REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1725/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Gordan Zubak, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja ĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Loboja, odvjetnik u Zagrebu, protiv protivnice osiguranja KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere, odlučujući o žalbi predlagatelja osiguranja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-98/2024-5 od 19. ožujka 2025., 24. travnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba predlagatelja osiguranja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-98/2024-5 od 19. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio kao neosnovan prijedlog za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine prema protivnici osiguranja u ukupnom iznosu od 39.500,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, kao i troškova parničnog postupka i troškova postupka osiguranja, kojom se protivnici osiguranja zabranjuje otuđenje i opterećenje nekretnine opisane kao zk.č.br. 1107/1, u naravi STAMBENA ZGRADA I ZGRADA, ZAGREB, ULICA BOŽIDARA MAGOVCA 3, 9, 15, 23, 31, 39, 47, 55, 63, površine 13849 m2, zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], upisanoj u zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela Novi Zagreb, Općinskog suda u Novom Zagrebu, sve povezano sa suvlasničkim dijelom nekretnine temeljem odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to s 957. suvlasničkim dijelom s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-957), u naravi trosobni stan br. 2 u VI (šestom) katu, površine 89,65 čm, stubište „F“, B. Magovca br. 39.
2. Prvostupanjski sud je tako odlučio jer je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine propisane odredbom čl. 344. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; u daljnjem tekstu: OZ).
3. Predlagatelj osiguranja podnio je žalbu protiv navedenog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba ovršnog i parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je naveo da je kao predlagatelj osiguranja dužan samo učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine te da Ugovor o prijenosu poslovnih udjela sklopljen između predlagatelja i protustranke nikada nije raskinut. Pritom je ukazao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-4027/2019 od 6. lipnja 2023. u kojemu je utvrđeno da se specifičnost raskida ugovora o prijenosu poslovnog udjela nakon prijenosa udjela stjecatelju sastoji u tomu što je vraćanje onoga što je po osnovi ugovora primljeno podvrgnuto istim pravilima koja vrijede i za stjecanje, a što znači da mora postojati izjava stjecatelja da dopušta vraćanje udjela ili odgovarajuća sudska odluka te upis prijenosa poslovnog udjela nazad na bivšeg vlasnika u knjizi poslovnih udjela društva, kao i činjenicu da je predlagatelj osiguranja ispunio svoju obvezu iz predmetnog ugovora i predao protustranci na datum prijenosa cjelokupnu poslovnu dokumentaciju društva te prenio na protustranku vlasništvo nad prodanim poslovnim udjelom u društvu i da je protustranka na datum prijenosa isplatila predlagatelju prvu ratu kupoprodajne cijene, ali ne i ostatak kupoprodajne cijene, iz čega proizlazi da je predlagatelj osiguranja nesporno učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine koju potražuje u parničnom postupku koji se pred prvostupanjskim sudom vodi pod poslovnim brojem P-3080/2023 (ranije: P-1238/2012). U odnosu na uvjet postojanja opasnosti da će protivnica osiguranja bez predmetne privremene mjere spriječiti odnosno znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, istaknuo je da je odredbom čl. 344. st. 2. OZ-a propisano da predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati postojanje opasnosti da će bez privremene mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Žalitelj je naglasio da bi protivnica osiguranja predmetnom privremenom mjerom trpila samo neznatnu štetu, a sve s obzirom na to da joj predmetna nekretnina služi, kako je to prvostupanjski sud i ustanovio u obrazloženju pobijanog rješenja, za stanovanje, a ne za poslovanje te da protivnica osiguranja više nema druge imovine pa ako bi ona raspolagala s tom nekretninom, predlagatelj osiguranja bio bi spriječen u naplati tražbine. Također, naveo je da protivnica osiguranja odbija ispuniti svoju obvezu, a postoji i opasnost da će znatno otežati naplatu tražbine jer namjerava prodati ili otuđiti nekretninu, kao i da bi određivanjem predložene mjere protivnici osiguranja nastala neznatna šteta pa su stoga, prema njegovom mišljenju ispunjene sve pretpostavke iz čl. 344. st. 1. i 2. OZ-a.
4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Nakon što je ispitao pobijano rješenje na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. te čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijano rješenje zakonito i pravilno.
7. Odredbom čl. 344. st. 1. OZ-a propisano je da se radi osiguranja novčane tražbine može odrediti privremena mjera iz odredbe čl. 345. OZ-a ako predlagatelj osiguranja a) učini vjerojatnim postojanje tražbine i b) opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Obje pretpostavke za određivanje privremene mjere moraju biti kumulativno ispunjene, jer u protivnom ne postoje uvjeti za određivanje privremene mjere. Međutim, predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu (čl. 344. st. 2. OZ-a).
8. Prvostupanjski sud je mišljenja kako u konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna od propisanih pretpostavki, mada je potrebno istaknuti da je prvostupanjski sud u odnosu na vjerojatnost postojanja tražbine samo konstatirao što je predmet spora u parničnom postupku koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem P-3080/2023 te da vjerojatnost predlagateljeve tražbine, za sada, ne proizlazi iz dostavljene dokumentacije i da je dostavljena dokumentacija nedostatna za zaključak o vjerojatnosti postojanja tražbine. Takvo obrazloženje ne sadržava ocjenu prvostupanjskog suda o činjeničnim navodima koje je iznio predlagatelj osiguranja niti je prvostupanjski sud naveo koje dokaze je izvodio i zašto te kako ih je ocijenio pa su u tom smislu izostali valjano obrazloženi razlozi na okolnost vjerojatnosti postojanja tražbine. Naime, pogrešno je prvostupanjski sud naveo da je predlagatelj osiguranja vjerojatnost tražbine dokazivao prije svega rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-4027/2019. Suprotno tome, iz prijedloga proizlazi kako je predlagatelj osiguranja u tom prijedlogu, kojeg je podnio u parničnom spisu prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-3080/2023, koji je, potom, izdvojen u spis tog suda pod poslovnim brojem Ovr-98/2024, kao dokaze naveo Ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 15. srpnja 2011. koji je priložen u spis (očito spomenuti parnični spis) i tužbu od 22. ožujka 2012. te se također pozivao na navedeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
9. Međutim, nije dokazana opasnost koja mora bit subjektivne prirode, na što je s pravom ukazao prvostupanjski sud. Kada je riječ o drugoj pretpostavci, treba napomenuti da je predlagatelj osiguranja trebao učiniti vjerojatnim postojanje opasnosti da bi se bez toga osiguranja onemogućilo ili znatno otežalo ostvarenje tražbine. Ta opasnost mora biti subjektivne prirode, što znači da predlagatelj osiguranja mora ukazati na konkretne dužnikove radnje (propuštanja), svjesno poduzete radi ugrožavanja namirenja predlagateljeve tražbine. One moraju stvarno ugrožavati buduću naplatu predlagateljeve tražbine, a sud mora utvrditi postojanje takvih dužnikovih radnji (propuštanja) i subjektivni odnos dužnika prema njima. U konkretnom slučaju, predlagatelj nije učinio vjerojatnim postojanje opasnosti od otežanog namirenja. Osim toga, predlagatelj osiguranja mora dokazati i uzročnu vezu između ponašanja protivnika osiguranja i posljedice koja bi se sastojala u sprečavanju ili znatnom otežavanju naplate njegove tražbine. U tom smislu je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se iz Uvjerenja o vlasništvu vozila, kojeg je predlagatelj osiguranja dostavio uz prijedlog u dokaz činjenične tvrdnje da je protivnica osiguranja poduzimala radnje otuđenja, prikrivanja ili na drugi način raspolagala svojom imovinom kako bi spriječila ili znatno otežala naplatu tražbine, ne može izvesti zaključak da je protivnica osiguranja bila vlasnica vozila te da je vozilo prodala u razdoblju nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. To ne proizlazi ni iz računa koji je dostavljen uz prijedlog u kojemu se navodi „odjava vozila“ i „izdavanje potvrde iz evidencije“. Prema priloženom Uvjerenju može se utvrditi kako protivnica osiguranja nije evidentirana kao vlasnica vozila. Također, objektivne kategorije kao primjerice odbijanje ispunjenja tražbine i imovinsko stanje protivnice osiguranja prema kojemu njezinu imovinu čini jedna nekretnina nemaju značaj radnji usmjerenih na osujećenje predlagatelja u ostvarenju njegove tražbine.
10. U prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagatelj osiguranja se pozivao samo na postojanje subjektivne opasnosti iz čl. 344. st. 1. OZ-a, ali ne i na neznatnu štetu u smislu odredbe čl. 344. st. 2. OZ-a. Drugim riječima, u prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagatelj osiguranja nije iznio tvrdnju da bi predloženom mjerom protivnica osiguranja pretrpjela samo neznatnu štetu, niti je to učinio vjerojatnim iako je to bio dužan učiniti u skladu s odredbom čl. 344. st. 2. OZ-a. Stoga ne može s uspjehom to isticati tek u žalbi jer se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što, međutim, ovdje nije slučaj (čl. 352. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a).
11. Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 373.a st. 3. ZPP-a i čl. 21. st. 1. OZ-a, odbio žalbu predlagatelja osiguranja kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje.
Zagreb, 24. travnja 2025.
Sudac
Gordan Zubak
