REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4976/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: NĆ, [adresa] (općina [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, Gospodska 28, protiv tuženika: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 18. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i tuženikovog opunomoćenika, 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška], Vlastovnica B-2, k. o. [katastarska općina], broj: 060313156180 SN, od 14. ožujka 2006., koji su sklopili tužiteljica NĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata br. 61, OIB: 52508873833, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, s osnove valutne klauzule u CHF, iznos 9.176,54 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,61 EUR od 2. lipnja 2006. do isplate,

- 20,43 EUR od 2. studenoga 2008. do isplate,

- 24,80 EUR od 2. siječnja 2009. do isplate,

- 28,84 EUR od 2. veljače 2009. do isplate,

- 30,88 EUR od 2. ožujka 2009. do isplate,

- 26,04 EUR od 2. travnja 2009. do isplate,

- 25,34 EUR od 2. svibnja 2009. do isplate,

- 17,75 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- 11,42 EUR od 2. srpnja 2009. do isplate,

- 13,98 EUR od 2. kolovoza 2009. do isplate,

- 19,15 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

- 16,20 EUR od 2. listopada 2009. do isplate,

- 13,33 EUR od 2. studenoga 2009. do isplate,

- 19,92 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 26,16 EUR od 2. siječnja 2010. do isplate,

- 32,74 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- 31,01 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 42,08 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- 39,23 EUR od 2. svibnja 2010. do isplate,

- 44,79 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

- 76,14 EUR od 2. srpnja 2010. do isplate,

- 69,00 EUR od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- 95,76 EUR od 2. rujna 2010. do isplate,

- 81,65 EUR od 2. listopada 2010. do isplate,

- 71,03 EUR od 2. studenoga 2010. do isplate,

- 103,32 EUR od 2. prosinca 2010. do isplate,

- 123,28 EUR od 2. siječnja 2011. do isplate,

- 107,21 EUR od 19. veljače 2011. do isplate,

- 105,50 EUR od 2. ožujka 2011. do isplate,

- 94,70 EUR od 2. travnja 2011. do isplate,

- 97,72 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate,

- 131,01 EUR od 2. lipnja 2011. do isplate,

- 135,69 EUR od 2. srpnja 2011. do isplate,

- 172,53 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- 159,16 EUR od 2. rujna 2011. do isplate,

- 138,32 EUR od 2. listopada 2011. do isplate,

- 137,77 EUR od 2. studenoga 2011. do isplate,

- 135,50 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate,

- 143,06 EUR od 2. siječnja 2012. do isplate,

- 151,39 EUR od 2. veljače 2012. do isplate,

- 151,64 EUR od 2. ožujka 2012. do isplate,

- 146,41 EUR od 2. travnja 2012. do isplate,

- 148,53 EUR od 2. svibnja 2012. do isplate,

- 151,66 EUR od 2. lipnja 2012. do isplate,

- 148,29 EUR od 2. srpnja 2012. do isplate,

- 148,58 EUR od 2. kolovoza 2012. do isplate,

- 145,47 EUR od 2. rujna 2012. do isplate,

- 139,72 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- 146,73 EUR od 2. studenoga 2012. do isplate,

- 149,28 EUR od 2. prosinca 2012. do isplate,

- 148,26 EUR od 2. siječnja 2013. do isplate,

- 138,03 EUR od 2. veljače 2013. do isplate,

- 145,12 EUR od 2. ožujka 2013. do isplate,

- 146,74 EUR od 2. travnja 2013. do isplate,

- 143,56 EUR od 2. svibnja 2013. do isplate,

- 134,13 EUR od 2. lipnja 2013. do isplate,

- 128,27 EUR od 2. srpnja 2013. do isplate,

- 133,46 EUR od 2. kolovoza 2013. do isplate,

- 137,04 EUR od 2. rujna 2013. do isplate,

- 146,17 EUR od 2. listopada 2013. do isplate,

- 141,14 EUR od 2. studenoga 2013. do isplate,

- 143,39 EUR od 2. prosinca 2013. do isplate,

- 145,23 EUR od 2. siječnja 2014. do isplate,

- 120,81 EUR od 2. veljače 2014. do isplate,

- 123,80 EUR od 2. ožujka 2014. do isplate,

- 122,27 EUR od 2. travnja 2014. do isplate,

- 119,28 EUR od 2. svibnja 2014. do isplate,

- 117,94 EUR od 2. lipnja 2014. do isplate,

- 118,53 EUR od 2. srpnja 2014. do isplate,

- 122,28 EUR od 2. kolovoza 2014. do isplate,

- 126,12 EUR od 2. rujna 2014. do isplate,

- 125,78 EUR od 2. listopada 2014. do isplate,

- 127,70 EUR od 2. studenoga 2014. do isplate,

- 130,47 EUR od 2. prosinca 2014. do isplate,

- 129,35 EUR od 2. siječnja 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. veljače 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. ožujka 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. travnja 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. svibnja 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. lipnja 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. srpnja 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. kolovoza 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. rujna 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. listopada 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. studenoga 2015. do isplate,

- 130,91 EUR od 2. prosinca 2015. do isplate i

- 130,91 EUR od 2. siječnja 2016. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice na 18. siječnja 2016., iznos 5.344,85 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2016. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 3.683,96 EUR / 27.756,80 HRK.

V. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine u iznosu 3.683,96 EUR / 27.756,80 HRK, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.150,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VIII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 4. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica s tuženikom 14. ožujka 2006. sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke br. 060313156180 SN, u svezi iznosa 109.220,00 CHF. Namjena kredita je bila za kupnju i adaptaciju stambenog prostora za osobne potrebe tužiteljice, kao potrošača. Naime, čl. 1. Ugovora o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu 109.220,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te se tužiteljica obvezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Nadalje, čl. 2. Ugovora je određeno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu 600,28 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća. Naposljetku, 15. siječnja 2016. su parnične stranke sklopile Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu, kojim su ugovorne strane konvertirali postojeći kredit iz CHF u EUR. U trenutku isplate kredita (1. travnja 2006.) je tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a u odnosu na HRK iznosio 4,63821 HRK za 1 CHF. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je odbijena žalba, među inim i ovdje tuženika, povodom kolektivne tužbe, te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Protiv navedene odluke su poslovne banke, pa i tuženik, uložili reviziju, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev-221/2018 donio presudu i rješenje, kojom se revizije tuženika, a kojima je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača, odbijaju kao neosnovane. Iako je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu, jasno je kako isti samim sklapanjem Dodatka Ugovoru i konvertiranjem svoje obveze iz CHF u EUR nije izgubila pravni interes za pokretanjem predmetnog postupka. Takvo pravno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev-2868/2018. U odnosu na tužiteljičinu tražbinu u ovom predmetu nije nastupila zastara. Navedeno pravno mišljenje je Vrhovni sud Repulike Hrvatske dao u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Tužiteljica u odnosu na preplaćene anuitete zbog tečajne razlike zahtijeva iznos 9.346,58 EUR / 70.421,86 HRK. Tužiteljica zahtijeva i razliku u neotplaćenoj glavnici koju je tuženik obračunao prilikom provedbe konverzije. Naime, ističe se da bi od potpisa Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015. glavnica u CHF bila daleko manja da nije bilo drastičnog porasta tečaja i povećanja kamatne stope radi čega su sve izvršene uplate na ime kredita najvećim dijelom iskorištene za podmirivanje tako nastalog povećanja anuiteta, pa sukladno tome kada je došlo do konverzije kredita tužiteljica je praktički bila na početku otplate svoje glavnice, čime je od sklapanja kredita do konverzije došlo do bitnog poremećaja u strukturi samih anuiteta, te se glavnica minimalno smanjivala, pa sukladno tome napravljena konverzija ne može biti pravična imajući gore sve na umu i jer se, radi povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja CHF, podizala visina anuiteta i mijenjala se struktura unutar samog anuiteta u korist kamata na štetu glavnice, pa konverzijom tužiteljica zasigurno nije mogla biti obeštećen. Preostala nedospjela glavnica konvertirana u EUR na 12. veljače 2016., primjenjujuči iste ugrađene parametre kao i kod izvornog kredita u CHF te dinamiku uplata korisnika kredita tijekom cijelog razdoblja do datuma primjene konverzije, iznosila je 49.100,02 EUR. No, po izračunu tuženika na 12. veljače 2016. preostala nedospjela glavnica iznosi 53.783,90 EUR, dakle, to predstavlja preplaćenu razliku u iznosu 4.683,88 EUR / 35.290,69 HRK. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 9.346,58 EUR / 70.421,86 HRK sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose razlika, te isplatu iznosa 4.683,88 EUR / 35.290,69 HRK, s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice na 30. rujna 2015., sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 14. prosinca 2024. (list 282-286) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 9.176,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose razlika od dana nakon dana plateža te isplatu iznosa 5.344,85 EUR, s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice pri konverziji na 18. siječnja 2016., sa zateznim kamatama od 19. siječnja 2016., uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U odgovoru na tužbu, predanom ovome sudu e-komunikacijom 10. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 82), navodi se da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj: 060313156180 (dalje: Ugovor o kreditu ili Ugovor). Međutim, sporno je jesu li u ovom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti s određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare tražbine. Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tek 31. srpnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05.-29/18., dalje: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužiteljičine tražbine budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije specificirala tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja Ugovora, očito je da je protekao i subjektivan i objektivan rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga, sukladno čl. 226. ZOO- a, tražbine povremenih davanja, a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev x-183/2011.). Dakle, zauzeto je pravno shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Stoga, u pojedinačnom sporu je zadaća suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Nije pravno osnovano niti životno logično da se npr. osoba s visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.), a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato bez životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15., dalje: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužiteljica je prihvatila ponudu te su tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak 1. Ugovoru o kreditu, dok je Sporazumom o korištenju preplate utvrđeni iznos preplate tužitelja. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova, koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Zaključno, tužiteljica nakon prihvaćene konverzije i sklapanja Dodataka 1. nema pravo zahtijevati isplatu bilo kakvih iznosa iz Ugovora o kreditu u kojem je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak. Tužiteljica, kao potrošač, je dužna dokazati da u ugovornom odnosu nje i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., 79/07., 125/07., dalje: ZZP). Budući da je u ovom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe po mjerilima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužiteljice. Tuženik predlaže uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Načelo savjesnosti i poštenja ne može se tumačiti i primjenjivati jednostrano, odnosno kada to odgovara samo tužiteljici, već njegova primjena mora biti sveobuhvatna u odnosu na određeni obveznopravni, tj. ugovorni odnos između stranaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška], Vlastovnica B-2, k. o. [katastarska općina], broj: 060313156180 SN, od 14. ožujka 2006., Radnju kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.) Dodatak br. I Ugovoru o kreditu, broj: 151109069886 (novi broj), broj: 060313156180 (stari broj) (list 15-24), amortizacijski plan, od 30. ožujka 2006., uz otplatni plan (list 25-31), opis računa, prometi po računu, tuženikovu obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate, sve od 8. svibnja 2023. (list 32-78) i pregled uplata po kreditu broj: 060313156180, od 30. rujna 2015. (list 163-168), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 28. studenoga 2024. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 175-189), uz naknadno pribavljene isprave od tuženika-prijepise poruka upućenih e-poštom, Dodatak br. I. Ugovoru o kreditu, od 15. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 18. siječnja 2016., promete po računu, tuženikove dopise od 13. studenoga 2015. i 4. prosinca 2015., upućen tužiteljici s prilozima-prijedlog Dodatka Ugovoru o kreditu, otplatni plan, pregled uplata, obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (list 190- 276), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 10. rujna 2024. (list 169 i 170).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu.

Nije sporno da je tužiteljica s tuženikom u Dubrovniku 14. ožujka 2006. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška], Vlastovnica B-2, k. o. [katastarska općina], broj: 060313156180 SN, te Radnju kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.) Dodatak br. I Ugovoru o kreditu, broj: 151109069886 (novi broj), broj: 060313156180 (stari broj), od 15. siječnja 2016.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare. Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog preplate iz konverzije.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška], Vlastovnica B-2, k. o. [katastarska općina], broj: 060313156180 SN, od 14. ožujka 2006., Radnju kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.) Dodatak br. I. Ugovoru o kreditu, broj: 151109069886 (novi broj), broj 060313156180 (stari broj), (list 15-24) utvrđeno je da je isti sklopljen u Dubrovniku između ovdje tuženika, kao banke i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te AĆ, [adresa], kao zalogodavca i ZĆ, [adresa], kao bračnog druga zalogodavca, u svezi kredita u iznosu 109.220,00 CHF, kao dugoročni kredit za mlade za izgradnju kuće te da su ugovorne strane suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz istog Ugovora te da su ugovorne strane suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u HRK obračunavaju primjenom valutne klauzule te će se svaki povrat, izvršen u HRK (obračunavati se u CHF) po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta i uplata se smatra izvršenom danom odobrenja banke (čl. 1.); glede roka korištenja i otplate je ugovoreno da se kredit može koristiti u roku 60 dana od dana odobrenja pod uvjetom da su pribavljena, uknjižena, odnosno uručena sredstva osiguranja otplate kredita te se rok iz prethodnog st. izuzetno može produljiti za daljnjih 30 dana temeljem pisanog odobrenja banke; Kredit se odobrava na rok od 25 godina; Otplata kredita vršiti će se u 300 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate te po iskorištenju kredita banka će korisniku kredita dostaviti amortizacijski plan otplate koji je sastavni dio istog Ugovora (čl. 2.); glede kamatne stope je ugovoreno da kamatna stopa iznosi 4,39% godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva te se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje te obračun kamata vrši se jednostavnom, proporcionalnom metodom (čl. 3.).

8. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 10. rujna 2024. (list 169 i 170), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2006. godine podigla kod tuženika predmetni kredit, kao stambeni kredite, na rok otplate 25 godina, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa svrhom izgradnje kuće na adresi: [adresa]. U navedenoj nekretnini do današnjeg dana stanuje tužiteljica zajedno sa svojom obitelji. Predmetni kredit je tužiteljici prvi kredit te je istim kreditom kupila svoju prvu nekretninu, odnosno istim je riješila stambeno pitanje sebe i svoje obitelji. Predmetni kredit i nadalje otplaćuje i to isključivo ja putem trajnog naloga. Inače tuženik je tužiteljičina matična banka, u kojoj je primala plaću pa se je stoga raspitivala za stambeni kredit. Predmetna vrsta kredita ponuđena je tužiteljici, kao najpovoljniji, odnosno uz preporuku tuženika da će mi biti lakše otplaćivati kredit vezan uz CHF, a tužiteljica je u potpunosti vjerovala potonjim navodima tuženika. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost, niti slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužiteljica je prihvatila ponudu zakonske konverzije te se ne sjećam je li prilikom ponude konverzije primila i tuženikov izračun konverzije, ali je tužiteljica prihvatila ponuđenu konverziju u EUR, jer nije imala izbora, odnosno htjela se je riješiti ogromnog iznosa mjesečnog anuiteta. Tužiteljica nije imala prigovor na ponuđenu konverziju. Prilikom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o niti jednoj ugovornoj odredbi niti je znala za istu mogućnost odnosno da bih mogla zahtijevati od tuženika izmjenu bilo koje ugovorne odredbe, pa stoga nije niti pokušala pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi. Tuženik nije tužiteljicu informirao niti joj razjasnio ugovorne odredbe niti je upozorio na posljedice istih. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije znala značenje pojma valutna klauzula niti je tražila pojašnjenje istoga. U vrijeme informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora tuženik nije tužiteljici ukazao niti upozorio je na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti joj je dao poredbu istog rizika kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu niti je bilo govora o "valuta utočišta", niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Tužiteljica je pročitala isti Ugovor prije nego ga je potpisala odnosno sklopila. Prilikom razgovora odnosno sklapanja Ugovora tužiteljica je pitala tuženika postoji li mogućnost da u predmetnom kreditiranju dođe do povećanja iznosa mjesečnog anuiteta na što joj je odgovoreno da može doći do povećanja, ali nešto malo, a tužiteljica je za isto smatrala da može doći do povećanja od oko 50,00-100,00 HRK. Početni iznos anuiteta je bio oko 2.800,00 HRK, dok je tijekom otplatnog razdoblja mjesečni anuitet iznosio oko 4.500,00 HRK. Prijedlog Ugovora je sastavio tuženik.

1 0

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predanog 28. studenoga 2024. (list 175-189), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- Sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 69.140,93 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 9.176,54 EUR, dok su pojedini iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 mišljenja-zaključka (list 184 i 185);

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -2.496,93 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -331,39 EUR, dok su pojedini iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 mišljenja-zaključka (list 185 i 186);

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 66.644,00 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 8.845,15 EUR, ukoliko se manje plaćene razlike anuiteta prebiju s više plaćenim razlikama anuiteta s osnove promjene tečaja, dok su pojedini iznosi razlika iskazani u Tabeli 3 mišljenja-zaključka (list 186 i 187);

- Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope te tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 40.195,46 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 5.334,85 EUR.

a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 53.783,90 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 412.362,02 HRK.

Iznos preostale glavnice primjenom početno ugovorene kamatne stope iznosi 79.975,21 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 372.166,56 HRK.

Razlika između iznosa 412.362,02 HRK i iznosa 372.166,56 HRK je 40.195,46 HRK. b) Prema pregled uplata po kreditu broj 060313156180 (list 163) je utvrđeno da postoji preplata u iznosu 27.756,80 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura 3.683,96 EUR.

- Rekapitulacija tužiteljičine tražbine umanjena za preplatu iz konverzije. Način na koji će se preplata priznata tužiteljici prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

Zadatkom nije određen izračun zateznih kamata, te ako se prilikom izrade nalaza i mišljenja uzme u obzir iznos preplate priznat prilikom konverzije na izračunate razlike bez zateznih kamata isto iznosi:

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 9.176,54 EUR;

- preplata utvrđena konverzijom iznosi 3.683,96 EUR;

- Ukupno I: predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 5.492,58 EUR i

- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 5.334,85 EUR.

- Ukupno II: predstavlja iznos Ukupno I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 10.827,43 EUR i

- manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 331,39 EUR.

- Sveukupno: predstavlja iznos Ukupno II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 10.496,04 EUR.

1 1

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 11. ožujka 2024. (list 160- 162) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, daljnji dokazi predloženi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

12. Pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

1 2

13. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

14. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 4. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), kao i s obzirom na postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, nije u zastari niti glede

1 3

konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 14. prosinca 2024. (list 282-286), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

15. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

16. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) utvrđena ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

17. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode

1 4

o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, tužiteljica ističe da unatoč tome zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije br. C-118/17.

18. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 412.462,02 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 372.166,56 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 5.334,85 EUR / 40.195,46 HRK.

19. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 9.176,56 EUR i preostale glavnice na dan konverzije, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 5.334,85 EUR.

20. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

21. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 14. prosinca 2024. (list 282-286), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 19. siječnja 2016., kako se zahtijeva, do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.

22. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine u iznosu 3.683,96 EUR / 27.756,80 HRK i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa 3.683,96 EUR / 27.756,80 HRK koji predstavlja zbroj preplate iz konverzije, a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano

1 5

tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice. Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen na pripremnom ročištu 11. ožujka 2024., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a). Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 3.683,96 EUR / 27.756,80 HRK, odnosno neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom, sve zbog potplaćenih i povlaštenih anuiteta te umanjene neotplaćene glavnice, u kako je odlučeno pod toč. IV. i V. izreke presude.

23. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

25. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 16. siječnja 2024., 14. prosinca 2024. i 5. ožujka 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 11. ožujka 2024., 10. rujna 2024. i 18. ožujka 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (350,00 EUR). Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.150,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VII. izreke presude).

26. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 11. ožujka 2024. i 10. rujna 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.500,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (375,00 EUR). Međutim nije priznat trošak sudske pristojbe i troškovi po odmjeri suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen (čl. 164. st. 2. ZPP- a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.875,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VIII. izreke presude.

1 6

27. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.