Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž - 393/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Šamanić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Erste&steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-2193/2019-35 od 16. siječnja 2025., u sjednici vijeća 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-2193/2019-35 od 16. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se povrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-2193/2019-35 od 16. siječnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 8., st. 2. Ugovora o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili 25. listopada 2005. kojom je bilo određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope određene čl. 8., st. 1. ugovora kao i način obračuna i naplate te kamate u skladu s važećim odlukama banke, pobliže navedeno kao u toj točki izreke.

2. Točkom II izreke tuženiku je naloženo zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju isplatiti iznos od 1.773,22 eur s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

3. Točkom III izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7., st. 3. Ugovora o kreditu od 25. listopada 2005. koja glasi "Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja".

4. Točkom IV izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 5.991,15 eur s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

5. Točkom V izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični troška u iznosu od 1.790,21 eur s zateznom kamatom.

6. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor prijeboja u iznosu od 419,46 eur s zateznom kamatom.

7. Protiv te presude i rješenja žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353., st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda i rješenje preinače odbijanjem tužbenog zahtjeva uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak uvećan za žalbeni trošak ili podredno da se presuda i rješenje ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Odgovor na žalbu nije podnesen.

9. Žalba nije osnovana.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe čl. 8., st. 2. o promjenjivoj kamatnoj stopi i čl. 7., st. 3. o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 25. listopada 2005., restitucijski zahtjev tužitelja zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.773,22 eur, te zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 5.991,15 eur s zateznom kamatom.

11. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i potrošač, što proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja, 25. listopada 2005. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 105.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je tužitelju kredit odobren radi kupnje stana u kojem je trebao živjeti, dakle za vlastite potrebe, da je ugovorena početna kamatna stopa u visini od 4,50% godišnje, da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio 2019. ili 2020. godine, da su stranke 27. siječnja 2016. sklopile Aneks ugovora o kreditu (dalje Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15; dalje ZID ZPK).

12. Sud je dalje utvrdio da je čl. 8., st. 2 Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa a čl. 7., st. 3. valutna klauzula. Cijeneći stranački iskaz tužitelja iz kojeg u bitnom proizlazi da je tužitelj kredit uzeo radi kupnje stana za osobne potrebe, da je Ugovor u kreditu unaprijed pripremio tuženik, da je tužitelj naposljetku zbog povećanja ugovorene kamatne stope kao i tečaja CHF, a zbog nemogućnosti vraćanja kredita stan bio prisiljen prodati te sredstvima ostvarenim od prodaje stana otplatiti preostali iznos kredita, uz daljnja utvrđenja da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelju ni na koji način nije objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, da tužitelj ni na koji način nije informiran od strane tuženika, kao jače ugovorne strane o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u CHF, uz to cijeneći da je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za saslušanje svjedokinje PM, osobne bankarice tužitelja, dok je sud tuženikove prijedloge za saslušanje svjedoka SMP i OM, a koji osobno u vođenju pregovora i sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem nisu sudjelovali, te, cijeneći pravne učinke presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u kojem je, sudjelovala i tužena banka u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a sud je ocijenio da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne jer se o istima suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač imao mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora sklopljenog na standardnom tipskom obrascu. Sud je ocijenio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Pri tom je zaključio da je tužitelj slabija strana, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje te u takvim okolnostima pristupio sklapanju ugovora vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora dok cijeneći da je tuženik raspolagao stručnim znanjem iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja nudeći mu na potpis tipski ugovor s odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja, zaključio da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81., st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 93/03; ZZP), te odredbe čl. 50. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 dalje ZOO/91), odnosno odredbe čl. 322. ZOO ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO/05) u kojoj je situaciji svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je dobila na temelju ništetnog ugovora.

13. U pogledu spornog pitanja je li tužitelj sklapajući Aneks ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016. izgubio pravo na postavljanje restitucijskog zahtjeva odnosno je li tim pravnim poslom obeštećen, sud je prvog stupnja ocijenio slijedeće. Naime, sklapanju Aneksa Ugovora pristupilo se sukladno ZID ZPK kada je provedena konverzija kredita iz valute CHF u EUR, s time da su uračunati uplaćeni (preplaćeni) iznosi radi namirenja početno utvrđenih obveza pri čemu su stranke stari, zamijenile novim otplatnim planom. Sud ocjenjuje kako sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravni interes utvrđivati ništetnost osnovnog ugovora tj. Ugovora o kreditu pri čemu se pozvao i na stajalište Vrhovnog suda RH u odlukama Rev-2868/18 I Rev-18/18. Kako sklapanje Sporazuma o konverziji po stajalištu suda nije zapreka za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu, a sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko knjigovodstvene struke utvrdio kako je tužitelj po osnovi preplate zbog nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pretplatio iznos od ukupno 7.764,37 eur.

14. Nakon što je sud utvrdio da tužitelj nije obeštećen provedenom konverzijom i visinu iznosa obeštećenja, sud je prvog stupnja pozivom na odredbe čl. 255. i 241. ZOO-a otklonio prigovor zastare budući je tužba podnesena 11. lipnja 2019. čime ista nije u zastari niti po jednoj od utuženih iznosa (promjenjiva kamatna stopa zastarijeva 14. lipnja 2014., a valutna klauzula 15. lipnja 2023.). Na iznose mjesečnih obroka suđena je kamata od dana uplate anuiteta sukladno odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a budući je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja. Da se radi o nesavjesnosti na strani tuženika zaključuje se iz razloga suda o njegovim postupcima u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja Ugovora o kreditu kada je koristeći svoju jaču poziciju u svoju korist ugovorio nepoštene uvjete kredita.

15. Zbog tih razloga je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio kao osnovan (točke I - IV. izreke) dok je točkom V izreke obvezao tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju u smislu odredbi čl. 154., st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

16. Tuženikovo potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja u iznosu od 419,46 eur s zateznom kamatom po osnovi negativne tečajne razlike prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da je tuženik kao jača ugovorna strana imao utjecaj na sastav Ugovora o kreditu i da mu nije bilo onemogućeno pregovarati o pojedinim odredbama ugovora kao što je to bilo tužitelju. Zaključuje da ZZP smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, a da se odredbe toga zakona ne primjenjuju u odnosu na tuženu banku, kao kreditora. Uz to sud je naveo da je tužitelj tuženiku isplatio sve ono što je tuženik sukladno otplatnom planu tražio pa da s obzirom na to na strani tužitelja nema stjecanja bez osnove. Stoga je cijeneći odredbu čl. 232., st. 2. ZOO/05 tuženikovo potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja odbio kao neosnovan.

17. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 2. u vezi čl. 365., st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

18. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 2., toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodi presuda i rješenje sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, prvostupanjski sud je ocijenio sve izvedene dokaze te je o spornim činjeničnim i pravnim pitanjima zauzeo jasna stajališta, zbog čega presuda i rješenje nemaju nedostatak zbog kojih se ne bi mogli ispitati.

19. Okolnost da je prvostupanjski sud o neosnovanosti tuženikovog potraživanja istaknutog prigovorom radi prebijanja odlučio rješenjem, umjesto presudom, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 1. u vezi čl. 71. ZPP-a jer prema stanju u spisu tuženik zahtjev za izuzeće prvostupanjskog suca nije podnio.

21. U odnosu pak na iste žalbene navode u odnosu na drugostupanjsko žalbeno vijeće, treba reći da je predsjednik Županijskog suda u Rijeci rješenjem broj 29 Su- 164/2025-2 od 08. travnja 2025. odbio zahtjev za izuzeće drugostupanjskog žalbenog vijeća kao neosnovan.

22. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer suprotno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka a posebno stranačkog iskaza tužitelja u kojem je tužitelj jasno naveo da je predmetni kredit uzeo radi kupnje stana za vlastite potrebe pri čemu tuženik sasvim neosnovano u žalbi ističe da sud propustio obrazložiti status tužitelja kao potrošača jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude.

23. Tuženik u žalbi dalje navodi da je sud pogrešno ocijenio da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nije pregovaralo, da predmetni Ugovor o kreditu nije uzrokovao značajnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu tužitelja kao potrošača te smatra da u takvim okolnostima tužitelj nema pravo na restitucijski zahtjev nakon sklapanja ugovora o konverziji.

24. U vezi toga tuženik u žalbi tvrdi kako su svi odnosi riješeni sklapanjem Aneksa ugovora koji ima retroaktivan učinak jer da to slijedi iz odredbi ZID ZPK, te recentne nacionalne sudske prakse pri čemu se poziva na odredbe iz postupka pred Vrhovnim sudom RH Gos-1/2019 i niz odluka županijskih sudova kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi uz identično obrazloženje koje zastupa tuženik. Tvrdi da je pobijana presuda suprotna i pravnom shvaćanju suda EU u predmetu C-567/20, A.H. protiv Zagrebačke banke d.d., a da bi sklapanjem Aneksa bila postignuta ravnoteža u ekonomskim pravima stranaka zbog čega tužitelju ne pripada pravo na daljnje obeštećenje što po stajalištu tuženika proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-1014/18. Uz to prigovara se i pravilnosti nalaza i mišljenja sudskog vještaka uz tvrdnju da je njime uvedena fiksna kamatna stopa time što je u obzir uzeta ona početna od 4,50%, zatim da je predmetni kredit "pretvoren u kunski kredit", te da prilikom izračuna vještak nije uzeo u obzir naplaćene troškove i kamate. I na koncu ustraje se kod prigovora zastare i tvrdnje da tuženik nije nesavjestan stjecatelj.

25.Žalbeni navodi tuženika da sporne ugovorne odredbe nisu ništetne nisu osnovani jer suprotno proizlazi iz izvedenih dokaza posebno stranačkog iskaza tužitelja u kojem je tužitelj jasno i nedvosmisleno iskazao da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno nije pregovaralo, da je tuženik sastavio i ponudio mu na potpis predmetni Ugovor o kreditu na tipskom obrascu, ni na koji način mu ne pojašnjavajući sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj i valutnoj klauzuli u CHF kao i mogućim rizicima uzimanja kredita u CHF, pri čemu je tuženik, tužitelju nudio kao jedino moguće kredit u CHF.

26. Slijedom toga te imajući u vidu pravne učinke presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača na koje se pravilno pozvao prvostupanjski sud u obrazloženju presude, u smislu odredbe čl. 502. c ZPP-a, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su sporne ugovorne odredbe ništetne, te je ovaj dio zahtjeva tužitelja pravilno prihvaćen kao osnovan.

27. Pravilno je primijenjeno materijalno pravo u vezi zaključka da tužitelj sklapanjem ugovora nije obeštećen. Prije svega pravilno je sud ocijenio kako sklapanje Aneksa ne odriče tužitelju pravni interes radi utvrđenja ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu budući je ovo identično pravno stajalište Vrhovnog suda izraženom u odluci Rev-2868/18. Pravni interes nije otklonjen niti vođenjem oglednog postupka Gos- 1/2019, niti pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH iz tog oglednog postupka predstavlja zapreku za ostvarivanje prava na restitucijski zahtjev.

28. Na ovo valja odgovoriti kako iz odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a proizlazi kako ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane pa iz toga slijedi pravo tužitelja kao potrošača na podnošenje deklaratorne tužbe radi utvrđenja ništetnosti sukladno odredbi čl. 187. ZPP-a. Takvo stajalište proizlazi i iz citirane revizijske odluke dok se u oglednom postupku nije odgovaralo na ovo pitanje, već na pitanje je li Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i je li valjan u slučaju ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odgovor Vrhovnog suda RH-a iz oglednog postupka da je Sporazum o konverziji valjan nije od utjecaja i ne može dovesti do drugačijeg zaključka u odnosu na opstojnost pravnog interesa tužitelja kao potrošača u ovoj parnici. Niti je ovakva ocjena suprotna stajalištu Vrhovnog suda RH.

29. Tuženik tvrdi kako tužitelj nema pravo na obeštećenje budući je sklapanjem Sporazuma o konverziji nastala potpuno nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu zbog čega usvajanje tužbenog zahtjeva dovodi tuženika u poziciju da ispuni dvostruku obvezu spram tužitelja. Osim toga tvrdi kako je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovornih odredbi pa da je u toj situaciji sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo na štetu tuženika, a potpuno je pogrešno pozivanje suda na Direktivu EZ-93/13 koja se ne primjenjuje na ugovore o kreditima koji su sklopljeni prije pristupanja RH-a Europskoj uniji. Pritom se poziva na presudu suda EU i u njoj izraženo stajalište u predmetu C-567/2020.

30. Pravilno tuženik primjećuje da se Direktiva EZ-93/13 ne primjenjuje na Ugovor o kreditu već samo na Dodatak tom Ugovoru budući je Ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja RH Uniji (C-567/2020). Međutim za odgovoriti je kako sud prvog stupnja nije primjenjivao odredbe Direktive EZ-93/13 u odnosu na pitanje ništetnosti i prava tužitelja na obeštećenje već je primijenio nacionalno pravo odnosno odredbe ZZP-a, ZOO i ZID ZPK i to na pravilan način kada je zaključio da tužitelj ima pravo na obeštećenje. Ništetnost nastupa po samom zakonu i tvrdnja tuženika da bi stranke Sporazumom o konverziji istu otklonile protivna je prisilnom propisu iz odredbe čl. 326. ZOO-a. Sklapanje Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora čime nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa (pravno stajalište VS RH iz Gos-1/2019). No to ujedno ne znači kao smatra tuženica da bi se tužitelj kao potrošač na neki način "odrekao" ili izgubio pravo na obeštećenje time što je sklopio Sporazum o konverziji s ciljem da prekine situacije dužničke krize nastale nepoštenom poštenom praksom tuženice kao kreditne institucije. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da postupanjem po odredbi čl. 19. b. i treba reći i odredbi čl. 19. s. t. 6. ZID ZPK odnosno činjenicom sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen budući se citiranim zakonom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma a ne i pitanje pretplaćenih kamata za ranije razdoblje. Konačno za primijetiti je kako ne bi bilo pravično i po stajalištu ovog suda bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Sporazum o konverziji u namjeri da olakšaju nezavidnu financijsku situaciju nemaju pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni. Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve pretplate budući to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je izračunao da tužitelju pripada pravo na daljnjih 35.777,73 kn. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u predmetima Suda Europske unije pod brojem C- 118/2017 i C-452/2018. Stoga je ovom sudu u svemu prihvatljiva odluka suda prvog stupnja koja se temelji na prednje citiranim zakonskim propisima i kojom je tuženiku naložena isplata novčanog iznosa u visini koja nije bila sporna.

31. Drugim riječima, sklapanjem Sporazuma o konverziji nije prestalo pravo tužitelja na obeštećenje. Dodatak Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe čl. 19. t. b. ZID ZPK a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit demoliran u valuti EUR. Stoga tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnova zbog ništetnih ugovornih 6 Poslovni broj Gž-274/2023-3 odredbi jer se Sporazumom o konverziji ne rješava pitanje pretplaćenih kamata u kreditima odobrenih u valuti CHF kroz utuženo razdoblje već samo pitanje određivanja kamatne stope nakon zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu, a o čemu su izvučeni pravni zaključci u prvostupanjskoj odluci. Osim toga citirane odredbe ZID ZPK izrijekom ne spominju niti rješavaju pitanje ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu za slučaj njihove ništetnosti. Da sklapanjem Dodatka Ugovora nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu. Pozivanje tuženika na odluke nekih od županijskih sudova u Republici Hrvatskoj u kojoj su izražena suprotna stajališta nije od utjecaja budući sudska praksa nije izvor prava. Također u revizijskoj odluci posl.br. Rev-1014/2018 na koju se žalitelj poziva odlučivalo se o osnovanosti zahtjeva radi naknade troškova postupka u situaciji povlačenja tužbe pa u tom kontekstu valja tumačiti stajalište revizijskog suda o udovoljenju zahtjevu sklapanjem konverzije, a nema značaj kojeg mu tuženik pridaje.

32. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju provedenom knjigovodstvenog vještačenja pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da stranke pa tako ni tuženik nisu imale primjedbi na matematički izračun razlike preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. U vezi toga tuženikovi prigovori o fiksnoj kamatnoj stopi i pretvaranju kredita u kunski su pravne naravi, a u vezi toga tuženiku treba odgovoriti da je recentna sudska praksa a po najprije Vrhovni sud RH prihvatio metodu izračuna prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi a upravo na taj način je u konkretnom slučaju i izrađen nalaz i mišljenje vještaka. Tužitelj ne može zatražiti isplatu iznosa u drugoj valuti osim u kunama, sada u eurima o čemu je također zauzeto stajalište u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-203/2021 od 03. svibnja 2023. i broj Rev-167/2021 od 07. ožujka 2023., taj sud je odgovorio kako u situaciji kada su mjesečni anuiteti isplaćivani u kunama primjenom valutne klauzule tada takav potrošač ima pravo tužbom potraživati iznose u kunama. Stoga ni ovaj žalbeni navod tuženika nije osnovan kao što nije osnovan ni daljnji žalbeni navod da u nalazu i mišljenju vještaka nisu uračunati naplaćeni troškovi i kamate budući isti nije obrazložen kako sada u žalbenoj fazi postupka kao ni tijekom prvostupanjskog postupka do zaključenja glavne rasprave.

33. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio kao neosnovan prigovor zastare, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio relevantne odredbe ZOO/05 kada je ocijenio da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu došlo do prekida zastare i da u trenutku podnošenja predmetne tužbe 11. lipnja 2019. zastara nije nastupila budući da je petogodišnji rok zastare za restitucijski zahtjev zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isticao 14. lipnja 2019., a zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tek 15. lipnja 2023.

34. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da tuženik nije bio savjestan u ovom odnosu i da je zbog toga dužan vratiti primljeno od trenutka stjecanja pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo u okviru odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05 kada je sud restitucijske zahtjeve tužitelja prihvatio kao osnovane.

35. Žalbeni navodi tuženika u odnosu na nezakonitost pobijanog rješenja kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor prijeboja u iznosu od 419,46 eur nisu osnovani, budući da i prema shvaćanju ovog suda, tuženik, koji je u ovom odnosu bio od početka nepošten, na kojeg se, odredbe Zakona o zaštiti potrošača ne primjenjuju nema pravo tražiti isplatu navedenog novčanog iznosa s obzirom na okolnost da je tužitelj u svemu postupio savjesno, tuženiku je isplatio sve anuitete u skladu s otplatnim planom i obračunom tuženika.

36. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ističe da se i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. koju je donijelo prošireno vijeće toga suda izjasnilo u prilog pravilnosti tuženikovog stajališta treba reći da nisu točni jer suprotno proizlazi iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH, u kojoj je Vrhovni sud RH zauzeo stajalište da u situaciji kada tužena banka tijekom postupka nije istakla prema potrošaču postojanje svog potraživanja podnošenjem prigovora prijeboja, ili prigovora radi prebijanja ili podnošenjem protutužbe, u takvom slučaju nisu ostvarene ni procesno pravne pretpostavke za odlučivanje o potraživanju tužene banke, pri čemu u toj odluci nije zauzeto stajalište da bi u situaciji da je banka podnijela prigovor radi prijeboja ili istaknula prigovor prijeboja, prigovor radi prebijanja ili podnijela protutužbu, potraživanje tužene banke bilo osnovano.

37. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154., st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

38. Žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je sud o naknadi parničnog troška trebao odlučiti primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila u primjeni u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, a ne primjenom Tarife ("Narodne novine" 138/23) nisu osnovani jer je Tarifa/23 stupila na snagu 26. studenog 2023. dok je prvostupanjska presuda donesena nakon toga odnosno 16. siječnja 2025.

39. Prvostupanjski sud je za svaku pojedinu parničnu radnju tužitelja pravilno odmjerio naknadu parničnog troška kao i ukupnu visinu parničnog troška u iznosu od 1.790,21 eur.

40. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368., st. 1. i čl. 166., st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 380., toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić