Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3388/2023-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: TV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 18. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljičinog opunomoćenika i tuženikovog opunomoćenika, 24. travnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 7.370,48 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 3,65 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 3,68 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 4,15 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 2,25 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 1,73 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 7,79 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 11,30 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 13,82 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 14,97 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 11,82 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 12,42 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 7,61 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 4,06 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 5,00 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 6,87 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 6,71 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 4,82 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 8,37 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 11,21 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 15,25 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 14,32 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 19,81 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 18,77 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 20,80 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 38,35 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 34,74 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 42,33 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 38,80 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 33,13 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 45,10 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 60,33 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 49,55 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 53,33 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 47,04 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 49,38 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 69,30 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 63,45 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 88,50 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 97,38 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 70,61 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 68,06 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 65,70 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 71,56 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 75,99 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 75,67 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 73,89 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 74,97 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 77,21 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 75,02 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 74,45 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 72,79 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 69,99 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 74,11 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 74,46 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 74,28 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 70,10 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 71,54 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 74,66 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 72,53 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 65,51 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 64,42 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 65,46 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 69,22 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 72,93 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 71,21 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 71,99 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 73,59 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 66,62 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 69,24 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 67,80 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 65,95 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 65,14 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 66,05 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 67,61 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 69,29 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 69,43 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 71,34 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 72,20 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 72,43 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 72,51 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 72,51 EUR od 30. rujna 2015. do isplate i

- 2.840,98 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 1.440,05 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužbenog zahtjeva, odnosno zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos 1.440,05 EUR tekućim od 1. listopada 2015. do 9. svibnja 2023., kao neosnovan.

IV. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 11.039,47 EUR / 83.176,90 HRK, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015.

V. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine u iznosu 11.039,47 EUR / 83.176,90 HRK, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.432,66 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VIII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 10. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica 21. srpnja 2005. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu, broj: 528-50-2961026, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu 62.660,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje: Ugovor o kreditu). Naime, čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2004. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak, kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za ovaj sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu u valutu EUR za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije po ugovorenom tečaju HRK spram CHF na dan isplate kredita. Tužitelj je 12. veljače 2016. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). No, bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i sklapanjem Dodatka tužiteljica ni na koji način nije odrekla svojih prava i tražbine temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18 od 12. veljače 2019.). Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u CHF: 1.) tužiteljica preplatila svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram HRK uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita i to u ukupnom iznosu 34.127,43 HRK sa zateznim kamatama i 2.) tužiteljici je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u HRK po ugovorenom tečaju CHF spram HRK na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice po ugovorenom tečaju CHF spram HRK na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, odnosno ukupno u iznosu 104.582,25 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. No, tužiteljica uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) tužiteljici na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu 83.176,88 HRK, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR po simuliranom usporedivom EUR kreditu, a po zakonski određenim pravilima konverzije. S obzirom na navedeno, tuženik nije uspostavio tužiteljici restituciju gornje više obračunatog iznosa 104.582,25 HRK, tužiteljica ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačan iznos preplate iz toč. 2.) iznosi 21.405,37 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. Tužiteljica je više obračunati iznos preostale glavnice pod toč. 2. preplatio, jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis tražbine banke. Stoga je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos 21.405,37 HRK. Dakle, ukupna preplata (toč.1.) + toč. 2.)) iznosi 55.532,80 HRK sa zateznim kamatama. Tužiteljica zahtijeva i zatezne kamate na preplaćene iznose do dana konverzije i to u iznosu 1.440,05 EUR / 10.850,06 HRK. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 7.370,48 EUR / 55.532,80 HRK sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. te iznosa 1.440,05 EUR / 10.850,06 HRK sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do 13. siječnja 2016., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 14. prosinca 2024. (list 168-172) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 7.370,48 EUR, od toga iznos 4.529,50 EUR po osnovi pozitivnih tečajnih razlika anuiteta do provedene konverzije i iznos 2.840,98 EUR po osnovi manje priznate glavnice na dan konverzije, sve sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. te isplatu iznosa 1.440,05 EUR po osnovi uglavničenih zateznih kamata na preplaćene iznose sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U odgovoru na tužbu, predanom e-komunikacijom 12. listopada 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 44), navodi se da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužiteljica neosnovano smatra djelomično ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Poglavito se ukazuje na činjenicu da je Dodatkom Ugovoru br. Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljičinog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje u tekstu: ZIDZPK). Postupajući po odredbama čl. 19.c st. 1. toč. 2. ZIDZPK-a tuženik je tužiteljici ponudio konverziju predmetnog Ugovora, a koju je konverziju tužiteljica dragovoljno prihvatila. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u HRK s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužiteljica izvršila prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK-u u odnosu na Ugovor o kreditu su: - konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljičin Ugovor izmijenjen kao da je tužiteljica 21. srpnja 2005. sklopila Ugovor s valutnom klauzulom u EUR; - sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih odredaba nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene; - sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; - provedbom konverzije tužiteljici je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupan iznos 10.898,33 EUR; - konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakve daljnje tražbine na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF, jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003. g, odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. g. Dodatkom Ugovoru o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u Ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. g. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. g., glave zakona koje uređuju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Slijedom navedenog, neosnovan je tužbeni zahtjevi jer se temelji na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl. br. Rev-1172/18. U ovom slučaju odredbe koje tužiteljica smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužiteljicu. Drugim riječima, tužiteljica je slobodnom voljom pristala na ponudu konverzije, koju joj je tuženik bio obvezan dostaviti. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni Ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Svi prethodno izneseni tuženikovi navodi potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl. br. Gos-1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj, tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog Ugovora o kreditu nepoštene. Tužiteljica, dakle, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost određenih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. g. (dalje: ZZP) tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazala, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebito je poglavito utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužiteljica mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Istovjetne odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila tužiteljici jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, osim što je tuženik prije sklapanja Ugovora, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da sklopi predmetni Ugovor o kreditu, dao tužiteljici sve informacije temeljem kojih je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni Ugovor o kreditu je i sadržajno potvrđen po javnom bilježniku. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu je propisano da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Potvrdom sadržaja (solemnizacijom) Ugovora je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebito je utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice, a kako bi se utvrdilo ima li ista pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-575/16). Zbog svega navedenog, tuženik smatra da je tužiteljici, ako je se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju istog tečaja. Temeljem čl. 96. ZZP-a iz 2007. g. o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim slučajevima u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu o valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U ovom slučaju su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin Ugovor o kreditu. Tužiteljica je tako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljičin Ugovor nije bio tzv. ''uzmi ili ostavi'', već je tužiteljica tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njezinu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u HRK ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14). Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice. Tužiteljica zahtjev u odnosu na razliku glavnice, kao uostalom i zahtjev za isplatu s osnove valutne klauzule u CHF, temelji na svom prijedlogu provedbe konverzije, a koji je u suprotnosti s izričitim zakonskim odredbama. Tužiteljica, naime, smatra kako je tuženik pogrješno utvrdio preostalu glavnicu na 30. rujna 2015., iako je odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 8. Zakona o potrošačkom kreditiranju izričito propisano na koji se način ista ima utvrditi. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužiteljici je neotplaćena glavnica smanjena za iznos 10.898,33 EUR. Tuženik ističe prigovora radi prebijanja te predlaže utvrditi postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 11.039,47 EUR / 83.176,90 HRK uvećane za zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja iznos za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica (10.898,33 EUR), a koji prema tečaju na dan provedbe konverzije 30. rujna 2015. iznosi 83.176,90 HRK a po fiksnom tečaju konverzije iznosi 11.039,47 EUR. Navedeni je iznos nesporno utvrđeni među strankama u čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu br. Konv-01/2016. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o trošku.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 528- 50-2961026, od 21. srpnja 2005., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 1. kolovoza 2005., Dodatak br. I Ugovoru o kreditu br. 528-50-2961026, od 4. listopada 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 16. listopada 2006., Dodatak br. Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 528-50-2961026, od 12. veljače 2016. (list 10-17 i 24-29), otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 18-22), tuženikov dopis upućen tužiteljici s prilozima (list 30-33 te 57-60), pregled izvršenih uplata (list 34-41), tuženikov dopis, od 15. siječnja 2016., upućen tužiteljici s prilozima: 1. otplatni plan u CHF, 2. otplatni plan u EUR, 3. pregled izvršenih uplata, 4. izjava o prihvatu izračuna konverzije (list 57-76), tuženikov dopis upućen tužiteljici s prilogom: otplatni plan (list 77-81), izvješće ovlaštenog revizora-dopunu, od 13. siječnja 2016. (list 86-89), Ugovor o kreditu, broj: 528-50-2961026, od 21. srpnja 2005., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 1. kolovoza 2005. (list 116-120) i tuženikovu Ponudu stambenih kredita uz valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD za klijente koji primaju plaću/mirovinu putem RBA tekućeg/deviznog računa (list 121-125) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 7. studenoga 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 148-162) te je izveden dokaz saslušanje tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 5. lipnja 2024. (list 141-143).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, sve na 30. rujna 2015., kao i isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose-pozitivne tečajne razlike uglavničene do dana konverzije 30. rujna 2015.

Nije sporno da je tužiteljica s tuženikom u Osijeku 21. srpnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu, broj: 528-20-2961026, kao i Dodatak br. I Ugovoru o kreditu od 4. listopada 2006. i Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 528-50-2961026 od 12. veljače 2016.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao i uglavničenih zateznih kamata na pozitivne tečajne razlike do dana konverzije 30. rujna 2015., kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare. Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog iznosa za kojeg je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica u konverziji.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 528-50-2961026, od 21. srpnja 2005., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 1. kolovoza 2005., Dodatak br. I Ugovoru o kreditu br. 528-50-2961026, od 4. listopada 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 16. listopada 2006. i Dodatak br. Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 528-50-2961026, od 12. veljače 2016. (list 10-17 i 24-29) utvrđeno je da je isti Ugovor sklopljen u Osijeku između ovdje tuženika, kao kreditora, i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te PV, kao sudužnika i FV, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 62.660,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.); ugovorena je kamatna stopa i to redovna kamata od 4,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te interkalarna kamata je jednaka redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita, te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja je u trenutku sklapanja istog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu), koje korisnik kredita duguje temeljem istog Ugovora (čl. 2.); u svezi naknada ugovorena je naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 300 mjeseci (čl. 4.); ugovorena je namjena: Stambeni kredit za kupnju bez počeka (čl. 6.) i glede načina otplate je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a po otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu; Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. studenoga 2005. i uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke (čl. 7.).

Nadalje, uvidom u Dodatak br. I Ugovoru o kreditu br. 528-50-2961026, od 4. listopada 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 16. listopada 2006. utvrđeno je da je PV, kao sudužnik, ustupio sva svoja prava i obveze iz Ugovora primatelju NV, [adresa], kao sudužniku.

Naposljetku, Uvidom u Dodatak br. Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 528-50- 2961026, od 12. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem odredaba čl. 19.a-19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

8. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 5. lipnja 2024. (list 141-143), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom srpnja 2005. kod tuženika podigla stambeni kredit za kupnju stana u [adresa], stan površine oko 50 čm, kojim su tužiteljica i njezin suprug riješili svoje stambeno pitanje. Predmetni stan su koristili isključivo za svoj stanovanje, dakle isti nije iznajmljivan niti je davan u zakup. Odabrali su predmetni kredit kod tuženika slučajnim odabirom te su se raspitali o uvjetima kreditiranja. Tuženik je tijekom 2005. godine imao u ponudi više vrsta kredita i to vezanih u razne strane valute. No, ponuđen je predmetni kredit vezan uz CHF kao najbolji, najpovoljniji, uz preporuku da svi potrošači uzimaju takvu vrstu kredita. Predmetni kredit sklopljen je na rok otplate od 25 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu. Početni iznos mjesečnog anuiteta je bio oko 1.600,00-1.700,00 HRK, dok je tijekom otplatnog razdoblja isti iznos porastao na oko 3.000,00 HRK. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od tuženika nije govorio niti je upozorio na valutne rizike, odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti je dana poredba istoga s rizikom kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu, odnosno nije pojašnjeno uz koju stranu valutu HNB veže-štiti tečaj HRK. Tijekom razgovora, informiranja odnosno sklapanja Ugovora pregovarali su samo o roku otplate, dakle nije mogla utjecali niti izmijenili niti jednu drugu odredbu, niti je htjela izmijeniti druge ugovorne odredbe. Tužiteljica je predmetni Ugovor pročitala prije nego ga je potpisala-sklopila te su joj ugovorne odredbe bile jasne, razumljive, pa joj je tako, među inim, bio jasan i pojam valutne klauzule pa stoga nije niti tražila tuženika nikakva pojašnjenja pojedinih drugih ugovornih odredbi. Kada je došlo do izmjene zakona u korist potrošača, tužiteljica je na kućnu adresu dobila od tuženika prijedlog konverzije, no, tužiteljica je na isti izračun konverzije prigovorila, odnosno nije se složila s istim s obzirom da je smatrala da isti izračun nije uzeo u obzir tužiteljičine dotadašnje uplate. Nakon dva tjedna je tužiteljica dobila novi izračun konverzije koji je prihvatila. Ubrzo nakon konverzije predmetnog kredita u EUR je tužiteljica prodala predmetni stan u [adresa] i preko APN sa suprugom kupila stan u [adresa], gdje stanuje do današnjeg dana. Prije navedene konverzije, tijekom otplatnog razdoblja i to u trajanju od oko dvije godine iznos mjesečnog anuiteta bio je visok koliko i tužiteljičina mjesečna primanja pa je stoga bila primorana raditi i honorarne poslove (čišćenje itd.). Tijekom 2005. godine tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni trgovačku ni inu registriranu djelatnost, već je primala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužiteljica je putem trajnog naloga otplaćivala mjesečne anuitete. Nakon sklapanja Ugovora do prihvata zakonske konverzije je tužiteljica znala, odnosno bila je svjesna mogućnosti konverzije predmetnog kredita, sukladno ugovornoj odredbi čl. 9., no istu mogućnost nije iskoristila.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predanog 7. studenoga 2024. (list 148-162), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 34.127,43 HRK, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 4.529,50 EUR, dok su pojedini iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 mišljenja-zaključka (list 157 i 158);

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -2.075,87 HRK, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -275,52 EUR, dok su pojedini iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 mišljenja-zaključka (list 158 i 159);

- Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja obračunate do 30. rujna 2015. iznose 1.440,05 EUR, dok su pojedini iznosi razlika iskazani u Tabeli 3 mišljenja-zaključka (list 159 i 160);

- Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 21.405,37 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 2.840,98 EUR.

a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. po Dodatku broj Konv-01/2016 (list 24-27) iznosi 31.001,18 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju tuženika na dan konverzije iznosi 236.603,42 HRK. Iznos preostale glavnice iznosi 45.808,73 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju tuženika na dan isplate kredita iznosi 215.198,05 HRK.

Razlika između iznosa 236.603,42 HRK i iznosa 215.198,05 HRK je 21.405,37 HRK. b) Prema Dodatku broj Konv-01/2016. Ugovora o kreditu (list 24-27 spisa) utvrđen je manje uplaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na 30. rujna 2015. u iznosu 691,85 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na 30. rujna 2015. iznosi 5.280,25 HRK.

- Rekapitulacija tužiteljičinih tražbina umanjena za preplatu iz konverzije:

Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužiteljici prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

- zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 1.440,05 EUR;

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 4.529,50 EUR;

- Ukupno: I) predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja i iznosi 5.969,55 EUR;

- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 2.840,98 EUR;

- manjak utvrđen konverzijom iznosi 691,85 EUR.

- Ukupno: II) predstavlja iznos Ukupno I) uvećan za razliku preostale glavnice te manjak utvrđen konverzijom i iznosi 9.502,38 EUR;

- manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 275,52 EUR;

- Sveukupno: predstavlja iznos Ukupno II) umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 9.226,86 EUR.

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 30. studenoga 2023. (list 136-138) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, nije prihvaćen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje ZV, odnosne javne bilježnice, na istaknute okolnosti, jer ista nije sudjelovala u pregovaranju i sklapanju Ugovora niti objašnjavanju odredbi o valutnoj klauzuli, poglavito davanju informacija o valutnom riziku, to tim više što je ista obrtimice obavljala istovrsne poslove, pri tome imajući na umu velik broj stranaka i vremenski odmak, pa se pretpostavlja da isti niti ne može biti upoznat s detaljima ovog slučaja, dakle ista ne bi imala neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama u ovom slučaju, dok je isti dokaz predložen radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da je isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

12. Pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

13. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

14. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo pravno shvaćanje kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 10. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

15. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

16. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

17. Glede zakonske konverzije kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR, u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, tužiteljica je u pravu kad ističe da unatoč tome zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije br. C-118/17.

18. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 236.603,42 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 215.198,05 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 2.840,98 EUR / 21.405,37 HRK.

19. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 4.529,50 EUR i preostale glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015., dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 2.840,98 EUR / 21.405,37 HRK.

20. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

21. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 14. prosinca 2024. (list 168-172), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, s time da tužiteljici na iste iznose pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana nakon plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno kako to tužiteljica zahtijeva na sve pojedine mjesečne iznose razlika, kao i na iznos manje priznate neotplaćene glavnice, sve od 30. rujna 2015. do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

22. Ujedno tužiteljica zahtijeva zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na HRK obračunate od dana plateža do 30. rujna 2015., kao dana konverzije, u ukupnom iznosu 1.440,05 HRK, te na isti iznos zahtijeva daljnje zatezne kamate od 1. listopada 2015. No, tužiteljici nisu dosuđene obračunate zatezne kamate u ukupnom iznosu 1.440,05 EUR za razdoblje od 1. listopada 2015. do 9. svibnja 2023., odnosno tužiteljici pripadaju daljnje zatezne kamate od postavljanja istog zahtjev i to u tužbi predanoj 10. svibnja 2023. do isplate. Naime, kamate se obračunavaju tek kada je plaćena glavnica, odnosna tada se kamate uglavničuju i postavljaju kao samostalan zahtjev. Stoga je u tom dijelu valjalo odlučiti kao pod toč. II. i III. izreke presude.

23. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine u iznosu 11.039,47 EUR / 83.176,90 HRK i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa 11.039,47 EUR / 83.176,90 HRK koji predstavlja iznos za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica na 30. rujna 2015., kao dana konverzije, a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice.

Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu predanom 12. listopada 2023., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 11.039,47 EUR / 83.176,90 HRK uvećanom za zatezne kamate od 1. listopada 2015., odnosno neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom, sve zbog umanjene neotplaćene glavnice, u kako je odlučeno pod toč. IV. i V. izreke presude.

24. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

26. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 23. listopada 2023., 14. prosinca 2024. i 26. veljače 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 30. studenoga 2023., 5. lipnja 2024. i 18. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 8. svibnja 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.450,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (362,50 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 120,16 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo dosuditi trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu 300,00 EUR, jer isti trošak nije niti nastao, s obzirom na zakonsko oslobođenje od plateža istoga. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.432,66 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VII. izreke presude).

27. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 14. siječnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 30. studenoga 2023., 5. lipnja 2024. i 18. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 8. svibnja 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 100,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.050,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (262,50 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.312,50 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VIII. izreke presude.

28. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

29. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte