Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-2112/2019-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Beliću, odvjetniku u Puli, protiv tuženice PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 04. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos eura 2.281,09 zajedno sa zateznom kamatom koja teče (do 01. kolovoza 2015. po stopi eskonta Hrvatske narodne banke uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te nadalje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZOO):

na iznos eura 6,00 od 16. kolovoza 2007. do isplate;

na iznos eura 6,00 od 17. rujna 2007. do isplate;

na iznos eura 5,89 od 15. listopada 2007. do isplate;

na iznos eura 5,83 od 16. studenog 2007. do isplate;

na iznos eura 5,83 od 15. prosinca 2007. do isplate;

na iznos eura 5,87 od 15. siječnja 2008. do isplate;

na iznos eura 11,27 od 20. veljače 2008. do isplate;

na iznos eura 12,27 od 19. ožujka 2008. do isplate;

na iznos eura 11,10 od 22. travnja 2008. do isplate;

na iznos eura 10,79 od 15. svibnja 2008. do isplate;

na iznos eura 10,76 od 17. lipnja 2008. do isplate;

na iznos eura 10,54 od 25. srpnja 2008. do isplate;

na iznos eura 10,40 od 26. kolovoza 2008. do isplate;

na iznos eura 10,43 od 30. rujna 2008. do isplate;

na iznos eura 15,49 od 23. listopada 2008. do isplate;

na iznos eura 10,79 od 27. studenog 2008. do isplate;

na iznos eura 14,00 od 24. prosinca 2008. do isplate;

na iznos eura 19,20 od 26. siječnja 2009. do isplate;

na iznos eura 19,76 od 27. veljače 2009. do isplate;

na iznos eura 17,55 od 30. ožujka 2009. do isplate;

na iznos eura 18,21 od 30. travnja 2009. do isplate;

na iznos eura 16,07 od 29. svibnja 2009. do isplate;

na iznos eura 13,43 od 29. lipnja 2009. do isplate;

na iznos eura 14,69 od 29. srpnja 2009. do isplate;

na iznos eura 15,16 od 29. kolovoza 2009. do isplate;

na iznos eura 13,71 od 30. listopada 2009. do isplate;

na iznos eura 13,54 od 30. listopada 2009. do isplate;

na iznos eura 15,53 od 23. prosinca 2009. do isplate;

na iznos eura 15,39 od 23. prosinca 2009. do isplate;

na iznos eura 18,00 od 26. veljače 2010. do isplate;

na iznos eura 18,13 od 26. veljače 2010. do isplate;

na iznos eura 20,71 od 29. travnja 2010. do isplate;

na iznos eura 20,06 od 26. svibnja 2010. do isplate;

na iznos eura 21,05 od 26. svibnja 2010. do isplate;

na iznos eura 26,13 od 28. lipnja 2010. do isplate;

na iznos eura 27,81 od 18. kolovoza 2010. do isplate;

na iznos eura 28,20 od 17. rujna 2010. do isplate;

na iznos eura 32,50 od 17. rujna 2010. do isplate;

na iznos eura 29,63 od 18. listopada 2010. do isplate;

na iznos eura 29,18 od 22. studenog 2010. do isplate;

na iznos eura 41,30 od 23. prosinca 2010. do isplate;

na iznos eura 42,09 od 15. siječnja 2011. do isplate;

na iznos eura 37,17 od 23. veljače 2011. do isplate;

na iznos eura 37,50 od 24. ožujka 2011. do isplate;

na iznos eura 36,21 od 27. travnja 2011. do isplate;

na iznos eura 43,92 od 26. svibnja 2011. do isplate;

na iznos eura 48,44 od 27. lipnja 2011. do isplate;

na iznos eura 56,72 od 29. kolovoza 2011. do isplate;

na iznos eura 56,47 od 29. kolovoza 2011. do isplate;

na iznos eura 46,03 od 29. rujna 2011. do isplate;

na iznos eura 45,76 od 24. studenog 2011. do isplate;

na iznos eura 44,29 od 24. studenog 2011. do isplate;

na iznos eura 44,92 od 23. siječnja 2012. do isplate;

na iznos eura 48,48 od 23. siječnja 2012. do isplate;

na iznos eura 49,16 od 27. veljače 2012. do isplate;

na iznos eura 47,95 od 22. ožujka 2012. do isplate;

na iznos eura 47,93 od 24. svibnja 2012. do isplate;

na iznos eura 48,66 od 24. svibnja 2012. do isplate;

na iznos eura 47,62 od 27. lipnja 2012. do isplate;

na iznos eura 47,02 od 23. srpnja 2012. do isplate;

na iznos eura 46,18 od 22. kolovoza 2012. do isplate;

na iznos eura 44,09 od 26. rujna 2012. do isplate;

na iznos eura 46,41 od 27. studenog 2012. do isplate;

na iznos eura 47,16 od 20. prosinca 2012. do isplate;

na iznos eura 45,97 od 25. siječnja 2013. do isplate;

na iznos eura 42,26 od 25. veljače 2013. do isplate;

na iznos eura 44,07 od 20. ožujka 2013. do isplate;

na iznos eura 44,51 od 25. travnja 2013. do isplate;

na iznos eura 43,47 od 28. svibnja 2013. do isplate;

na iznos eura 40,56 od 26. lipnja 2013. do isplate;

na iznos eura 41,14 od 22. srpnja 2013. do isplate;

na iznos eura 40,01 od 31. srpnja 2013. do isplate;

na iznos eura 40,92 od 18. rujna 2013. do isplate;

na iznos eura 41,58 od 18. rujna 2013. do isplate;

na iznos eura 41,95 od 21. listopada 2013. do isplate;

na iznos eura 42,85 od 25. studenog 2013. do isplate;

na iznos eura 43,39 od 15. prosinca 2013. do isplate,

sve u roku 15 dana.

II Odbija se prigovor radi prebijanja istaknut po tuženici.

III Dužna je tuženica naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 2.087,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na taj iznos teku od 24. travnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbija. IV Odbija se zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženicom 20. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu 9012105707, na iznos CHF 13.200,00 s rokom otplate 84 mjeseca, u jednako toliko anuiteta od po CHF 189,68 svaki, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju te banke za švicarski franak (CHF). Kamatna stopa da je iznosila početnih 4,60% godišnje, ali da je promjenjiva, prema dispoziciji tuženice. Tužitelj da je kredit uredno otplaćivao, no rasli da su - kako kamatna stopa, tako i sam tečaj švicarskog franka. Ugovoreni tečaj (srednji tečaj tuženice) CHF u vrijeme sklapanja ugovora da je bio 1:4,40579, dok je kasnije dosegao znatno veći iznos. Istodobno domaća valuta - kuna, da nije realno gubila na vrijednosti te je stabilno kotirala kako u odnosu na EURO tako i u odnosu na vrijednosti svih ostalih dobara, ali i u odnosu na prihode stanovništva, uključujući i tužitelja. Tuženica da je u vrijeme sklapanja ugovora, prodavala gotove financijske pakete kao što je predmetni kredit. Tužitelj da nije imao nikakav utjecaj na njegov sadržaj. Napose, tuženica da nije uopće upozorila tužitelja na valutni rizik te konkretne valute - švicarskog franka. Ekonomske posljedice valorizacije u švicarskim francima da nisu bile općepoznate pa tako tužitelju da nisu uopće bile poznate, ali zato tuženici, koja se obrtimice bavi kupoprodajom i pozajmljivanjem novca, da su bile dobro poznate. Dakle, da se ne može uzeti, da je uglavak o valutnoj klauzuli u CHF u spornom ugovoru, bio tužitelju lako razumljiv, jasan i lako uočljiv, u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. odnosno čl. 99. istoimenog zakona iz 2007. (u nastavku: ZZP). Odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima da je izazvala znatnu neravnotežu u pravim i obvezama stranaka na štetu tužitelja, jer su njenim ugovaranjem, bez ugovorne mogućnosti da se tužitelju omogući pravo promjene valute kredita ili neke druge mogućnosti zašite od rizika snažnog jačanja tečaja CHF-a, sve posljedice takvog jačanja prevaljene na tužitelja dok je istodobno tuženica dobivala sve veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženica da je ovaj financijsko-kreditni paket, kojeg je sklopila i s tužiteljem koristeći svoj formulami ugovor o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prodavala isključivo kao sigurnu spekulaciju, znajući s velikom vjerojatnošću da će tečaj rasti, a da se nije uopće za nj zaduživala u CHF na inozemnom tržištu. Stoga da je valutna klauzula u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena u smislu ZZP-a. Nepošten da je i ugovorni uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema dispoziciji tuženice te o valorizaciji uz valutu CHF, već da su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude i to:

-Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (potvrđeno i presudom Vrhovnog suda posl. br. Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015.);

-Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., u dijelu u kojem je (naknadno) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Na cit. se presude tužitelj poziva na temelju odredbe čl. 502. c. ZPP-a. Cit. presudom da je utvrđeno da je tuženica, razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače pa tako i tužitelja - u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tuženica da je u istom razdoblju, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Tužitelj da je primio kredit od tuženice i vratio iznos kuna 91.339,07. Da nije bilo ništetnih klauzula o valorizaciji u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj da bi bio u obvezi platiti iznos od 73.195,06 kuna (84 anuiteta). Razlika da iznosi kuna 18.144,01, koju tužitelj potražuje i na koje potražuje i zateznu kamatu budući je plaćena na temelju ništetnih osnova. Ukoliko bi stvarna preplata iznosila više od ove izračunate po tužitelju, tada da tužbenim zahtjevom tužitelj ponajprije potražuje povrat isplaćenoga na temelju ništetnog uglavka o promjenjivoj kamatnoj stopi a tek zatim na temelju ništetnog valutnog uglavka u CHF. Predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženici da tužitelju isplati 18.144,01 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. studenog 2006. do isplate, te kojom će se naložiti tuženici da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku 15 dana. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je podneskom od 03. studenog 2022. zatražio donošenje presude kojom će se naložiti tuženici da mu isplati iznos 17.186,87 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku, sve umanjeno za iznos 551,51 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznose teku kako je navedeno u tom podnesku. Nadalje, podneskom od 15. listopada 2024. tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev radi povrata više uplaćenog na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, te predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženici da mu isplati iznos u visini 2.281,09 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku na način kako je navedeno u tom podnesku (str. 419-423).

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te dostavljenom izračunu uz tužbu kao potpuno neosnovanom i neutemeljenom. U konkretnom slučaju tuženica da nije koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF) te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa da nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženice. Smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012105707 koji je zaključen 20. studenog 2006. (dalje u tekstu - Ugovor) povrijeđena njegova prava kao potrošača. Netočno da tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. bile utvrđene naprijed navedene povrede iz Ugovora broj 9012105707 koji je zaključen 20. studenog 2006. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj da nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to da se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Naglašava da isplata temeljem stjecanja bez osnove isključuje mogućnost traženja naknade štete, obzirom se radi o dvije različite pravne osnove, odnosno o dva različita pravna instituta za koje postoje bitno različiti uvjeti i pretpostavke prilikom utvrđivanja koji se međusobno isključuju. Prema tome potpuno da je pogrešna tvrdnja tužitelja da bi sud bio vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa u slučaju "Potrošač", jer zakon u svojoj kogentnoj odredbi i to u čl. 502. c Zakona o parničnom postupku jasno navodi da u konkretnom slučaju to tužitelj nema nikakvo pravo jer potražuje isplatu. Ugovor o kreditu broj 9012105707 koji je zaključen 20. studenog 2006. da je u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime da je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita 31. prosinca 2013. Istodobno, iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. da jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe da proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog, tužba da je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva da se temelje na pogrešnim i nepostojećim navodima. Nadalje, potpuno da je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpili zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula da je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća. Naime, ranije da je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 01. siječnja 1990. izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je kaluzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost da su doveli do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu da slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud da nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003. i člankom 99. ZZP iz 2007. da je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (tako i presuda VSRH Revt-89/09 od 10. listopada 2013., presuda i rješenje VSRH Rev-x 179/09 od 24. listopada 2012., presuda VSRH Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe da je nedopušteno ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Stranke u Ugovoru o kreditu da su jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženice i da pristaju na njihovu primjenu, te da su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženice, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom da potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (čl. 12. Ugovora o kreditu). Korisnik kredita da je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. U čl. 7. Ugovor o kreditu stranke da su jasno ugovorile da u slučaju promjene kamatne stope Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos rate, te se obavezuje plaćati tako izmijenjene rate. Sve navedeno stranke da su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom da obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog, potpuno da je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženica propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja da su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni bilježnik da je strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja da su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora da je jasno da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino da se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno da ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj da je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženica i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu da bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore "agresivno" da pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka da ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj da je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženica to svakako na taj način nije nudila, jer je nudila više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako da se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14. studenog 2000. pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda da ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 da jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama. Javnobilježnički akti da su sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time da postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Dalje, u Ugovoru o kreditu i to u čl. 7. otplata kredita da je ugovorena način da se isti otplaćuje u 84 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog, iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, da ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog da govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS-Rev-1990/91. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, tuženica ističe kako se treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora da nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno da su odredile da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti nema nikakvog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbu članka 296. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj da potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, jer je upravo suprotno člankom 4. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,50% godišnje. Korisnik da je nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da potvrđuje da je zaprimio otplatnu tablicu, i izjavljuje da je upoznat sa promjenama iznosa anuiteta, Općim uvjetima poslovanja tuženice i da daje suglasnost da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima te ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana i prihvaća sve izmjene i dopune tih akata i odluka o čemu će ih Banka obavijestiti putem distribucijskih kanala. Pristaje da banka povisi ili snizi anuitete, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (čl.7). Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni bilježnik da je i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja da je pravno valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Varijabilna kamatna stopa da nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja da čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba mora biti. Pogrešno da se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Nema govora o neodredivoj kamatnoj stopi, a samim time niti o ništetnosti te odredbe. Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i utvrđivanje ništetnosti iste treba i nužno je sagledavati u trenutku sklapanja samog Ugovora o kreditu. U tom trenutku na snazi da je bio zakon koji je dopuštao, a kao što i sada dopušta, ugovaranje promjenjive kamatne stope. Takva da je sudska praksa u predmetu VSRH Revt- 249/14. U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka i sami sudovi da su utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska Narodna Banka kao regulatorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima da navodi kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama potrošačima "uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu

- kamatnu stopu čija se visina mijenja prema odluci uprave banke." Prema tome svaka osoba i svaki potrošač koji se odlučio na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka i pri tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu (jer je bila niža od fiksne, kao što je to i uobičajeno, a o čemu je prije sklapanja ugovora bio informiran) svjesno i svojevoljno da je ušao u rizik promjene kamatne stope. No, kako ne bi bilo zabune o tome koliki je taj rizik u trenutku sklapanja ugovora bio, da je važno znati da se radi o reguliranim proizvodima i taj rizik da je samim zakonima i regulativama (pod nadzorom HNB-a) u biti ograničen te su potrošači toga bili i jesu svjesni. U konkretnom slučaju volja ugovornih strana da je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije-fiksne kamatne stope. Samim time, potpuno da je suprotno volji ugovornih stranaka i jasnim odredbama ugovora o kreditu da se potražuje fiksna ugovorna kamata - dapače to da bi dovelo do potpune neravnoteže u odnosu stranaka. Sama kamatna stopa (različita za fiksne i promjenjive ugovorne kamate) da je odraz poslovne politike banke i tržišnih uvjeta, a banka uobičajeno usklađuje svoje kamatne stope u skladu sa promjenjivim prilikama i s tržištem kapitala i to kako u pogledu postojećih ugovora, a tako i u pogledu novih. Stranke da su jasno ugovorile te je tužitelj bio svjestan da je ugovorio vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, a kriteriji za promjene da su sadržani u Općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat. Dakle, jasno da je ugovorena odrediva kamatna stopa i kriteriji te odredivosti. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojim je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu te da je ugovorena ovlast Banke da prati kriterije odredivosti i po potrebi korigira kamatnu stopu da čini činidbu određenom odnosno odredivom (tako i VSRH u svojoj odluci Gzz-2/02-2). Konkretno da se može zaključiti da su stranke ugovorile da banka može i mijenjala je kamatnu stopu, jer je ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu je banka postupala sukladno odredbama svih relevantnih propisa, te je izvršavala i obveze o obavještavanju klijenta o svim promjenama. Tužitelj da je izričito i svojevoljno, te bez prisile, pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope koje promjene su se događale uz točno određene kriterije i predviđene metodologije tuženice, o kojoj promjeni je tuženica uredno tužitelju slala obavijesti i pripadajući otplatni plan. Vezano za tvrdnju tužitelja da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje temeljem Općih uvjeta i sukladno odlukama banke ništetna jer predstavlja neodredivu činidbu koja je nepoštena, ističe da se konkreno u ovom slučaju ne radi o nepoštenoj odredbi jer u tom smislu Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima navodi da ugovorna odredba se neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o "... proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluge nema pod nadzorom." (2./točka c.prilog direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o situaciji opisanoj u Direktivi, jer se kamatna stopa mijenjala i bila je povezana s oscilacijama na tržištu i mijenjala se sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su bili izvan nadzora tuženice, tako je ugovorna odredba o načinu određivanja promjenjive kamatne stope poštena sukladno gore citiranoj Direktivi. Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Naime, kogentna odredba Zakona o obveznim odnosima da regulira stope ugovorenih kamata te određuje da ukoliko bi bila ugovorena stopa koja je viša od zakonskih zateznih kamata, automatski vrijedi zakonska. Odredbom članka 26. st. 3 ZOO-a predviđena je mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje, a prema kojoj odredbi za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj (Zakon o obveznim odnosima – čl. 26. st.3. "Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata...."). Za zaključiti je da u sustavu kakav predviđa Zakon o obveznim odnosima, kao osnovni zakon koji regulira obvezne odnose među građanima i pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, ima zakonsko rješenje i time nema pravne nesigurnosti ili proizvoljnosti u odredbama ugovora vezano uz visine ugovornih kamatnih stopa. Ne samo da su kriteriji bili određeni i odredivi, već je postojao (kao što i danas postoji) zakonski okvir odnosno limit postavljen jasnim i kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, tako da se nikako ne može govoriti o jednostranim i nepoštenim te proizvoljnim odlukama tuženice, a kako to tužitelj pokušava u svojoj tužbi pogrešno izvesti i zaključiti, te navesti sud da to tako, van smisla realne situacije u trenutku sklapanja ugovora, van smisla važeće zakonske regulative u trenutku sklapanja ugovora, pogrešno zaključi. Kamatna stopa se mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženice, jer je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, te se samim time u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Dakle radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Ističe da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga da nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. Dakle, na visinu kamate utjecali su realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a. Primjerice u posljednjem kvartalu 2008. CDS za Hrvatsku da se povećao sa 1,00% na 4,5%, dok je npr. u 2004. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. iznosio 0,3% dok je u studenom 2008. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište da je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava, time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31. srpnja 2006. 1,69% dok je u 2007. i 2008. u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) da je povećan s 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova da treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja da je nastalo djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi da utječu određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženica, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na to, da nije za zanemariti i činjenicu da je tuženica pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženice utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv ista u svom očitovanju na upit potrošača istaknula kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. Sam smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je prilagođavanje iste uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati za razdoblje za koje je ugovor zaključen. Tuženici da nije u interesu, kao pravnoj osobi na tržištu, proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu, mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, a tako i zbog drugih razloga poput sprječavanja odljeva klijenata te osiguravanja preduvjeta potrebnih za uredno vraćanje kredita od strane svojih klijenata i korisnika. U konkretnom slučaju tuženica da je svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvarila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao i sukladno tržišnim okolnostima i u skladu sa zakonskim okvirima i sukladno regulatornim propisima, što ukazuje na zaključak da nema niti jedne protupravnosti u odnosu na postupanje tuženice niti osnove za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i u konačnici osnova za traženje bilo kakove isplate. Polazeći od svega rečenog kao i od činjenice da je djelatnost kreditnih institucija dodatno regulirana Zakonom o kreditnim institucijama, ranije je to bio Zakon o bankama, te drugim regulatornim propisima HNB-a, nikako da se ne može govoriti o tome da bi odredba o ugovornoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jasno određenim kriterijima na koje pristaje tužitelj, bila neka ništetna odredba. A osobito da se ne može ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke Banke, uslijed navodne ništetnosti dijela koji se odnosi na "jednostranu odluku Banke", svesti na fiksnu kamatnu stopu koja odgovara inicijalno ugovorenoj stopi. Stranke da su odabrale Ugovor o kreditu baš takovog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se nalog kakav tužitelj u tužbi predlaže za isplatu imao smatrati predlaganjem promjene ugovornog odnosa na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene pretpostavke i obvezni sadržaj da su bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu da je proizlazila obveza tuženice, a koju je ista u cijelosti ispunila, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Tuženica da je nakon što je to Zakon o kreditnim institucijama odredio, tužitelja informirala o promjenama kamatne stope i to sukladno odredbama zakona 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te je uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan sukladno čl.308. st.1 ZOKI-a. Prije stupanja na snagu ZOKI-a da nije bila obveza dostave osobnih obavijesti i Zakon o bankama, ZZP i HNB u svojoj regulativi i stajalištima da je smatrao da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim. Tuženica da je povrh toga dostavljala potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta čime je tužitelj bio upoznat i nije mu moglo ostati nepoznato koja je visina ugovorene kamate, te je u svakom trenutku u tijeku ugovornog odnosa mogao reagirati što nije učinio već je ugovor u cijelosti ispunio. Tužitelj u tužbi da pogrešno navodi i obrazlaže da bi prava volja ugovornih strana bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što je u potpunosti suprotno jasnim i određenim ugovornim odredbama koje kao javna isprava obvezuju stranke. Međutim, kad bi sud eventualno i zaključio, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka donesenih u predmetu Potrošač, da je ugovorna odredba o mijenjanje kamatne stope temeljem jednostrane odluke Banke ništetna, ali samo u dijelu koji se odnosi na jednostranu odluku Banke, dio odredbe koji ne bi bio oglašen ništetnim je da je ugovorna kamata promjenjiva. A ako je valjana odredba da je kamata promjenjiva, tada je na tužitelju teret dokaza koji je iznos (stopa) promjenjive kamate koja je tijekom otplate kredita trebala biti naplaćivana, ukoliko to nije onaj iznos (stopa) koji se navodi u jednostranim odlukama Banke. Međutim, tužitelj uopće ne pokušava ići tim putem da dokaže koja bi stopa promjenjive kamate kao dopuštena trebala biti primijenjena tijekom otplate kredita, već potpuno neosnovano promjenjivu kamatnu stopu pokušava svesti na fiksnu. U ugovorima o kreditu obveza plaćanja ugovorene kamate jest bitan sastojak ugovora jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određenu svotu novčanih sredstava. Slijedom navedenog korisnik kredita dužan je vratiti banci iskorištenu svotu novca "u vrijeme i na način kako je ugovoreno", a što je bitan sastojak ugovora o kreditu. Prema tome, nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena promjenjive kamatne stope fiksnom) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog, da se radi o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Početna kamatna stopa nije ugovorena kao fiksna, te ostaje na tužitelju dokazati koja bi to promjenjiva kamatna stopa bila zakonita, a jedina početno ugovorena kamata je promjenjiva kamata. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu) ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što se nije dogodilo, niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3. ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postullati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kamata ugovorena kao fiksna kroz cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Tuženica se protivi metodologiji izračuna tužitelja u cijelosti kao neosnovanom, proizvoljnom i neutemeljenom. Tužitelj nije ugovorio kredit u kunama sa fiksnom kamatnom stopom. Na ovakav način tužitelj proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupio sa tuženicom. Osim toga, sam tužitelj se u tužbi poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu P-1401/2012 (uz popratne odluke viših sudova i Ustavnog suda RH) i Direktivu 93/13 koje potpuno pogrešno tumači i u potpunosti zanemaruje činjenicu da je upravo u predmetu P-1401/2012 kada je o istome odlučivao Visoki trgovački sud RH ukinut dio odluke u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora. Slijedom navedenog, da jasno proizlazi da tužitelj nema niti jedan osnov, te ne postoji osnovano pravo zahtijevati da sud naloži tuženici da mu isplati novčani iznos i to u kunama koji predstavlja razliku između ugovorene kamate i proizvoljno određene fiksne kamatne stope koju je tužitelj sam jednostrano naznačio kao fiksnu, odnosno potvrdio je zakonitost promjenjive kamate stope. Na tužitelju da je teret dokaza, te ukoliko tvrdi da je ugovorena kamatna stopa koja je kao promjenjiva ugovorena, na neki način nepoštena, na istome je da dokaže koja je to promjenjiva stopa koja bi bila poštena kroz razdoblje otplate i trajanja Ugovora o kreditu i na čemu se ista temelji, a sve kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dopuštena i u skladu sa zakonom. Dakle, nikako se ne može potraživati isplata prema fiksiranoj stopi iz gore jasno navedenih razloga, a ako tužitelj tvrdi da stopa nije bila poštena i pravična isti je dužan dokazati i zatražiti onu promjenjivu stopu koja bi bila, prema njegovim tvrdnjama, poštena i pravična, a ne tražiti fiksnu kamatnu stopu koja bi značila promjenu cjelokupnog ugovornog odnosa i promjenu njegova identiteta bez volje i dogovora stranaka. Iz niti jednog dokaza i navoda tužbe ne proizlazi točno na koji je način tuženica nepošteno odredila kamatnu stopu i za koji bi to bilo iznos. Niti iz jednog dokaza koji je dostavljen uz tužbu da ne proizlazi koja je to kamata koja bi bilo navodno nepošteno i protuzakonito naplaćena odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva, a svakako se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može dokazivati financijskim vještačenjem koje je predloženo, te se stoga istom dokazu tuženica protivi u cijelosti. Opreza radi prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005. J, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Opreza radi ističe i prigovor prijeboja, a napominje se da osnova za isplatu nema. Također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženice pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Obzirom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je dopuštena i zakonita, da je potrebno utvrditi koja bi to promjenjiva kamatna stopa bila „poštena“. Posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane. Neosnovanost da proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te zaključno ističe da:

- se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502. c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača;

- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna kaluzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne kaluzule;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- se tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi na Ugovor o kreditu s valutnom kaluzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev su u cijelosti nepodobni za odlučivanje;

- je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništatna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;

- je u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate;

- je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženica ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka.

2.1. U svom podnesku od 13. studenog 2020. (str. 26-34) tuženica, pored navedenog u odgovor na tužbu, predlaže tužbu odbaciti podredno odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova parničnog postupka. Tužbu predlaže odbaciti kao neurednu, jer ista ne odgovara zahtjevima iz čl.186. b Zakona o parničnom postupku jer je tužitelj sam vršio otplate kredita i sam uplaćivao odnosno vršio plaćanja te u svojim evidencijama ima sve podatke. Također ima i ugovor o kreditu kao i ostalu relevantnu dokumentaciju, te nije bilo nikakovog razloga za postavljanje ovakve tužbe. Osim toga, tužitelj da je mogao na vrijeme tražiti dokumentaciju i ranije se pripremiti za utuženje. Prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečvini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., J, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47), a time i promašenoj aktivnoj legitimaciji. Propisima koji uređuju zaštitu potrošača implementirana je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima („Direktiva 93/13“), koja je tako i krovni propis koji propisuje zaštitu potrošača od primjene odredaba koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenih odredaba u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Sukladno odredbi članka 1. točke 1. Direktive 93/13, svrha Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Međutim, Direktiva 93/13 primjenjuje se jedino prema potrošačima, a status potrošača nema svaka fizička osoba. Ukazuje na presudu Suda EU u predmetu Gruber C-464/01 od 20. siječnja 2005. Tako odredba članka 2. b. Direktive 93/13 propisuje da potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Direktiva 93/13 da je implementirana u Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. (NN broj 79/2007, 125/2007, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 65/2013, 42/2014) koji definira potrošača odredbom čl. 3. prema kojoj je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Isto tako, uz isključivo terminološku razliku, Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN broj 96/2003, 46/2003, 79/2007) daje jednaku definiciju potrošača. Ukazuje na praksu Suda EU koja potvrđuje potrebu utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača, i to u svakom slučaju zasebno jer je takvo utvrđivanje od ključne važnosti za ishod ovog predmeta. Ukazuje i na predmete S C-630/17 od 14. veljače 2019., u kojemu je fizička osoba sklopila ugovor o kreditu radi adaptacije vlastitog stambenog objekta, a radi uređenja apartmana za iznajmljivanje, Schrems C-498/16 od 25. siječnja 2018. godine; Dumitras C-534/15 od 14. rujna 2016.; Costea C-110/14 od 03. rujna 2015.; Tarcău C-74/15 od 19. studenog 2015. Ističe i prigovor radi prebijanja i napominje da osnova za isplatu nema. Posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti pa da je u primjeni čl. 326 st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a kako je došlo do ispunjenja ugovora u cijelosti, te su otklonjene pravne posljedici koje bi mogle nastati temeljem ništetnih odredbi. U konkretnom slučaju da se nikako ne može primjenjivati kamatna stopa i ugovoreni tečaj za cijelo vrijeme trajanja kredita koji ne proizlazi niti iz ugovornog odnosa, niti iz zakonskih odredaba niti iz sudskih odluka. U konkretnom slučaju da nije ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, te su navodi tužitelja u potpunosti protivni samoj volji stranaka, pravnom poslu koji su stranke sklopile i predstavljaju kreditni odnos koji ne postoji niti proizlazi iz dostavljene dokumentacije. U odnosu na prigovor zastare ističe se da Zakon o obveznim odnosima jasno određuje pojam zastare i regulira prekid iste. Tako da je čl. 241. određeno: "Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine." Za radnje vjerovnika koje dovode do prekida zastare traže se određene formalnosti:

- podnošenje tužbe ili druge radnje kao što je prijedlog za ovrhu, prijedlog za osiguranje i sl.

- tužbu mora podnijeti vjerovnik, a ne osoba koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa (podnositelj kolektivne tužbe nije sudionik konkretnog obveznog odnosa);

- tužba mora biti podnesena sudu ili drugom nadležnom tijelu,

- tužba mora biti podnesena protiv dužnika i

- zahtjev mora biti usmjeren na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje konkretne tražbine (npr. tuženi je dužan platiti tužitelju 10.000,00 kn ili se utvrđuje da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u svoti od 10.000,00 kn ili se radi osiguranja tražbine predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja zasniva založno pravo na nekretnini protivnika osiguranja radi naplate 10.000,00 kn), a tužitelj da nije pokrenuto niti jednu radnju. Zastara se ne može prekinuti podnošenjem tužbe od strane treće osobe (koja nije sudionik konkretnom obveznog odnosa). Iz odredbe čl. 502. a do 502. h Zakona o parničnom postupku da se ne može se izvesti zaključak da je podnositelj kolektivne tužbe (udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i pravo građana) zastupnik po zakonu ili opunomoćenik tužitelja. Za konkretnu isplatu i ovo konkretno traženje da nije podnesena tužba radi utvrđivanja ove tražbine, radi osiguranja ove tražbine i ove isplate, niti radi ostvarivanja ove tražbine i ove isplate, pa da se zastara prosuđuje za svako pojedinačno potraživanje i ova tražbina radi isplate nije bila predmetom niti jednog postupka. Predmetna tužba je tužba radi utvrđenja i isplate, te ova konkretna isplata nije bila predmetom postupka kolektivne zaštite potrošača niti je tužitelj bio stranka u tom sporu, a da bi se za konkretnu isplatu moglo govoriti o prekidu zastare zbog podnošenja tužbe radi utvrđenja (nikakvo utvrđenje isplate nije bilo predmetom kolektivne tužbe niti osiguranje isplate niti ostvarenje isplate), a navedeno je jasno vidljivo iz samih izreka presuda na koje se tužitelj u tužbi i poziva. Konkretno da se radi o potraživanjima za koje je prošao zastarni rok od 5 godina za osnov potraživanja koji je naveden, ali naravno za svaki od utuženih iznosa sukladno dospijeću svakog pojedinog iznosa. Povezano ovim ističe da se samo u postupcima naknade štete potrošači mogu pozivati na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda po tužbama radi zaštite kolektivnih interesa, a što nije ovdje slučaj, pa niti pozivajući se na odredbe 502. c ZPP-a koje VSRH navodi u Rev-2245/17. Shvaćanje koje proizlazi iz presude Vrhovnog suda da bi bilo riječi o relativno kratkom zastarnom roku ne mijenja činjenicu da je riječ o roku koji je određen zakonom i to njegovim kogentnim pravilom. Vrhovni sud da je ovom odlukom odstupio od svoje dosadašnje prakse o zastari restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih pravnih poslova, ali za to nije dao utemeljeno i valjano te na zakonu osnovano obrazloženje. Također sud u navedenoj odluci ne daje obrazloženje o tome zašto odstupa od dosadašnje prakse niti se na istu osvrće prilikom odlučivanja. Sud u svakoj pravnoj stvari primjenjuje važeći zakon i sud je taj koji poznaje pravo i jasno razlučuje da pravilom primjenom odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima nije došlo do prekida zastare za ovu konkretnu pravnu stvar isplate. Sudska praksa da je jasnog stajališta da zastarni rok za ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla počinje teći prvog dana nakon sklapanja takovog pravnog posla. U našem zakonodavstvu da ne postoji zakonska odredba koja izričito uređuje pitanja prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, te kako navedeno nije sporno to se mogu primijeniti samo važeća opća zakonska rješenja, bez obzira na to što bi i tko smatrao da postojeće uređenje nije odgovarajuće, ali jednako tako ne bi smjelo biti niti sporno da je stvaranje novih propisa isključivo u nadležnosti zakonodavca, a sud prilikom odlučivanja primjenjuje važeće zakone. Zakon da jasno navodi da bi upravo vjerovnik morao protiv dužnika poduzeti radnju pred sudom ili drugim tijelom koja se odnosi na isplatu i predmet (konkretnu tražbinu) kojom bi upravo tu isplatu i pravo na istu utvrđivao, osiguravao ili ostvarivao. To u predmetom slučaju da nije nastalo niti se dogodio slučaj prekida zastare u ovom konkretnom slučaju za ovaj konkretni predmet isplate. Primjena rješenja koja ne proizlaze iz zakona da stvaraju sveopću pravnu nesigurnost. Vrijedi opća presumpcija da upravo sudac poznaje pravo i sudi prema postojećem zakonu i regulativi primjenom postojećih zakona i pravnih pravila. Jasno je da suci prilikom primjene zakona isti tumače i to ne samo gramatički već i teleološki pri čemu moraju voditi računa o kontekstu i svim pravnim propisima i pravnom sustavu u cjelini, no to ne znači stvaranje novih pravnih propisa jer je to isključiva djelatnost legislative, a ne sudstva. Da je hrvatski zakonodavac želio da se početak zastarnog roka ili prekid zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drugačije, nego li je prema općim pravilima, takvo bi što izričito uredio (jer u nekim drugim slučajevima je to i učinio), ali konkretno to nije učinio te se primjenjuje ono što je u zakonu jasno napisano. Sam cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je prvenstveno preventivne prirode i upravo je to razvidno iz zakonskih formulacija kojima se regulira tema postavljanja tužbi radi zaštite kolektivnih interesa. Da je postojala druga namjera zakonodavca to bi tako bilo i jasno napisano u odredbama zakona koje reguliraju tu tematiku, ali ni odredbe Zakona o zaštiti potrošača niti odredbe Zakona o parničnom postupku ne uređuju pitanje prekida zastare, a što znači da se primjenjuje opće pravilo o prekidu zastare iz Zakona o obveznim odnosima. U kolektivnoj zaštiti nema riječi o zastari ili o prekidu zastare u odnosu na pojedinačne postupke. Vrhovni sud Republike Hrvatske inače je stajališta da je zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva 5 godina. Ukoliko bi se, a bez uporišta u pravnoj odredbi, u ovom slučaju i općenito u slučajevima restitucijskih zahtjeva u sporovima ove vrste zauzeo stav o zastari drugačije no do sada, odnosno drugačije nego prema drugim sudionicima u pravnim postupcima, možemo govoriti o diskriminaciji u primjeni prava u odnosu na restitucije i to u osnovu na konkretno tuženicu kao kreditnu instituciju. Pitanje zastare može se urediti samo zakonom. Za istaći je da je tužitelj mogao i prije nastupanja zastare utužiti ovo potraživanje ako je smatrao da se radi o osnovanom zahtjevu, za to nije imao nikakvih smetnji. Naime, ne postoji odredba temeljem koje bi bilo nametnuto prvo dovršavanje neke kolektivne zaštite da bi uslijedila individualna, te je tužitelj svoje individualno pravo mogao ostvarivati prije istjecanja zastarnih rokova pred sudom. Vezano uz primjenu europskog prava ili pravnih pravila ističe se da se isto primjenjuje na odnose nastale nakon ulaska RH u Europsku uniju, no i tumačeći naše pravo u duhu europskog za odnose nastale prije ulaska u EU, ističe se da europsko pravo ne propisuje posebna pravila o zastari i njezinu prekidu u slučaju kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, već to prepušta državama članicama da urede nacionalnim pravom. Našim pravom je to uređeno i to jasno odredbama Zakona o obveznim odnosima kako je to i ranije citirano. Nema posebnih odredbi u vezi sa kolektivnom zaštitom potrošača. Zaključno ističe da se zakon treba primjenjivati kako piše i tumačiti upravo tako, a svakako se prema svim adresatima treba primjenjivati jednako, pa tako ne može za neke vrijediti prekid zastare u slučaju restitucije dok za druge ne vrijedi, jer time se jasno stvara diskriminacija, a svakako se ne može primjenjivati nešto što u zakonu ne stoji. Pri odlučivanju mora biti jasno da je zakonodavac taj koji donosi zakon i nitko drugi, te suprotno dovodi do nesigurnosti, nejednakosti i u konačnici do diskriminacije i neustavnosti u postupanjima i novog narušavanja prava svih kome su zakoni namijenjeni. Ukoliko bi se sud vezao utvrđenjima iz kolektivne tužbe za zaštitu potrošača to bi ovaj predmet tada smatrao predmetom naknade štete u kojem slučaju je zastara 3 godine od saznanja za štetu i posljedicu koju je rok prošao, a kako se konkretno traži isplata sa povremeno naznačenim dospijećima gdje su rokovi 3 godine od dospijeća, što je također prošlo. Svakako je uvažavajući sve ranije izneseno i navode do sada iznijete u ovom postupku konkretno riječ o zastarjelim potraživanjima i zastarjelim pravima. Obzirom na dugogodišnju sudsku praksu u odnosu na institut zastare a vezano uz utvrđenje ništetnosti za istaknuti je da je gledište Europskog suda za ljudska prava vezano za presedane kao čimbenike pravne sigurnosti kako je navedeno u predmetu Jureša protiv Hrvatske (presuda od 22. svibnja 2018.,zahtjev br. 24079/11) u kojem Sud ističe kako je u ranijim predmetima kao što su Brezovec protiv Hrvatske br. 13488/17 i Saghinadze i drugi protiv Gruzije (br.18765/5) utvrdio da su „rješenja u kojima nije navedeno razumno obrazloženje odstupanja od postojeće sudske prakse nepredvidljiva i ukazuju na proizvoljnost te su samim time i nezakonita.“ Sud je osobito bitno gledište zauzeo u ranijoj odluci C protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 6261/08) u kojoj je istaknuo kako je moguće da sudovi u svojim odlukama odstupe od svoje dobro utvrđene prakse ali „pod uvjetom da pruže dobre i uvjerljive razloge za to.“ U presudi Jureša protiv Hrvatske Sud dalje ističe kako „pri odstupanju od utvrđene sudske prakse radi poštivanja načela pravne sigurnosti u skladu s vladavinom prava…sudovi moraju jasno obrazložiti svoje odluke u mjeri u kojoj će omogućiti budućim tužiteljima da razumno predvide kako bi nove pravne promjene mogle utjecati na njihov predmet.“ Istaknuto je kako države ugovornice Konvencije imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih presuda, te da „proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud koji uz to predstavlja zadnju instancu u dotičnoj pravnoj stvari mogu u odsutnosti mehanizma koji osigurava dosljednost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti.“ To pravilo da vrijedi i za države kao što je Republika Hrvatska u kojoj je postoji obveza poštovanja pravnih presedana, ali iz navedene prakse Suda da je očito kako proturječne odluke istog suda u sličnim pravnim stvarima stvaraju povredu načela pravne sigurnosti. Time da je jasno da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede pravne sigurnosti i to čl.6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji uređuju prava osoba u postupku pred sudovima u građanskim i kaznenim predmetima, te do povrede ustavnih prava. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev vezan uz nalog za isplatu tuženica ponavlja da se pozivanje na odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku, u trenutku podnošenja ove tužbe i u ovoj pravnoj stvari, odnose na naknadu štete, a ne na isplatu temeljem stečenog bez osnove. Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi isplate, to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete (tako stoji u kogentnoj odredbi Zakona o parničnom postupku u vrijeme podizanja tužbe kao i u Zakonu o zaštiti potrošača). Slijedom gore navedenog i činjenice da se ovaj postupak ne odnosi na potraživanja sa osnove naknade štete to slijedom primjene kogentne zakonske norme i to kako Zakona o zaštiti potrošača, a tako i odredaba Zakona o parničnom postupku koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje, nema govora o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu na koju se poziva tužitelj, a što tužitelj i citira i navodi da se to proširenje odnosi na naknadu štete - a ovaj spor nije spor radi naknade štete.

2.2. Podneskom od 24. prosinca 2020. (str. 61-68) tuženica ističe, pored navedenog, da za konkretnu isplatu i ovo konkretno traženje nije podnesena tužba radi utvrđivanja ove tražbine, radi osiguranja ove tražbine i ove isplate, niti radi ostvarivanja ove tražbine i ove isplate. Zastara da se prosuđuje za svako pojedinačno potraživanje i ova tražbina radi isplate nije bila predmetom niti jednog postupka. Predmetna tužba je tužba radi utvrđenja i isplate, te ova konkretna isplata nije bila predmetom postupka kolektivne zaštite potrošača niti je tužitelj bio stranka u tom sporu, a da bi se za konkretnu isplatu moglo govoriti o prekidu zastare zbog podnošenja tužbe radi utvrđenja (nikakvo utvrđenje isplate nije bilo predmetom kolektivne tužbe niti osiguranje isplate niti ostvarenje isplate), a navedeno je jasno vidljivo iz samih izreka presuda na koje se tužitelj u tužbi i poziva. Povezano s ovim ističe se da se samo u postupcima naknade štete potrošači mogu pozivati na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda po tužbama radi zaštite kolektivnih interesa, a što nije ovdje slučaj, pa niti pozivajući se na odredbe 502. c ZPP-a koje Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi u Rev-2245/17.

2.3. Dodatno podneskom od 25. siječnja 2021. (str. 93-100) tuženica ističe, a u odnosu na sudsku praksu Europskog suda i to u odnosu na presudu Europskog suda u slučaju C-118/17 kako ista nije primjenjiva na ovaj konkretni slučaj i uopće na situaciju u Republici Hrvatskoj jer je u slučaju mađarskog pravosuđa osnovno pitanje bilo pitanje primjene različitih tečajeva što nije bio slučaj u RH. Tako se u obrazloženju citiraju odredbe čl. 3. st. 1. i 2. mađarskog zakona (Zakon DH 1) kojima je određeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu, osim odredaba koje su pojedinačno dogovorene, kojima kreditna institucija predviđa da se pri isplati novčane svote radi kupnje predmeta kredita ili financijskog lizinga primjenjuje kupovni valutni tečaj, a da se prilikom otplate duga primjenjuje prodajni tečaj različit od onoga koji je vrijedio na dan isplate sredstava (stavak 1), a zatim je propisano da se umjesto te ništetne odredbe primjenjuje službeni tečaj koji za dotičnu stranu valutu odredila Mađarska narodna banka. Europski sud da je na navedeno pitanje odgovorio: Čl. 6. st.1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nedopuštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da: - mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nedopuštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; -mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nedopuštenosti odredaba o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Ovaj odgovor u suštini da sadržava ono što je propisano u čl. 6. st. 1. Direktive, tj. da nepoštene odredbe ugovora nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez nepoštenih odredaba. Tvrdi da postoji bitna razlika između onoga čime su se bavili mađarski sudovi i Sud Europske unije i problema s kojima se susreću hrvatski sudovi, a što je posljedica različite poslovne prakse mađarskih banaka (koje su ugovarale dva različita tečaja na štetu potrošača), i hrvatskih banaka koje su ugovarale samo jedan tečaj. Sud Europske unije da nije doveo u pitanje valjanost ugovora kojima se vrijednost obveze u domaćoj valuti veže uz tečaj te valute prema određenoj stranoj valuti. Prema tome situacija je u Mađarskoj bila potpuno drugačija te je gore navedena presuda u potpunosti neprimjenjiva na ovaj konkretni slučaj.

2.4. U svom podnesku od 28. svibnja 2021. (str. 105-109) tuženica ističe kako se u prijedlogu Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, određuje da bi se sve odredbe nacionalnog prava države članice kojima se direktiva prenosi u nacionalno pravo, pa tako i eventualne izmjene u pogledu tijeka i rokova zastare, trebale primjenjivati isključivo na povrede prava koje bi se potencijalno dogodile nakon početka primjene Direktive, a ne i na ugovorne odnose zasnovane prije stupanja na snagu predmetne Direktive, a u konkretnom slučaju da se radi o ugovornom odnosu koji je zasnovan značajno ranije od stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije koji se dogodio tek 01. srpnja 2013. Ukazuje na Obavijest Komisije: Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, u kojoj je Europska komisija navela: “Od potrošača se općenito očekuje da koriste dostupne pravne lijekove te da ne ostanu u potpunosti pasivni kako bi iskoristili zaštitu na temelju Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sud je prihvatio da se načelo djelotvornosti ne može proširiti u mjeri da se od nacionalnog suda zahtijeva da u potpunosti nadoknadi potpunu pasivnost potrošača u predmetima u kojima mogu u razumnim okolnostima koristiti djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, sama činjenica da će potrošač morati pokrenuti sudski postupak i primijeniti pravne lijekove radi dobivanja zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba, nije automatski u suprotnosti s načelom djelotvornosti.“ „Unatoč činjenici da se pravomoćnost i rokovi zastare mogu, u određenim okolnostima, razlikovati od „materijalne pravde”, Sud je prepoznao vrijednost pravne sigurnosti u pravnom poretku Unije i država članica. Na toj osnovi Sud je potvrdio da djelotvornost potrošačkog prava u načelu ne zahtijeva ukidanje nacionalnih pravila o pravomoćnosti i razumnim rokovima, uključujući rokove zastare.“ Nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.Isto je naveo i VSRH u odluci Rev-2245/17. Hrvatski zakonodavac je mijenjao pravila o zastari i vremenu kada zastara počinje teći za određene odnose (npr. zastara tražbina za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja gdje je propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), ali to nije učinio prilikom donošenja Zakona o zaštiti potrošača. Sukladno svemu navedenom, tuženik ističe i podsjeća da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom. Također, zakonom je određeno i sukladno je svoj dosadašnjoj praksi VSRH da zastara tražbine po osnovi stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje. Prema pojedinačnim potraživanjima kako su specificirana vidljivo je da se radi o potraživanjima na osnovu kamate i valute s time da se radi o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju u roku od 3 godine. Dakle zastara za svaki pojedinačni novčani iznos specificiran je počela teći u trenutku kada je tuženica primila isplatu svakog pojedinog anuiteta po ugovoru o kreditu te je evidentno da je u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na povremena potraživanja. Taj rok nije prekinut niti je i hipotetski mogao biti prekinut tužbom u kolektivnom sporu jer je prije tog spora u većem dijelu nastupila zastara. Sukladno gore navedenom sud je u ovom postupku, a za sva povremena potraživanja i potraživanja s osnova kamata trebao primijeniti trogodišnji zastarni rok i odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da je VSRH odlukom povrijedio načelo pravne sigurnosti, s obzirom da je tom odlukom zauzeo drugačije stajalište nego do sada o zastari restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnog pravnog posla, odnosno odlučio drukčije ne samo u odnosu na kogentnu zakonsku normu, već i drukčije nego što je do sada presuđivao u istovrsnim predmetima. Zakon da ne predviđa da bi se podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u takvom postupku mogla prekinuti zastara za ostvarenje individualne tražbine ovdje tužitelja, već se radi o sporu kojem je svrha općenita zaštita svih potrošača od nepoštene prakse trgovaca koji u odnosu na potrošače nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa nije usmjerena na utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje tražbine, već je usmjerena na utvrđivanje nepoštene poslovne prakse i micanje nepoštene poslovne prakse s tržišta. Izvan je djelokruga nadležnosti suda tumačiti nedvosmislenu pravnu normu o prekidu zastare na način da sam stvara pravno pravilo, posebno stoga što je pitanje zastare određeno kogentnim normama, pa ako zakonodavac još nije uredio navedenu situaciju, to isto ne znači da sud potencijalnu pravnu prazninu, u ovom slučaju samo težnju može ispuniti na način da sam stvara predmetno pravilo, već za isto mora primijeniti važeće opće zakonsko rješenje. U odnosu na pravno shvaćanje izneseno u odluci VSRH, VSRH ne samo da nije dao relevantne i dostatne razloge za zauzimanje takvog pravnog shvaćanja o prekidu zastare, jer obrazloženje da „ne primjenjuje odredbu zakona jer u tom trenutku ne odgovara“, nije dostatno obrazloženje. Obrazloženja zašto sud odstupa od zakonskog rješenja nema i ne postoji, moglo bi eventualno biti riječ o odstupanja od sudske prakse u slučajevima kada neko pitanje nije jasno i nedvosmisleno uređeno pravnom normom. U odnosu na stav izražen u odluci VSRH, ističe da su sudovi dužni suditi prema pozitivnim propisima, pa je takav stav doista pravno neutemeljen te bez obzira na mišljenje da je neodgovarajuće u navedenoj situaciji primijeniti opća zakonska rješenja, ista se moraju primijeniti jer suprotno postupanje predstavlja postupanje protivno zakonu i općim načelima. Slijedom navedenog da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi mogli smatrati da je došlo do prekida zastare za podnošenje tužbe na temelju instituta stjecanja bez osnove. Zakonske odredbe koje se odnose na zastaru da su imperativnog karaktera, pa se takva odredbe moraju primijeniti točno onako kako je propisano, za razliku od dispozitivnih zakonskih odredbi koje se primjenjuju u propisanom sadržaju samo ako stranke nisu dogovorile drukčije. Ne može se primijeniti ono što nije propisano, što ne postoji i što je tek nečija želja ili težnja, u suprotnom je isto upravo izvor pravne nesigurnosti. Sve stoga što u suprotnom dolazi do povrede načela pravne sigurnosti jer se ista pravna pravila ne primjenjuju jednako na sve adresate pravnih normi. Time je jasno da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede pravne sigurnosti. Tumačenje propisa od strane suda svakako ne smije prerasti u stvaranje propisa jer je stvaranje, odnosno donošenje propisa isključivo u nadležnosti zakonodavca. Sam cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Kako odredba čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, očito je volja zakonodavca bila da se primjeni opće pravilo obveznog prava, a kojom je pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino za zaključiti da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja te se drugačijom odlukom pogrešno primjenjuje materijalno pravo. Također, u konkretnom slučaju radi se o ugovornom odnosu koji je nastao prije stupanja na snagu gore navedene Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te o ugovornom odnosu koji je zasnovan puno prije nego što je Republika Hrvatska uopće postala članica Europske unije. Ističe da sud (potaknut stavom VSRH o kratkoći roka od 5 godina u presudi Rev-2245/2017) potpuno neutemeljeno i nejasno ne primjenjuje odredbu članka 241. ZOO-a o prekidu zastare, a Sud EU kao razumnim drži upravo zastarni rok od 3 godine. Pravo Europske unije da jasno određuje i stavove o pasivnosti potrošača te o odnosu pravne sigurnosti i razumnih zastarnih rokova. Također, odredbom članka 120. ZZP-a da je propisano da postupak po kolektivnoj tužbi ne sprječava potrošača: da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu; da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja; da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u Zakonu o zaštiti potrošača ili drugim zakonima. Pravilnom primjenom Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13 je osigurana visoka razina zaštite potrošačkog prava međutim potrošač je taj koji mora iskoristiti sva pravna sredstva koja mu zakon stavlja na raspolaganje u razumnom roku kako bi svi sudionici imali garanciju pravne sigurnosti i zakonitosti. Tužitelj u konkretnom slučaju nema niti jedan valjani razlog koji ga je priječio da ne pokrene pojedinačni sudski postupak prije no što je protekao zakonom određeni rok zastare u odnosu na ovdje konkretnu tražbinu.

2.5. Podneskom od 29. lipnja 2021. (str. 110-116) tuženica dopunjuje svoje navode, te ukazuje na to da ukoliko se ustraje na prijedlogu fiksiranja tečaja na dan isplate, se stranke nalaze u položaju isplate kunskog kredita. U tom slučaju predlaže slijediti tako postavljen zadatak te izračunati koliko bi tužitelj platio da je ugovorio kunski kredit pod uvjetima kunskog kreditiranja u sporno razdoblje sa kamatama koje su vrijedile za kunske kredite. Naime, valutna klauzula da je zaštitna klauzula i temeljem postojanja iste banke određuju kamate, zato su kamate i bile na CHF kredite niske, dok su kamate na kunske kredite imajući u vidu sve rizike ove valute, bile više. Ukoliko se kredit pretvara u kunski, predlaže primjenu tada važećih uvjeta kreditiranja za kunske kredite poglavito izračun u odnosu na tada važeće kamate na kunske kredite, pri čemu se predlaže izračun sa prosječnom tržišnom kamatnom stopom koja je objavljena od strane HNB-a. Dostupni i primjenjivi podaci o prosječnoj kamatnoj stopi na dugoročne HRK kredite koji se mogu primijeniti na ovaj predmet javno su objavljeni od strane HNB-a, tako i dostupni (a kretali su se između d 8,6% i 11,2% godišnje) (https://www.hnb.hr/Statistika/Statistički-podaci/arhiva/stara-nacionalnametodologija). Prema tome jedini pravilni zadatak vještaku da bi bio odrediti koliko bi tužitelj plaćao da je uzeo isti vrstu kredita i istog trajanja s valutnom klauzulom, te primjenom promjenjivih kamatnih stopa koju su za tu vrstu kredita i to trajanje vrijedile na tržištu (prosječnu kamatnu stopu koja je javno objavljena na stranicama HNB).

2.6. U podnesku od 26. siječnja 2022. (str. 129-136) tuženica ističe da Zakon o obveznim odnosima određuje u čl. 3. da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Također da određuje pod Djelomična ništetnost u čl. 324.: „St.1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. St.2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.“ Sukladno navedenom i sudska praksa potvrđuje da „ništavost neke odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe“- tako Vrhovni sud, Revr-293/08 od 10. lipnja 2008. Također sudska praksa govori o mogućem utvrđivanju djelomične ništetnosti kada se radi o djeljivim obvezama (što zahtjev za isplatom određene količine novca u pravilu je). Isto tako Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007 dalje u tekstu ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu određuje u čl. 81.: „…(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.“. Čl. 87.: „St.1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava. St.2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.“ Isto tako i Direktiva 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošački ugovorima (dalje u tekstu Direktiva) određuje: Čl. 6. st.1. „Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj uslugesklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba…“. Europski sud da je u svojim presudama jasno odredio da samo oni dijelovi ugovora koji su proglašeni ništetnim ne vrijede među strankama, dok ostatak ugovora u valjanom dijelu među strankama i dalje vrijedi i obvezuje stranke. Isto tako navedene dijelove ne može se jednostrano mijenjati, svakako ne na način da se stranke dovode u nepovoljan i neravnopravan položaj radi izmijene odredbe koja je valjana. Cilj je ponovno uspostaviti ravnotežu između ugovornih stranaka, a što potvrđuju i presude Europskog suda (u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. i dr.). Prema tome sud da nema ovlast mijenjati dopuštenu ugovornu odredbu o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Ako je neka odredba dijelom proglašena ništetnom, ali ugovor i dalje može među strankama vrijediti, nastavlja se primjena u duhu ugovornog odnosa i poštujući ugovorne odredbe koje su na snazi, što konkretno znači da ako je način promjena kamatne stope nevaljan ili nišetetan, a kako je dopuštena kamatna stopa koja je promjenjiva za kredit s valutnom klauzulom, to se i dalje ima primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, jer se ne može mijenjati priroda ugovora niti okolnosti koje su vrijedile u trenutku sklapanja ugovora. Time bi ne samo vjerovnici i konkretno tuženica bili stavljeni u neravnopravan položaj, već i potencijalno svi drugi korisnici kredita i potencijalni korisnici kredita koji su tražili kredite jer samo ovaj tužitelj, intervencijom suda – ukoliko se prihvati primjena i isplata razlike prema fiksnoj kamatnoj stopi kako to tužitelj potražuje, ima povoljniji obvezno pravni položaj od svih drugih na tržištu. Prilikom primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ kada na temelju čl. 6. st. 1. nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača , preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke „ako je u stanju nastaviti važiti i bez nepoštenih odredaba“. Sud je nekoliko puta naglasio da je … u skladu s čl. 6. st.1. Direktive 93/13, nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u vezi sa nepoštenom ugovornom odredbom, obvezan samo izuzeti od primjene takvu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, a pri tom nije ovlašten izmijeniti njezin sadržaj. Naime, taj ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakove izmjene osim one koja proizlazi iz poništenja navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava…(tako C-421/14 Banco Primus, t.71 i navedena sudska praksa). Nadalje Sud Europske unije tumači i određuje da u slučaju kada su ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene, a što konkretno u ovom predmetu dolazi u obzir prilikom određivanja visine promjenjive kamatne stope, razumno je pri procjeni novih ugovornih odredaba uzeti u obzir okolnosti koje su prevladavale u trenutku izmjene ili zamijene – tako i tumačenje u predmetu C-452/18 Ibercaja Banco. Slijedom navedenog tuženica da je sačinila analizu tužbenog zahtjeva upravo na način kako to sud Europske unije u svojim odlukama nalaže i to tako da je usporedio konkretni ugovor sa stanjem na tržištu u vrijeme sklapanja i trajanja predmetnog ugovora o kreditu. U dostavljenom izračunu promjenjiva kamatna stopa se izračunavala, do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji određuje točno način izračuna promjenjive kamatne stope, na temelju slijedećih parametara (prema podacima Hrvatske narodne banke):

- Prosječne kamatne stope na depozite stanovništva i trgovačkih društava na domaćem tržištu,

- Prosječne kamatne stope za sekundarne izvore financiranja, tj. Zaduženja kod inozemnih banaka.

- Kratkoročne referentne kamatne stope npr. EURIBOR 6M,

- Premije likvidnosti koje predstavljaju tržišnu kotaciju premije za kreditni rizik zemlje – CDS,

- Regulatorni trošak. Sve ovo izračunato je imajući u vidu da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu ugovorne kamate koje je odgovarala interesima vjerovnika i dužnika. U navedenoj analizi utvrđeno je da Opći uvjeti PBZ-a navode kako varijabilne kamatne stope u kreditnom poslovanju Banka može mijenjati na temelju ponude i potražnje na financijskom tržištu, stope inflacije, međuvalutarnih kretanja kao i drugih makroekonomskih parametara te rizika naplate. Sve ovo kako u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa nije bilo zakonskih odredbi koje bi propisale obvezu definiranja parametara koji utječu na promjenu (varijabilnost) kamatna stope u ugovorima o kreditu ili izražavanja kamatne stope kao osnovice i marže. Utvrđeno je u analizi koji su parametri utjecali na promjenu kamatnih stopa te su istaknuti izvori za takove podatke koji su javno dostupni. Analizom su dani parametri koji su utjecali na promjenu kamatnih stopa i temeljem kojih je moguće izračunati varijabilnu kamatnu stopu imajući u vidu cijenu izvora financiranja. Sve kako postoje parametri za izračun promjenjivih kamatnih stopa koji su javno dostupni, tuženica smatra da nema nikakve zapreke za pravičan i pravedan te pravilan izračun promjenjive kamatne stope za ovaj konkretni ugovorni odnos. Sukladno važećim odredbama hrvatskog prava, ali i praksi Europskog suda, kamatna stopa mora biti utvrđena na način da uspostavi stvarnu ravnotežu među ugovornim stranama. Naime, svaka od ugovornih stranaka u ugovorni odnos ulazi imajući svoje interese, klijent da raspolaže određenom većom količinom novca, ali da istu vraća tijekom duljeg vremenskog razdoblja, dok za takovu uslugu Banka naplaćuje određenu maržu. Navedena marža je u srži bankarskog poslovanja i funkcioniranja tržišta kredita i depozita, te tako ista mora biti uračunata u potpuni tržišni prikaz i izračun promjenjive kamatne stope. Bit kreditnog odnosa je da vjerovnik isplati dužniku puni iznos zatraženog kredita, dok ga dužnik vraća po ugovorenim uvjetima kroz dulje vremensko razdoblje. Obzirom da mu je omogućeno dugotrajno vraćanje to je ugovorno određeno da se iznos vraća uz određenu kamatnu stopu. Isto tako za Banke kao kreditne institucije, da bi omogućile ovakvo financiranje građana, kamatna stopa mora biti dostatna za pokriće cijene financiranja kroz navedeno ugovoreno razdoblje. Upravo navedena „kamata s nultom stopom povrata“ predstavlja kamatnu stopu koja je dostatna samo za pokriće cijene izvora financiranja uključivo i regulatorni trošak HNB-a i države, dakle bez bilo kakovog profita Banke i bez operativnih troškova Banke. Slijedom navedenog predlaže se sudu, uz primjenu ugovora na način da se primjenjuju valjani dijelovi ugovora, uzeti u obzir dostavljeni izračun kao mjerodavan za utvrđivanje visine potraživanja u odnosu na visinu stvarne promjenjive kamatne stope, a sve kako sudsko utvrđenje mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene (nevaljane) odredbe nije bilo (tako i C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Gutierrez Naranjo, t.61.).

3. U dokaznom postupku pročitano je: članak (str. 35-56), sažetak prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u CHF za PBZ d.d. (str. 137-144), analiza tužbenog zahtjeva (str. 145- 153), ugovor o kreditu od 20. studenog 2006. (str. 156-160), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (str. 161-162), predmet uplata po kreditu na dan 07. svibnja 2019. (str. 163-164), izvadci računa po kreditu broj 9012105707 za 2006. – 2012. (str. 165-178), saslušan je svjedok SJ, te je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću, dipl. oec. Tijekom postupka je također pročitana izjava tužitelja (str. 424-426) iz razloga što je tužitelj teško bolesna osoba bez mogućnosti pristupa sudu radi saslušanja, a isto je uslijedilo nakon zaključenja prethodnog postupka.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor zaključili ugovor o kreditu od 20. studenog 2006., da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila na iznos 13.200,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a koja će se otplata vršiti u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, dakle, da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF,

- da je odredbom čl. 4. ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa 5,50% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena kamatnih stopa da se vrši sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. I kamata da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

5.1. Ovo tuženica u postupku ne osporava, a nedvojbeno proizlazi iz samog ugovora o kreditu (str. 156-160).

6. Među strankama nije sporno, jer to tuženica ne osporava, a proizlazi i iz pročitanih ispava i financijskog vještačenja (o kojem još i nastavno) da je tuženica tijekom otplate kredita više puta mijenjala kamatne stope, pa se tako tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa mijenjala dva puta, te se kretala u rasponu od 5,50% do 7,45%.

7. Da tužitelj i tuženica prije sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, tuženica osporava navodeći da je tužitelj imao mogućnost izbora valute, visine kreditnih sredstava, roka otplate, međutim ne osporava da stranke nisu ugovorile parametre temeljem kojih banka ima pravo promijeniti kamatnu stopu, niti je tuženica kao banka u ugovoru ili općim uvjetima utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara. To je sud utvrdio čitanjem ugovora o kreditu u čijem je čl. 4. i 7. upravo tako i ugovoreno - da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te da u slučaju promjene te kamatne stope tužitelj pristaje bezuvjetno da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o kojim izmijenjenim iznosima će ga banka pisano obavijestiti, iz čega sud zaključuje da je tužitelj bezuvjetno pristao na buduće izmjene i dopune odluke o kamatama tuženice, a kriteriji za buduće izmjene i dopune te odluke tužitelju u vrijeme zaključenja ugovora nisu bili poznati, jer i sama tuženica u postupku ne tvrdi drugačije. Teret dokaza da je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio upoznat s parametrima i načinom promjene kamatnih stopa je na tuženici, međutim stajalište je suda da takvo što tuženica u postupku nije dokazala.

8. Dakle, ni iz jednog predloženog i provedenog dokaza ne proizlazi da bi tužitelju prilikom zaključenja ugovora bio objašnjen način i mehanizam izmjene kamatne stope, jer to uostalom tuženica ni ne tvrdi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj na odredbu ugovora o kreditu - da bezuvjetno pristaje na primjenu odluke banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, kojom se vrši promjena kamatnih stopa

- nije mogao utjecati, ako se ima u vidu da ni sklopljeni ugovor o kreditu, a niti Opći uvjeti tuženice (jer to tuženica u postupku ne navodi), ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Dakle, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu bili određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, pa je sporna odredba ugovora o kreditu nepoštena te protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom odredbom čl. 4. ZOO iz čega dalje proizlazi da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik (tužitelj) kao potrošač ima obvezu vratiti banci i cijena. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije, dakle, razumljiva, jer ne sadrži niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu pa se stoga tako formulirana odredba ne može smatrati određenom niti odredivom.

8.1. Sporna odredba ugovora o kreditu, suprotno tvrdnjama tuženice, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik (ovdje tuženica (banka)) jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost promjene obzirom da nema nikakvih egzaktnih kriterija jer banka nije precizno odredila uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena pa je putem navedene ugovorne odredbe tuženik potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strana na cijenu (kamate su cijena) kao bitan sastojak ugovora.

9. Slijedom navedenog, odredba čl. 4. ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u dijelu koji glasi "s tim da je kamatna stopa promjenjiva", te nastavno na to odredba čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi "u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.", a kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO te je i ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a.

9.1. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 23. srpnja 2007. bio je na snazi ZZP/03 (Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007)), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.2. Naime, sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena je, a posljedično i ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač (a što je nedvojbeno utvrđeno iz izjave tužitelja od 28. siječnja 2025. (str. 424-425) iz koje proizlazi da je u vrijeme sklapanja kredita bio zaposlen kao kotlovničar u praonici i da nije imao niti obrt, niti vlasničke udjele u trgovačkim društvima, već da je sredstva kredita utrošio za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe) na nju mogao utjecati, pa iako je ista uočljiva, nerazumljiva je jer u njoj nije naznačena niti referentna kamatna stopa niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, kako je ranije obrazloženo, posebno i stoga što prosječnom potrošaču ne može biti lako razumljiva odredba "da se promjena vrši sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila", kada ona ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa tužitelj nije raspolagao objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze. Stoga, suprotno tvrdnji tuženice, unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope sadržane u čl. 4. ugovora o kreditu, od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita je doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženicu, obzirom da je citirana odredba bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju osporene odredbe čl. 4. ugovora o kreditu, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa koja je bila ugovorena kao promjenjiva, ali niti je bila određena, niti odrediva - njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv.

10. Obzirom da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, to da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, to se i zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

11. Prema stavu suda u konkretnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

12. Kako je dakle odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u predmetnom ugovoru o kreditu bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena, iako je bila uočljiva, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu članka 84. ZZP/03, a ugovor je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica), primjenom odredbe članka 320. ZOO, treba ga tumačiti u korist tužitelja, pa kako tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama članka 4. ugovora o kreditu koji se tiče promjenjive kamatne stope, jer nije upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope budući isti u vrijeme sklapanja ugovora nisu ni bili određeni, a nasuprot tome tuženica je novčarska ustanova čiji je predmet poslovanja novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, sud zaključuje da je tuženica bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju na način da ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako to nije učinila, takva je odredba predmetnog ugovora o kreditu protivna odredbi članka 272. ZOO i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja.

13. Iz ranije navedenih nespornih utvrđenja sud zaključuje da je riječ o ugovoru prema kojim je otplata kredita vezana uz švicarski franak, odnosno da je riječ upravo o ugovoru kojim je odredbama bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koji je vezana glavnica istovjetno predmetu koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio pod posl.br. P-1401/12.

14. Obzirom na navedeno te odredbu čl. 502. c ZPP, a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati-sud je vezan za pravna utvrđenja iz presude TS u Zagrebu posl. br. P-1041/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a kojom je suđeno da je da je tuženica razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. listopada 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 01. rujna 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima – iz čega sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju ništetne konkretne odredbe ugovora o kreditu iz ovog postupka, a uzimajući u obzir objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno zaključak koji glasi: "Ako je ništatnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – tužiteljev zahtjev za naknadu više plaćenih kamata po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu, kada se ima u vidu da je tužba u predmetu podnijeta 12. lipnja 2019. – nije zastario. To stoga što zahtjev u tom dijelu nije podnijet po proteku petogodišnjeg zastarnog roka od dana pravomoćnosti odluke posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je vezana za "promjenjivu kamatnu stopu" i koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014.

14.1. Vezano za "valutnu klauzulu" odluka posl. br. P-1401/2012 postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. pa zahtjev za povrat više plaćenog po tužiteljici, a u odnosu na ništetne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, također nije u zastari, jer ni ovdje nije protekao petogodišnji zastarni rok.

15. Nadalje, a nastavno na to i vezano za izračun razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, budući je izračun izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Tomislavu Prpiću, a tijekom postupka tuženica nije osporavala matematički izračun vještaka, već samo osnovu potraživanja tužiteljice - sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao potpun, razumljiv, te u svemu sukladan pravilima struke, pa je iz istog utvrdio da sve utvrđene pojedinačne razlike kad se zbroje predstavljaju navedenu pretplatu od strane tužitelja u iznosu ukupno 17.186,87 kn (2.281,09 eura) u odnosu na početni otplatni plan, i to u odnosu na početni tečaj CHF 12.932,15 kn (1.716,39 eura), a pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu 4.254,72 kn (564,70 eura), pa kad se ti iznosi zbroje proizlazi ukupna preplata u visini 2.281,09 eura.

16. Odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji se primjenjivao u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili prema poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, kako nije važna namjena radi koje je predmetni ugovor o kreditu zaključen, već je relevantno da se radi o ugovoru o kreditu kojeg je s bankom zaključio potrošač (VSRH broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.), a tuženica na kojoj je bio teret tog dokaza (da je ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje motornog vozila tužitelja koji bi bio namijenjen njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti) u postupku ni ne tvrdi drugačije – i na konkretan slučaj imaju primijeniti utvrđenja iz ranije navedene presude potvrđene odlukom VTSRH posl. br. 43 P-6632/2017-10 od 14. listopada 2018. kojom je presuđeno da su tuženici (pa i ovdje tuženica) u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Nadalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

18. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015 i 14/2019) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Kako je već rečeno, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Nadalje, a nastavno na ovako utvrđeno, kako je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, pa je stoga, te prema obrazloženju koje slijedi, naloženo tuženici vratiti tužitelju novčani iznos koji je primila na ime preplaćenih anuiteta obzirom na njihovo povećanje zbog toga što je banka povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita kako je navedeno u točki I izreke ove presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na pojedine iznose teku od dana kada je izvršeno plaćanje po tužitelju - a do kojeg se iznosa došlo vještačenjem po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je razmotrio sve okolnosti koje se odnose na preplatu po kreditu tužitelja.

21. Naime, na temelju nalaza i mišljenja predmetnog vještaka, a koje je prihvaćeno u cijelosti kao objektivno i stručno, utvrđeno je da je tuženica u konkretnom slučaju nekoliko puta mijenjala visinu ugovorene kamate jednostranom odlukom i to na štetu tužitelja, a s obzirom na to da je svaka promjena kamatne stope za tužitelja značila povećanje njezine obveze jer povećana kamatna stopa je rezultirala plaćanjem povećanog anuiteta kojeg je tužitelj otplaćivao i novi povećani iznos kamate ali povećanje plaćane kamate da je bilo veće od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice prema početnom planu što je u konačnici rezultiralo time da razlika između realiziranog otplatnog plana i početnog u konkretnom slučaju iznosi više plaćenu kamatu i smanjenje otplate glavnice, odnosno usporavanje smanjivanja ukupnog duga.

21.1. Na temelju nalaza i mišljenja predmetnog vještaka, utvrđeno je i to da je tečaj CHF oscilirao u razdoblju otplate i bio i niži i viši od tečaja prilikom odobrenja/isplate kredita, a koji je iznosio 4,6189090 HRK za 1CHF, pa da je kredit i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužitelja da predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata, da bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja, prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno, a u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao tužitelj da bi bila u obvezi platiti manje 12.932,15 kn, odnosno tužitelj da je preplatila na ime tečajnih razlika iznos u toj visini, odnosno da je došlo do ukupne preplate kako je već navdeno pod točkom 15.

22. Dakle, zbog ništetnosti ugovornih odredbi promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli (a koja je utvrđena ranije opisanom pravomoćnom presudom koja vezuje ovaj sud i gdje su razlozi te ništetnosti obrazloženi) tuženica je u skladu s odredbama čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici vratiti preplaćeni iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog jednostranih odluka tuženice o promjeni kamatne stope i zbog toga što banka nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita u iznosima kako je navedeno u točki I izreke ove presude (iznosi su zbrojeni, a sukladno iznosima navedenim u tablici 5. i 6. nalaza i mišljenja vještaka financijske struke), a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, jer za naplatu tih iznosa tuženica nije imala pravnog osnova, umanjeno za ranije navedeni iznos.

23. Tuženica je u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO dužna tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

23.1. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (NN 114/2022, 156) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2023. stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena. Za razdoblje prije 01. siječnja 2008. stopa zakonskih zateznih kamata obračunavala se prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), a čijim je čl. 1. propisano Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, uz glavnicu plaća i zateznu kamatu na iznos duga po stopi od 15% godišnje.

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

25. Vezano za prigovor radi prebijanja istaknut po tuženici, stav je suda da je isti neosnovan, jer tuženica ukazuje na tečajne razlike kada je tužitelj plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, a za takvo potraživanje tuženice ne postoji pravni osnov, budući da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Dakle, tuženica nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknula prigovor radi prebijanja, te je taj njezin prigovor neosnovan i odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

26. Odluka o parničnom trošku (točka III. i IV. izreke ove presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

26.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 200,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), zastupanja na ročištima 31. siječnja 2022., 23. listopada 2024., 28. studenog 2024. i 04. veljače 2025. u iznosu ukupno 700,00 eura (tbr. 9/1 i 9/5 Tarife), sastav podneska od 07. studenog 2022. u iznosu 200,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), odnosno ukupno za zastupanje 1.100,00 eura, sve uvećano za PDV (tbr. 46 Tarife) u iznosu 275,00 eura, te predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu ukupno 670,61 eura, te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 41,80 eura, tj. sveukupno trošak 2.087,41 eura.

26.2. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja za sastav podneska od 31. siječnja 2022. i 28. siječnja 2025., jer mu ej priznat trošak zastupanja na ročištu na te dane, te je stajalište suda da trošak sastava ovih podnesaka nije potreban trošak u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, nije mu priznat ni trošak financijskog vještačenja u iznosu iznad 670,61 eura do 720,22 eura, odnosno za 49,61 eura, jer ukupni trošak vještačenja iznosi upravo 670,61 eura.

U Poreču, 24. travnja 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave odluke.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženica p.p.