Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-252/2023-2

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ON iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. sc. Emira Kulenovića i Alme Kulenović, odvjetnicima iz Pule, protiv tuženice Općine Žminj, Žminj, Pazinska 2/G, OIB:55323221255, radi utvrđenja prava vlasništva, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-116/2020-40 od 19. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Usvaja se žalba tuženice, ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-116/2020-40 od 19. prosinca 2022. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O zahtjevima stranaka za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka odlučit će prvostupanjski sud konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tužitelj u cijelosti stekao pravo vlasništva nekretnina preciziranih u izreci, a upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dok je pod točkom II. izreke naloženo Zemljišnoknjižnom odjelu Rovinj-Rovigno Općinskog suda u Puli-Pola da dopusti uknjižbu prava vlasništva na istim nekretninama u cijelosti na ime i u korist tužitelja. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.422,80 kn/1.914,23 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sadržajno ukazujući i na počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da ovaj sud prihvati iznesene žalbene razloge te preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno podredno da ukine istu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je odluka suda jasna, pravno ispravna te životno logična te da se temelji na brižljivoj ocjeni dokaza, primjeni sudske prakse te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, slijedom čega predlaže žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu a tužitelju dosuditi i trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Među strankama nije sporno da je tuženica zemljišnoknjižna vlasnica nekretnina koje su predmet ovog postupka, a da je sporno je li tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina i po kojoj osnovi.

6. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a nakon provedenog dokaznog postupka, sud smatra utvrđenim da je tužitelj s članovima obitelji, osobno i putem mirnog posjeda pravnih prednika u posjedu spornih parcela dugi niz godina, a to obrazlaže činjenicom da je tijekom postupka utvrđeno da je pravni prednik tužitelja stekao pravo vlasništva nekretnine na kojoj je evidentirana kuća i da je ista evidentirana prilikom osnutka zemljišnih knjiga, pa da je isti pravni prednik pravnim poslovima stekao pravo vlasništva i drugih nekretnina i iste mirno uživao i koristio slijedom čega drži dokazanim mirni i savjestan posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika od 1888., jer se kuća tužitelja nalazi pravolinijski na oko 50 m od njegovog imanja i spornih nekretnina.

7. Cijeneći da i iz iskaza saslušanih svjedoka i drugih izvedenih dokaza proizlazi da tužitelj i njegova obitelj nesmetano desetljećima koriste sporne nekretnine, pri čemu ih nitko nikada nije sprečavao, da je tužitelj i danas u posjedu istih, da su nekretnine potpuno omeđene te da tužitelj posjeduje jednu neodvojivu poljoprivrednu cjelinu na terenu do koje se može pristupiti samo iz pravca pristupnog puta sa ulične strane, sud drži utvrđenim i dokazanim da je tužitelj računajući i mirni posjed njegovih pravnih prednika stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću, uz obrazloženje da je posjed tužitelja odvojen od ostalih susjednih nekretnina, da su predmetne nekretnine u posjedu tužitelja omeđene sa svih strana starim suhozidom koji je prikazan na ortofoto planovima, pa smatra da tužitelj nije imao razloga posumnjati da nije upisan na spornim česticama kao zemljišnoknjižni vlasnik te da je za navedeno saznao tek prilikom otvaranja nasljedstva iza pok. oca 2016., odnosno tijekom ostavinskog postupka.

8. Kako sud tvrdi da je tužitelj u mirnom, poštenom, istinitom i faktičnom posjedu predmetnih nekretnina dugi niz desetljeća, računajući i mirni posjed pravnih prednika, dakle više od 100 godina mirnog posjedovanja, da je rok od 40 godina dosjedanja svakako dovršen prije 6. travnja 1941., slijedom čega ocjenjuje tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan sve na temelju Zakona o načinu primjene pravilnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj: 73/91) te odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje: ZV) iz kojih proizlazi da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuju pravna pravila iz Austrijskog Općeg građanskog zakona tj. OGZ-a (§ 1452 – 1477).

9. Stoga, kako je sud utvrdio da je tužitelj preko svojih prednika u isključivom neprekidnom, samostalnom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina više od 100 godina jer je u posjed istih, računajući mirni posjed pravnih prednika od 1888. pa sve do danas, da je dokazano da su se u ovom slučaju ispunili zakonski uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću ex lege, slijedom čega je presuđeno kao u izreci prvostupanjske presude.

10. U žalbi tuženica ponavlja da u posjedovnom listu niti tužitelj, niti tko od njegovih pravnih prednika nije sada, niti je prije bio upisan posjednikom spornih nekretnina, pa da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da taj podatak ne iskazuje godinama stvarno stanje posjeda spornih čestica jer katastarsko stanje posjeda nije godinama usklađeno sa postojećim stanjem na terenu, iako su utužene nekretnine upisane u posjedovni list 1775 za k. o. [katastarska općina] s upisanim posjednikom "društveno vlasništvo" s nosiocem prava korištenja Općine Rovinj. Brani tezu da tužitelj nije mogao steći dosjelošću utužene nekretnine jer čak i ako su iste koristili tužitelj i njegovi pravni prednici, da navedeno nisu činili pošteno, a ni istinito, smatrajući da su posjednici od početka znali da im posjed ne pripada, da sporne nekretnine nisu njihove, niti su ikad bile, te da ih nisu kupili, niti ni na drugi način zakonito stekli. Pojašnjava da sud nije adekvatno cijenio njenu tvrdnju da se tužitelj više puta tijekom nekoliko proteklih godina usmeno obraćao zakonskom zastupniku tuženice sa zamolbom da se utužene nekretnine u slučaju kada bi bile na prodaju ponude najprije njemu, a iz razloga što iste graniče sa njegovim nekretninama. Nadalje ponavlja da je tužitelj iz razloga što njegova nekretnina pod oznakom čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nema pristup na javnopravnu površinu zamolio tuženicu da mu odobri prolaz preko utuženih nekretnina pa je iz tog razloga između parničnih stranaka sklopljen Ugovor o ustanovljenju prava služnosti pristupnog puta, a u svrhu kolnog i pješačkog prolaza od čkbr. [katastarska čestica] do čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pa da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da bi taj Ugovor bio sklopljen samo iz formalnih razloga kako bi se uskladilo faktično stanje zatečeno na terenu sa zemljišnoknjižnim stanjem, tako da je od ranije postojeća služnost puta tek 2015. upisana u zemljišne knjige, iako to čak niti tužitelj nije isticao tijekom postupka niti se moglo to zaključiti iz izvedenih dokaza.

11. Nadalje tuženica ističe da sud, polazeći od utvrđenja na koji je način i kada tužiteljev pravni prednik stekao vlasništvo kuće u kojoj je obitelj tužitelja živjela i u kojoj danas isti živi, suviše slobodno i ekstenzivno zaključio i držao dokazanim da je isti pravni prednik pravnim poslovima stekao i vlasništvo drugih nekretnina, iako to nije tvrdio ni tužitelj niti itko od svjedoka, jer utužene nekretnine nisu bile ni u istom vlasničkom ni posjedovnom listu kao nekretnine koje je obitelj ON zaista kupila ili na drugi način stekla, pa, iako iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je tužitelj držao u posjedu utužene nekretnine kroz određeno vrijeme, da se to posjedovanje eventualno može smatrati utvrđenim tek za period sjećanja svjedoka, a nikako u periodu od 1888. kako to zaključuje prvostupanjski sud. Tuženica još pojašnjava da je uz nespornu činjenicu da je tužitelj dana 26. svibnja 2015. sklopio s tuženicom Ugovor o ustanovljenju prava služnosti pristupnog puta, u čl. 1. istaknutog Ugovora navedeno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da je tuženica vlasnica spornih nekretnina, pa kada se uzme u obzir da je tužiteljev otac pok. UN preminuo **.**.2016. da je jednostavno nemoguće da je tužitelj tek prilikom otvaranja nasljedstva iza pok. oca saznao da isti nije upisan na spornim česticama jer je isto znao i ranije.

12. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima i ovaj sud smatra da je u pobijanoj odluci prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) jer presuda ima nedostataka zbog kojih ovaj sud ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste, obzirom su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, nelogični i u proturječju sa stanjem spisa, pa ovaj sud ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste. Isto tako prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 8. istog Zakona utvrđujući činjenice, provodeći dokaze te na njima donoseći zaključke koje tužitelj tijekom postupka uopće nije isticao ni predlagao, kako to pravilno ukazuje tuženica u svojoj žalbi, pa je proturječan sa stanjem spisa zaključak suda je tužitelj sporne nekretnine uživao još od 1888.

13. Naime, kako ni sam tužitelj ni u tužbi, ni tijekom postupka, ne tvrdi da su njegovi pravni preci odmah stekli sve nekretnine koje su u njegovom posjedu, niti to proizlazi iz provedenih dokaza, potpuno je nejasan i životno nelogičan zaključak prvostupanjskog suda da se zbog činjenice da sud može utvrditi kvalificiran posjed pravnih prednika tužitelja u odnosu na kuću u kojoj živi tužitelj sa svojom obitelji i koja je u zemljišnim knjigama upisana od osnutka iste tj. od 1888. na njegovog pravnog prednika, da to znači, a cijeneći da su sporne nekretnine sada dio poljoprivredne cjeline, da su one bile u nesmetanom posjedu pravnih prednika tužitelja od navedenog vremena, obzirom da je logičan žalbeni navod tuženice da je takav zaključak suda pogrešan jer to nitko nije tvrdio tijekom postupka, niti tužitelj, niti bilo tko od svjedoka, imajući u vidu da utužene nekretnine nisu bile u istom vlasničkom i posjedovnom listu kao nekretnine koje je obitelj tužitelja kupila ili na drugi način stekla, a životno je prihvatljiv žalbeni navod tuženice da je logično da su pravni prednici tužitelja stjecali nekretnine oko kuće u kojoj su živjeli postepeno. Stoga pravilno smatra tuženica da se posjedovanje spornih nekretnina može smatrati utvrđenim tek za period sjećanja svjedoka, a nikako kako to zaključuje prvostupanjski sud od navedenog vremena tj. od 1888. pa nadalje.

14. Osim toga, potpuno je proturječan zaključak prvostupanjskog suda da su samo iz formalnih razloga stranke zaključile Ugovor o ustanovljenu prava služnosti pristupnog puta 26. svibnja 2015., navodeći da je tužitelj koristio i posjedovao taj pristupni put do svojih čestica i ranije, pa su stoga stranke uskladile faktično stanje zatečeno na terenu, tj. zatečeni postojeći put sa zemljišnoknjižnim stanjem tako da je od ranije postojeća služnost puta tek 2015. formalno upisana u zemljišne knjige, iz čega se, suprotno zaključku suda da to dokazuje kvalificirani posjed tužitelja na predmetnim nekretninama, može zaključiti da tužitelj nije koristio sporne nekretnine kao svoje, već je imao služnost puta preko istih do svojih, susjednih nekretnina.

15. Isto tako, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud propustio cijeniti kod odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva okolnost da su stranke tim Ugovorom u točki I. suglasno konstatirale da je tuženica vlasnik spornih nekretnina, što opravdano dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj tijekom postupka dokazao da je vlasništvo predmetnih nekretnina stekao dosjelošću.

16. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a prihvaćanjem žalbe tuženice ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istom sudu radi donošenja nove odluke u kojoj će ispraviti navedene nedostatke na način da će samo na osnovu predloženih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, uvažavajući gore navedene navode ovog suda, tako da za svoje zaključke da jasne i okolnosne razloge koji imaju uporište u stanju spisa i provedenim dokazima, pravilno pritom primjenjujući materijalno pravo, kako bi ovaj sud po eventualnoj novoj žalbi mogao ispitati pravilnosti i zakonitost iste, dok će novom odlukom odlučiti i o svim troškovima postupka.

U Varaždinu 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun