Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-2365/2021-7

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društvau Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj P-631/2020 od 13. listopada 2021., u sjednici održanoj 24. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbi stranaka ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj P-631/2020 od 13. listopada 2021. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 48.097,41 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj presudi, dok je točkom II. izreke zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu za iznos od 38.063,37 kn odbijen.

2. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku tužiteljici platiti zakonske zatezne kamate na pojedine iznose i za razdoblje kako je to navedeno u presudi, a točkom IV. izreke naknaditi joj prouzročene parnične troškove u iznosu od 10.079,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Protiv navedene presude žalbu su podnijele obje stranke i to svaka u dijelu u kojem nije uspjela u sporu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP). Predlažu da se uvaženjem žalbi pobijana presuda preinači sukladno njihovim žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe su osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženih iznosa na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. I u fazi žalbenog postupka sporna je osnovanost restitucijskog zahtjeva tužiteljice kojim traži isplatu zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, odnosno da li tužiteljici s obzirom na izvršenu konverziju kredita pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kao i zastara novčane tražbine tužiteljice.

8. Tužiteljica je u konkretnom slučaju nakon što je od strane suda prvog stupnja pozvana ispraviti, odnosno dopuniti tužbu na način da određeno postavi glavni, kao i kumulirane tužbene zahtjeve te navede činjenice na kojima isti temelji, uredila tužbeni zahtjev na način da je kao glavni zahtjev postavila onaj na isplatu iznosa od 86.160,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose i za razdoblje kako je to navedeno u podnesku od 25. studenoga 2019., zatim 1. eventualno kumulirani zahtjev na isplatu iznosa od 75.271,33 kn, 2. eventualni kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 57.650,26 kn te 3. eventualno kumulirani zahtjev za isplatu iznosa od 44.662,82 kn, sve uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedine iznose. Svi navedeni zahtjevi povezani su istom činjeničnom i pravnom osnovom pa je sukladno činjeničnim navodima kojima je tužiteljica obrazložila svaki od tih zahtjeva dat vještaku financijske struke zadatak, sukladno kojem je vještak Majda Korljan, dipl. oecc. i dala mišljenje o izračunu razlike anuiteta. Prema rezultatima tog vještačenja tužiteljica je i postavila tužbeni zahtjev i to glavni i eventualno kumulirane zahtjeve. Sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan, što je tužiteljica u konkretnom slučaju i predložila.

9. Iz izreke pobijane presude bi proizlazilo da je sud odlučio o glavnom tužbenom zahtjevu na način da je isti djelomično usvojio za iznos od 48.097,41 kn, a djelomično odbio za iznos od 38.063,37 kn (čiji zbroj iznosi 86.160,78 kn) iako protivno tome u obrazloženju presude (točka 54.) prihvaća izračun vještaka da je tužiteljica preplatila iznos od 75.271,33 kn zbog razlike obračuna kamate u iznosu od na početno ugovorenu stopu te promjenom tečaja CHF. Kako je prilikom konverzije, odnosno sklapanja Dodatka ugovora o kreditu utvrđeno da je tužiteljica preplatila iznos od 27.173,92 kn jer da je isti iskorišten za plaćanje budućih rata od sklapanja Dodatka ugovora o konverziji, to odlučuje kao u točki I. i III. izreke pozivajući se na odredbu čl. 171. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO).

10. Takvim postupanjem sud prvog stupnja počinio je apsolutno bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje se stranke pozivaju u žalbama jer su zbog naprijed navedenog razlozi izneseni u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni, što je potrebno otkloniti u daljnjem tijeku postupka.

11. Naime, glavni tužbeni zahtjev koji je postavljen radi isplate iznosa od 86.160,78 kn temelji se na činjeničnim navodima tužiteljice da bi joj na ime preplaćenog iznosa do izvršene konverzije (30. rujna 2015.) pripadalo pravo na isplatu razlike tečaja valute CHF koji je bio prilikom stavljanja kredita u opticaj i tečaja na dan otplate te obračuna kamate u visini određenoj čl. 26. st. 3. ZOO-a pripadao iznos od 86.160,78 kn kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka u točki A. Pravilan je i prema mišljenju ovoga suda, stav suda prvog stupnja da tužiteljici ne pripada pravo na preplatu kamata ukoliko se iste obračunaju u visini određenoj citiranom zakonskom odredbom pa je u takvoj situaciji primjenom odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a glavni tužbeni zahtjev valjalo odbiti, čime su se stekli uvjeti za odlučivanje o preostalim zahtjevima. Stav je ovoga suda da bi tužiteljica imala pravo na isplatu preplaćenih iznosa ukoliko sud utvrdi da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke te promjene tečaja valute CHF u visini razlike između početne ugovorne kamatne stope i onih kamatnih stopa koje su se mijenjale (povisivale) tijekom otplate kredita kao i razliku u visini anuiteta na ime promjene tečaja CHF u odnosu na onaj prilikom stavljanja kredita u otplatu pa do sklapanja Ugovora o konverziji kredita. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a valja odbiti glavni tužbeni zahtjev, a potom odlučiti o osnovanosti eventualnih zahtjeva usvajanjem onog zahtjeva čija bi visina odgovarala tako utvrđenom iznosu preplate.

12. Iz do sada provedenih dokaza proizlazio bi pravilnim zaključak suda prvog stupnja kada je kroz prethodno pitanje zaključio da bi se radilo o nišetnim ugovornim odredbama kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu sa jednostranom odlukom banke, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,95% te kojim je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Naime, tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljici bile dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, koje bi bile od utjecaja na određivanje njezine novčane obveze i da je ista unatoč takvoj obaviještenosti pristala na sklapanje ugovora pa bi tužiteljici primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

13. Suprotno tvrdnjama tuženika i prema mišljenju ovoga suda tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji, kako bi to proizlazilo i iz zaključaka suda prvog stupnja.

14. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

15. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi pa protivno tvrdnjama tuženika istima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

16. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom stavu ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica dodatkom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju takvih odredbi.

18. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., EC protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) pa je bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a potrošači su sklapali dodatke ugovora iz razloga što su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi njihove obveze toliko povećane da je bila dovedena u pitanje njihova egzistencija.

19. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je taj prigovor neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91).

20. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi nije pravilno utvrdio sve činjenice vezane uz iznos preplate koji je tužiteljici priznat prilikom konverzije kredita, pa za sada nije moguće u tom dijelu ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

21. Naime, iz čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010912468 od 9. prosinca 2015. proizlazilo bi da je temeljem konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od 3.557,96 eura, odnosno u iznosu od 27.173,92 kn prema tečaju banke na dan 30. rujna 2015., a koji iznos se trebao koristiti za namirenje budućih mjesečnih anuiteta u valutnoj klauzuli u euru koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da se kod plaćanja budućih anuiteta iznos 50% anuiteta namiruje pretplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Međutim, prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu za isplatu propustio cijeniti navedeno, a izvođenjem dokaza nije utvrdio da li je i u kojem opsegu taj iznos iskorišten za plaćanje budućih anuiteta, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, ukoliko bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a.

22. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

23. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno iznesenom, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu (glavnom i eventualnim) i troškovima cijelog postupka.

U Rijeci 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak