REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg Dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-262/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Tomislav Krleža, odvjetnik u Krapini, Trg Ljudevita Gaja 18, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 19. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog 10. svibnja 2007. između tužiteljice OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d. d. OIB: 025356977320 iz Zagreba, Radnička cesta 50, PODRUŽNICA KRAPINA kao kreditora broj kredita 9012491826 i to odredbe članka 1. ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima koja glasi: „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF) po srednjem tečaju liste banke važeće na dan korištenja kredita”, te članka 7. točka 2. koja glasi: „Kredit u iznosu od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF) i kamata iz točke 4 ovog ugovora otplaćuju se u 192 (slovima: stodevedesetdva) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora”.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 11.300,42 EUR (jedanaesttisućatristoeuraičetrdesetdvacenta), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi uređenoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate koja je bila na snazi do 31. 12. 2007. a nakon toga počevši od 1. 1. 2008. do 30. 6. 2011. po stopi od 14% godišnje a od 1. srpnja 2011. pa do 31. 7. 2015. po članku 29. st. 2. ZOO-a po stopi od 12% godišnje a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, te od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu i to za ostale odnose za 3 postotna poena, a od 1. 1. 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena koja teče:

- na iznos od 29,98 eur, od 14. 08. 2010. pa do isplate

- na iznos od 162,37 eur, od 01. 09. 2010. pa do isplate

- na iznos od 162,37 eur, od 01. 09. 2010. pa do isplate

- na iznos od 171,01 eur, od 16. 09. 2010. pa do isplate

- na iznos od 155,30 eur, od 15. 10. 2010. pa do isplate

- na iznos od 154,84 eur, od 16. 10. 2010. pa do isplate

- na iznos od 159,17 eur, od 16. 11. 2010. pa do isplate

- na iznos od 169,39 eur, od 05. 12. 2010. pa do isplate

- na iznos od 167,94 eur, od 16. 12. 2010. pa do isplate

- na iznos od 174,64 eur, od 15. 01. 2011. pa do isplate

- na iznos od 172,45 eur, od 24. 02. 2011. pa do isplate

- na iznos od 174,70 eur, od 17. 03. 2011. pa do isplate

- na iznos od 167,64 eur, od 01. 05. 2011. pa do isplate

- na iznos od 197,52 eur, od 01. 06. 2011. pa do isplate

- na iznos od 194,39 eur, od 12. 06. 2011. pa do isplate

- na iznos od 238,11 eur, od 31. 07. 2011. pa do isplate

- na iznos od 213,20 eur, od 01. 09. 2011. pa do isplate

- na iznos od 194,83 eur, od 01. 10. 2011. pa do isplate

- na iznos od 192,54 eur, od 30. 10. 2011. pa do isplate

- na iznos od 190,76 eur, od 29. 11. 2011. pa do isplate

- na iznos od 194,38 eur, od 28. 12. 2011. pa do isplate

- na iznos od 205,35 eur, od 31. 01. 2012. pa do isplate

- na iznos od 207,98 eur, od 28. 02. 2012. pa do isplate

- na iznos od 201,86 eur, od 31. 03. 2012. pa do isplate

- na iznos od 206,16 eur, od 28. 04. 2012. pa do isplate

- na iznos od 208,61 eur, od 31. 05. 2012. pa do isplate

- na iznos od 205,31 eur, od 29. 06. 2012. pa do isplate

- na iznos od 204,00 eur, od 11. 08. 2012. pa do isplate

- na iznos od 447,42 eur, od 01. 04. 2016. pa do isplate

- na iznos od 5776,19 eur, od 01. 04. 2016. pa do isplate

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati parnični trošak u iznosu od 1.644,77 EUR (tisućušestočetrdesetčetirieuraisedamdesetsedamcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je, u svojstvu korisnika kredita dana 10. svibnja 2007. sklopila s tuženikom kao kreditorom ugovor o kreditu pod brojem: 9012491826. Tim ugovorom tuženik da je tužiteljici pozajmio iznos od 90.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti. Kredit da je odobren za adaptaciju stambenog objekta. Ugovorena je otplata na 192 mjesečna rate, počev od 30. 6. 2007. pa do 31. 8. 2023. Tužiteljica da je po predmetnom kreditu uplaćivala rate do zaključno s ratom za rujan 2015. Nakon toga da je između stranaka 23. 3. 2016. sklopljen novi ugovor o kreditu broj 9020243078 kojim kreditom su između ostalog zatvorene sve obveze prema predmetnom kreditu. U članku 1. ugovora da je propisano je da banka stavlja tužiteljici iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 90.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Također u članku 7. točka 2. stoji da se kredit u iznosu od 90.000 CHF otplaćuje u 192 mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja. Iz navedenog da proizlazi da je u predmetnom ugovoru ugovorena valutna klauzula u CHF u pogledu glavnice i kamate. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica da nije bila informirana o svim bitnim parametrima, pogotovo ne o riziku promjene valute i znatne deprecijacije kune u odnosu na švicarski franak. Tužiteljici da je predočen i dostavljen na potpis i ovjeru gotov tekst ugovora te nije bilo moguće pregovarati o njegovim pojedinim odredbama. Tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka da je znatno rastao. U vrijeme potpisivanja ugovora tečaj je bio 4,43 kn za 1 franak. Tijekom 2008. godine narastao je s 4,42 na 4,9 kn. Tečaj je nastavio rasti pa je kroz cijelu 2012, 2013. i 2014. bio iznad 6 kn, a u 2015. je premašio 7 kn. Razmjerno tečaju rasli su i anuiteti koje je tužiteljica uplaćivala pa je stoga uplatila znatno veću svotu nego što bi bila po tečaju koji je vrijedio u vrijeme potpisivanja ugovora. Tako da je, primjerice, mjesečni anuitet po tečaju na dan potpisivanja ugovora bio 2.955,60 kn dok je tijekom 2015. godine iznosio približno 3.900,00 kn što je značajan porast pogotovo ako se uzme u obzir da je prema otplatnom planu anuitet u CHF bio znatno manji nego u početku otplate.

1.2. Slijedom svega navedenog, a prema preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 17.10.2024. (listovi 114 – 116 spisa), tužiteljica predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Ne osporava da su tužitelj i tuženik dana 10.5.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012491826, te nadalje navodi, da su dana 11.12.2015. sklopili Dodatak tom ugovoru o kreditu (Dodatak ugovoru).Tuženik navodi da su tvrdnje tužitelja u tužbi neosnovane jer je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom. Nadalje, tuženik napominje da je odredbom članka 502.n st. 1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka u predmetu Gos- 1/2019, a u istome da je utvrđeno da su kreditne institucije, zajedno s tuženikom, bile su dužne postupati po ZID ZPK, dok je na korisnicima kredita i tužitelju počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. ZID ZPK da je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK. Pravomoćnim presudama hrvatskih sudova kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (i argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke).Utvrđenja iz presude Suda EU Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari Konačno, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da, sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR. Pravna posljedica navedenog zaključka da je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom. Tužitelj da je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate. Svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom da dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona. Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom da više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. CHF. Sukladno svemu prethodno navedenom, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

2.1. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja, navodeći da je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) da je u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučio sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. tuženik ističe prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012).

2.2. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto da proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž- 6632/17). Presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Prema navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva da se ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.

2.3. Odredbom članka 22. ZOO-a da je propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije (Sud EU) da je u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli da je unesena u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU da je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Međutim, ako bi sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a.

2.4. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru da je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 192 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke ,da su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, da se obvezuje korisniku kredita, ovdje 90.000,00 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.10. ugovora o kreditu da je određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnik i založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe da su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa da je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju DA predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se DA takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj da je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Nadalje, tužitelju da nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Dapače, Hrvatska narodna banka da je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH da je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno da navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. da je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli da nije dopuštena. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu da je propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj da je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tužitelj da je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te da je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog postupka.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u preslike Ugovora o kreditu broj 9012491826 od 10.7.2007., Ugovora o kreditu broj 9020243078 od 23.3.2016. (listovi 26 -30 spisa), I. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012491826 od 6.8.2012. (listovi 47 -49 spisa), Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012491826 od 8.12.2016. (listovi 50 - 54 spisa), u početni otplatni plan kredita broj 9012491826, u pregled uplata po kreditu broj 9012491826, pročitao je Priopćenje Hrvatske narodne banke- Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" od 25.8.2006., te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Mladenu Pavetiću iz Zlatar Bistrice.

4. U ovom postupku između stranaka je nesporno :

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 10. svibnja 2007, zaključili Ugovor o kreditu broj 9012491826 kojim je tuženik tužiteljici pozajmio iznos od 90.000,00 švicarskih franaka s rokom otplate kredita od 192 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Privredne banke Zagreb za CHF važeće na dan plaćanja,

- da su tužiteljica i tuženik dana 6.8.2012. zaključili I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012491826 kojim je utvrđeno da po osnovnom kreditu postoji dospjelo nepodmireno dugovanje u iznosu od 1.850,85 CHF, da na dan 31.8.2012. postoji nedospjela glavnica u iznosu od 69.434,38 EUR, te kojim su promijenile način otplate kredita ugovoren osnovnim Ugovorom od 10.5.2007.,

- da su tužiteljica i tuženik dana 8.12.2015. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012491826 kojim je provedena je konverzija tog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015),

- da su tužiteljica i tuženik dana 23. 3. 2016. zaključili novi ugovor o kreditu broj 9020243078 kojim su, između ostalog, zatvorene sve obveze tužiteljice prema tuženiku po Ugovoru o kreditu broj 9012491826.

5. Naprijed navedene činjenice koje su između stranaka nesporne utvrđene su i uvidom u preslike citiranih Ugovora koje prileže spisu.

6. Sporno je:

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 10. svibnja 2007. broj 9012491826, kojima je je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne

- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje predmetne tužbe s obzirom da je kredit konvertiran

- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebno uzevši u obzir činjenicu što je kredit konvertiran

- da li je nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja,

- visina potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.

7. U odnosu na utvrđenje ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 10. svibnja 2007., broj 9012491826 kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, o tom predmetu spora vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je, 4. srpnja 2013., donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula O i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ŽH i HH od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, st. 4. čl. 81 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati.

9. Naime, po prijedlogu tužiteljice, sud je u ovom postupku, na okolnost načina pregovaranja u fazi zaključenja predmetnog Ugovora, proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetni kredit podigla kod Privredne banke Zagreb jer je bila klijent te banke, a u to vrijeme trebala su joj novčana sredstva za adaptaciju kuće u kojoj je živjela sa svojom obitelji te u kojoj i danas živi. Kada se došla raspitati u banku te izložila za što joj je potreban novac i u kojem otprilike iznosu, od strane bankarskog službenika kojem sam se obratila, ponuđen joj je jedino kredit vezan uz valutu CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Ona je prihvatila tako ponuđeni ugovor o kreditu i nakon što joj je uručen pisani ugovor, svoj potpis je ovjerila kod javnog bilježnika. Tom prilikom od strane bankarskih službenika nije bila upozorena o mogućnosti znatnog rasta tečaja CHF u budućnosti, već joj je u vezi takve vrste kredita bilo rečeno da su to najpovoljniji krediti i sa najpovoljnijom kamatom. 2015. je otišla u mirovinu, a rata predmetnog kredita joj je, u međuvremenu, od početnih 2.800,00 kn narasla na oko 5.000,00 kuna, tako da ga više nije mogla otplaćivati, bez da se zadužuje. Kad se išla raspitati u banku što bi mogla učiniti da joj se olakša otplata tog kredita, ponuđeno joj je da sklopi sporazum o konverziji tog kredita na način da se isti konvertira u kredit vezan uz euro, pri čemu je tom konverzijom bilo tako ugovoreno da joj je zapravo cijela mirovina jedno vrijeme odlazila na ratu kredita. Takvu ponuđenu konverziju je prihvatila jer joj je to bio jedini način da si olakša otplatu kredita.

10. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor ponuđen na standardnom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njom nije pregovaralo, niti su joj objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti je bila upozorena na mogućnost nekontroliranog rasta tečaja CHF u odnosu na kune.

11. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigla kao namjenski kredit za izgradnju kuće u kojoj živi sa svojom obitelji, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog predmetnog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07 jer tuženik nije dokazao suprotno.

12. Tuženik u ovom sporu na okolnost da je u konkretnom slučaju s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornim odredbama nije predložio niti jedan dokaz, već je jedino na okolnost da je tužitelj bio informiran o svim rizicima rasta tečaja CHF-a predložio dokaz uvidom u Priopćenje Hrvatske narodne banke- Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak". Međutim, na ovaj način tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovarao jer, sve i da je tužiteljica bila upoznata s navedenim priopćenjem HNB-a, to ne znači i da je bio valjano informirana o rizicima zaključivanja ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz CHF, a naročito ne dokazuje da je tuženik s tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog Ugovora pojedinačno pregovarao.

13. Slijedom navedenog, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, te, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su, u smislu odredbi čl. 96 i 97. ZZP/07, odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 10. svibnja 2007., broj 9012491826 , u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, ništetne.

14. Na osnovu navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

15. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužiteljica ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik nepošteni stjecatelj, pa zakonsku zateznu kamatu na utuženi iznos glavnice tužiteljici valja priznati od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa .

16. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to, na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a isti je počeo je ponovno teći od 8. lipnja 2018., te kako je predmetna tužba podnijeta 8. rujna 2022., to proizlazi da je ista je podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne

17. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što je u skladu i s odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

18. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

19. Po stavu ovog suda, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže navedeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija, niti sklopljen Dodatak Ugovoru kojim je provedena konverzija, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost je utvrđena. Isto tako, provedena konverzija kao takva, niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, potpisnicima iste. Isto tako, u konkretnom slučaju, valja istaknuti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom zaključenja Dodataka Ugovoru.

20. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je kredit konvertiran u kredit vezan uz valutu EUR.

21. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Mladenu Pavetiću iz Zlatar Bistrice.

22. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 25. veljače 2024., te Dopune istog od 29. svibnja 2024., u kojoj je ispravio nejasnoće na koje je ukazala tužiteljica u podnesku od 5. svibnja 2024., proizlazi sljedeće:

- ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja za razdoblje od 28.07.2006. do 31.03.2016. ukupno iznosi 103.154,84 kn ili 13.691,00 €.

- po osnovi konverzije na dan 30.09.2015. god. tuženik je priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 32.758,99 kn, sa kojim je naplaćeno glavnice u iznosu od 18.011,89 kn i zatezne kamate u iznosu od 14.747,10 kn.

- po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji ostao je dug po osnovi glavnice od 85.142,96 kn ili 11.300,42 €, na koju se računa zatezna kamata od dospijeća duga do uplate duga, pri čemu je vještak svaku pojedinačnu razliku anuiteta i datume uplata tabelarno prikazao u daljnjem dijelu svojeg nalaza i mišljenja.

23. Tužiteljica niti tuženik nisu imali daljnjih prigovora u odnosu na računski nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu je tuženik ostao kod svojih prigovora koji su pravne prirode i koji se tiču pravne osnove spora.

24. Sud je naprijed navedeni nalaz i mišljenje vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda, pa ga je u cijelosti prihvatio.

25. Tužiteljica je, u skladu s istim, u podnesku od 17. listopada 2024., precizirala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, tako da istim zahtijeva iznos od ukupno 11.300,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog više plaćenog anuiteta do isplate, kao je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II.

26. Sud je tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim potražuje iznos glavnice od 11.300,42 EUR, te koji predstavlja razliku od ukupne preplate tužiteljice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koji se odnosi na glavnicu, umanjen za konverzijom priznatu preplatu, jer provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, obzirom da tužiteljica niti nakon provedene konverzije nije u potpunosti obeštećena za preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi vezano za promjenu kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

27. Sud je tužiteljici na iznos od 11.300,42 EUR dosudio i zakonske zatezne kamate tekuće od plaćanja svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, sve primjenom odredbe čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 1115. ZOO-a, dok je visina stope zatezne kamate određena čl. 29. st. 2. ZOO-a.

28. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

29. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 11.300,42 EUR. Sud je tužiteljici, primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a, priznao sljedeće troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 5.3.2024. i 17.10.2024., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 17.11.2023 i 19.2.2025., po Tbr. 9. t.1. Tarife iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 1.000,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 32. OT, uvećan za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.250,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 306,88 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 87,89 EUR što ukupno iznosi 1.644,77 EUR.

29.1. Tužiteljici su, na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

U Krapini, 24. travnja 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, u tri primjerka, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika