Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-137/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Đukiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d. d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3473/2020-27 od 11. studenog 2022., u sjednici vijeća 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3473/2020-27 od 11. studenog 2022 u točki I izreke u cijelosti, u točki II izreke djelomično osim u odnosu na broj Ugovora o namjenskom kreditu, te u točki III izreke za tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 15.937,50 kn/2.115,27 eur s zateznom kamatom.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u točki II izreke u odnosu na broj Ugovora o namjenskom kreditu (od 02. srpnja 2007.) tako da umjesto broj "3207388235„ pravilno treba pisati broj "3210087625„ te u točki III izreke za dosuđen parnični trošak tužitelju preko iznosa od 15.937,50 kn / 2.115,27 eur i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.562,50 kn / 207,38 eur s zateznom kamatom.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke tuženiku je naloženo po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] isplatiti iznos od 106.813,28 kn / 14.176,56 eur s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

2. Točkom II izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] iznos od 2.456,10 kn / 325,98 eur s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

3. Točkom III izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 17.500,00 kn / 2.322,65 eur s zateznom kamatom.

4. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353., st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u dva ugovora o namjenskom kreditu koji je tužitelja kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom, prvi od 11. rujna 2006. broj 3207388235 u iznosu od 106.813,28 kn / 14.176,56 eur, te drugi od 02. srpnja 2007. broj 3210087625 u iznosu od 2.456,10 kn/325,98 eur s zateznom kamatom.

8. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su stranke zaključile naprijed navedene ugovore o namjenskom kreditu, sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u oba ugovora ništetne, te slijedom toga ima li tužitelj pravo na restitucijski zahtjev , sporna je visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tužitelju prvim ugovorom od 11. rujna 2006. odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 128.100,00 CHF, a drugim ugovorom od 02. srpnja 2007. u iznosu od 25.100,00 CHF, da je u oba ugovora u člancima 7. ugovorena valutna klauzula u CHF.

10. Ocjenom stranačkog iskaza tužitelja te uvidom u predmetne ugovore o namjenskom kreditu sud je utvrdio da je namjena kredita bila kupnja stana koji se gradi u stambeno poslovnom objektu u [adresa] u [adresa] i [adresa] u zgradi K1 pri čemu je tužitelj u stranačkom iskazu pojasnio da se radilo o kreditu za kupnju stana za tužiteljeve potrebe i njegove obitelji s time da je drugim ugovorom od 02. srpnja 2007. tužitelju kredit odobren radi dodatnog uređenja istoga stana, u kojem stanu je tužitelj živio zajedno s obitelji do razvoda sa suprugom, nakon čega je tužitelj iselio iz toga stana. Sud je ocijenio da se radi o potrošačkim ugovorima, da je tužitelj dokazao da ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3., st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" 96/03 dalje ZZP/03).

11. Cijeneći nadalje stranački iskaz tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pojedinačno nije pregovaralo, da tužitelju nisu predočeni svi mogući rizici do kojih može doći uzimanjem kredita u CHF, da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača te da se slijedom toga radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

12. Prvostupanjski sud je, slijedom ovih utvrđenja pri tom imajući u vidu pravne učinke presuda koje su donesene u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača a u kojem postupku je tuženik sudjelovao kao tužena banka, pri tom imajući u vidu odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, čl. 96. i 97. ZZP/07 ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09) te imajući u vidu da je odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 pravomoćno presuđeno u odnosu na sporno pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zaključio da su sporne ugovorne odredbe iz predmetnih ugovora o kreditu ništetne te da slijedom toga tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev za povrat preplaćenog iznosa po oba ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO).

13. Prvostupanjski sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na temelju provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i to u odnosu na prvi ugovor u iznosu od 106.813,28 kn/14.176,56 eur a u odnosu na drugi ugovor u iznosu od 2.456,10 kn/325,98 eur, naznačujući da je vještak uzeo u obzir samo tzv. pozitivne tečajne razlike, odnosno sud navodi da za tzv. negativne tečajne razlike u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, nije umanjivao potraživanje tužitelja.

14. Na dosuđene novčane iznose tužitelju je dosudio zateznu kamatu na pojedine anuitete od 16.tog u mjesecu do isplate, pobliže navedeno u izreci presude, u primijene odredbe čl. 1115. ZOO, uz obrazloženje da je tuženik nesavjestan stjecatelj slijedom čega da tužitelju pripada zatezna kamata od dana stjecanja, odnosno isplate pojedinih anuiteta.

15. Sud je nadalje ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare utvrđujući da je predmetna tužba podnesena 15. srpnja 2020., da je donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu, 14. lipnja 2018., zastara počela teći za individualne restitucijske zahtjeve radi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, da tužiteljeva tražbina zastarijeva u roku od 5 godina, te da slijedom toga zastara nastupa tek 15. lipnja 2023. te zaključio o neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare.

16. Slijedom toga je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa prihvatio dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154.,st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

17. Ispitujući pobijanu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 2. u vezi čl. 365., st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

18. Tuženik u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 2., toč. 11. ZPP-a, postojanje koje povrede obrazlaže slijedećim razlozima.

19. Prvo, tuženik u žalbi postojanje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka obrazlaže navodima da je sud u točki II izreke presude navodeći broj Ugovora o namjenskom kreditu "3207388235" pogrešno naveo da se radi o tom broju ugovora već da pravilan broj tog ugovora od 02. srpnja 2007. jest 3210087625.

20. Navedeno samo po sebi ne predstavlja opisanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se zapravo radi o pogrešci suda u pisanju broja ugovora, pri čemu iz stanja u spisu odnosno tužbe, te posebno podneska tužitelja od 10. svibnja 2022. kojim je tužitelj konačno specificirao tužbeni zahtjev jasno proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio dva ugovora o namjenskom kreditu prvi 11. rujna 2006. broj 3207388235 i drugi 02. srpnja 2007. broj 3210087625. Tužitelj je oba ugovora priložio spisu, te je ugovor od 11. rujna 2006. priložen na listovima 107.-111., a ugovor od 02. srpnja 2007. na listovima 137.-141.

21. Prvostupanjski sud je pravilno u provedenom postupku utvrdio da preplaćeni iznos po prvom ugovoru od 11. rujna 2006. iznosi 106.813,28 kn/14.176,56 eur a po drugom od 02. srpnja 2007. 2.456,10 kn/325,98 eur s zateznom kamatom, pa je stoga, djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu u točki II izreke trebalo preinačiti na način da umjesto navedenog ugovora o namjenskom kreditu (od 02. srpnja 2007.) treba navesti pravilan broj toga ugovora odnosno broj „3210087625" što je u skladu sa sadržajem oba navedena ugovora, kao i postavljenim zahtjevima tužitelja u tužbi i u rečenom podnesku od 10. svibnja 2022., te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

22. Tuženik nadalje postojanje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka obrazlaže navodima da sud u obrazloženju presude koristi odnosno navodi da je saslušao tužiteljicu, što da ne odgovara stanju u spisu, jer da je sud tijekom postupka saslušao i jedino samo tužitelja ĆL. Navedeno također ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 2., toč. 11. ZPP- a jer se također radi o očitoj pogrešci u pisanju presude.

23. Tuženik u žalbi nadalje navodi da je sud u točci 24. obrazloženja presude naveo "zahtjev tužitelja iz podneska od 10.05.2022. usvojen je osim u dijelu u kojem je za četiri pojedinačna iznosa zatražio viši iznos (ukupno 0,04 kune). U dijelu kojim je na četiri mjesečna iznosa tražio iznos niži od onoga koji je vještak obračunao (ukupno 0,04 kune) takav je zahtjev usvojen." Tuženik u odnosu na navedeno u žalbi navodi da je sud propustio odbiti navedeni dio tužbenog zahtjeva za ukupno 0,04 kune. Tuženik također u žalbu navodi da je sud tužitelju na pojedine anuitete sudio zateznu kamatu od svakog 16-tog u mjesecu, iako da je tužitelj tužbom tražio tijek zatezne kamate od prvog u mjesecu, pa da je očito da je sud dio tužbenog zahtjeva u odnosu na tijek zatezne kamate od prvog do petnaestog u mjesecu također odbio kao neosnovan.

24. Navedeno je točno jer je tužitelj u podnesku od 10. svibnja 2022. (list 226.- 227.) zatražio zateznu kamatu u tijeku od prvog u mjesecu za svaki pojedini mjesec što bi značilo da je sud tijek zatezne kamate za period od prvog do petnaestog u mjesecu odbio kao neosnovan. Navedeno međutim ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 2., toč. 11. ZPP-a, jer je sud, pravilno postupio kada je sukladno zahtjevu tužitelja (čl. 2., st. 1. ZPP-a) sudio za navedena četiri pojedinačna mjesečna iznosa od ukupno 0,04 kune iznos koji je tužitelj tražio, jer bi u protivnom to predstavljalo prekoračenje tužbenog zahtjeva i tako postavljen zahtjev sud je pravilno prihvatio kao osnovan, a osim toga, time nije suđeno na štetu tuženika.

25. Isto se odnosi i na tijek zatezne kamate dosuđene na pojedine anuitete, a kako tuženik u odnosu na navedeno ne predlaže donošenje dopunske presude, žalbu tuženika u odnosu na navedene navode je trebalo odbiti kao neosnovanu, pri čemu, ovaj sud primjećuje da sve, kada bi, sud navedeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbio ovo ne bi imalo nikakvog utjecaja na odluku o naknadi parničnog troška jer bi se radilo o odbiću neznatnog dijela zahtjeva tužitelja u odnosu na koji posebni troškovi nisu nastali slijedom čega bi i u takvoj situaciji tužitelj imao pravo na naknadu parničnog troška kao za potpun uspjeh u parnici u smislu odredbe čl. 154., st. 5. ZPP-a.

26. Tuženik u žalbi nadalje ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 1. u vezi čl. 106. a ZPP-a te navodi da je 23. siječnja 2021. stupio na snagu Pravilnik o električkoj komunikaciji kojim se propisuju pretpostavke za podnošenje podnesaka u električkom obliku, da je 20. travnja 2020. ministar pravosuđa RH donio odluku kojom se utvrđuju da su ispunjeni uvjeti za elektroničku komunikaciju na svim sudovima te da je od toga dana obvezno slanje podnesaka koji su potpisani elektroničkim potpisom putem informacijskom sustava na sudu. Tuženik navodi da tužitelj tužbu od 14. srpnja 2020. kao i sve kasnije podneske nije dostavio u skladu s odredbom čl. 106. a ZPP-a, odnosno da tužba i podnesci tužitelja nisu elektronski potpisani pa da u takvim okolnostima sud po tužbi i podnescima tužitelja nije mogao postupiti te da je tužbu trebao odbaciti.

27. Navedene tvrdnje tuženika su točne, međutim prema stanju u spisu niti tuženik u odgovoru na tužbu kao ni kasnijim podnescima tijekom postupka nije isticao ove nedostatke u slanju tužbe i podnesaka, pa u takvim okolnostima ne radi se o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka koja ima za posljedicu nezakonitost presude budući da se radi samo o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka koja nije imala utjecaja na pravilnost i zakonitost presude. Pri tom treba reći da ovakvo postupanje suda svakako ni u čemu nije bilo na štetu tuženika.

28. Tuženik u žalbi nadalje ističe da je tužitelj u podnesku od 10. svibnja 2022. postavio konačan tužbeni zahtjev, zahtijevajući isplatu utuženog iznosa samo u kunama dok da je sud u obrazloženju presude sudio i te novčane iznose preračunate u eur pri čemu da je sukladno odluci Vlade RH o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj obveza dvojnog iskazivanja nastupila 05. rujna 2022.

29. Opisani žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, budući da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, dosuđujući tužitelju utužene novčane iznose u kunama, iste dvojno iskazao i u eurima, budući da je pobijana presuda donesena 11. studenog 2022., dakle nakon stupanja na snagu rečene odluke Vlade o dvojnom iskazivanju pri čemu je sud pravilno primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 tužitelju dosudio i iznose u eur.

30. Tuženik u žalbi nadalje ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354., st. 1. u vezi čl. 190., st. 1. ZPP-a, te navodi da je tužitelj u tužbi zatražio isplatu ukupno preplaćenog iznosa od 108.822,82 kune odnosno, po prvom ugovoru o kreditu u iznosu od 106.358,80 kuna a po drugom ugovoru iznos od 2.464,02 kune dok da je podneskom od 10. svibnja 2022. tužitelj preinačio tužbu i po prvom ugovoru zatražio veći iznos od 106.813,32 kune a po drugom također veći iznos od 2.456,10 kuna. Tuženik navodi da se u podnesku od 03. listopada 2022. usprotivio ovakvoj objektivnoj preinaci tužbe, o kojoj da prvostupanjski sud nije odlučio.

31. Točno je da je tužitelj u tužbi zatražio isplatu ukupnog iznosa od 108.822,82 kune, a u podnesku od 10. svibnja 2022. ukupnog iznosa od 109.269,42 kune te da se radi o objektivnoj preinaci tužbe.

32. Odredba čl. 190., st. 1. ZPP-a propisuje da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu dok st. 2. propisuje da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

33. Stavak 3. propisuje da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

34. Prema stanju u spisu tužitelja je tužbu preinačio nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja kojim je utvrđeno da je preplaćeni iznos po oba ugovora zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF veći. Sud je očito imao u vidu da je tužitelj podneskom od 10. svibnja 2022. preinačio tužbu jer to navodi u obrazloženju presude pri čemu je, iako sud o tome nije donio posebnu odluku, očito da je objektivnu preinaku tužbe dopustio u primjeni odredbe čl. 190., st. 3. ZPP-a, pri čemu je, opisana objektivna preinaka tužbe bila dopuštena jer je to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

35. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud pogrešno zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, jer je prvostupanjski sud pravilno u smislu odredbe čl. 3., st. 1. ZZP/03 pri tom imajući u vidu stranački iskaz tužitelja, a iz kojeg jasno proizlazi da je tužitelj navedene kredite uzeo isključivo radi kupnje stana za vlastite potrebe i svoje obitelji.

36. Neosnovani su daljnji žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da je tužitelj po zanimanju diplomirani ekonomist, da su mu s obzirom na to bili poznati svi rizici do kojih može doći uzimanjem kredita u CHF, te da s obzirom na to tužitelj nema svojstvo niti prosječnog potrošača. Prvostupanjski sud je pravilno cijeneći kao vjerodostojan stranački iskaz tužitelja (list 188.) utvrdio i zaključio da tužitelj ima svojstvo prosječnog potrošača, budući da je tužitelj jasno naveo da prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnih ugovora o kreditu s tuženikom odnosno njegovim djelatnicima nije bio upozoren na moguće rizike valute CHF te naveo da u vezi toga nije dobio nikakvu informaciju, da su sve tužiteljeve informacije u vezi toga poticale iz medija te da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno nije pregovaralo. Kada se ima u vidu cjelovit sadržaj iskaza tužitelja, tada tuženikovi navodi u kojima iz konteksta tužiteljevog iskaza jedino navodi da je tužitelj odgovorio "odgovaram da sam završio ekonomiju i znam što to znači-valutna klauzula" jasno ukazuje na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da tužitelj ima svojstvo prosječnog potrošača kojem svi mogući rizici sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF nisu bili poznati i da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno nije pregovaralo što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i odnosima stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

37. S obzirom na to neosnovani su i daljnji žalbeni navodi u kojima tuženik ističe, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer suprotno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka i stanja u spisu. Također u vezi navedenog tuženik neosnovano u žalbi upire da je sud u odnosu na spornu ugovornu odredbu odnosno njezinoj ništetnosti pogrešno zaključio samo na temelju odluka suda koje su donesene u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u primjeni odredbe čl. 502 c ZPP-a, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude, u kojem je sud, pored učinaka navedenih presuda iz kolektivnog spora u odnosu na sporno pitanje ništetnosti spornih ugovornih odredbi imao u vidu i stranački iskaz tužitelja, koji je pravilno ocijenio.

38. U takvim okolnostima pravilan je daljnji zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev, odnosno vraćanje preplaćenog iznosa u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

39. Žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani pri čemu je sud pravilno zaključio da je u vezi navedenog spornog pitanja odlučeno u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, u kojem sporu je sudjelovao i tuženik, kao jedna od osam tuženih banaka.

40. Visinu preplaćenog iznosa prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da tuženik pravilnosti matematičkog obračuna preplaćenog iznosa nije prigovarao.

41. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ističe da je sud propustio uzeti u obzir tzv. negativne tečajne razlike i za taj iznos umanjiti tužiteljevo potraživanje treba reći da nisu osnovani.

42. Prema stanju u spisu tuženik u odnosu na tzv. negativnu tečajnu razliku nije istakao prigovor prijeboja, ili prigovor radi prebijanja ili podnio protutužbu, u kojem bi se tek slučaju ispunile procesne pretpostavke da bi sud o tom prigovoru ili protutužbi tuženika mogao odlučivati. Ovako, sud nije bio dužan uzeti u obzir tzv. negativne tečajne razlike i za taj iznos umanjiti tužiteljevo potraživanje pri čemu je za ukazati da prema stajalištu ovog suda, na tuženika se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ZZP, tuženik je u odnosu na tužitelja postupao nesavjesno (nepošteno) dok suprotno tome tužitelj je u svemu postupio savjesno i tuženiku platio sve anuitete ugovora o kreditu prema otplatnom planu tuženika.

43. Tuženik u žalbi neosnovano ustraje kod prigovora zastare tužiteljevog potraživanja jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da prigovor zastare nije osnovan budući da je tužba podnesena 15. srpnja 2020. Kako tužiteljevo potraživanje zastarijeva u roku od 5 godina, da je donošenjem presude u kolektivnom sporu od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te je tada počeo teći zastarni rok za individualne restitucijske zahtjeve, to proizlazi da restitucijski zahtjevi zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli su zastarijevali tek s 15. lipnja 2023. slijedom čega proizlazi da tužiteljevo potraživanje nije u zastari, kao ni konačno potraživanje tužitelja iz podneska od 10. svibnja 2022., jer je podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari 15. srpnja 2020. zastara prekinuta.

44. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud odlučujući o naknadi parničnog troška postupio protivno odredbi čl. 155. ZPP-a. Naime iz stanja u spisu i obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud priznao tužitelju naknadu parničnog troška samo za sastav tužbe, za tri obrazložena podneska i tri ročišta, jer su sve navedene radnje bile potrebne za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP- a pri čemu treba reći da je sud maksimalno efikasno s obzirom na brojne prigovore tuženika odlučio u tužbenom zahtjevu i donio pobijanu presudu.

45. Žalbeni navodi tuženika jedino su osnovani u odnosu na visinu nagrade za sastav podneska od 10. svibnja 2022. za koji je sud tužitelj priznao nagradu u iznosu od 2.500,00 kn primjenom Tbr. 8., toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika/22. Za sastav tog podneska tužitelju pripada 50% nagrade prema Tbr. 8., toč. 3. Tarife, jer je tužitelj tim podneskom konačno specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke, odnosno ne radi se o obrazloženom podnesku.

46. Stoga je dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška za sastav tog podneska u iznosu od 1.250,00 kn, za PDV 312,50 kn ili ukupno za 1.562,50 kn/207,38 eur s zateznom kamatom trebalo odbiti kao neosnovan, a sav preostali dosuđen parnični trošak u iznosu od 15.937,50 kn / 2.115,27 eur tužitelju je dosuđen uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

47. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368., st. 1.i čl. 373., toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, s time da tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka s obzirom na neznatan uspjeh tuženika s žalbom.

U Rijeci 24. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić