REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1222/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja ČČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Luciji Novak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz OD Vukina & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 19. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 24. travnja 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 76006/05 od 8..2005.g potvrđenog od strane javnog bilježnika Duška Sudara iz Zagreba pod brojem OV-5043/2005 i OV-5044/2005, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužitelju ČČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi preplate zbog promjene tečaja švicarskog franka isplati iznos od 9.073,97 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 9.3.2016. pa do isplate, po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužitelju ČČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije isplati iznos od 1.409,01 EUR.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.800,00 € sa zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 9.073,97 € od 30.9.2015. do 9.3.2016., kao neosnovan.

VI O d b i j a s e kao neosnovanim tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: "Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužitelju ČČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije isplati iznos od 2.236,51 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na taj iznos od 30.9.2015. pa do isplate, po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

VII O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 1.605,46 EUR/ 12.097,14 kn koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u Sporazumom o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, uvećano za zakonske zatezne kamate kako su opisane u odgovoru na tužbu te tuženikov dodatni prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 169,25 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku:

-na iznos od 1,39 EUR od 16.11.2006. do isplate.

-na iznos od 1,86 EUR od 11.1.2007. do isplate.

-na iznos od 2,97 EUR od 13.2.2007. do isplate.

-na iznos od 4,12 EUR od 13.3.2007. do isplate.

-na iznos od 5,55 EUR od 11.4.2007. do isplate.

-na iznos od 11,45 EUR od 11.5.2007. do isplate.

-na iznos od 10,93 EUR od 12.6.2007. do isplate.

-na iznos od 14,99 EUR od 11.7.2007. do isplate.

-na iznos od 10,64 EUR od 11.8.2007. do isplate.

-na iznos od 10,80 EUR od 11.9.2007. do isplate.

-na iznos od 15,80 EUR od 11.10.2007. do isplate.

-na iznos od 11,71 EUR od 13.11.2007. do isplate.

-na iznos od 13,37 EUR od 11.12.2007. do isplate.

-na iznos od 7,82 EUR od 11.1.2008. do isplate.

-na iznos od 3,06 EUR od 12.2.2008. do isplate.

-na iznos od 2,14 EUR od 11.4.2008. do isplate.

-na iznos od 6,30 EUR od 13.5.2008. do isplate.

-na iznos od 6,91 EUR od 11.6.2008. do isplate.

-na iznos od 8,18 EUR od 11.7.2008. do isplate.

-na iznos od 10,17 EUR od 12.8.2008. do isplate.

-na iznos od 9,09 EUR od 11.9.2008. do isplate,

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.7.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

VIII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita 8.4.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 76006/05 s HVB Splitskom bankom d.d., a koja je pripojena tuženiku temeljem Ugovora o pripajanju od 13. lipnja 2018. i Aneksa Ugovora o pripajanju od 10. listopada 2018., i koji je time temeljem odredbe čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima postao njezin sveopći pravni slijednik te time i pasivno legitimiran u ovome postupku.

1.1. Ugovorom o kreditu broj 76006/05 sklopljenog 8.4.2005. između tužitelja i prednika tuženika, a potvrđenog od strane javnog bilježnika Duška Sudara iz Zagreba pod brojem OV-5043/2005 i OV-5044/2005, tuženiku je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 69.153,11 CHF na rok otplate od 168 mjeseci za kupnju stana. Tuženik je u članku 2. predmetnog unaprijed formuliranog standardiziranog Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak te je otplatu predmetnog kredita vezao uz navedenu valutu. Predmetna nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak, a da pritom tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora nije informiran o rizicima ugovaranje iste, imala je za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima te načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava. Ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima utvrđena je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupali suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. U obrazloženju svoje presude posl.br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. Visoki trgovački sud navodi: „Ukratko, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“

1.2. Odredbom članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita, te da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. Tuženik je tužitelju s te osnove prilikom isplate kredita naplatio predmetnu naknadu, iako tuženik nije imao nikakvih posebnih troškova obrade kredita, a trošak solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika platio je tužitelj. O navedenoj ugovornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pregovarali, niti je tužitelj kao korisnik kredita imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, dakle radi se o unaprijed formuliranoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj nadalje ističe da je odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima određeno da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tuženik je od tužitelja sukladno navedenoj zakonskoj odredbi mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a za naplatu naknade za obradu kredita, za koju nije određeno ni od čega se sastoji predmetna naknada niti zašto je određena baš u iznosu od 1 % , ne postoji zakonski temelj, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Da je ovakvo ugovaranje naknade za obradu kredita ništetno potvrdio je i sud EU u svojoj odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. koje su obvezujuće i za sudove u RH: „U tom pogledu treba uzeti u obzir činjenicu da, kao što to proizlazi iz navoda suda koji je uputio zahtjev, u skladu sa Zakonom 2/2009, naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Iz toga slijedi da ugovorna odredba koja bi imala za učinak izuzimanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga od obveze dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje može, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev s obzirom na sve odredbe ugovora, nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i, slijedom toga, na njegovu štetu stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. S obzirom na prethodna razmatranja, na jedanaesto pitanje u predmetu C-224/19 valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

1.3. Tužitelj je s tuženikom 9.3.2016. sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 76006/05 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te 27.3.2017. Dodatak br. 2 Ugovora o kreditu br. 76006/05. Tužitelj unatoč izvršenoj konverziji i dalje ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu br. 76006/05 kojim je ugovorena valutna klauzula i naknada za obradu kredita, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu. Naime, predmetnim Dodatkom ugovora o kreditu nije riješeno pitanje povrata stečenog bez osnove između parničnih stranaka, niti je to pitanje između korisnika kredita i banaka po spornim ugovorima o potrošačkom kreditiranju regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Do sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu došlo je isključivo primjenom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to izravnom intervencijom zakonodavca u ugovorne odnose stranaka iz razloga nepoštenog i nesavjesnog postupanja tuženika/kreditora, te ugroženog položaja tužitelja/korisnika kredita. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. navodi: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.“ Da konverzijom nije došlo do pune restitucije potrošača potvrđuje i presuda suda EU, C- 118/17 od 14.3.2019. (Dunai vs Erste banke): „Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točki 40. ove presude. U ovom slučaju, iako tužba Č potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Č nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., B, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 53.). Slijedi da se nacionalni zakon, koji suca pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, ne protivi članku 6. stavku 1. Direktive 93/13, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala." Dakle, unatoč provedenoj konverziji tužitelj ima pravo na punu restituciju sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima i Direktivi 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, odnosno ima pravo potraživati sve preplaćene iznose zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kao i zbog ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita.

1.4. Konačno, preciziranim tužbenim zahtjevom od 10. ožujka 2025. (list 253-254 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj predlaže da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te potražuje s osnove preplate zbog promjene tečaja švicarskog franka isplatu iznosa od 9.073,97 € sa zakonskim zateznim kamatama od 30.9.2015.; s osnove obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije isplatu iznosa od 1.409,01 €; zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije isplatu iznosa od 2.236,51 € uvećan za zakonske zatezne kamate od 30.9.2015. te troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu od 27. prosinca 2023. (list 89-108 spisa), tuženik u bitnome osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i to radi: tužitelj je prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015); tužitelju se osporava svojstvo potrošača; tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja; zastare potraživanja; odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne; ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna; uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati, niti je na njih mogao utjecati; presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovome postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove; presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovome postupku u kojem je izvršena konverzija Ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15; tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, te tuženik ističe kako po Ugovoru o kreditu postoji uvijek jedna glavnica koju je korisnik kredita dužan vratiti banci kao kreditoru.

2.1. Tuženik u podnesku od 12. ožujka 2025. (list 255-259 spisa) ističe da pristaje na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, a ukoliko sud dopusti preinaku tužbe, da ističe prigovor zastare, ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 1.605,46 €/12.097,14 kn koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđene Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezane za CHF valutnu klauzulu, uvećano za zakonske zatezne kamate, da je potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, te ističe prigovor prijeboja (materijalno pravni prigovor) u iznosu od 169,25 € uvećan za zatezne zakonske kamate na svaki pojedinačni iznos pa do isplate, te konačno predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: povijesni izvadak iz sudskog registra (list 11-60 spisa), Ugovor o kreditu broj 76006/05 (list 61-67), Izračun EKS-a i otplatni plan (list 68-72 i 81-82), Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu br. 76006/05 (list 73-74), plan amortizacije (list 75- 78), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 76006/05 (list 79-80), sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 83), potvrda o prihvaćanju ponude za konverziju (list 84), mišljenje društva Ernst & Young d.o.o. (list 125-127), provedeno je financijsko vještačenje po DARFIN d.o.o. (list 215-228) kojem je nalazu priložena i dokumentacija pribavljena za potrebe vještačenja (list 229-243), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj osobno.

4. Nesporno je između stranaka da su 8. travnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 76006/05, a kojim ugovorom je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 69.153,11 CHF koji se isplaćuje po srednjem deviznom tečaju kreditora, vrijedećem na dan korištenja kredita; da je kredit odobren za kupnju stana; da je rok otplate kredita 168 mjeseci; da su stranke 9.3.2016. zaključile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu broj 76006/05, da su stranke 27.3.2017. zaključile Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu broj 76006/05, da ostatak glavnice na dan konverzije 24.3.2016. iznosi 17.803,54 €, da je sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu utvrđena preplata od 12.097,14 kn, koja će se koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

5. Sporno je među strankama osnovanost tužbenog zahtjeva i visina, a s obzirom da je zaključen Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija, svojstvo potrošača tužitelja, ništetnost valutne klauzule osnovnog ugovora o kreditu, činjenica mogu li se u ovom postupku primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu, te zastara utužene novčane tražbine.

6. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem zaključio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

7. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj ČČ iskazao je da se 2005. ukazala prilika da riješe stambeno pitanje obzirom da je njegova obitelj s troje djece bila u podstanarstvu. Prilikom informiranja kakav kredit uzeti, u banci im je prezentiran kredit od nekih 70.000,00 CHF, s rokom otplate od 14 godina, s 5 % kamata, kao i da im je najpovoljnije uzeti kredit upravo u CHF, da je to u tom trenutku najbolje rješenje za njih. Početna rata kredita bila je negdje oko 2.700,00 kn. O pojedinim odredbama ugovora nije pregovarao, znao je osnovne elemente kao što je naprijed rekao, da je to kredit od 70.000,00 CHF, s rokom otplate od 14 godina, kamatom 5 %, s ratom od oko 2.700,00 kn. Inače nije vičan za ekonomsko-financijska područja. Kredit je otplaćen, kredit je konvertiran. Niti prilikom konverzije nije pregovarao o bilo kojoj odredbi ugovora, bilo je bitno da se maknu od švicarca s obzirom da je rata kredita narasla 100-150 € od početne rate, pa čak i više, a zbog čega je njima kao peteročlanoj obitelji bilo teško preživjeti. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao tvrtku ili obrt. Stan koji je kupljen sredstvima kredita nije iznajmljivan, već je služio za stanovanje njegove obitelji. Danas se ne sjeća iz kog razloga je baš kod tuženika tražio kredit, sjeća se da je većina bila usmjerena prema toj banci, ali iz kog razloga ne zna. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije se informirao o kretanju tečaja CHF na tržištu. Ne sjeća se da li mu je bankarski službenik objasnio što je to devizna klauzula. U trenutku sklapanja ugovora ne bi rekao da je razumio sve pojmove što znači i to valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, generalno ugovor o kreditu. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bio od strane banke upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom već naprotiv, da je te takav kredit najpovoljniji.

7.1. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

8. U konkretnom predmetu uvidom u Ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopilo ugovor o kreditu radi rješenja stambenog pitanja. Naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

9. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.

10. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

13. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule kao u izreci pod I, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

15. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

16. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

17. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

18. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Čak što više, u navedenom Dodatku ugovoru, kao niti u sadržaju izvršenog izračuna konverzije, koji je sastavio tuženik te ga dostavio tužitelju prije sklapanja Dodatka ugovoru, niti jednom riječju se ne spominje valuta CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog promjene valute u odnosu na onu početnu valutu.

19. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

20. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl. oec. stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o.

21. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka u bitnome proizlazi da je utvrđeno da obračunate zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije iznose 3.014,58 €; više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 9.073,97 €; preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.605,57 €; razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 2.236,51 €, te manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 169,25 €.

22. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe ili prigovore.

23. Provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu.

24. Sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplate preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

25. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, kao u izreci pod II i III. Naime, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu više plaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 9.073,97 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao i s osnove obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije u iznosu od 1.409,01 € s time da je uglavničene kamate u iznosu od 3.014,58 € umanjio za iznos preplate priznate po konverziji (3.014,58 € - 1.605,57 € = 1.409,01 €). Na opisani način i dalje je ostao iznos zatezne kamate u iznosu od 1.409,01 € čime je sukladno primjenom reda uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a iznosom od 1.605,57 € namirena djelomično zatezna kamata u odnosu na koju preostaje neplaćeni iznos od 1.409,01 € dok glavnica nije namirena niti djelomično. Tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja na iznos od 9.073,97 € teče od 9. ožujka 2016. kao dan provedene konverzije, dok je odbijen sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate od 30.9.2015. do 9.3.2016. kao u izreci pod V.

26. Nedospjela glavnica utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15, pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanog zakonom. Tužitelj je sklapanjem navedenog Dodatka prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. Tužitelj ne tvrdi da je odredbom kojom je konverzijom utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15.

26.1. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnosti odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojeg je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odbijen kao u izreci pod VI.

27. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

28. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena. Tuženik svoju tražbinu izvodi iz Dodatka Ugovoru o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezano za CHF valutnu klauzulu, a koji je izvršen kako to i sam tuženik navodi sukladno odredbama ZID ZPK/15 i koji niti nije predmet ovog postupka, a osim toga tužitelj je i svoje potraživanje umanjio za iznos preplate utvrđene konverzijom.

28.1. U odnosu na paušalni prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VS RH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

28.2. Radi navedenog, valjalo je tuženika odbiti kao u izreci pod VII.

29. Kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena, onda se ona, sukladno odredbi čl. 40.st.5. ZPP-a predmnijeva u iznosu od 6.630,00 €, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva, vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (čl. 40.st.1. ZPP-a), pri čemu specificiranje, ranije neodređenog, tužbenog zahtjeva (postavljanje novčanog zahtjeva), kod stupnjevite tužbe ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe (tako VSRH u odluci Rev-589/2021-2 od 11. listopada 2022.). Analogno tome, uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu manja od vrijednosti predmeta spora označenog u tužbi), niti preinaku tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u tužbi).

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkama V i VI, s obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

31. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i sastava podneska od 10.3.2025.., za zastupanje na ročištu 13.9.2024., 26.11.2024. i 19.3.2025., za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 250,00 €. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 550,00 €, odnosno tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 1.800,00 €, zajedno s zateznom kamatom u skladu s čl. 151.st.3. ZPP-a tekućom od presuđenja do isplate.

31.1. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu koje niti nisu plaćene, a niti ih je tužitelj dužan platiti budući je tužitelj oslobođen plaćanja istih temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).

31.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 28.11.2024. i 24.2.2025. kojim obavještava sud o uplati odnosno doplati predujma.

32. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 24. travnja 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnica Lucija Novak

2.OD Vukina & Partneri