Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-601/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1135/2024-6 od 13. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1135/2024-6 od 13. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I izreke suđeno je:

" Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita], koji je solemniziran kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka dana 22. kolovoza 2007. pod brojem OV-27594/07, a kojeg su sklopili tužiteljica i tuženik u dijelu koji glasi: "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

2. Točkom II izreke nalaženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 369,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i tijeku kako je to navedeno u izreci, u roku od 15 dana.

3. Točkom III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici na ime parničnih troškova iznos od 981,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

4. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 22. kolovoza 2007. kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti naknadu od 3,30% od iznosa kredita.

8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili predmetni Ugovor kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 18.902,49 CHF te da je u odredbi čl. 3. ugovoreno da će tužiteljici platiti naknadu u visini od 3,30% iznosa kredita jednokratno, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu.

9. Sporno je da li je odredba toč. 3. sklopljenog Ugovora ništetna.

10. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik, jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude, pa se može ispitati. Također nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365 st. 2 ZPP-a.

11. Prvostupanjski sud cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužiteljice utvrđuje da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njegov sadržaj u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade jer je tuženik unaprijed pripremio i odredio sadržaj ugovora u tom dijelu pa da je odredba čl. 3. Ugovora, s obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), čl. 102. st. 1. u svezi s čl. 96. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje ZZP/07) ništetna, pozivajući se i na odredbe čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO). Prigovor zastare smatra neosnovanim pozivajući se na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet na sjednici od 30. siječnja 2020. te donesen Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe čl. 3. sklopljenog Ugovora te da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio dokaze provedene u postupku.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora te je pravilno utvrdio da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru kojeg je pripremila banka kao kreditor. Navedeno je utvrđeno cijeneći iskaz tužiteljice kao stranke iz sadržaja kojeg, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud proizlazi da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo te da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj iste, pa kako je i iz sadržaja Ugovora evidentno da se radi o standardnom tipskom ugovoru to pravilno utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja.

14. Na tako utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 81. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07 koja se primjenjuje na konkretna slučaj kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st. 2. ZZP/07).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4. ZZP/07).

17. Tuženik kao trgovac u ovom postupku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud nije dokazao da se je o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koji Ugovor je po tuženiku unaprijed formulirani standardni ugovor, pregovaralo.

18. Za procjenu valjanosti sporne odredbe nisu od značenja žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica potpisala Ugovor o kreditu kao ni navodi da se radi o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj odredbi. Potpisivanje Ugovora o kreditu te isplata tuženiku zahtijevane naknade ne predstavljaju činjenice temeljem kojih se procjenjuje valjanost sporne ugovorne odredbe iz razloga jer je unatoč potpisu ugovora i isplati naknade sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 nepoštena svaka ona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da u pobijanoj presudi nije jasno navedeno i kvalificirano o kakvoj se to značajnoj neravnoteži radi a da se radi o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj ugovornoj odredbi. Takva ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda iako predstavlja lako uočljivu odredbu, suprotno navodima tuženika ne predstavlja jasnu i lako razumljivu pa samim time niti transparentnu ugovornu odredbu već upravo ugovornu odredbu koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da tužiteljici nitko nije objasnio na što se odnose ti troškovi, niti da će naknada biti naplaćena, već joj je dat na potpis predmetni ugovor koji je unaprijed bio sačinjen od strane tuženika.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba cijeniti pored toga da se radi o unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru koji je obuhvaćao i spornu odredbu, da tuženik nije pružio bilo kakva objašnjenja pa i u odnosu na tu odredbu, a da je tužiteljica kredit podigla radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno za vlastite potrebe. U takvoj situaciji je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača tako da je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21. Iz naprijed navedenih utvrđenja temeljem iskaza tužiteljice a ostale dokaze tuženik nije predlagao, proizlazi da se radi o tipskom ugovoru i da se o toj spornoj odredbi nije niti moglo pregovarati pa da u takvim okolnostima banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača. Stoga kod ocijene da li je sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, valja to utvrditi ne samo kvalitativnom ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već i ocjenom da bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju tog svog prava.

22. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o kreditu u svrhu kupnje automobila za vlastite potrebe, da je potrošač bio ograničen uvjetima iz predloženog tipskog ugovora, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Protivno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja se kod utvrđenja činjenica odlučnih za predmetni postupak nije pozivao na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013, već je o osnovanost tužbenog zahtjeva odlučio ocjenom rezultata dokaznog postupka provedenog u ovom postupku.

23. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidba iz odredbe čl. 7. ZOO. U situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je to utvrđeno u prvostupanjskom postupku tako da se takvom ugovorenom odredbom ostavlja mogućnost banci da naplati istu u skladu s svojom jednostranom odlukom, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 96.st.1. ZZP/07 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 102. st. 1 ZZP/07 ništetna pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost iste kako je navedeno u točki I izreke pobijane presude.

24. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe osporava stav suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare s obzirom da deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora ne podliježe zastari. U odnosu na zahtjev za isplatu pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se radi o zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, a zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude.

25. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate jer je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

26. Kako je tužiteljica uspjela u sporu to joj pripada pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a kako je to odlučeno u točki III izreke pobijane presude.

27. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP – a odlučeno kao u izreci.

U Rijeci 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak