Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -1595/2022-6

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Aniti Marković, odvjetnici iz Bjelovara, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2721/2021-17 od 28. travnja 2022., na sjednici vijeća 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2721/2021-17 od 28. travnja 2022.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba iz čl. 2., 3. i 4. Ugovora o [broj kredita] od 23.02.2007. godine solemniziran kod javnog bilježnika Željka Horvat Pernar iz Zagreba dana 27.02.2007.godine, pod brojem OV-3295/2007 zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi: „Članak 2. Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.455,00 CHF ( dvadesettisućačetristopedesetpet švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima. Članak 3. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Članak 4. Kredit se otplaćuje u 72 (sedamdesetdva) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 331,80 CHF ( tristotridesetjedan švicarskih franaka i 80/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

1.1. Točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 19.869,96 kn/ 2.637,20 eura[1] sa zateznim kamatama koje teku na iznose i s dospijećem kako je to navedeno u toj točki izreke.

1.2. Točkom III. izreke je utvrđeno da je ništetna ništetna odredba iz čl.5 st.2 Ugovora o [broj kredita] od 23.02.2007. godine solemniziran kod javnog bilježnika Željka Horvat Pernar iz Zagreba dana 27.02.2007.godine, pod brojem OV-3295/2007, zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, u dijelu koji glasi:„ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpetdeset posto) iznosa kredita.“

1.3. Točkom IV. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.395,40 kn/185,20 eura sa zateznim kamatama od 28. veljače 2007. do isplate.

1.4. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.811,45 kn/ 1.169,48 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu koje su stranke sklopile 23. veljače 2007. kojim je ugovorena valutna klauzula i jednokratni trošak obrade, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa preplaćenog zbog nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i troškovima obrade kredita.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke sklopile 23. veljače 2007. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 20.455,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kredita, a isti se odobrava za kupovinu motornog vozila. Cijeneći da tuženik u postupku nije dokazao da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja spornih odredbi, ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, pozivom na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, 46/07-dalje: ZZP/03), te sadržajno na čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18- dalje: ZOO), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev radi isplate osnovom nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuiteta kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita te da ukupno iznosi 2.637,20 eura (19.869,96 kn).

8. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 215. i 225. st.1. ZOO-a s obzirom da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela budući da je tužba podnesena 9. travnja 2021.

9. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora kojim je tužitelj obvezan podmiriti jednokratne troškove obrade kredita, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao da su stranke o tome pojedinačno pregovarale. Pri tom zaključuje da je takvo naplaćivanje suprotno odredbama čl. 6 i 1024. ZOO-a te da je takvim postupanjem tuženika uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega da je ta ugovorna odredba ništetna. Pored toga, prvostupanjski sud cijeni da je odredbama čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2), kao i praksu suda EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

10. Stoga zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na povrat iznosa od 1.395,40 kn/185,20 eura kojeg je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, u visini prema danom obračunu vještaka financijske struke. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao taj iznos pozivom na čl. 1115. ZOO-a, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj jer da je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita o kojoj odredbi ugovora se nije pregovaralo. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovani prigovor zastare istaknut po tuženiku jer ocjenjuje da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

11. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

12. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

14. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

15. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

16. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

17. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U vezi toga nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženika da nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu jer u predmetnom kolektivnom sporu za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka su bile ključne obavijesti o tome da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike u upravljanju tečajem kune u odnosu na švicarski franak kao što je to činila u odnosu na tečaj eura zbog čega su se ti krediti po svojoj rizičnosti bitno razlikovali od kredita koji su na našem tržištu većinom plasirani u eurima, dok tuženik u osnovi ni ne tvrdi da je korisnika kredita informirao u smislu prethodno izloženog u odnosu na specifične rizike kreditnog zaduženja u CHF.

18. Slijedom toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu naznačenog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a. Pri tom, žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđeni iznos tužitelju pozivajući se na tzv. negativnu razliku u preplati koja je nastala zbog manje plaćenih iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta zbog pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, nisu od odlučnog značaja budući da tuženik u odnosu na tu razliku tijekom postupka nije podnio protutužbu, niti je istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja, a niti prigovor radi prebijanja kao procesni prigovor.

19. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

20. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja s osnova ništetnosti valutne klauzule nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru te novčane tražbine tužitelja.

21. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

22. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

23. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 23. veljače 2007. u vrijeme važenja ZZP/03 kojim je u čl. 81. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5.2. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

25. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

26. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da mu ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru i obračunava se u omjeru od 1,50%, međutim ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,50% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi.

28. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

29. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara ove tražbine tužitelja, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

30. Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, kako to pravilno cijeni prvostupanjski sud, te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

31. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i to utvrđenje prvostupanjskog suda određenim žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u pitanje

32. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

33. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe u primjeni čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 24. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović