REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1577/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Karamanu , u pravnoj stvari tužiteljice ČFO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Jeleni Mandarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. ožujka 2025. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i zakonskog zastupnika tuženika, dana 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 339,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 5. lipnja 2019. do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 576,54 eura sa zateznom kamatom od 24. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

Obrazloženje

1. Općinski sud u Splitu 20. travnja 2022. zaprimio je tužbu tužiteljice koja navodi da je kao vlasnica stana na adresi u [adresa], **.**.2000. sa ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sklopila Ugovor o najmu stana u kojem je živio da kao zaštićeni najmoprimac. Tužiteljica u posjed tog stana da nije bila u mogućnosti ući, a niti je za taj stan mogla ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da u tom stanu živio ČF, koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo te je Zakonom o najmu stanova on utvrđen zaštićenim najmoprimcem s kojim je tužiteljica bila dužna sklopiti Ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Tužiteljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu za taj stan u iznosu od najmanje 2.700,00 kn mjesečno te traži od tuženika da joj isplati razliku između visine tržišne najamnine i visine zaštićene najamnine za lipanj 2018., odnosno oko 2.560,00 kn/339,77 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Prigovara nedostatku pasivne legitimacije jer da je tužiteljici bilo poznato da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] zbog čega joj je pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu s zaštićenom najamninom. A ujedno se navodi da tužiteljica uopće nije bila u obvezi zaključiti ugovor o najmu stana s ČF **.**.2000. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u [adresa] ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. Posebno se ističe prigovor zastare prava u smislu članka 373. stavak 1. ("Narodne novine" broj: 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001.) sada članak 227. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.).

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem priložene dokumentacije u spisu koja će biti obrazložena tijekom u daljnjem dijelu obrazloženja te je izveden dokaz čitanjem pribavljenih spisa Općinskog suda u Splitu broj. P-2254/2021, P-4175/2020, Po-172/13, Po-171/2013

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Čitanjem zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ,stanje na dan 3. ožujka 2020. - izvadak priložen uz tužbu, utvrđeno je da su kao suvlasnici na nekretnini označenoj kao č. zgr. [katastarska čestica] tada bili upisani CF, ŠF i ĐF za po 1/3 dijela. Po izvršenom uvidu u ZIS utvrđeno je da je tužiteljica otuđila vlasništvo na predmetnom stanu kupoprodajnim ugovorom od 04. ožujka 2020., a o čemu je i obavijestila sud tijekom postupka te su sada kao vlasnici upisani UF, ČFOJ i EF za po 1/3 dijela.

6. Čitanjem izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 11. svibnja 2015. od 5. rujna 2012. utvrđeno je da se istim utvrđuje najmodavac CFO, stana u [adresa], broj stana 2, na II. katu i potkrovlju, orijentacije jug- sjever, neto korisne površine 52,10 m2, kao najmoprimac je naveden ČF, broj osoba u stanu prema ugovoru o najmu je 4 te je izračunata mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 140,67 kuna.

7. Čitanjem ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. utvrđeno je da istim najmodavac ŠF daje u najam stan u [adresa], koji stan se nalazi na II. katu i potkrovlju, a sastoji se od kuhinje, nužnika i 2 sobe, ukupne površine 52,10 m2. (kuhinja sa trpezarijom i dnevnim dijelom, dvije spavaće sobe, kupatilo, balkon), na drugom katu stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa]. Ugovorena je zaštićena najamnina na temelju Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine u iznosu od 79,71 kuna na mjesec. Osobe koje imaju pravo zajedno s najmoprimcem ČF koristiti stan su AF supruga, IF sin i ĆF, kći. Ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme.

7.1. Čitanjem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020. utvrđeno je da istim prodavateljica ŠF prodaje, a kupac SF kupuje nekretninu i to 1/3 dijela č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a što u naravi predstavlja stan na II. katu i potkrovlju anagrafske oznake [adresa] za iznos od 85.000,00 eura. Prodavatelj ovlašćuje kupca da na temelju ovog ugovora i priznanice o isplati cjelokupne cijene, a bez ikakvog njenog daljnjeg sudjelovanja i odobrenja zatraži i postigne upis prava vlasništva kupljene nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama uz prethodno brisanje istog prava sa imena prodavatelja za cijelo.

8. Čitanjem dopisa Trgo Stan d.o.o. od 5. ožujka 2019. utvrđeno je da se u istom navodi kako su prosječne cijene visine najamnine za stan u [adresa], položenog na II. katu i potkrovlju površine 52,10 m2 u periodu od 2016. pa do dana pisanja dopisa iznosile 350,00 eura, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a.

9. Čitanjem dopisa grada Splita od 18. travnja 2024. koji je dostavljen uz podnesak tužitelja od 21. svibnja 2024. proizlazi da je uvidom u sustav e- nekretnina utvrđena prosječna cijena najma stana sličnih obilježja na traženoj lokaciji od 11,35 Eur /m2.

10. Čitanjem sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019. utvrđeno je da istim ČF i ČFO sporazumno raskidaju ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. položenog u zgradi anagrafske oznake [adresa]. 30. kolovoza 2019. stranke pristupaju u stan koji je predmet najma te suglasno konstatiraju kako je ČF oslobodio stan od osoba i stvari te vrši predaju ključeva stana ČFO koja potpisom sporazuma potvrđuje primitak ključeva te ulazak u posjed nekretnine slobodne od osoba i stvari te potvrđuje kako ČF nema nikakvih dugovanja prema njoj iz osnove korištenja predmetnog stana.

11. Iz iskaza svjedoka ČF danog u predmetu koji se pred ovim sudom vodio pod brojem P-3604/2020, dana 5. listopada 2023. proizlazi kako je on cijeli svoj život živio u stanu u [adresa], a nakon smrti bake da je naslijedio stanarsko pravo te je nastavio u istom živjeti. Po tadašnjim propisima da je plaćao stanarinu, a nakon što su se promijenili zakoni da je sa tužiteljicom potpisao ugovor o najmu stana ( u tom spisu se nalazi na listovima 11-14). Iza smrti majke da je naslijedio stanu u [adresa], Dinka Šimunovića 15, a ovaj stan da je bio prazan sve dok se nije uselio u isti i to misli u ljeto 2018. Naveo je da je taj stan prepisao na kćer jer je htio ostati u stanu u kojem se rodio. Svjedok je naveo da tužiteljici u trenutku potpisivanja ugovora 2000. nije rekao da ima stan kojeg je naslijedio od majke, odnosno da je njegova majka vlasnica stana, ali da je znala jer je o svemu vodila računa. Na sporazumnom zapisniku sa lista 160 spisa ( u spisu P-3604/2020 na listu 218 spisa) da se nalazi njegov potpis i iz stana da se iselio 30. kolovoza 2019. , a na inicijativu tužiteljice. Danas u stanu u kojem živi, da živi sa suprugom, a prije da je živjela majka sa očuhom. Na poseban upit, a s obzirom da je isti izjavio da je iselio u ljeto 2018., a u zapisniku piše da je to bilo u ljeto 2019. svjedok je naveo da se ipak radilo o 2019. Stan sa zaštićenom najamninom je bio površine 53 ili 54 m2, a od majke je bio 40 m2. Naveo je kako je sa pok. majkom sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju možda 4-5 godina prije njene smrti, a sestra nije osporavala taj ugovor. On i supruga su snosili troškove redovitog održavanja predmetnog stana, pričuve i slično. Zaštićena najamnina je iznosila jako malo, a kasnije je plaćao po ugovoru s tužiteljicom tužiteljici.

12. Tužiteljica ČFO je u svom iskazu, danom u predmetu P- 3604/2020 ovog suda, navela kako je sa ČF potpisala ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i da u trenutku potpisivanja ugovora nije znala da bi on imao u vlasništvu bilo kakvu drugu nekretninu, a od drugih ljudi da je naknadno saznala da mu je iza majčine smrti ostao stan. Nakon ovoga da je njena tadašnja odvjetnica odmah poslala obavijest, a zbog toga što ima stan, a sa njom je potpisao ugovor o najmu te da je uslijedio sudski postupak. ČF da je odmah nakon što je pokrenut postupak prebacio taj stan na kćer, a iz njezinog stana da je izašao negdje 2019. Sjeća se da su potpisali papir o primopredaji i to u njegovog odvjetnika. Površina stana u kojem je živio zaštićeni najmoprimac iznosi cca 60 m2. Prije nego što je ČF majka umrla nije znala da on skrbi o svojoj majci, ni da majka ima stan. Znala je samo da je naslijedio stanarsko pravo od svoje bake. Odvjetnica, danas pokojna, je naknadno provjerila i saznala da je upisan kao vlasnik. Imala je mogućnost jedan put godišnje obići stan, ali je imao potpunu slobodu tako da nije odlazila niti taj jedan put godišnje. Nije nikada pokretala postupke za iseljenje. Prilikom primopredaje stana ČF ju je čekao na ulazu u zgradu, tresao se, bio je uznemiren, ušli su u stan koji je bio u potpuno derutnom stanju jer se u njega nije ništa ulagao. ČF joj je dao ključeve stana, plakao je i molio je da mu sve oprosti. Ispričao je svoje osobne i zdravstvene probleme te su nakon toga otišli na kavu.

13. Temeljem provedenog dokaznog postupka sud je cijeneći ukupno izvedene dokaze, utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan te da tužena neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti te je dužna naknaditi tužiteljici izmaklu korist.

14. U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

15. Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine"

56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

16. Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011. i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe članka 32. Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije. Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, Č i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

17. Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je cjelokupno potraživanje tužiteljice zastarjelo. Naime, zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO-a.

18. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a). Stoga se ovdje dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje.

19. Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama Statileo i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018. od 22. siječnja 2019.). Kad bi se prihvatio stav tužene teret i ograničenje vlasništva bi i dalje ostalo samo na vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci iako je upravo tužena svojim zakonskim uređenjem plaćanja zaštićene najamnine mogla na pravedniji i uravnoteženiji način urediti odnos između zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova u kojima oni žive i nije ih moguće iseliti. To bi bilo protivno i stavovima koji su izraženi u odlukama Europskog suda za ljudska prava.

20. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da tražbina tužiteljice nije zastarjela. Tužba je podnesena 20. travnja 2022. za potraživanje iz lipnja 2019.

21. U pogledu visine naknade spisu prileži dopis agencije Trgo Stan d.o.o. od 5. ožujka 2019. iz kojeg proizlazi da je u periodu od 2016. pa do ožujka 2019. cijena najma 6,71 Eur po m2 ( 350 eur za 52,10 m2), podatak Porezne uprave o ugovoru o najmu stana u istoj ulici u kojoj se nalazi i predmetni stan, C [adresa], a prema kojoj je visina mjesečne najamnine za stan površine 68,00 m2 iznosi 2.260,00 kuna ili 33,24 kuna/m2 ili 4,41 eura/m2 i za stambeni prostor površine 23,00 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kuna ili 101,09 kuna/m2 ili 13,42 eura/ m2. Prema dopisu grada Splita od 18. travnja 2024. proizlazi da je uvidom u sustav e- nekretnina utvrđena prosječna cijena najma stana sličnih obilježja na ovoj lokaciji od 11,35 Eur /m2.

22. Ovaj sud je uzeo u obzir sve parametre prilikom određivanja visine tržišne najamnine i to podatke Porezne uprave, mišljenje agencije te Grada Splita te je na temelju tako dostavljenih podataka utvrdio da bi prosječna cijena najma za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji u utuženom periodu iznosila prosječno 8,17 eura po m2 pa bi najam za ovakav stan bio mjesečno 425,65 eura. Navedeni iznos treba umanjiti za iznos zaštićene najamnine od 140,67 kuna tj. 18,67 eura pa se dolazi do iznosa od 406,99 eura. Dakle, tužiteljica je tužbeni zahtjev postavila u realnoj visini, čak i niže od onoga što bi na tržištu mogla postići. (Prema odredbi članka 55. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 49/02. - pročišćeni tekst), ukinuti Zakon i drugi propis, odnosno pojedine njegove odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Kako je odluka Ustavnog suda donesena prije nego što je pravomoćno odlučeno u ovoj pravnoj stvari, to ukinuće navedene odredbe djeluje i u ovom postupku, dakle prvostupanjski sud se nije mogao pozvati na visinu zaštićene najamnine kako je ona propisana odredbama koje su ukinute po Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

23. Vrhovni sud RH je 18. prosinca 2019. donio odluku pod poslovnim brojem Rev- 2364/16. u kojoj je zauzeo pravni stav prema kojemu vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. U toj odluci VSRH zaključuje: „Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, … vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji…“.

24. Tužiteljica je u utuženom razdoblju bila vlasnica stana radi čega je njena legitimacija neupitna.

25. Slijedom iznesenog, svi prigovoru tuženika ukazuju se u cijelosti neosnovanim te je prihvaćen tužbeni zahtjev.

26. Tužiteljica je ispunila svoju zakonsku obvezu podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora prije podnošenja ove tužbe. Tuženik je isti odbio. U ovom predmetu tužiteljica traži isplatu za jedan mjesec, travanj 2018., dok je u zahtjevu za mirno rješenje spora potraživala za razdoblje od travnja 2016. do travnja 2019. radi čega tužena pogrešno smatra da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve elemente koje sadrži tužba.

27. Tuženik tvrdi da je tužiteljica doprinijela šteti jer je mogla raskinuti ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišni najam pa da joj zbog toga ne pripada pravo na naknadu. Za istaći je, sve da su i postojali razlozi za raskid ugovora o najmu, to nije predmet ovog spora. To ne bi bio razlog utrnuća prava na naknadu štete jer je država nametnula taj odnos tužiteljici i tako joj prouzročila štetu prekomjernim ograničenjem vlasništva pa ju je dužna i nadoknaditi.

28. Iz spisa predmeta ovog suda posl. broj P-3604/2020 proizlazi da je tužiteljica izjavila da u vrijeme sklapanja ugovora o najmu stana s PF nije znala da je imao u vlasništvu drugu nekretninu, a da je za isto saznala nakon smrti njegove majke i to od susjeda. I sam ČF je potvrdio da za tu činjenicu nije rekao tužiteljici. Sud nema razloga sumnjati u takve iskaze jer tužiteljici zasigurno nije u interesu da sklapa ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom i na takav način onemogući sebi pristup vlastitom stanu. U prilog navedenom zaključku ide i činjenica da je tužiteljica, odmah po saznanju, pokrenula odgovarajuće postupke i protiv ČF i njegove kćeri, a sve s ciljem slobodnog raspolaganja vlastitim stanom.

29. Potraživanje se odnosi na lipanj 2019., a iz sporazuma i primopredajnog zapisnika proizlazi da je ČF iz stana iselio 30. kolovoza 2019., a tvrdnje tužene da su se stranke dogovorile i naknadno sastavile sporazum ničim nisu dokazane i nisu prihvatljive.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. st.1. i 155. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarife).

31. Tako je tužiteljici priznat trošak i to u vrijednosti od po 50 bodova temeljem Tbr. 8. t. 1. Tarife za sasta zahtjeva za mirno rješenje spora, tužbe i podneska od 21. svibnja 2024. zatim po 50 bodova temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife za pristup ročištu od 18,. rujna 2024. i 5. ožujka 2025. što ukupno iznosi 250 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda iznosi 500,00 eura što zbrojeno s zatraženim sudskim pristojbama na tužbu i odluku iznosi 26,54 eura, odnosno sveukupno 576,54 eura.

32. Sud nije priznao zatraženi trošak za razmatranje spisa jer u spisu predmeta ne postoji dokaz o tome kada je tužiteljica vršila uvid u spis predmeta niti je priznat trošak za sastav podneska od 22. svibnja 2024. kojim tužiteljica dostavlja potvrde o uplaćenim zaštićenim najamninama jer takav trošak nije potreban za vođenje parnice jer je tužiteljici obistinjen trošak za sastav obrazloženog podneska od 21. svibnja 2024., kada je mogla dan ranije dostaviti istu tu dokumentaciju

33. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022.).

34. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 24. travnja 2025.

S U D A C

Branko Karaman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud kao drugostupanjski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis.