Poslovni broj: P-1108/2023-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ani Ćurković Dražić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Verice Brebrić Ćosić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska ulica 3, OIB: 94472454976, zastupan po opunomoćenici UĐĆ, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja UĐ i punomoćnika tuženika Ivane Štih, odvjetnice u OD Grgić i partneri, dana 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tuženik Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976 dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 11.823,33 eur/ 89.082,90 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je osiguranik tužitelja DĐ doživio prometnu nesreću dana 6. ožujka 2009, kada se sudario sa osobnim automobilom reg. [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika (broj police [broj police]) kojim je upravljao AĐ. Za uzrokovanje predmetne nesreće AĐ je pravomočno proglašen krivim pred Prekršajnim sudom u Splitu u predmetu broj Pp X-3152/09. Radi posljedica predmetne nesreće priznato je osiguraniku HZMO DĐ pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj 742094 od 22.02.2011. koja je nastala zbog ozljede na radu 80% (predmetna prometna nesreća) i bolesti 20%. Navodi da je protiv tuženika vodio sporove za naknadu štete te je za prvo razdoblje isplate mirovine zaključno do 31. prosinca 2013, ista pravomoćno dovršena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.broj: PŽ-5803/2014 od 22. studenog 2016. dok je za drugo razdoblje do 31. listopada 2017. u tijeku postupak po žalbi tužitelja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-2036/16 i u istom je zamoljenim putem saslušan osiguranik tužitelja i provedeno prometno vještačenje. Za razdoblje od 01. studenog 2017. do 29. veljače 2020. u tijeku je parnica pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu te je u istoj saslušan zamoljenim putem osiguranik tužitelja i tuženika. Nadalje navodi da je HZMO nastavio isplaćivati invalidsku mirovinu te je u razdoblju od 01. ožujka 2020. do 31. prosinca 2022. isplatio iznos od 14.779,17 EUR/ 111.353,62 kn od čega potražuje 11.823,33 EUR/ 89,082,90 kn budući da je predmetna prometna nesreća uzrok invalidnosti u omjeru od 80%. Stoga tužitelj predlaže na temelju članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21 i 119/22., u daljnjem tekstu: ZMO), da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.823,33 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare, smatra tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti. Smatra da je mjerodavno pravo u ovoj pravnoj stvari za utvrđenje eventualne obaveze tuženika kao osiguratelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOOP), odnosno konkretno čl. 27. ZOOP-a koji određuje sadržaj obveze koju se tuženik kao osiguratelj obvezao snositi solidarno sa svojim osiguranikom prema trećim osobama. Tuženik kao osiguratelj nije štetnik pa ni njihova pravna pozicija nije identična niti je opseg odgovornosti identičan pa ga se ne može niti teretiti za naknadu cjelokupne štete. Osiguratelj odgovara solidarno sa štetnikom kao svojim osiguranikom samo za onaj iznos i onu vrstu štete koju se obvezao naknaditi prema trećima sukladno ugovoru o osiguranju i propisima koji taj ugovor određuju (ZOOP) i za koju obavezu mu je, u konačnici, i plaćena premija koja se određuje razmjerno riziku koji se preuzima. Svu razliku ili više nastalu štetu koja prelazi obavezu tuženika kao autoosiguratelja po polici osiguranja, obvezan je temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) i ostalih zakona pa tako i ZMO-a, snositi sam štetnik po pravilima o obvezi naknade cjelokupne štete. Nadalje osporava pasivnu legitimaciju tuženika za naknadu bilo kojeg potraživanja čiju obavezu nije preuzeo odredbama ZOOP-a, odnosno konkretno odredbom čl. 27. ZOOP-a , te smatra da je obvezu tuženika potrebno utvrđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a. Stavkom 3. članka 27. ZOOP-a određuje se da opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, na naknadu štete ovdje tužitelju predstavlja onu štetu koja se određuje na način da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a kako u konkretnom slučaju ozljeda priznata kao ozljeda na radu, očito je kako nema razlike pa radi toga u smislu pravilne primjene čl. 27. ZOOP-a ne postoji obveza tuženika na naknadu štete koja se potražuje. Naime, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, što se u predmetnom slučaju nije ispunilo, obzirom se i u tužbi navodi da se radi o umirovljenju, tj. invalidskoj mirovini zbog povrede-ozljede na radu. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. U tijeku postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u službenu bilješku MUP-a od 9. ožujka 2009. (list 4 spisa), presudu Prekršajnog suda u Splitu posl. br. P-3152/09 od 23. listopada 2009. (list 6 do 8 spisa), prijavu ozljede na radu (list 11 do 13 spisa), rješenje HZMO-a od 21. srpnja 2010. (list 14 i 15 spisa), rješenje HZMO-a od 22. veljače 2011. (list 16 do 20 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (list 22 do 32 spisa), primjere sudske prakse (list 34 do 42 spisa), zapisnik TS u Zagrebu od 17. siječnja 2018. (list 44 do 46 spisa), nalaz Ereš vještačenja (list 48 do 54 spisa), zapisnik TS u Zagrebu od 28. svibnja 2019. (list 55 do 60 spisa), zapisnike OS u Splitu (list 62 do 63 spisa), obračun isplata HZMO-a (list 66 spisa), primjere sudske prakse (list 93 do 195, 198 do 200 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. i čl. 219. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je osiguranik HZMO-a DĐ stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 6. ožujka 2009., a koju je prouzročio osiguranik tuženika AĐ upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika na dan štetnog događaja. Također, nesporno je da je rješenjem tužitelja osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu.

6. Sporna je osnova i visina zahtjeva, te primjena materijalnog prava odnosno primjenjuje li se u konkretnom slučaju Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

7. Za odlučivanje u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nesreće (isto shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u svojim odlukama Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. i Revd-1394/2024-2 od 23. travnja 2024.)

8. Zbog navedenog, utvrđeno je da se u ovom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

9. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema st. 2. istog članka stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno st. 3. tog članka, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10. Iz rješenja HZMO-a broj 742094 od 22. veljače 2011. proizlazi da osiguraniku DĐ pripada pravo na isplatu invalidske mirovine od 15. lipnja 2010. i da traje dok za to postoje zakonski uvjeti.

11. Stoga, treba primijeniti čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP-a kojima je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Obveze tuženika su kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP-a pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne odredbe ZOOP-a koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidskih mirovina, a ne odredbe ZMO-a. Naime, ZMO predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP-a i to gore navedena odredba čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. .

13. Tužitelj, na kojem se na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a nalazi teret dokazivanja, nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP-a veća od isplaćenog iznosa, a nije predložio ni dokaz financijskim vještačenjem kojim je navedeno eventualno mogao dokazati te stoga treba odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Budući da je tužiteljevim rješenjem utvrđena invalidska mirovina, u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, utvrđeno je da nema štete kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da nema razlike koju bi tuženik bio dužan isplatiti. S obzirom na navedeno, sud nije ispitivao druge pretpostavke štete.

15. Budući da je utvrđeno da tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno da u konkretnom slučaju nema štete za tužitelja, sud nije izvodio ni ocjenjivao daljnje dokaze koji se odnose na sporna pitanja u ovom postupku.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I..

17. Odluka o trošku tuženiku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tuženika po opunomoćeniku, odvjetniku, a odmjeren je u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/18., 107/15., 37/22. i 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Kao potreban tuženiku je priznat trošak sastavljanja odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1.), te trošak zastupanja na ročištu 15. travnja 2024. i 3. travnja 2025. (Tbr. 9. toč. 1 Tarife) 200,00 EUR za svako, uvećano za 25 % na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) odnosno ukupno 750,00 EUR. Sukladno navedenom odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku