REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4298/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, V. Jagića 33, kojeg zastupa generalni punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „ČEPIN“, OIB 56244621731, Čepin, Kardinala A. Stepinca 16, kojeg zastupa punomoćnik Josip Firi, odvjetnik iz Osijeka, radi isplate iznosa od 839,22 eura, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Vegar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-282/2022-38 od 23. rujna 2024., 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika i umješača na strani tuženika EUROHERC osiguranje d.d. kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-282/2022-38 od 23. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Rješenjem i presudom Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-282/2022-38 od 23. rujna 2024. dopušteno je sudjelovanje društvu EUROHERC osiguranje d.d. kao umješača na strani tuženika te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 839,22 eura s pripadajućim iznosom zateznih kamata po stopi za ostale odnose (točka I. izreke presude) i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.102,15 eura s pripadajućim iznosom zateznih kamata (točka II. izreke presude).

2. Prvostupanjski sud je tako odlučio primjenom odredbe čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL) smatrajući da divljač koja se kreće cestom predstavlja opasnu stvar pa tuženik kao ovlaštenik odgovora po načelu objektivne odgovornosti u skladu s odredbom čl. 1063. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). S obzirom na to da je tužitelj kao osiguratelj isplatio štetu na vozilu svom osiguraniku po polici kasno osiguranja na njega su u skladu s odredbom čl. 963. st. 1. ZOO-a prešla sva prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, odnosno u ovom slučaju prema tuženiku. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Tuženik podnosi žalbu protiv presude pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 14 i 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da prvostupanjski sud pogrešno tumači pojam „imovinske štete“ iz odredbe čl. 78. t. 1. ZL-a pa da se u skladu s odredbom čl. 82. st. 1. ZL-a tužitelj trebao obratiti tuženiku pisanim putem. Uslijed propuštanja takvog postupanja trebalo je na temelju odredbe čl. 82. st. 3. ZL-a odbaciti tužbu. Ističe da navedena odredba nije uvjetovana Zakonom o mirenju koji još u tom trenutku nije bio stupio na snagu. Nadalje, ističe da se šteta dogodila na granici dvaju lovišta i da postoji proturječnost u iskazu svjedoka (vozača) NČ i Izvješća Postaje prometne policije Osijek od 5. kolovoza 2021. o smjeru dolaska divljači, a što nije otklonjeno niti prometnim vještačenjem. Zbog toga smatra da prvostupanjski sud nije imao dovoljno podataka na temelju kojih je ocijenio da se radi o divljači upravo iz fonda tuženika, a nije cijenio karte koje je dostavio Upravni odjel za ruralni razvoj i poljoprivredu. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio Izvješće Policije i Zapisnik o očevidu kao javne isprave. Zaključuje da nije dokazano da je on vlasnik opasne stvari, slijedom čega je prvostupanjski sud trebao odbiti predmetni tužbeni zahtjev na temelju pravila o teretu dokazivanja. Osporava odluku o trošku i neovisno od odluke o meritumu smatrajući da su troškovi postupka u znatnoj mjeri nastali nerazumnim protivljenjem tužitelja za preuzimanje parnice u zatečenom stanju po umješaču na strani tuženika, a dijelom i zbog neažurnog postupanja suda da obavijesti treću osobu o parnici. To je posljedično dovelo do toga da su troškovi parničnog postupka veći od vrijednosti predmeta spora. Smatra da je takav pristup odlučivanja o troškovima postupka protivan standardima i pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Europskog suda za ljudska prava (N i E protiv [adresa], U protiv Republike Hrvatske). Slijedom navedenog predlaže preinačiti pobijanu presudu uz naknadu troškova parničnog postupka, odnosno podredno ukinuti ju i vratiti predmet na ponovno suđenje.

4. Umješač na strani tuženika podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima parničnog postupka. Ističe da tuženik nije pasivno legitimiran u ovoj stvari jer se ne može utvrditi čija je divljač čijim je izletom na cestu prouzročena šteta, a s obzirom da se radi o granici više lovišta. Navedeno proizlazi iz proturječnih iskaza svjedoka i sadržaja isprava Policijske postaje, ali i iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka u kojem je navedeno da se ne može utvrditi smjer kretanja divljači. Zaključuje da to nije mogao utvrditi niti prvostupanjski sud, nego je trebalo provesti lovnogospodarsko i mjenično vještačenje, a koje tužitelj nije predložio. Također, smatra da prvostupanjski sud nije ocijenio preslike karata zajedničkih lovišta. Smatra da je na temelju odredbe čl. 221.a ZPP-a primjenom pravila o teretu dokazivanja trebalo odbiti tužbeni zahtjev. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka ističe da tužitelju nije trebalo priznati trošak sudske pristojbe u iznosu od 19,91 eura jer nije plaćena. Slijedom navedenog predlaže preinačiti pobijanu presudu uz dosudu troškova parničnog postupka, odnosno podredno ukinuti je i vratiti predmet na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Budući da se radi o postupku u sporu male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

8. Na ovaj slučaj ne primjenjuje se odredba čl. 82. ZL-a o postupku mirnog ostvarivanja prava jer se ne radi o šteti iz odredbe čl. 78. t. 1. i 2. ZL-a (šteta na poljoprivrednim kulturama, domaćim životinjama, gospodarskim ili drugim objektima, šteta koju su prouzročili lovci ili lovački psi). Zbog toga ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP-a.

9. Nadalje, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje sudskog vještaka za promet Đure Šarića (list 111.-114. spisa) koji navodi da se nije moguće očitovati o tome s koje je strane divljač (zec) došla na cestu, koje navode ponavlja prilikom usmenog saslušanja (list 141. spisa), ovaj sud zaključuje da se u predmetnom postupku ne može sa sigurnošću utvrditi čija je divljač povodom koje je nastao štetan događaj. Pritom valja imati u vidu i da je različit iskaz o tome vozača osobnog vozila na kojem je nastala šteta i Izvješća policije o smjera kretanja divljači.

10. Budući da je riječ o prometnici koja čini granicu dvaju lovišta kojima gospodare dva različita lovoovlaštenika od kojih je jedan tuženik, što nije sporno, valjalo je zaključiti da se ne može ocijeniti čija je divljač. Pritom valja uzeti u obzir da se s obje strane prometnice nalazi raslinje. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je valjalo primijeniti odredbu čl. 1107. st. 4. ZOO-a o solidarnoj odgovornosti za štetu kad je nedvojbeno da je štetu prouzročila neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzročila. Zbog toga o postojanju navedene činjenice (vlasništvu divljači) nije bilo mjesta odlučivati primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da divljač na cesti predstavlja opasnu stvar te da njezin vlasnik odgovara po načelu objektivne odgovornosti u skladu s odredbama čl. 1063. do čl. 1067. ZOO-a, a isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu u skladu s odredbom čl. 963. st. 1. ZOO-a.

12. Odluka o troškovima postupka je pravilna te nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je tuženik neosnovano prouzročio troškove odugovlačenjem postupka jer tako ne proizlazi iz prvostupanjskog spisa. Također, ovaj sud ne nalazi povredu konvencijskih prava posebice prava na pristup sudu jer u ovom slučaju visina troškova postupka nije u tolikoj mjeri visoka da bi predstavljala povredu prava na pristup sudu i da bi se radilo o nerazumno visokim troškovima. Pritom se ističe da tuženik nije detaljnije obrazložio zašto smatra da mu je odlukom o trošku povrijeđeno konvencijsko pravo, ali je u ovom slučaju činjenično stanje u znatnoj mjeri drugačije od odluka Europskog suda za ljudska prava na koje se tuženik poziva. Nadalje, niti žalbeni navod umješača na strani tuženika nije osnovan s obzirom da je sudska pristojba tužitelju određena u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama te ju je on i platio (list 182. spisa).

13. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 24. travnja 2025.

Sutkinja

Gorana Aralica Martinović