do isplate,
na iznos od 60,83 eura od 31.12.2012. do isplate,
na iznos od 60,94 eura od 31.01.2013. do isplate,
na iznos od 61,05 eura od 28.02.2013. do isplate,
na iznos od 58,35 eura od 31.03.2013. do isplate,
na iznos od 58,62 eura od 30.04.2013. do isplate,
na iznos od 59,18 eura od 31.05.2013. do isplate,
na iznos od 61,85 eura od 30.06.2013. do isplate,
na iznos od 61,94 eura od 31.07.2013. do isplate,
sve u roku od 15 dana
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.971,41 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan."
2. Presudu suda prvog stupnja i to u točkama I., II. i III. pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz članka. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članak 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i zbog toga se može ispitati, zbog čega je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 9011722924 od 26. srpnja 2006. između njega kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te zahtjev za isplatom iznosa od 2.331,34 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos je tužitelj preplatio tuženiku temeljem ništetnih odredbi kojima je ugovorena primjena valutne klauzule.
8. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da su takve odredbe ugovora utvrde ništetnim, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio slijedeće činjenice:
- da su stranke 26. srpnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 9011722924 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 19.983,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika s rokom otplate 84 mjeseca;
- da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila;
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća;
- da je saslušanjem tužitelja kao stranke utvrđeno kako mu je kredit u CHF ponuđen kao kredit uz najpovoljniju kamatu, dok mu u odnosu na valutnu klauzulu od strane tuženika nije ništa posebno tumačeno; da je tada CHF bio stabilna valuta, a kasnije je njegov tečaj drastično narastao; kredit je bio od strane tuženika unaprijed pripremljen, te tužitelj iskazuje kako nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj samog ugovora, kao i da u tom trenutku nije ništa znao o valutnoj klauzuli;
- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da preplaćeni iznos tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjena tečaja iznosi 2.331,34 EUR;
- da tuženik nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže jasne i razumljive kriterije da bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja instituta valutne klauzule.
9. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz odluka suda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, nepoštene ugovorne odredbe, a onda i ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.
10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to članka 81. i 82., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 33/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08. , 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).
11. Dakle, predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu sa odredbama članka 131. do 141.b. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.- u daljnjem tekstu ZZP/07).
11.1. Predmetna parnica pokrenuta je u skladu sa odredbom članka 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima.
11.2. Tužitelj u predmetnoj parnici traži isplatu onog što je platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici on se je, u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
12. Stoga se tužitelj, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom pozvao na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.
13. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao primjerice saslušanjem svoga djelatnika koji je sudjelovao u pregovorima oko kredita s tužiteljem, od provođenja kojeg dokaza je odustao, odnosno da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužitelju značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
14. Prigovor tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli dispozitivna odredba koja se primjenjuje automatski ako stranke drugačije ne odrede, s obzirom da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena člankom 22. stavak 1. ZOO-a/05 i da je kao takva isključena od ocjene nepoštenosti sukladno članku 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13 EEU od 5. travnja 1993., ovaj sud ne prihvaća.
15. Naime, potrebno je navesti da se o istom prigovoru tuženika očitovao Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1068/2022 od 8. prosinca 2022. smatrajući da je, imajući u vidu obvezujući učinak pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora u pojedinačnim potrošačkim sporovima prema čl. 502. c ZPP-a, neprihvatljiva situacija u kojoj bi se pravo potrošača da pred sud iznese restitucijski zahtjev na temelju nepoštenosti ugovorne odredbe koja je već pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu, moglo ocjenjivati na temelju naknadnih i njemu nepredvidivih pravila koja su razvijena sudskim tumačenjem u sudskoj praksi godinama nakon što su sporni ugovori sklopljeni i nakon što je postupak o njihovoj poštenosti pravomoćno okončan. Pri tome se ističe da je to pravilo razvijeno na temelju naknadnog tumačenja Suda Europske unije o značenju odredaba Direktive 93/13/EEZ za koju je ustanovljeno da nije izravno vremenski primjenjiva na konkretni ugovor, te da bi isto bilo nespojivo i sa zahtjevom predvidivosti pravila koja uređuju pravo na pristup sudu, legitimnim očekivanjima koje stranke postupka izvode iz stabilne sudske prakse, kao i s pravom da se ne dovodi u pitanje pravomoćna sudska odluka.
16. Nesporno je pravo tuženika kao banke da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija i to posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje. Kamatna stopa koja zapravo predstavlja cijenu u ugovoru o kreditu bila je u trenutku sklapanja ugovora ugovorena u visini od 5,50 % i ugovoreno je da se može promijeniti sukladno odluci banke o kamatnim stopama.
17. Međutim, uzimajući u obzir utvrđene činjenice u ovom postupku i naprijed navedene odredbe ZZP/03, a koje reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi, pravilno je utvrđeno da ista ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to ovdje tuženika, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veža promjena, ovdje tuženik kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika a da isti tu promjenu nije mogao predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene kamatnih stopa. Ovakvim načinom određivanja načina promjene kamatnih stopa tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na određivanje jednog bitnog elementa ugovora tj. cijene a što je protivno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22. - dalje: ZOO).
18. S obzirom na navedeno, po ocjeni ovoga suda i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju postojala je obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu istoga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja istih odredbi u postojećim ugovorima o kreditu.
19. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao potrošač, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.
20. Polazeći od svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnih odredbi sukladno članku 323. stavak 1. u vezi s člankom 1111. stavka 1. ZOO-a.
21. Sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđena visina preplaćenih iznosa kao razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj po osnovi valutne klauzule zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunat i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, koji iznos je specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.
22. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.
23. Odredbom članka 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a u individualnim postupcima.
23.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.
23.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.
23.3. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 23. svibnja 2023., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.
24. Što se tiče žalbenih navoda u odnosu na odluku o troškovima, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: OT) pa nisu osnovani paušalni žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada parnični trošak.
25. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je u nepobijanom dijelu (točka IV. izreke) prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena jer u tom dijelu nije pobijana žalbom (članak 365. stavak 1. ZPP-a).
26. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a. jer sa žalbom nije uspio.
U Vukovaru, 24. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Željko Marin
