Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1947/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-325/2019-33 od 7. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-325/2019-33 od 7. svibnja 2021. u točki I i II izreke.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 028-50-3955563 od 7. ožujka 2007. sklopljenog između stranaka, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci kreditora.

2. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem jednostranog povećanja promjenjive kamatne stope iznos od 35.755,22 kn sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni iznos od dana svake pojedine mjesečne uplate kredita do isplate te tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 12.308,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Točkom III. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 0,01 kn.

4. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužitelj u odgovoru na tužbu poriče osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi uz naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika te zahtjev za isplatu iznosa od 35.755,21 kn na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

8. U fazi žalbenog postupka sporna je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika te da li tužitelju s obzirom na izvršenu konverziju kredita pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, kao i zastara novčane tražbine tužitelja.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da suprotno žalbenim navodima razlozi o odlučnim činjenicama nisu međusobno proturječni pa se presuda može ispitati.

10. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

11. Sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 7. ožujka 2007. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 325.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 60 mjeseci. Istim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta temeljem odluke o kamatnim stopama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,95% te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povisivala. Također je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s time da se početni anuitet tijekom otplate mijenjao, odnosno povisivao. Stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu u kolovozu 2010. kojim je izvršena konverzija kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, tako da je završno sa danom 31. kolovoza 2010. naplećen zadnji anuitet u valuti CHF.

12. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je, uz ostale banke i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, pa cijeneći da je pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., dalje: ZZP/14) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i pozivom na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 49. ZZP/14 te da tuženik s obzirom na iznesene tvrdnje i predložene dokaze nije doveo u pitanje navode tužitelja da se o osporavanoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, zaključuje da je navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, te prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim te ugovorne odredbe kao osnovan.

13. Na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrđuje da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, jer da je protivno načelu savjesnosti i poštenja takvim ugovornim odredbama tužitelj stavljen u neravnopravni položaj, kao slabija ugovorna strana, pa zauzima stav da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi i pravo na restitucijski zahtjev. Ne prihvaća tvrdnje tuženika da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru s obzirom da visinu iznosa kredita pozivajući se na odredbu čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 112/12) zaključujući da se citirani Zakon ne primjenjuje na konkretan ugovor s obzirom da je stupio na snagu nakon njegova zaključenja, a ne primjenjuje se retroaktivno.

14. U odnosu na zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da razlika koja je nastala uslijed promjene kamatne stope iznosi 35.755,22 kn, pa zaključuje da je tuženik stekao na temelju takve ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove navedeni iznos pa pozivom na čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa.

15. Prigovor zastare smatra neosnovanim pozivom na čl. 241. ZOO-a jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pri tome cijeni da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. siječnja 2019., tako da nije protekao petogodišnji rok zastare.

16. Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa tužitelju dosuđuje zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

17. Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa tuženika obvezuje na naknadu troškova postupka tužitelju u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), uz trošak vještačenja i sudskih pristojbi.

18. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika ništetna te da tužitelju pripada pravo na restituciju preplaćenog iznosa na temelju iste.

19. Naime, s obzirom na direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, sud je u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije dokazao da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti pristao na sklapanje tog ugovora, pa je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatio po osnovi nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

20. Naime, sporna odredba među strankama sklopljenog Ugovora kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope prema odluci tuženika ne sadrži bilo kakav ugovoreni parametar, kriterij koji prati promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 3,95%, kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, zbog čega je ista nepoštena te posljedično tome ništetna.

21. Sud prvog stupnja iz iskaza svjedoka UV utvrđuje da je kao kreditni referent unijela zahtjev za kredit tužitelja, ali kako se radilo o odstupanju, odnosno jamstvu pravne osobe da su svi razgovori vođeni sa direktorom podružnice. Iz iskaza tužitelja utvrđuje da ga je referentica (ne zna da li je to bila navedena svjedokinja) poslala kod direktora podružnice, koji mu je kao najpovoljniji sugerirao kredit u CHF uz najpovoljniju kamatu. Od tada da je u pravilu svaka dva mjeseca kamatna stopa rasla bez ikakvih obrazloženja tako da je mjesečni anuitet znatno porastao. Nakon tri i pol godine ponuđeno mu je da kredit može prebaciti u EUR-o, ocijenivši da je tada tečaj eur stabilan u panici je na to pristao. Nikakvih drugih upozorenja i prigovora nije bilo, a nije mogao zamisliti da će se tako brzo mijenjati visina anuiteta već se rukovodio otplatnim planom, s time da je ovo bio prvi kredit koji je podigao.

22. Odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja predmetnog Ugovora od 7. ožujka 2007. dao odgovarajuće obavijest potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe koja je od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao, jer to ne potvrđuju naprijed izneseni rezultati provedenih dokaza.

23. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

24. Naime, konverzija kredita izvršena je u kolovozu 2010. temeljem postignutog sporazuma stranaka, a tuženik ne tvrdi niti prilaže dokaze na okolnost da bi se tužitelj odrekao potraživanja s osnove ništetne ugovorne odredbe. Naime, ne proizlazi da bi stranke tim sporazumom ugovorile način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu, odnosno postignutim sporazumom stranke su uredile pitanje konverzije iz valute CHF u EUR, ali ne proizlazi niti tvrde da su rješavale pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, protivno tvrdnjama tuženika istima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi jer je konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju dogovora stranaka i odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što je restitucijski zahtjev korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

25. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu u kolovozu 2010. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, a iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju takve odredbe. Osim toga, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi prilikom izračuna konverzije i sklapanja dodatka ugovora tužitelju bio dostavljen izračun u kojem se navodi promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti da bi u tom izračunu bio izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika. Stoga, prema stavu ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

26. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., HV protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je jedina alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na stalno povećanje kreditne stope i kretanje tečaja CHF, pa je na prijedlog tuženika odlučio sklopiti dodatak ugovora iz razloga što su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi njegove obveze znatno povećane.

27. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

28. Osim toga, bilo bi protivno načelu pravičnosti i diskriminirajuće da potrošači koji su sklopili dodatak ugovora o konverziji nemaju pravo na obeštećenje u odnosu na potrošače koji isti nisu sklopili s time da je naknadno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neplaćene glavnice.

29. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

30. Kod utvrđivanja visine pripadajućeg iznosa tužitelju sud prvog stupnja je pravilno cijenio rezultate provedenog financijskog vještačenja utvrđujući da je po osnovi ništetnih ugovornih odredbi tuženiku preplatilo iznos od 35.755,22 kn, visinu kojeg stranke nisu dovodile u dvojbu.

31. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91).

32. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, s obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banaka postala pravomoćna 13. lipnja 2014., te da je tužba u ovom postupku podnesena 24. siječnja 2019., pravilan je stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

33. S obzirom na ishod postupka sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife odlučio o troškovima postupka Protivno tvrdnjama tuženika na ročištima od 27. ožujka 2019. i 11. srpnja 2019. raspravljalo se o glavnoj stvari pa je naknada za zastupanje pravilno odmjerena primjenom Tbr. 9. toč . 1. Tarife. Isto tako je pravilno odmjerena naknada za sastav podneska od 2. srpnja 2019. kojim se tužitelj detaljno očituje u odnosu na do tada iznesene prigovore i tvrdnje tuženika, primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti uključujući i zahtjev u odnosu na povučeni dio. Tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev zatraživši umjesto iznosa od 49.993,84 kn, iznos od 35.755,22 kn, čime je došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, kojem se tuženik nije protivio , ali je zatražio trošak. Međutim, kako je visina troškova zastupanja sukladno Tarifi prema vrijednosti oba zahtjeva ista, to zbog djelomičnog povlačenja nije nastao poseban trošak (stav izražen u Odluci VSRH broj Rev-80/22) pa je neosnovano pozivanje tuženika na odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a.

34. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I i II izreke, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

35. Zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odmjereni su kao neosnovani jer tuženik nije uspio sa žalbama, dok se u odnosu na trošak odgovora na žalbu ne radi o potrebnom trošku (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a. ).

U Rijeci 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak