REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5307/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja AČ iz [adresa]; OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Ognjen Krznarić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6 OIB: 02535697732, koga zastupa punomoćnik Andrej Šoos Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 13. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja SČ, odvjetničke vježbenice te punomoćnika tuženika NČ, odvjetničke vježbenice, 24. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 7. točke 2. Ugovora o kreditu broj 9010603137 od 23. lipnja 2005. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti anuitete koji su posljedica promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju koji je bio u primjeni na dan korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 580,74 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznose od

- 0,95 eura od 31.8.2005.

- 0,58 eura od 30.9.2005.

- 0,53 eura od 31.10.2005.

- 0,75 eura od 30.11.2005.

- 4,43 eura od 31.10.2008.

- 4,98 eura od 31.12.2008.

- 6,31 eura od 31.1.2009.

- 6,89 eura od 28.2.2009.

- 5,06 eura od 31.3.2009.

- 5,37 eura od 30.4.2009.

- 2,98 eura od 31.5.2009.

- 0,93 eura od 30.6.2009.

- 1,39 eura od 31.7.2009.

- 1,02 eura od 31.8.2009.

- 2,60 eura od 30.9.2009.

- 1,88 eura od 31.10.2009.

- 5,37 eura od 30.11.2009.

- 5,37 eura od 31.12.2009.

- 6,58 eura od 31.1.2010.

- 8,82 eura od 28.2.2010.

- 11,74 € od 31.3.2010.

- 13,39 eura od 30.4.2010.

- 17,44 eura od 31.5.2010.

- 17,78 eura od 30.6.2010.

- 24,79 eura od 31.7.2010.

- 19,81 eura od 31.8.2010.

- 18,72 eura od 30.9.2010.

- 384,28 eura od 27.10.2010.

sve do isplate i to po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015 u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 13. kolovoza 2025.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnične troškove u iznosu od 825,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 23. lipnja 2005. kao korisnica kredita sklopila sa tuženikom kao kreditorom namjenski ugovor o kreditu za kupnju vozila broj: 9010603137 Predmetnim je Ugovorom kreditor odobrio korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.755,47 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navodi da je predmetni ugovor u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetan jer je nepošten u tom dijelu, nije se pregovaralo o tim odredbama i poziva se na presudu Pž-6632/2017-10 VTRH-a. Tvrdi da su joj povrijeđena potrošačka prava. Kao dokaze je predložila Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, financijsko vještačenje i saslušanje tužiteljice. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom zatražila je isplatu kako je i navedeno u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz predmeta „Potrošač“ u ovom postupku. U ovom slučaju potrošač je bio obaviješten o bitnim elementima ugovora, ali nije bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora ni oprezan. Tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Valutna klauzula je dopuštena i nije špekulativna. Tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Istaknuo je prigovor zastare te osporava visinu zahtjeva, predložio odbiti tužbeni zahtjev i zatražio trošak postupka.

3. Podneskom od 13. kolovoza 2025. tužitelj je preinačio tužbu s obzirom da je precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi na način da je ukupno potraživanje povećao. Sud je preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao precizno postaviti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Ističe se i da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021 usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. .

4. Tijekom postupka pročitan je izvod iz matice vjenčanih (str. 8-9 spisa), financijska dokumentacija (11-12, 20-29, 46-56), Ugovor o kreditu (13-17), provedeno je vještačenje (79-85) te je saslušana tužiteljica (101).

5. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka što se tiče matematičkog izračuna. Nadalje, stranke su suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi. Stoga sud nije zvao vještaka da usmeno izloži nalaz i mišljenje radi ekonomičnosti postupka.

6. Među strankama nije sporno da su 23. lipnja 2005. sklopili namjenski ugovor o kreditu za kupnju vozila broj: 9010603137. Predmetnim je Ugovorom kreditor odobrio korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.755,47 CHF

7. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje traži naknadu kao i visina potraživanja.

8. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Pri tome sud nije posebno ocjenjivao dokaze koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu sporne.

10. U svom je iskazu tužiteljica navela da je kredit uzela radi kupnje automobila za osobne potrebe koji nije nikad iznajmljivan, nije nikad imala obrt ni udjele u trgovačkim društvima. U autokući gdje je kupila automobil su joj predložili da uzme kredit u PBZ-u. Ugovor o kreditu je u CHF jer su joj to predložili u banci, ugovor nije baš pročitala. Prilikom sklapanja ugovra o kreditu nije znala da sadrži valutnu klauzulu. U autokući su joj rekli da rata kredita može varirati, ali nije znala da može varirati koliko se to kasnije i dogodilo. Dali su joj pripremljeni ugovor i nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Kredit je otplaćen. U trenutku sklapanja ugovora nije znala što je to valutna klauzula i to je bilo prvi put da uzima kredit. Nije tražila kredit u drugoj valuti jer nisam ni znala da je ovaj kredit vezan uz CHF, mislila je da je u pitanju kunski kredit jer su tad bile kune.

12. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužiteljica opisala sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju u potpunosti materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora je tužitelj pristupio na način da je potpisao ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije ničim osporio valjanost danog iskaza niti je doveo u sumnju činjenicu da je tužiteljica potrošač. Stoga je i utvrđeno da je tužiteljica potrošač.

13. U svom je nalazu i mišljenju vještak utvrdio da je ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos 580,74 eura s anuitetima kako su navedeni u tablici.

14. Navedenom nalazu sud vjeruje i iz njega je utvrđena visina potraživanja jer je proveden stručno, u skladu s priloženom dokumentacijom te na njega nije bilo prigovora stranaka.

15. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja. U odnosu na navedeni prigovor ističe se da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među ostalim i prema tuženiku pa zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

16. Tek pravomoćnošću te presude tužitelj kao potrošač je stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene pa i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.

17. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. znači da do podnošenja ove tužbe 6. lipnja 2023. nije protekao petogodišnji rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a te zastara utuženog potraživanja na ime isplate uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

Stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

18. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe.

19. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14. i 110/15. - dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

22. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud je u skladu s citiranom odredbom vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. To proizlazi i iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

23. Ovaj sud je utvrdio da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

24. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

25. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

26. S obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj poslovni Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO). Stoga je utvrđen dio ugovora vezan uz valutnu klauzulu u CHF ništetnim.

27. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Bez obzira na negativne razlike otplate sud je stava da je u konačni obračun trebalo uzeti jedino razdoblja u kojima je tečaj bio viši od onog na dan korištenja kredita (pozitivne preplate). Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), ne dolazi do povrede interesa potrošača niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu parničnih stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

28. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. S obzirom da je tuženik utužene iznose primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, na temelju je citirane odredbe ZOO-a dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, zbog čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

30. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sukladno kasnijim izmjenama navedenog članka.

31. Još jednom se ističe da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

32. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (br. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 28. veljače 2024. i 13. kolovoza 2024. u iznosu od 100,00 eura za svako (br. 7/1 Tarife) te trošak pristupa na ročišta održana 17. svibnja 2024. 13. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Navedeno kad se zbroji iznosi 500,00 eura, odnosno, 625,00 eura s uključenim PDV-om, a kad se priroda trošak vještačenja dobije se 825,00 eura.

33. Tužitelju nisu priznati troškovi pristojbe jer je oslobođen plaćanja pristojbi kao potrošač te podneska od 2. svibnja 2024. jer je sve navedeno u njemu mogao iznijeti u ranije podnesenom podnesku, odnosno, na ročištu.

34. S obzirom da nije uspio u sporu tuženiku nisu priznati troškovi postupka.

35. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku