REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-241/2025-7

[adresa] Č 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja ČP (bez OIB [osobni identifikacijski broj]a u Republici Hrvatskoj) iz Ukrajine, Nježno Selišće, Tiha 66, s odobrenim boravkom do 31. ožujka 2024. u Češkoj, Prag, Bohdalecka 47/19, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Andro Amančić i Iva Vukoja, Rijeka, Korzo 32/II, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (OIB:36162371878), Policijske uprave istarske, Postaje pomorske i aerodromske policije Pula-Pola, Pula, Tršćanska 36, radi protjerivanja, 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Postaje pomorske i aerodromske policije Pula-Pola, KLASA: UP/I-216-04/25-01/610, URBROJ: 511-08- 30-25-2 od 26. veljače 2025. te vraćanja predmeta tuženiku na ponovni postupak.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

podredno,

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Postaje pomorske i aerodromske policije Pula-Pola, KLASA: UP/I-216-04/25-01/610, URBROJ: 511-08- 30-25-2 od 26. veljače 2025., protjerivanja tužitelja iz Republike Hrvatske, utvrđenja da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje, da mu se odredi zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od pet godina koja počinje teći od dana napuštanja Republike Hrvatske, nalaganja tužitelju da se mora prijaviti policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a te naknade troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Postaje pomorske i aerodromske policije Pula- Pola, KLASA: UP/I-216-04/25-01/610, URBROJ: 511-08-30-25-2 od 26. veljače 2025., određeno je, da se tužitelj protjeruje iz Republike Hrvatske (toč. 1.). Nadalje, utvrđeno je da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje te mu je određena zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru (dalje: EGP) u trajanju od pet godina, koja počinje teći od dana napuštanja EGP-a, odnosno Republike Hrvatske (toč. 2.). Nadalje, određeno je, da je tužitelj dužan u roku od sedam dana od dana uručenja tog rješenja napustiti EGP ili će protekom tog roka o svom trošku biti prisilno udaljen (toč. 3.). Nadalje, određeno je da se tužitelj prilikom napuštanja EGP- a, odnosno Republike Hrvatske, mora prijaviti policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a (toč. 4.). Nadalje, određeno je da žalba nije dopuštena protiv tog rješenja, ali da se može pokrenuti upravni spor (toč. 5.).

2. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu. U tužbi navodi, u bitnome, da je svoju matičnu zemlju Ukrajinu napustio zbog rata te da je imao reguliran i zakonit boravak u Češkoj koji je istekao za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Republici Hrvatskoj, no smatra da ispunjava sve uvjete za odobrenje privremene zaštite koju je zatražio u državi u kojoj je prethodno boravio- [adresa]. Tužitelj navodi da nije sporno da je protiv njega donesena pravomoćna presuda Općinskog suda u Vukovaru u kaznenom postupku, kao i da je izvršio svoje obveze prema toj presudi. Nadalje, navodi da mu tom presudom nije izrečena bezuvjetna kazna zatvora, već da mu je izrečena djelomična uvjetna osuda, zbog čega smatra da nisu ispunjeni uvjeti za obvezno protjerivanje iz članka 189. stavka 2. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj 133/20, 114/22 i 151/22, dalje: ZS). Nadalje, navodi da nije provedena individualna procjena predstavlja li tužitelj opasnost za nacionalnu sigurnost, a o čemu da je tuženik svoj zaključak utemeljio isključivo na temelju postojanja kaznene osude. Stoga smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz navedenog zakonskog članka. Nadalje, tužitelj je naveo da su u ovoj stvari potencijalno ispunjeni uvjeti iz članka 189. stavka 1. ZS-a, no da se u tom slučaju ne radi o obvezi protjerivanja, već o diskrecijskoj odluci tuženika, u kojem slučaju je potrebno individualizirati analizu je li protjerivanje radnja koju je potrebno provesti u slučaju izostanka zakonske obveze za protjerivanjem. Nadalje, tužitelj navodi da su provedene radnje u upravnom postupku bez prisutnosti tumača za ukrajinski jezik, zbog čega da one nisu valjane te da se ne mogu uzeti u obzir. Smatra da mu je sukladno odredbi članka 196. stavka 1. ZS-a trebalo osigurati u postupku prevođenje na materinji jezik, zbog čega da je ostvarena bitna povreda postupka. U prilog svojim tvrdnjama poziva se na praksu ovog Suda, izraženu u presudi poslovni broj: Us I- 1639/2023. Napominje da je zatražio odobrenje privremenog boravka u Češkoj. Napominje da su mu u slučaju protjerivanja iz EGP-a ugroženi životni ciljevi jer da bi povratkom u Ukrajinu moguće bio primoran služiti vojsku. U odnosu na duljinu izrečene zabrane ulaska i boravka u EGP-u, tužitelj navodi da je ona određena proizvoljno i nerazmjerno, jer da je uobičajeno da se ona određuje u duljini dvostrukog trajanja zatvorske kazne, a kako nije određeno u ovoj stvari. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika te vrati predmet tuženiku na ponovni postupak, podredno da poništi osporavano rješenje tuženika, donese meritornu odluku te mu odredi zabranu ulaska i boravka u Republiku Hrvatsku u trajanju od pet godina.

Tužitelj potražuje naknadu troškova ovog spora.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te dodatno navodi da je prethodno označenom presudom Općinskog suda u Vukovaru tužitelj osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci od kojih mu je na temelju Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, dalje: KZ) izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od izrečene kazne zatvora bezuvjetno izvršava jedna godina i dva mjeseca, dok se preostali dio kazne zatvora od jedne godine i četiri mjeseca neće izvršiti ako tužitelj u roku provjeravanja od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo te je upućen na izdržavanje bezuvjetnog dijela izrečene kazne zatvora, zbog čega su ispunjeni uvjeti iz članka 189. stavka 2. ZS-a jer iz navedenog članka proizlazi da će se državljanina treće zemlje protjerati ako je zbog kaznenog djela počinjenog s namjerom pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine. Nadalje, navodi da je tužitelju izrečena mjera iz 1. četvrtine propisanog roka zabrane ulaska i boravka iz članka 189. ZS-a, pri čemu su uvažavane težina i način počinjenja djela te određeni probacijski rok od četiri godine. Nadalje, tuženik navodi da je irelevantan navod tužitelja da mu je boravak istekao tijekom služenja zatvorske kazne, iz razloga što se tu radi o samoskrivljenosti tužitelja, a sukladno Schengenskom zakoniku osoba da bi zatražila i ishodovala odobrenje boravka mora boraviti u članici EGP-a od koje traži ishodovanje dozvole, a on u vrijeme isteka prethodne dozvole nije boravio u [adresa]. U odnosu na tužbene navode koji se odnose na korištenje materinjeg jezika tužitelja u provedenom postupku, tuženik navodi da je tužitelj u izjavi na zapisnik bio suglasan s korištenjem hrvatskog jezika ne zahtijevajući tumača za ukrajinski jezik (uključujući ćirilično pismo), a što je potvrdio svojim potpisom na izjavi na zapisnik. Osim toga, navodi i da je tužitelj izjavio da je tijekom boravka u Republici Hrvatskoj svladao hrvatski jezik u dovoljnoj mjeri. Osim toga, i da je tijekom postupka tužitelj pokazao zavidno znanje hrvatskog jezika. Nadalje, navod da je tužitelj podnio prijedlog za odobrenje privremene zaštite u Češkoj, tužitelj smatra irelevantnim, iz razloga što je podnijet naknadno, odnosno, jer na dan donošenja citiranog rješenja on nije imao reguliran boravak niti u Češkoj niti u EGP-u ili Republici Hrvatskoj. U odnosu na izrečenu zabranu ulaska i boravka u Republiku Hrvatsku, tuženik je naveo da, s obzirom da se ona sukladno zakonu može izreći u trajanju od 3 mjeseca do 20 godina te s obzirom na određeni probacijski rok od 4 godine, smatra primjerenom izrečenu zabranu od 5 godina. Pri tome je u vidu imao vrstu i težinu te način počinjenja kaznenog djela tužitelja, kao i kaznu koja mu je izrečena. Slijedom navedenog, predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. U tijeku spora održana je rasprava 17. ožujka 2025. kako bi se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je opunomoćenica tužitelja te službena osoba tuženika. Opunomoćenica tužitelja ostala je kod svih navoda iznesenih u tužbi navodeći da je tužitelju u Češkoj odobren boravak i u svezi s tim dostavila je presliku pečata na putovnici na češkom jeziku iz kojeg proizlazi „31. ožujak 2025.-31. ožujak 2026.“, zbog čega je suglasna s točkom 1. izreke osporavanog rješenja, ali ne i točkom 2. iste, dok je službena osoba tuženika ostala kod navoda iznesenih u odgovoru na tužbu, nakon čega je Sud izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora te je raspravu zaključio.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Među strankama je nesporno da je tužitelj presudom Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: Kmp-10/2024-6 od 12. travnja 2024., osuđen zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda-protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Schengenskog sporazuma, opisanog u članku 326. stavku 2. KZ-a te da je njome osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci te da mu je na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ-a izrečena djelomično uvjetna osuda na način da se od izrečene kazne zatvora izvršava jedna godina i dva mjeseca, dok se preostali dio kazne zatvora od jedne godine i četiri mjeseca neće izvršiti ako tužitelj u roku provjeravanja od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

7. Sporno je u ovoj upravnoj stvari, je li zakonito tuženik odlučio o protjerivanju tužitelja iz Republike Hrvatske te odredio zabranu ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od pet godina. Dakle, sporno je jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za odluku o protjerivanju tužitelja iz Republike Hrvatske te određivanje zabrane njegova ulaska i boravka u EGP-u.

8. Odredbom članka 189. stavka 2. točke 1. ZS-a propisano je, da će se državljanina treće zemlje protjerati ako je zbog kaznenog djela počinjenog s namjerom pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine.

9. Odredbom članka 192. stavkom 5. ZS-a propisano je da zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju u slučaju iz članka 189. ovoga Zakona ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina. Stavkom 7. točkom 1. istog članka propisano je da se zabrana ulaska i boravka računa od dana napuštanja EGP- a odnosno Republike Hrvatske u roku koji je određen.

10. Odredbom članka 184. stavkom 1. i 2. ZS-a propisano je, da će se državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak donijeti rješenje o povratku, te da će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka utvrditi da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u [adresa] ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, odredit će se rok u kojem je dužan napustiti EGP (rok za dragovoljni odlazak), zaprijetiti prisilnim udaljenjem ako ne napusti EGP te da je dužan prijaviti se na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a.

11. Prema ocjeni Suda pravilno je i zakonito tuženik utvrdio da je tužitelj pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vukovaru od 12. travnja 2024. počinio prethodno navedeno kazneno djelo svjesno i s izravnom namjerom, zbog čega da su ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o protjerivanju na temelju članka 189. stavka 2. ZS-a, a s obzirom da je utvrđeno da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak.

12. Naime, citiranim člankom 189. stavkom 2. ZS-a propisane su pretpostavke za protjerivanje državljanina treće zemlje, a koje su u pogledu tužitelja ispunjene. To stoga što je nesporno da je počinio kazneno djelo za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci te da mu je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od izrečene kazne zatvora izvršava jedna godina i dva mjeseca, dok se preostali dio kazne zatvora neće izvršiti ako tužitelj u roku provjeravanja od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Dakle, bez obzira na djelomičnu uvjetnu osudu koja je tom presudom tužitelju izrečena, njome mu je određena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, zbog čega je jasno da je ispunjen uvjet iz članka 189. stavka 2. ZS-a koji za obvezno protjerivanje propisuje uvjet-određenu bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine. S obzirom da je navedeno kazneno djelo počinjeno s namjerom, ocjena je i Suda da su u ovoj stvari ispunjene propisane pretpostavke za obvezno protjerivanje tužitelja iz Republike Hrvatske.

13. U pogledu trajanja određene zabrane ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru, ističe se da je ona određena u rasponu koji je propisan odredbom članka 192. stavka 5. ZS-a, pri čemu je tuženik u vidu imao vrstu kaznenog djela, način njegova počinjenja te izrečenu kaznu. Osim toga, ona je po svom trajanju bliže propisanom minimalnom, već maksimalnom, trajanju takve zabrane. Stoga, imajući u vidu da je ovlast određivanja takve zabrane u nadležnosti tuženika koji je za njezino određivanje dao jasne i zakonite razloge, te određeno trajanje izrečene zabrane i izrečenu kaznu za počinjeno kazneno djelo, ocjena je Suda da je i u tom dijelu osporeno rješenje pravilno i zakonito.

14. Na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari nije od utjecaja mogućnost da tužitelj ispunjava sve uvjete za odobrenje privremene zaštite te da ju je eventualno zatražio u državi u kojoj je prethodno boravio- [adresa], a s obzirom da su hrvatski propisi mjerodavni za rješavanje ovdje spornog pitanja. Dakle, na odluku u ovoj stvari utječu činjenice, odnosno djela tužitelja koja je počinio tijekom svog boravka na području Republike Hrvatske, a na koje se primjenjuju hrvatski pozitivni propisi. Osim toga, na odluku nisu od utjecaja niti pobude iz kojih je tužitelj navedeno kazneno djelo počinio, a s obzirom da to, kao iznimka, nije propisano citiranim odredbama ZS-a.

15. Nadalje, s obzirom da je utvrđeno da su u pogledu tužitelja ispunjeni uvjeti za obvezno protjerivanje iz članka 189. stavka 2. ZS-a, navedeno je bilo dovoljno za donošenje osporenog rješenja te nije bila nužna bilo kakva posebna procjena predstavlja li tužitelj opasnost za javni poredak. No, neovisno o navedenom, potrebno je u vidu imati da je navedenom presudom tužitelj osuđen zbog počinjenog kaznenog djela protiv javnog reda, i to kvalificiranog oblika kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, stoga je navedeno bila dovoljna osnova za ocjenu da je tužitelj povrijedio javni poredak te da nadalje predstavlja ugrozu za javni red. Stoga je i u tom dijelu osporeno rješenje ocijenjeno pravilnim i zakonitim. Jednako tako, niti navod da su tužitelju zabranom ulaska i boravka u EGP ugroženi životni ciljevi jer bi povratkom u Ukrajinu moguće bio primoran služiti vojsku, nije od utjecaja na drugačiju odluku u ovom sporu, iz razloga što zakonom nisu propisane iznimke od određivanja takve zabrane, a pored ispunjenja uvjeta za obligatorno protjerivanje stranaca iz Republike Hrvatske te posljedično određivanje zabrane ulaska i boravka na prostoru EGP, a sve zbog iskazanog nepoštivanja pravnog poretka i javnog reda na prostoru zemalja članica tog prostora na kojem je državljanin treće zemlje boravio.

16. Tužbeni navod da tužitelju u sporu nije omogućeno korištenje svojim materinjem jeziku nije osnovan, a iz razloga što je iz spisa predmeta upravnog postupka razvidno da je tužitelj od strane tuženika 20. veljače 2025., upoznat, između ostalog, s pravom na opunomoćenika za zastupanje iz redova odvjetnika, da se u postupku može služiti svojim jezikom i pismom, odnosno jezikom i pismom koji razumije te s pravom na izvještavanje konzulata/Veleposlanstva države čiji je državljanin, a u odnosu na što je tužitelj izjavio da ne zahtijeva opunomoćenika iz redova odvjetnika te da će sam dati iskaz, da pristaje da se postupak provede na engleskom jeziku te da ne želi izvješćivanje konzulata/Veleposlanstva države čiji je državljanin, a što je tužitelj potpisao na zapisnik. Osim toga, izjavio je i da poznaje hrvatski jezik zbog sličnosti s materinjim jezikom. Navedeno je tužitelj potvrdio svojim potpisom. Osim toga, tužitelju je uručena obavijest o postupku protjerivanja, obavijest o postupku povrata, obavijest o unosu podataka u SIS, a u kojima je naznačeno da su navedene obavijesti napisane na jeziku koji (tužitelj) razumije, a što je svojim potpisom tužitelj potvrdio. Stoga je Sud utvrdio da je tuženik na zakonit, jasan i izričit način upoznao tužitelja s pravom korištenja svog materinjeg jezika i pisma u upravnom postupku, a što tužitelj nije prihvatio, zbog čega je Sud ocijenio da nisu osnovani navodi da tužitelju nije u provedenom postupku omogućeno korištenje materinjim jezikom, odnosno da se ne mogu uzeti u obzir radnje koje su u upravnom postupku provedene bez prisutnosti tumača za ukrajinski jezik.

17. S obzirom da je upravni postupak proveden pravilno, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a na koje je zakonito primijenjeno materijalno pravo, ocjena je Suda da nije od utjecaja pozivanje tužitelja na sudsku praksu ovog Suda, zauzetu u presudi poslovni broj: Us I-1639/2023-4 od 27. listopada 2023., iz razloga što se radi o činjenično različitim predmetima, koji su rješavani na temelju različitih zakonskih odredbi te jer je u ovoj pravnoj stvari tuženik omogućio tužitelju da se na svrsishodan način očituje o svim relevantnim činjenicama pa tako i o počinjenom kaznenom djelu. Osim toga, dao mu je sve potrebne obavijesti te ga uputio na njegova prava.

18. Naposljetku, ukazuje se tužitelju da se upravni spor vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, da preslika pečata u putovnici kojeg je opunomoćenica dostavila Sudu na gore održanom ročištu, za koju putovnicu ne znamo ni kome pripada, jer iz preslike lista isto nije razvidno, nije dokaz da je tužitelju i odobren boravak u Češkoj Republici, obzirom da se isto dokazuje rješenjem nadležnog tijela Republike Češke kojeg tužitelj nije dostavio Sudu, dok nije sporno da u vrijeme donošenja osporavanog rješenja tužitelju nije bio odobren boravak niti u Republici Hrvatskoj a niti u bilo kojoj drugoj državi na prostoru EGP-a.

19. Slijedom navedenog, osporavano rješenje ocijenjeno je zakonitim pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

20. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci, 24. travnja 2025.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Andro Amančić i Iva Vukoja, Rijeka, Korzo 32/II

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi istarskoj, Postaji pomorske i aerodromske policije Pula-Pola, Pula, Tršćanska 36