1                     Poslovni broj Gž R-476/2020-4

 

 

 

 

 

 

 

 

             

 

             

 

              Poslovni broj Gž R-476/2020-4

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K.-B. iz S., OIB: ....., zastupane po punomoćniku B. D., odvjetniku iz S., protiv tuženika E.-b.š. S., OIB: ....., zastupanog po odvjetnicima u OD Lj. & V. iz S., radi zaštite dostojanstva i naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-83/19 od 6. ožujka 2020., na sjednici vijeća 15. studenog 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

 

I.  Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-83/19 od 6. ožujka 2020.

 

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva utvrđenje da je uznemirena na radnom mjestu kod tuženika, čime su povrijeđena njena prava na dostojanstvo, čast, ugled, tjelesno i duševno zdravlje, te da se naloži tuženiku da osigura prestanak svih radnji kojima se vrijeđaju prava osobnosti tužiteljice, kao i da se tuženik suzdržava i kloni takvih i sličnih radnji ubuduće, kao i da joj tuženik na ime naknade neimovinske štete uslijed povrede prava osobnosti, isplati pravičnu naknadu u iznosu od 30.000,00 kn, uz pripadajuće zakonske kamate, koje teku od dana podnošenja tužbe, pa do isplate. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška. Točkom II izreke je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn.

              2. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda, predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je uznemiravana na radnom mjestu te da su povrijeđena njena prava na dostojanstvo, čast, ugled, tjelesno i duševno zdravlje, kao i zahtjev za prestankom svih radnji kojima se vrijeđaju prava osobnosti tužiteljice, kao i da se tuženik suzdržava i kloni takvih i sličnih radnji ubuduće. Također, tužiteljica zahtijeva i naknadu neimovinske štete u iznosu od 30.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

5.1. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je profesionalno i osobno diskriminirana postupanjem ravnateljice te da se nad njom kontinuirano vrši mobing, uslijed čega je povrijeđen njen ugled i čast, te joj je narušeno zdravlje.

6. U postupku je prvostupanjski sud na temelju nespornih utvrđenja i provedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da je tužiteljica na temelju Ugovora o radu od 1. prosinca 1998. obavljala poslove profesorice hrvatskog jezika kod tuženika,

- da je 27. kolovoza 2017. održana sjednica Nastavničkog vijeća tuženika, na kojoj je jednoglasno prihvaćen prijedlog za napredovanje tužiteljice te da ravnateljica tada uz prijedlog nije pročitala sve elemente ocjene tužiteljice (navedene u tiskanicama NA-2), te da to nije bika neuobičajena procedura,

- da je tužiteljica u točki 6. obrasca NA-2 Agencije, sačinjene i potpisane od strane ravnateljice od 30 kolovoza 2017. , u rubrici "Suradnja s učiteljima, odnosno nastavnicima, roditeljima te predstavnicima društvenog okružja škole koji sudjeluju u poboljšanju kvalitete života mladeži", ocijenjena ocjenom "zadovoljava",

- da je tužiteljica kompletirani zahtjev za napredovanje trebala podnijeti do 8. kolovoza 2017.,

- da je Agencija od ravnateljice zatražila da ponovno provede proceduru ocjenjivanja, tj. da javno pročita ocjene u svim točkama NA-2 obrasca, što da je izvršeno na Nastavničkom vijeću u prosincu 2017. kada je ravnateljica pročitala sve ocjene, tako i ocjenu pod točkom 6.,

- da ravnateljica do tada ni jednog profesora koji je podnio zahtjev za napredovanje nije ocijenila ocjenom „zadovoljava“,

- da je ravnateljica tuženika zaustavila inicijativu tužiteljice za ugošćavanje vukovarske djece, koji je vezan uz komentar-odgovor tužiteljice na fb profilu profesorici iz V o mogućnosti dolazaka vukovarskih učenika u S jer je to trebalo prethodno dogovoriti s ravnateljicom tuženika, školskim vijećem, vijećem roditelja i vijećem učenika.

6. 1. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica u postupku nije dokazala da je postupanjem ravnateljice ili drugih zaposlenika tuženika povrijeđeno njeno pravo na jednako postupanje, niti je učinila vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a da je tuženik dokazao da je prema tužiteljici postupao kao prema svim drugim zaposlenicima, tj. profesorima, te da nije bilo bilo diskriminacije. Također, zaključuje da tužiteljica u postupku nije dokazala da je prema njoj postojalo neželjeno ponašanje s ciljem neprijateljstva, vrijeđanja, neuvažavanja te povrede njenog dostojanstva, niti da je bila uznemiravana na radu kod tuženika, čime da je povrijeđeno njeno pravo na dostojanstvo, čast, ugled, tjelesno i duševno zdravlje zbog čega ocjenjuje tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim u cijelosti pozivom na čl. 135.  Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17-dalje: ZR), čl. 3. st. 1 i 3., 17. st. 1. i čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br. 85/08 i 112/12-dalje: ZSD).             

              7. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7.1. Naime, žalbeni prigovori koji se odnose na naznačenu procesnu povredu sadržajno su prigovori činjenične naravi kojima tužiteljica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana presuda.

7.2. U tom smislu tužiteljica neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud zaključak o nemogućnosti napredovanja tužiteljice temeljio na utvrđenju da je to uzrokovano isključivo propustom tužiteljice da pravovremeno podnese prijavu budući da je prvostupanjski sud ocijenio tvrdnje tužiteljice o tome da je zbog davanja ocjene zadovoljava tužiteljici onemogućeno napredovanje, pri čemu je pravilno zaključio da neovisno o tome što ravnateljica do tada ni jednog profesora koji je podnio zahtjev za napredovanje ili produljenje statusa nije ocijenila s ocjenom  zadovoljava, ne ukazuje na nejednak odnos ravnateljice prema tužiteljici u odnosu na ostale profesore, uz shvaćanje da je autonomno pravo ravnatelja formirati svaki pojedini element ocjene prema vlastitom uvjerenju i savjesti, kao i prema kriterijima koje je postavio. Tužiteljica je naime uslijed nezadovoljstva takvom ocjenom i postupkom u vezi stručnog napredovanja trebala zahtijevati odgovarajuću pravnu zaštitu pred Agencijom, s time da je za navesti da je naknadno, na temelju Izvješća o provedenom stručno-pedagoškom uvidu u dokumentaciju i neposredni odgojno-obrazovni rad nadležne više savjetnice Agencije od 20. lipnja 2018. (list 42-44 spisa), donesenog na temelju čl. 4. st. 3. alineja 5. Zakona o Agenciji za odgoj i obrazovanje („Narodne novine“ br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 94/13, 152/14, 7/17) i čl. 17. Pravilnika o napredovanju učitelja i nastavnika u osnovnom i srednjem školstvu („Narodne novine“ br. 89/95, 148/99 i 20/05), zaključeno da nisu ispunjeni uvjeti za napredovanje tužiteljice te se ne predlaže donošenje odluke o napredovanju, na koje Izvješće je tužiteljica podnijela prigovor Agenciji koja je rješenjem od 3. listopada 2018. odbila taj prigovor (list 45 spisa). Tužiteljica ne tvrdi da je zahtijevala daljnju pravnu zaštitu u odnosu na ovo rješenje Agencije te su s obzirom na prethodno izloženo neprihvatljive njene tvrdnje da nije napredovala zbog postupanja ravnateljice i davanja ocjene zadovoljava u rubrici koja se odnosi na suradnju s nastavnicima, roditeljima te predstavnicima društvenog okruženja škole.

7.3. Daljnjim žalbenim navodima tužiteljica prigovara da prvostupanjski sud nije cijenio sadržaj relevantne dokumentacije, zahtjev za zaštitu prava dostojanstva radnika, zamolbu za očitovanjem na pritužbe za mobing i diskriminaciju, mišljenje Etičkog povjerenstva o dopisu ravnateljice od 9. listopada 2018., članak iz S. .i upozorenje zbog kršenja obveza iz radnog odnosa od 25. rujna 2019., koja bi dokumentacija govorila u prilog tvrdnjama tužiteljice o načinu postupanja ravnateljice prema njoj. Međutim, suprotno shvaćanju tužiteljice, i prema ocjeni ovog suda, sadržajem navedene dokumentacije u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid, nisu potvrđene tvrdnje tužiteljice da bi time bio povrijeđen njen poslovni autoritet i njena osobnost. Naime, iz navedene dokumentacije proizlazi da je tužiteljica podnijela predmetne zahtjeve o kojima je poslodavac odlučio, a time što ti zahtjevi nisu prihvaćeni, samo po sebi ne znači da je došlo do povrede dostojanstva tužiteljice u smislu čl. 134. ZR-a, a niti zahtijevanje ravnateljice da Etičko povjerenstvo iznese mišljenje o njenom postupanju i postupanju tužiteljice u odnosu na objavu tužiteljice na lokalnom portalu u vezi inicijative za posjetu vukovarske djece, nema taj značaj, pri čemu je za navesti da je povjerenstvo, iako je utvrdilo da je tužiteljica povrijedila Etički kodeks zbog javnog istupanja bez prethodne suglasnosti ravnateljice, primarno pozitivno ocijenilo navedenu inicijativu tužiteljice. Konačno, u odnosu na objavu članka u novinama na koji se poziva tužiteljica kojim je tuženik reagirao na prethodne napise tužiteljice u tom tisku, te davanje upozorenja tužiteljici na obveze iz radnog odnosa u smislu čl. 119. ZR-a u vezi objave članaka u novinama ne daju osnova za suprotan zaključak, kako to pogrešno smatra tužiteljica, već je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica u postupku nije dokazala da je postupanjem ravnateljice ili drugih zaposlenika tuženika povrijeđeno njeno pravo na jednako postupanje, niti da je bila uznemiravana na radu kod tuženika.

7.4. Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, tužiteljica neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud zahtjev tužiteljice pogrešno razmatrao u primjeni odredbi ZSD-a. Tužiteljici je za ukazati da je kod utvrđivanja pravne kvalifikacije spora i pravnih pravila na temelju kojih treba prosuđivati osnovanost tužbenog zahtjeva sud vezan za tužbeni zahtjev i činjeničnu osnovu tužbe, pri čemu je tužiteljica u tužbi navela da je postupanje ravnateljice prema tužiteljici diskriminatorno s osnova navedenih u čl. 1. st. 1. ZSD-a te protivno čl. 7. i 134. ZR-a

7.5. Odredba čl. 7. st. 4. ZR-a propisuje da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji u skladu s ovim zakonom i posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 7. st. 5. ZR-a propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

7.6.. Odredbom čl. 134. ZR-a određena je zaštita dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja te je propisano da se postupak i mjere zaštite uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

7.7. Odredbom čl. 3. ZSD-a propisano je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvrjedljivo okruženje.

7.8. Dakle, prema ZSD-u uznemiravanje će postojati samo ako je učinjeno iz diskriminatorskih razloga (po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog i drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije).

7.9. Nadalje, prema čl. 20. st. 1. ZSD-a ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

7.9. Pri tome, uopćenim pozivanjem na osnove diskriminacije iz čl. 1. st. 1. ZSD-a tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je došlo do diskriminacije pa je to bila dužna dokazati u postupku, kako to pravilno cijeni i prvostupanjski sud te nastavno na temelju rezultata dokazivanja pravilno zaključuje da u postupku nije utvrđeno da bi postupanje tuženika, odnosno ravnateljice tuženika imalo obilježje uznemiravanja s ciljem negativnih učinaka na prava tužiteljice.

8. S obzirom na izloženo, kraj činjenice da tužiteljica nije dokazala da bi postojala neka druga određena protupravna radnja tuženika kojom bi joj bila prouzročena povreda prava osobnosti, to tužiteljica ne ostvaruje ni pravo na naknadu štete u smislu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje:ZOO) zbog čega je pravilno prvostupanjski sud odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

              9. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku tuženika u primjeni čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

              10. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

              11. Tužiteljici nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer nije uspjela u žalbenom postupku, dok tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Rijeci 15. studenog 2023.

 

Predsjednik vijeća

Duško Abramović v.r.