Poslovni broj Gž-595/2025-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužiteljice ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šuster, Kobaš i Buntić d. o. o. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i njezinih punomoćnika izjavljenoj protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-591/2023-19 od 05. ožujka 2025. godine, dana 24. travnja 2025. godine,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice i njezinih punomoćnika kao neosnovana i potvrđuje rješenje o troškovima postupka sadržano u točki IX. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-591/2023-19 od 05. ožujka 2025. godine.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano u dijelu točke VI. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-591/2023-19 od 05. ožujka 2025. godine u odnosu na odbijeni zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke te presude do zatraženog iznosa od 1.862,50 eura, tj. za iznos od 312,50 eura i rješava:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 312,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućima od 05. ožujka 2025. godine do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 85,43 eura.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda usvojen je u točkama I., II. i III. izreke tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je u točki IV. izreke djelomično odbijen njezin tužbeni zahtjev, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućima od 05. ožujka 2025. godine do isplate, u roku od 15 dana.

3. U točki VI. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke te presude, tj. za iznos od 459,70 eura, kako proizlazi iz sadržaja priloženog troškovnika tužiteljice.

4. U točki VII. izreke naloženo je Republici Hrvatskoj da naknadi punomoćnicima tužiteljice troškove delegacije predmeta u iznosu od 12,96 eura, u roku od 15 dana.

5. U točki VIII. izreke naloženo je Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici troškove delegacije predmeta u iznosu od 6,48 eura, na žiro račun njezinih punomoćnika-odvjetnika.

6. U točki IX. izreke odbijeni su kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i njezinih punomoćnika za naknadu troškova delegacije predmeta preko iznosa dosuđenog u točkama VII. i VIII. izreke presude, tj. za ukupni iznos od 144,66 eura.

7. Protiv navedene presude, u dijelu točke VI. izreke u odnosu na odbijeni zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke do zatraženog iznosa od 1.862,50 eura, tj. za iznos od 312,50 eura, te u odnosu na točku IX. izreke, pravovremenu žalbu podnose tužiteljica i njezini punomoćnici, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlažu da se rješenje u tom dijelu preinači, a podnose i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

8. Odgovor na žalbu nije podnesen.

9. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba njezinih punomoćnika u cijelosti neosnovana.

10. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica u predmetnoj parnici uspjela u pretežitom dijelu tužbenog zahtjeva, kako u pogledu osnove, tako i u odnosu na visinu tužbenih zahtjeva, pa pozivom na odredbu članka 154. stavak 5. ZPP-a i odgovarajuće odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa) dosuđuje istoj parnične troškove u iznosu od 1.550,00 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od presuđenja do isplate, dok u preostalom dijelu odbija njezin zahtjev za naknadu parničnih troškova.

11. Naime, u vezi toga utvrđuje da tužiteljici nije bilo dopušteno podnošenje podneska od 14. listopada 2024. godine, te da je ista navode iz tog podneska u bitnome iznijela u očitovanju na odgovor na tužbu i da ih je mogla iznijeti na pripremnom ročištu, pa odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova tog podneska, kao i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava podneska od 26. studenoga 2024. godine, u prilogu kojeg je ista dostavila dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, jer utvrđuje da je tužiteljica dokaz o uplati predujma mogla dostaviti bez podnošenja posebnog podneska, pa da slijedom navedenog ovi podnesci nisu bili nužni za svrhovito vođenje postupka, slijedom čega odlučuje kao u točki VI. izreke pobijane odluke.

12. Nadalje utvrđuje da je taj sud rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. godine određen kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu, pa pozivom na odredbu članka 11. stavak 1. i 4. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23, u nastavku teksta: ZS) odlučuje kako je naznačeno u točkama VII. i VIII. izreke pobijane odluke, pri čemu odluke o dosuđenim troškovima delegacije koje se temelje na putnim troškovima tužiteljice i njezinih punomoćnika zasniva na utvrđenim cijenama javnog prijevoza, jer utvrđuje da ZS ne predviđa pravo stranaka i njihovih punomoćnika na naknadu putnih troškova nastalih korištenjem vlastitog automobila prema prijeđenim kilometrima, kako je zatraženo u troškovniku, pa odlučuje kao u točki IX. izreke pobijanog rješenja.

13. Prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a, niti tužiteljica i njezini punomoćnici makar indirektno ukazuju na neku drugu bitnu postupovnu povredu.

14. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljici i njezinim punomoćnicima- odvjetnicima pripada trošak delegacije koji se odnosi na troškove prijevoza samo u pogledu troškova javnog prijevoza, jer to nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka 11. stavak 4. ZS-a, pa je slijedom toga neosnovano pozivanje žalitelja na odredbu Tbr. 50. toč. 3. Tarife, a to stoga jer u pogledu naknade naznačenih troškova odredba članka 11. stavak 4. ZS-a predstavlja poseban propis (lex specialis) u odnosu na odredbe Tarife, pa donošenjem odluke iz točke IX. izreke pobijanog rješenja tužiteljici i njezinim punomoćnicima nisu povrijeđena prava iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98-pročišćeni tekst, 113/00, 124/00- pročišćeni tekst, 28/01, 41/01-pročišćeni tekst, 55/01, 76/10, 85/10-pročišćeni tekst i 5/14), niti iz odredbe članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine-Međunarodni ugovori” br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), kako neosnovano ističu u žalbi.

15. Međutim, u pravu je tužiteljica kada ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova sastava podnesaka od 14. listopada 2024. godine i 26. studenoga 2024. godine.

16. Naime, budući se tužiteljica u podnesku od 14. listopada 2024. godine (list 232 spisa) očitovala na detaljne navode i prigovore iz podneska tuženika od 29. srpnja 2024. godine, to istoj pripada pravo na naknadu troškova sastava tog obrazloženog podneska u iznosu od 200,00 eura, u skladu s Tbr. 8. toč. 1. Tarife, jer se radi o trošku koji je u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a bio potreban za vođenje parnice.

17. Iz istog razloga trebalo je tužiteljici priznati i zatražene troškove sastava podneska od 26. studenoga 2024. godine (list 239 spisa), uz kojeg je ista priložila uplatnicu kao dokaz o uplati iznosa od 300,00 eura na ime predujma za vještačenje, jer je obveza prilaganja takvog dokaza o uplati tužiteljici naložena raspravnim rješenjem prvostupanjskog suda od 22. listopada 2024. godine, slijedom čega je tužiteljici za sastav tog podneska trebalo u skladu s Tbr. 8. toč. 4. Tarife dosuditi iznos od 50,00 eura, kao i iznos od 62,50 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife) na ukupni iznos od 250,00 eura, tj. sveukupno 312,50 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos od presuđenja do isplate.

18. Stoga je žalbu tužiteljice i njezinih punomoćnika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje u točki IX. izreke, u skladu s odredbom članka 380. točka 2. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice i primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki II izreke ovog rješenja.

19. Budući je tužiteljica u žalbenom postupku uspjela u omjeru od 68,35% ožalbenih dijelova pobijanog rješenja (312,50 eura : 457,16 eura x 100), pripada joj u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a pravo na razmjerni trošak tog postupka, i to u iznosu od 68,35 eura za sastav žalbe protiv rješenja (Tbr. 10. toč. 4. Tarife), te u iznosu od 17,08 eura s naslova poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), tj. sveukupno 85,43 eura, pa je odlučeno kako je naznačeno u točki III izreke rješenja.

U Rijeci, 24. travnja 2025. godine.

S U D A C :

Alen Perhat