REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2690/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Lana Andreis Nikolić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Andreis i partneri u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, koga zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika njegove punomoćnice Luke Švasteka, odvjetnika u Zagrebu i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5103455491 od 7. ožujka 2007., sklopljenog između tužitelja AG i tuženika Erste&steiermärkische Bank d.d., koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,250% (dva cijelih dvadesetpet posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“.

II. Nalaže se tuženiku Erste&steiermärkische Bank d.d. isplatiti tužitelju AG iznos od 418,08 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 9. ožujka 2007. do isplate po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetan čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5103455491 od 7. ožujka 2007., sklopljenog između tužitelja AG i tuženika Erste&steiermärkische Bank d.d., koji glasi: „Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.“.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&steiermärkische Bank d.d. isplatiti tužitelju AG iznos od 184,95 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Erste&steiermärkische Bank d.d. naknaditi tužitelju AG troškove postupka u iznosu od 434,72 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. travnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su tužitelj i tuženik sklopili 7. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj 5103455491 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 140.000,00 HRK. Navodi kako je tuženik - uslijed ništetnosti odredbi čl. 10. predmetnog Ugovora o obvezi plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanja kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita stekao nepripadnu dobit, koju tužitelj ovom tužbom potražuje. Navodi kako je odredbom čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita prije korištenja kredita. Temeljem navedene odredbe tuženik tužitelju 8. ožujka 2007. naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.150,00 HRK. Ističe da iz sadržaja čl. 10. st. 1. Ugovora nije vidljivo u čemu se sastoje posebni troškovi tuženika prilikom obrade i odobravanja kreditnog zahtjeva te da tuženiku prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nisu nastali posebni troškovi obzirom da je sklapanje potrošačkih kredita u redovitom djelokrugu poslova bankarskih institucija, a kako je ta odredba unaprijed formulirana od tuženika, odnosno predstavlja tipsku (standardiziranu) odredbu na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Nadalje, navodi kako je odredbom čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da tuženik ima pravo u slučaju prijevremene otplate kredita naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama tuženika važećim u trenutku prijevremene otplate kredita te da je na temelju te odredbe tužitelju 14. listopada 2015. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.393,53 HRK. Smatra i da je ta odredba unaprijed formulirana od strane tuženika, odnosno predstavlja tipsku (standardiziranu) odredbu na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a suprotna je načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Predlaže stoga sudu donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi; kojom se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 418,08 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 9. ožujka 2007. do isplate na ime povrata plaćenog po takvoj ništetnoj odredbi; kojom se utvrđuje ništetnost odredbe o tzv. izlaznoj naknadi odnosno naknadi za prijevremenu otplatu te kojom se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 184,95 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2015. do isplate na ime povrata plaćenog po takvoj ništetnoj odredbi; sve uz naknadu troškova postupka tužitelju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, navodeći kako se ne radi o odredbama koje bi bile nepoštene, a posljedično i ništetne, s obzirom da se radi o odredbama koja su jasne, lako razumljive i uočljive te kao takve ne podliježu testu poštenja iz Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da te ugovorne odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost u cijelosti te ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja. Ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Navodi da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, povezanih regulatornih troškova. Navodi da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu. Nadalje ističe da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju; da nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. Ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja, a osporava i tijek kamata kako ga tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je tijekom postupka izveo sve po strankama predložene dokaze pa je tako izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 7.3.2007. (list 7-10 spisa), kao i preostalu dokumentaciju koja prileži spisu i saslušan je tužitelj (list 171 spisa).

3.1. Time su izvedeni svi dokazi predloženi po strankama, s obzirom da je tuženik na ročištu za glavnu raspravu odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka – djelatnika banke, predloženog u odgovoru na tužbu.

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije niti sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 7. ožujka 2007. Ugovor o nenamjenskom kreditu za iznos 140.000,00 kuna, na rok otplate od 120 mjeseci. Odredbom čl. 10. Ugovora ugovoreno je da je prije korištenja kredita korisnik kredita dužan platiti jednokratnu naknadu od 2,25%, kao i da za slučaj prijevremenog povrata kredita, tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama tuženika važećim u trenutku prijevremenog povrata.

6. U svome iskazu tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio budući da su mu bila potrebna sredstva za tekuće troškove života njega i njegove obitelji zbog činjenice da mu je supruga bila na rodiljnome dopustu i primanja su joj bila smanjena, dakle, isključivo za privatne svrhe. Nije pritom niti bio svjestan da plaća ulaznu naknadu, njemu je samo za taj iznos umanjen iznos isplaćen po kreditu. Nije niti znao na što se ta ulazna naknada odnosi niti mu je tko to objasnio. Što se izlazne naknade tiče nije znao da, ukoliko se odluči prijevremeno otplatiti kredit, da će biti dužan platiti naknadu i u kojoj visini. Nitko mu o tome nije ništa rekao prilikom sklapanja kredita. Tu naknadu platio je prilikom zatvaranja kredita. Nije imao utjecaja na sadržaj ugovora već mu je isti predočen na unaprijed sastavljenom obrascu.

7. Iskaz tužitelja je prihvaćen, jer je životno logičan i uvjerljiv, kao i u skladu s ispravama koje prileže spisu. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi činjenica da se o predmetnim ugovornim odredbama kojima je propisano plaćanje naknade banci prilikom prvog korištenja kredita u visini od 2,25%, kao i u slučaju prijevremene otplate kredita, prema uvjetima banke, nije pregovaralo niti je tužitelj na sadržaj tih odredbi mogao utjecati.

8. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2.Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

9. U pogledu navedenoga Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u odluci Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. sljedeći zaključak: Ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. st. 1. ZPP, sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. st. 1. ZPP u svezi s odredbom članka 83. i 85. ZPP.

10. U konkretnom slučaju utvrđeno je da tužitelju kao korisniku kredita ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije bila niti jasna niti lako razumljiva, a o istoj nije bilo mogućnosti pregovaranja. Što se tiče naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, ta odredba neodređena je i neodrediva, s obzirom da je ugovoreno kako će se ona naplatiti prema uvjetima tuženika, tako da tužitelj nije mogao biti informiran o visini te naknade prilikom sklapanja Ugovora, budući da ni djelatnici tuženika nisu mogli znati koja odluka banke će biti na snazi u trenutku prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Navedeno proizlazi iz činjenice da takva odredba ne sadrži precizan način utvrđivanja visine naknade koju će korisnik kredita biti dužan podmiriti u slučaju prijevremene otplate kredita, budući da nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za tu visinu nisu određeni, dok iz iskaza tužitelja, kojega je sud prihvatio, proizlazi da o toj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, a protivno je bio dužan dokazati tuženik, budući da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru.

11. Naime, na temelju uvida u sam ugovor koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Također, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 102. ZZP propisana je ništetnost.

12. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je i da obavijest o financijskoj usluzi koja je predmet ugovora sadrži, među ostalim, opis osnovnih obilježja financijske usluge, ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove, odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.

13. Na temelju iskaza tužitelja, utvrđeno je kako su mu sredstva iz kredita bila potrebna za privatne svrhe. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. U odnosu na navod tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja je navedeni Ugovor o kreditu sklopila u privatne svrhe, odnosno, u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravna znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

15. Naime, odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade, o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.

16. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Primjenom citiranih propisa, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnima, a tužbeni zahtjev ocijenjen je osnovanim u dijelu koji glasi na utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Isto proizlazi i iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je pod posl. br. Su IV – 308/2020 donesen 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojemu je na pitanje: «Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?» dan odgovor da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

18. Tuženik u ovome postupku ne spori visinu plaćene ulazne i izlazne naknade predmetnog Ugovora o kreditu, kao ni datum njihova plaćanja. S obzirom na odredbu čl. 221. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano kako ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, to navedene činjenice nisu bile predmetom dokazivanja u ovome postupku.

19. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a prethodno je obrazloženo kako su stranke suglasno nespornom učinile činjenicu da je tužitelj tuženiku platio tzv. ulaznu naknadu u visini 418,08 Eur i tzv. izlaznu naknadu u visini od 184,95 Eur, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo taj iznos.

20. Što se tiče zahtjeva za isplatom zatezne kamate, valja navesti kako zatezna kamata, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja. Kako je uvidom u dokumentaciju koja prileži tužbi – potvrdu od 12. travnja 2024. (list 29 spisa), utvrđeno da je tužitelj uplatio naknadu za obradu kredita 8. ožujka 2007., to je osnovan zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 418,08 Eur s tijekom od 9. ožujka 2007. do isplate; dok je naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužitelj isplatio 14. listopada 2015., tako da je osnovan zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 184,95 Eur s tijekom od 15. listopada 2015., jer je tada tuženik taj iznos stekao kao nepošten stjecatelj, u skladu s čl. 1115. ZOO-a.

21. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima postupka, a s obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti. Pritom je kao vrijednost predmeta spora uzet samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (točka II. i IV. izreke prvostupanjske presude), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (točka I. i III. izreke prvostupanjske presude), tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003.

23. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) te trošak zastupanja na ročištima 20.1.2025. i 9.4.2025. u visini od 50 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), što ukupno čini 150 bodova, što, uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur (Tbr. 50. Tarife) i za porez na dodanu vrijednost, iznosi 375,00 Eur, kojem iznosu je nadodan trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 Eur i na presudu 26,54 Eur, tako da sveukupno trošak tužitelja koji je bio potreban za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP-a iznosi 434,72 Eur, kako je i dosuđeno točkom V izreke ove presude, a na koji iznos teku zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 24. travnja 2025.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rj o pristojbi na presudu 26,54 Eur

2. Punomoćniku tuženika