REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5569/2021-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Roberti Gottwald, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba na temelju generalne punomoći broj Su-2307/18, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice odvjetničke vježbenice CĐ i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice GĐ, dana 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništavima odredbe čl. 1. t. 1.3. i t. 1.4. Ugovora o kreditu broj 051028479272, koji je zaključen između tužiteljice LĐ, kao korisnice kredita i tuženika OTP banka d.d., kao davatelja kredita, te ovjeren kod javne bilježnice Vesne Pučar iz Zagreba, pod brojem Ov-17882/05 dana 28. listopada 2005., u dijelovima, koji glase: “Ugovorne strane su suglasne da se otplata (obveze) kredita u kunama obračunava primjenom valutne klauzule” i “Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.”.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 557,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 7. t. 7.3. Ugovora o kreditu broj 051028479272, koji je zaključen između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao davatelja kredita, te ovjeren kod javne bilježnice Vesne Pučar iz Zagreba, pod brojem Ov- 17882/05 dana 28. listopada 2005., u dijelu koji glasi: “za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke.”.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 190,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od ‭1.350,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‭

‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 30. lipnja 2021. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je kao korisnica kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, 28. listopada 2005. Ugovor o kreditu broj 051028479272, koji je ovjeren je kod javne bilježnice Vesne Pučar pod brojem Ov-17882/05 dana 28. listopada 2005., i to u svrhu adaptacije kuće. Nadalje je navela da joj je tim Ugovorom tuženik dao na raspolaganje kredit u iznosu od 23.300,00 CHF-a, u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, važeće na dan isplate kredita, na rok otplate od 7 godina, pri čemu se tužiteljica obvezala otplatiti isti u 84 jednake mjesečne rate, u kunama, primjenom valutne klauzule, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta, s kamatama, po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke. Tužiteljica je isto tako navela da je Ugovorom o kreditu ugovorena primjena CHF valutne klauzule na način da je u odredbi čl. 1. t. 1.3. Ugovora o kreditu navedeno da se "otplata (obveze) kredita u kunama obračunava primjenom valutne klauzule", dok je u odredbi čl. 1. t. 1.4., navedeno: "Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.". Tužiteljica smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu, prema kojima se potrošač obvezao plaćati rate kredita, u kunskoj protuvrijednosti, ovisno o tečaju CHF-a, sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, nepoštene jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica se pritom pozvala na praksu Suda Europske Unije (odluka broj C-26/13 od 30. travnja 2014. i C-119/17 od 22. veljače 2018. i dr.) prema kojoj odredbe ugovora o kreditu po kojima valutni rizik u cijelosti snosi potrošač te koje nisu sastavljene na transparentan način, tako da korisnik kredita na temelju jasnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice sklapanja tog ugovora, mogu se smatrati nepoštenima ako, u suprotnosti s uvjetom dobre vjere, takve odredbe stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Stoga je tužiteljica navela da u predmetnom Ugovoru o kreditu postoje čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za CHF i promjenjiva kamatna stopa), što samo po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, na temelju kojih tužiteljica, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, pa tako i tijekom otplate, nije znala, niti je mogla znati koliko će iznositi glavnica, kao niti kamata, odnosno nije znala koliko će, u konačnici, iznositi njezina kreditna obveza. Dodala je, da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa, mijenjao iznose anuiteta, ne samo u skladu s promjenom kamatne stope, nego i u skladu s porastom tečaja CHF-a, u odnosu na vrijednost kune. Tužiteljica se u tužbi, također, pozvala i na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je, u t. I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu pod t. 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke, kojom je utvrđeno da je, između ostalih i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je još navela da je sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, sud vezan utvrđenjima iz navedene presude. Slijedom iznesenog tužiteljica smatra da ima pravo na povrat više plaćenih iznosa otplaćenih anuiteta, zbog promjene tečaja CHF, u odnosu na početni tečaj koji je važio na dan korištenja kredita, a sve to uz umanjenje za dio iznosa koji je sadržan u razlici nastaloj zbog promjene kamata. Tužiteljica je još navela da je zbog više plaćenih anuiteta, s naslova promjene tečaja CHF (umanjeno za iznose, koje je tužiteljica preplatila zbog promjene kamatne stope) u razdoblju od 1. studenoga 2008. do 23. srpnja 2010. preplatila tuženiku ukupan iznos od 6.853,84 kn.

2. U tužbi je tužiteljica, nadalje, navela da su joj se anuiteti povećali na iznose koje nije očekivala, niti je mogla predvidjeti, a koje anuitete, radi odlaska u mirovinu, više nije mogla plaćati, te da je bila prisiljena sklopiti novi ugovor o kreditu, u drugoj banci, kako bi otplatila potraživanje iz predmetnog Ugovora o kreditu, što je i učinila 23. srpnja 2010. Međutim, odredbom čl. 7. t. 7.3. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovoreno je da “za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke.” Tužiteljica smatra da je navedena ugovorna odredba, također, ništetna. Pojasnila je da prema navedenoj ugovornoj odredbi, sam ugovoreni obračun naknade nije razumljiv, te da u tom smislu nije dobila bilo kakve informacije prije ili tijekom sklapanja Ugovora, ali niti prilikom prijevremene otplate kredita, te da ostaje nejasno što ulazi, odnosno koji troškovi ulaze u prijevremenu otplatu kredita, s time da se ovi troškovi ne mogu odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata koji je banka trebala dobiti u slučaju da nije bilo prijevremene isplate, jer je to protivno odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je još navela da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete jer je tuženik nije niti ugovorio, a niti je tijekom postupka prijevremene otplate kredita nazivao naknadom štete, već “troškovima otplate kredita”. Stoga tužiteljica smatra da je odredba čl. 7. t. 7.3. Ugovora o kreditu u protivnosti sa kogentnom normom, odnosno čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, tužiteljica je navela i da je tuženik nije obavijestio da bi pretrpio nekakvu štetu, u konkretnom slučaju, kada je tužiteljica tražila da kredit prijevremeno otplati. Konačno, tužiteljica je navela da je na temelju navedene ništetne odredbe tuženik primio od tužiteljice iznos od 1.438,30 kn, te da joj je navedeni iznos dužan vratiti jer je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takvog ugovora.

3. Stoga je tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, preciziranim na ročištu održanom 7. ožujka 2022. tražila da se utvrde ništavima (ništetnima) odredbe čl. 1. t. 1.3. i t. 1.4. Ugovora o kreditu broj 051028479272, koji je zaključen između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao davatelja kredita, te koji je ovjeren kod javne bilježnice Vesne Pučar iz Zagreba, pod brojem Ov-17882/05 dana 28. listopada 2005., u dijelovima koji glase: “Ugovorne strane su suglasne da se otplata (obveze) kredita u kunama obračunava primjenom valutne klauzule” te “Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.”, kao i da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 6.860,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. studenoga 2008. pa do isplate. Istim tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila i da utvrdi ništavom (ništetnom) odredba čl. 7. t. 7.3. navedenog Ugovora o kreditu koja glasi: “Za odustajanje od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke.” te da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.438,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. srpnja 2010. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U podnesku od 13. listopada 2023., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev te istim traži da se utvrde ništavima (ništetnima) odredbe čl. 1. t. 1.3. i t. 1.4. Ugovora o kreditu broj 051028479272, koji je zaključen između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao davatelja kredita, te koji je ovjeren kod javne bilježnice Vesne Pučar iz Zagreba, pod brojem Ov-17882/05 dana 28. listopada 2005., u dijelovima koji glase: “Ugovorne strane su suglasne da se otplata (obveze) kredita u kunama obračunava primjenom valutne klauzule” te “Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.”, kao i da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 557,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2010. pa do isplate. Navedenim tužbenim zahtjevom tužiteljica, također, traži da se utvrdi ništavom (ništetnom) odredba čl. 7. t. 7.3. navedenog Ugovora o kreditu koja glasi: “Za odustajanje od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke.” , te da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 190,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2010. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5. Ovdje valja reći da je tužiteljica u tužbi tražila i da se utvrdi ništavom (ništetnom) odredba čl. 3. t. 3.3. Ugovora o kreditu broj 051028479272, kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke, te da joj tuženik, s osnove preplate na temelju te odredbe, isplati iznos od 3.620,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2008. do isplate. Međutim, tužiteljica je na ročištu održanom 7. ožujka 2022. povukla tužbu u tom dijelu čemu se tuženik nije protivio. Tužiteljica je, također, u podnesku od 13. listopada 2023. smanjila tužbeni zahtjev, čemu se tuženik nije protivio, pri čemu valja napomenuti da se isto u smislu odredbi čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) ne smatra preinakom tužbe.

6. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužbeni zahtjev neosnovan. Tuženik je, nadalje, istaknuo da je potraživanje tužiteljice u zastari. Isto tako tuženik je naveo da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na konkretni predmet već je u svakom pojedinom sporu potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Isto tako je naveo da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva slijedom čega osporena odredba ne može biti predmetom ocjene poštenosti, dok tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice. Tuženik je, također, naveo da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik je u odnosu na navode tužiteljice o nepoštenosti izlazne naknade, tj. naknade za prijevremenu otplatu naveo da je tužiteljica iznos kojih zahtjeva dobrovoljno platila tuženiku. Nadalje je naveo da se prijevremenom otplatom narušava likvidnosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom na to da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman tužiteljice, te se time izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Dodao je da je posljedica knjiženja prijevremene otplate činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za izvore iz kojih je financiran kreditni plasman za tužiteljicu, dok istovremeno gubi kamatne prihode tužiteljičinom prijevremenom otplatom. Zbog toga, tuženik tvrdi da njegova imovina i obveze postaju dugoročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Stoga je tuženik naveo da će morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije. Tuženik je, konačno, prigovorio i visini tužbenog zahtjeva, te je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku amortizacijskog plana (str. 9-11 spisa), presliku dopisa tuženika (str. 12 spisa), presliku obavijesti tuženika (str. 13 spisa), presliku obračuna troška kreditne usluge (str. 14 spisa), preslike opisa računa (str. 15 i 21 spisa), preslike prometa po računu (str. 16-20 i 22-34 spisa), preslike uplatnica (str. 35 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 051028479272 od 28. listopada 2005. (str. 36-41 spisa), presliku otplatnog plana (str. 42 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Branki Lukačević-Gregić iz TERRA Expert Consulting j.d.o.o. (str. 68-74 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 87-88 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 12. ožujka 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave na temelju stanja spisa.

9. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim kako je to navedeno u izreci ove presude.

10. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 051028479272 od 28. listopada 2005. (str. 36-41 spisa; dalje: Ugovor o kreditu):

- da je tužiteljica, kao korisnica kredita, isti Ugovor o kreditu sklopila s tuženikom, kao kreditorom, te da je tuženik tim Ugovorom odobrio tužiteljici stambeni kredit za adaptaciju stana u iznosu od 23.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate (čl. 1. t. 1.1. Ugovora o kreditu),

- da su se ugovorne strane suglasile da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule (čl. 1. t. 1.3. Ugovora o kreditu), te da će se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta (čl. 1. t. 1.4. Ugovora o kreditu),

- da je ugovorena otplata kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta (čl. 2. t. 2.4. Ugovora o kreditu), te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,89 % godišnje, kao i da će se promjena kamatnih stopa vršiti izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju promjenu korisnica kredita bezuvjetno pristaje (čl. 3. t. 3.1. i 3.3. Ugovora o kreditu),

- da će za odustajanje od kredita i prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita kreditor (banka) naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke (čl. 7. t. 7.3. Ugovora o kreditu),

- da je svoj potpis na Ugovoru o kreditu tužiteljica ovjerila 28. listopada 2005. kod javne bilježnice Vesne Pučar, pod brojem Ov-17882/05.

11. Ovdje još valja reći da tuženik ne osporava da je tijekom otplate kredita došlo do promjene u tečaju za CHF uslijed čega su tužiteljici povećani anuiteti. Konačno, stranke su na pripremnom ročištu 7. ožujka 2022. učinile nespornim da je visina naknada za odustajanje od kredita i prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu plaćena u iznosu od 1.438,00 kn dana 23. srpnja 2010.

12. Među strankama je sporno jesu li ništave (ništetne) predmetne odredbe čl. 1. t. 1.3. i t. 1.4. Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, te odredba čl. 7. t. 7.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. S tim u vezi je, također, sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, a sporno je i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

13. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit podigla radi adaptacije stana za osobne potrebe, a taj kredit je odabrala jer je imao najnižu kamatu. Nadalje je navela da nije bilo nikakvih posebnih pregovora prije zaključenja Ugovora o kreditu, niti je osjećala da bi imala bilo kakvu mogućnost pregovora. Jednostavno je predala zahtjev za kredit i kada joj je odobren došla je u banku potpisati Ugovor o kreditu i kredit joj je potom bio isplaćen. Ugovor o kreditu prije potpisivanja nije detaljno čitala, te je znala samo visinu rate i stopu kamate, a nacrt ugovora je izradila banka. Nije imala posebnih pitanja, niti ju je osobni bankar upozoravao na bilo koju pojedinačnu odredbu, niti je imala osjećaj da ima uopće mogućnosti pregovora o bilo kojoj pojedinačnoj odredbi. Tužiteljica je, također, navela da nije znala da se Ugovorom obvezala na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je jedino bila svjesna da mora platiti jednokratnu naknadu kod zaključenja Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu nije čitala jer i inače nije takve ugovore čitala, a misli da ih i rijetko tko od klijenata banke čita. Navela je da joj je jasan pojam da je u slučaju prijevremene otplate Ugovora o kreditu dužna platiti banci naknadu, a da je znala da je ugovorila obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu pretpostavlja kako ne bi odustala od sklapanja Ugovora. Navela je i da nema nikakav obrt niti trgovačko društvo. Kredit je prijevremeno otplatila zbog činjenice da je otišla u mirovinu i da joj je mjesečni anuitet stoga bio previsok pa je predmetni kredit zatvorila novcem od drugog kredita kojeg je podigla uz ugovorenu valutnu klauzulu u eurima.

14. Sud je kao životan, logičan i uvjerljiv prihvatio iskaz tužiteljice u bitnim dijelovima u kojima je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

15. Slijedom navedenoga valja reći da je tužiteljica zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je tužiteljica isti zaključila kao fizička osoba, te nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u svrhu tužiteljičinog zanimanja ili njene poslovne aktivnosti, odnosno poduzetničke djelatnosti. Pored toga je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica nije imala u vlasništvu nikakav obrt, niti trgovačko društvo, te da je predmetni kredit podigla radi adaptacije stana za osobne potrebe.

16. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, a koje povrede traju i dalje, te je naloženo tuženiku prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno mu je takvo ili slično postupanje. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se one odnose na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu, neovisno o tome što je kredit otplaćen.

17. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz gore navedenih presuda.

18. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

19. Nadalje, u odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 13. ZOO-a propisana je zabrana vršenja prava iz obveznog odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 15. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 103. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, proizlazi da su ništave (ništetne) odredbe čl. 1. t. 1.3. i t. 1.4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF.

21. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o istim odredbama, te da tuženik nije informirao tužiteljicu o rizicima koje nosi valuta CHF, dok tuženik nije dokazao drugačije. Stoga je ugovaranje takvih odredaba imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa su po ocjeni ovog suda ništave (ništetne) i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je vezano za otplatu kredita ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

22. Slijedom svega navedenog odredbe čl. 1. t. 1.3. i t. 1.4. Ugovora o kreditu u smislu gore navedenih odredaba ništave (ništetne) u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana otplata kredita, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

23. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi i da je odredba čl. 7. t. 7.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništava sukladno gore navedenim odredbama. Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da se prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu nije znala da se obvezala na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Stoga navedena odredba predstavljaju nepoštenu odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a jer je Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, u odredbi čl. 7. t. 7.3. Ugovora o kreditu nije precizno naznačeno na što se ista naknada odnosi niti točna visina iste, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se naknada točno odnosi, pa joj dakle na taj način kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe. Stoga je, po ocjeni ovog suda, takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba čl. 7. t. 7.3. Ugovora o kreditu ništava (ništetna), te je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke presude.

24. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništavih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je plaćen tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništavih (ništetnih) ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

25. Radi utvrđenja visine potraživanja tužiteljice s osnove preplate uslijed ništavosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Branki Lukačević-Gregić, mag. oec., iz TERRA Expert Consulting j.d.o.o. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju navela da su stranke 28. listopada 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 051028479272 kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.300,00 CHF prema srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, dok je isplaćeni iznos kredita iznosio 23.193,00 CHF. Nadalje je navela da je ugovorena kamatna stopa od 4,89% godišnje, te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, s time da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 326,61 CHF i podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan uplate, dok je dospijeće svakog slijedećeg anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Vještakinja je, također, navela da je kredit prijevremeno otplaćen 23. srpnja 2010. Vještakinja je utvrdila da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa i iznosa anuiteta u CHF kretali, s primjenama za otplate na navedeni datum, kako slijedi:

- 4,89% godišnje od 1. prosinca 2005. – iznos anuiteta 326,61 CHF,

- 5,59% godišnje od 1. veljače 2008. – iznos anuiteta 331,55 CHF, a svaki slijedeći anuitet 334,35 CHF,

- 7,49% godišnje od 1. srpnja 2008. – iznos anuiteta 334,61 CHF, a svaki slijedeći anuitet 345,78 CHF.

Do promjene u visini anuiteta je došlo posljedično na promjenu kamatne stope. U razdoblju od početka otplate kredita do dana konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio visinu iznosa obračunatih mjesečnih anuiteta po početnom tečaju CHF u odnosu na kunu (na dan korištenja kredita), su na teret korisnika kredita te predstavljaju potraživanje tužiteljice. Vještakinja je napomenula da je tečaj CHF u odnosu na kunu, u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 1. prosinca 2008., oscilirao i na niže u odnosu na tečaj CHF na dan isplate (korištenja) kredita. Tužiteljica je 23. srpnja 2010. izvršila prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 48.162,73 kn pri čemu je, zbog povećanja obračunskog tečaja u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, preplaćen iznos od 5.688,60 kn. Uplaćeni iznosi po mjesecima se podudaraju s iznosima anuiteta obračunatih po promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF važećem na dan dospijeća, a datumi uplata sa datumima dospijeća, osim uplate izvršene na dan 2. studenoga 2006. koja je za 1,08 kn veća od obračunatog iznosa anuiteta. U razdoblju otplate kredita u CHF, pod pretpostavkom da se primjenjivao ugovoreni tečaj za CHF koji je bio poznat na dan isplate (korištenja) kredita, nastala je pozitivna razlika između uplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta i iznosa obračunatih mjesečnih anuiteta po početnom tečaju CHF u odnosu na kunu (srednji tečaj HNB-a za CHF važeći na dan isplate kredita) u ukupnom iznosu od 6.860,41 kn, te negativna razlika u ukupnom iznosu od 2.662,21 kn. Stoga je vještakinja mišljenja da nastala pozitivna razlika/preplata, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, između iznosa uplaćenih mjesečnih anuiteta i iznosa obračunatih mjesečnih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita (1. studenoga 2005.), u razdoblju od početka otplate kredita (1. prosinca 2005.) do konačne prijevremene otplate kredita (23. srpnja 2010.), iznosi ukupno 6.860,41 kn i predstavlja potraživanje tužiteljice. Također je mišljenja da nastala tzv. negativna razlika, uslijed smanjenja tečaja CHF u odnosu na kunu, između iznosa uplaćenih mjesečnih anuiteta i iznosa obračunatih mjesečnih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita (1. studenoga 2005.), u razdoblju od početka otplate kredita (1. prosinca 2005.) do konačne prijevremene otplate kredita (23. srpnja 2010.), iznosi ukupno 2.662,21 kn. Konačno, vještakinja je mišljenja da ukupna nastala razlika uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, između iznosa uplaćenih mjesečnih anuiteta i iznosa obračunatih mjesečnih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita (1. studenoga 2005.), u razdoblju od početka otplate kredita (1. prosinca 2005.) do konačne prijevremene otplate kredita (23. srpnja 2010.), iznosi ukupno 4.198,20 kn.

26. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Branke Lukačević-Gregić, mag. oec. jer je isti stručan, jasan i argumentiran, a imajući u vidu da stranke u pogledu matematičkog izračuna nisu imale primjedbe, niti su u tom pravcu predlagale provođenje daljnjih dokaza, već su na ročištu održanom 12. ožujka 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i odustale se od svih predloženih a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave na temelju stanja spisa.

27. Ovdje valja reći da je tužiteljica, neovisno o tome što tuženik nije podnio protutužbu za isplatu manje plaćenih iznosa (tzv. negativna razlika), niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, umanjila svoj tužbeni zahtjev za utvrđeni iznos negativnih razlika, odnosno tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje razliku između iznosa uplaćenih mjesečnih anuiteta i iznosa obračunatih mjesečnih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita (1. studenoga 2005.), u razdoblju od početka otplate kredita (1. prosinca 2005.) do konačne prijevremene otplate kredita (23. srpnja 2010.) sukladno nalazu mišljenju vještakinje. Dakle, utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništavih ugovornih odredaba kojima je otplata kredita vezane uz valutu CHF u utuženom razdoblju, uzimajući u obzir i tzv. negativnu razliku, preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 4.198,20 kn. Stoga je tuženiku naloženo s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništavih odredaba kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, uzimajući u obzir odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22. i 88/22; dalje ZUE; fiksni tečaj 1 EUR =7,53450 kn) isplatiti tužiteljici iznos od 557,20 EUR (4.198,20 kn). Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako su tužiteljici, na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a na dosuđeni iznos od 557,20 EUR dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće, sukladno traženju tužiteljice od 24. listopada 2010. do isplate, a uzimajući u obzir da je iz nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno da je tužiteljica uplate u navedenom iznosu izvršila i prije toga (kredit otplaćen 23. srpnja 2010.). Visina stope zatezne kamate za određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022.; dalje: ZOO/05). Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

28. Isto tako iz provedenih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica na temelju ništave ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita platila tuženiku iznos od 1.438,00 kn, koji iznos su stranke učinile nespornim na pripremnom ročištu održanom 7. ožujka 2022. Stoga je tuženiku, uzimajući u obzir odredbe ZUE, naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 190,86 EUR (1.438,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim sukladno traženju tužiteljice od 24. listopada 2010. do isplate, a imajući u vidu da je tužiteljica tuženiku isti iznos platila i ranije s obzirom na to da su stranke na ročištu održanom 7. ožujka 2022. učinile nespornim da je navedeni iznos plaćen 23. srpnja 2010. Visina stope zatezne kamate na dosuđeni iznos je određena po stopi odrađenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05. Stoga je odlučeno kao u t. IV. izreke ove presude.

29. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužiteljice s osnove preplate na temelju ništavih odredaba kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF u iznosu od 557,20 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 388. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. lipnja 2021., tako je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a.

30. Nadalje, valja reći da nije zastarjelo niti za potraživanje tužiteljice u iznosu od 190,86 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje potražuje s osnove plaćanja na temelju ništave odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Ovo stoga što je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog (ništetnog) ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Stoga je evidentno da predmetno potraživanje tužiteljice po osnovi ništave odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, nije zastarjelo, a s obzirom na to da je ovom presudom utvrđena ništavost odredbe čl. 7. t. 7.3. Ugovora o kreditu.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

32. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.125,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 13. listopada 2023. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 7. ožujka 2022., 17. listopada 2023., 18. ožujka 2024. i 12. ožujka 2025. u iznosu od 150,00 EUR za svako (75 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u iznosu od 225,00 EUR. Isto tako tužiteljici je dosuđen plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR. Stoga je tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‭1.350,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, odnosno od 24. travnja 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.‭‭

33. Tužiteljici nije priznat trošak pristojbe na presudu jer tužiteljica nije pozvana na plaćanje iste.

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. V. izreke.

Zagreb, 24. travnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Roberti Gottwald

2. Tuženiku po odvj. Miroslavu Plašćaru