Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-575/2023.-27.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon 2. travnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.786,48 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 5.594,41 EUR od 17. veljače 2016. pa do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2022. određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za zakonskom zateznom kamatom na iznos od 192,07 EUR od 31. ožujka 2025. pa do isplate.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 1.671,17 EUR uvećana za zatezne kamate tekuće od dana 28. siječnja 2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Odbacuje se kao nedopušten prigovor radi prebijanja tuženika u odnosu na tražbinu po osnovi tzv. negativnih razlika za razdoblje kada su kamatna stopa i iznos tečaja bili niži tijekom otplate kredita u odnosu na početne.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.987,50 EUR sa zateznim kamatama, tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude 24. travnja 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 10. ožujka 2005. zaključio ugovor o kreditu broj 310623 s pravnim prednikom tuženika - Volksbank d.d. kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.850,00 CHF. Tužitelj se obvezao tuženiku vratiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti važećem na dan dospijeća uz redovnu kamatnu stopu, promjenjivu, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,60%, a utvrđuje se odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s rokom otplate od 15 godina, time da je obveza tužitelja plaćati mjesečne anuitete izražene u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika važećem za valutu CHF na dan dospijeća.

1.1. Ugovor je potrošački ugovor, a navedene odredbe su protivne zakonu. O istima se nije pojedinačno pregovaralo, nisu bili utvrđeni jasni, egzaktni i transparentni parametri odnosno kriteriji i uvjeti promjenjivosti redovne kamatne stope. Tuženik o promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli nije tužitelju kao potrošaču prethodno pružio ikakve informacije, niti dao ikakva objašnjenja, odnosno nije ga informirao o svim relevantnim činjenicama koje su bile bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Kompletan rizik povećanja tužiteljeve obveze do kojeg može doći uslijed povećanja kamatne stope i tečaja prebačen je na tužitelja, a tuženik je sporne odredbe unaprijed uglavio u svoj standardizirani obrazac ugovora o kreditu bez pružanja tužitelju mogućnosti da na takve odredbe na bilo koji način utječe.

1.2. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao, u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zloupotrebe prava. Uglavljivanjem i nametanjem neodređenih i netransparentnih odredaba u ugovor, kao i odredaba u pogledu kojih nije tužitelja upozorio na sve rizike, a na koje tužitelj nije mogao utjecati, tuženik je postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja pa se takve ugovorne odredbe smatraju nepoštenima i po čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ništetnima.

1.3. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule poziva se na sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

1.4. Poziva se i na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivne presude kao i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te da su ove presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud.

1.5. Unatoč činjenici da se radilo o ništetnoj odredbi, tuženik je sve mjesečne anuitete obračunavao u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti prema svom prodajnom tečaju za CHF valutu, važećem na dan dospijeća. Kredit je isplaćen prema kupovnom tečaju tuženika, koji je na dan isplate kredita iznosio 4,77994 kn za 1 CHF. Upravo se taj tečaj ima smatrati početnim isplatnim tečajem. Tijekom otplate kredita došlo je do jačanja tečaja CHF valute u odnosu na kunu na način da je tečaj CHF valute u značajnoj mjeri premašivao spomenuti početni tečaj.

1.6. Smatra da sav novčani iznos koji je tuženik stekao temeljem ništetnih odredbi odnosno naplatom iznosa iznad početne kamatne stope i primjenom valutne klauzule, tuženik je stekao bez valjane pravne osnove i isti je dužan vratiti tužitelju s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Ništetnost ima djelovanje ex tunc te se smatra kao da ništetna odredba o CHF valuti nije ni bila ugovorena. Tužitelj smatra da je i sama konverzija pravno nevaljana jer je provedena u odnosu na valutu koja pravno nije postojala. Konverzijom nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu posebno ne u smislu tuženikove obveze povrata svih neosnovano stečenih novčanih iznosa i zateznih kamata. Uz uračunavanje onoga što je tuženik priznao tužitelju kao preplatu, ostaje obveza platiti tužitelju daljnji iznos od najmanje 8.668,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

1.7. Tužitelj je naknadno kao tuženika naznačio Hrvatsku poštansku banku d.d. kao pravnog sljednika Nove hrvatske banke d.d. (ranije Volksbank d.d. i Sberbank d.d.).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovorio mjesnoj nadležnosti ovoga suda. Osporio je tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gos-1/19 prema kojem se daje konačna i obvezujuća potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje obvezuje sve sudove po čl. 502. n Zakona o parničnom postupku. Svrha zakonske konverzije je bila da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Time je nastala potpuno nova pravna osnova među strankama koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, bez obzira na odnos stranaka iz prvotnog ugovora.

2.1. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

2.1. Smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz kolektivne parnice jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom sporu ne bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz kolektivne parnice.

2.2. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz kolektivne parnice, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj svoj stav o ništetnosti ugovornih odredbi u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz kolektivne parnice zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Člankom 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 79/07), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016). Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. O promjenjivosti kamatne stope se prethodno pregovaralo te su stranke izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika koja je bila dostupna svima te je tužiteljica mogla u svakom trenutku odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

2.3. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008. godine) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirana su kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke

– nezakonita, odnosno nepoštena. Odredbe ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.

2.4. Tuženik navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Već samim pregledom ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Tužitelj je prije sklapanja ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora. Od raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu je mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.

2.5. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Od 1999. do 2010. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz kolektivne parnice. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.6. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva nije osporio. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Eventualna ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

2.7. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja na način da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika u iznosu od 1.671,17 EUR na ime preplate po učinjenoj konverziji sa zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2016. do isplate, potom donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeve i tuženikove tražbine te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama na str. 10-19 spisa, u otplatnu tablicu na str. 20-24 spisa, u informativni prikaz tečajne liste na str. 25 spisa, u aneks 1 ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom na str. 26-31 spisa, u plan otplate u jednakim anuitetima na str. 32-35 spisa, u prometnu karticu po kreditu na str. 36-51 spisa, u obavijest o izračunu konverzije kredita i izračun konverzije kredita na str. 36-51 spisa, u otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR na str. 54-56 spisa, u izvod otvorenih stavaka na str. 57 spisa, u prijedlog aneksa na str. 58-61 spisa, saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja i proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenjima d.o.o. iz Zagreba.

3.1. Podneskom od 31. ožujka 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci.

3.2. Podneskom od 31. ožujka 2025. tuženik je istaknuo i prigovor prijeboja i radi prebijanja (materijalnopravni i procesnopravni) jer smatra da nema osnove za isplatu i koji se odnosi na sve negativne razlike kada je kamatna stopa bila niža od one koju tužitelj ovom tužbom fiksira i razlike iznosa tečaja kada je isti bio niži od onog kojeg tužitelj fiksira te u odnosu na već priznatu preplatu temeljem provedene konverzije.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u pretežnom dijelu osnovan.

4.1. Prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan jer je ovaj predmet odlukom predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske o svrsishodnoj delegaciji dostavljen ovome sudu kao stvarno nadležnom sa Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

5. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

6. Pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 10. ožujka 2005. ugovor o kreditu za kupnju stana te je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.850,00 CHF po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 15 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,60% godišnje.

6.1. Prema aneksu br. 1. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom 310623 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF stranke su se 27. siječnja 2016. sporazumjele da je ukupni uplaćeni iznos radi namirenja utvrđenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i to u iznosu od 12.591,40 kn po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. te se smatra preplatom u smislu čl. 19. c, st. 1., točka 5., al. 2. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je ugovoreno da se preplata ima koristiti sukcesivno za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Preostalo je 12.666,04 EUR neotplaćene glavnice.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je su banke u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., u daljnjem tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Time je pravomoćno okončan kolektivni spor o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na šest tuženih banaka (osim Sberbank d.d., koji je bio pravni sljednik Volksbank d.d.).

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba većine banaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Istom odlukom utvrđeno je da su ugovori o kreditu sadržavali odredbe o valuti CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora banke nisu u cijelosti informirale potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana i povredom odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Ujedno je istom presudom pravomoćno utvrđena i nepoštenost (ništetnost) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka koje su u mjerodavnom razdoblju sklapale tužene banke, kao i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi koje je ugovarala Sberbank d.d. (pravni prednik tuženika), ranijom tvrtkom Volksbank d.d.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. , u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za pravnog prednika Sberbank d.d. (ranija tvrtka Volksbank d.d.) od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. Tužitelj je zaključio predmetni ugovor u svojstvu potrošača. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Č,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12.1. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u privatne svrhe, za kupnju stana za stanovanje. U tu svrhu je utrošen cijeli kreditni iznos. Nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili trgovačkog društva. S obzirom da nisu imali dovoljno sredstava za kupnju stana otišli su u banku radi kredita te su u tom trenutku u banci nudili kredit u CHF, objašnjavajući to kao najsigurniju valutu, da je Švicarska stabilna država da će sve ostati isto, da se neće mijenjati i da nude samo to uz najmanju kamatu. Nije im objašnjen nikakav valutni rizik. Dapače, uvjeravali su ih da je to najsigurnija opcija koju su u tom trenutku imali. Nije im rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kn u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Kamatna stopa je u početku iznosila 4,60%, potom je za mjesec dva pala na 4,40 %, a potom je počela rasti, kao i mjesečni anuitet koji je od 1.700,00 kn došao na 2.700,00 kn ili na 2.800,00 kn. Potpisao je konverziju jer mu je bila visoki anuitet kredita, zbog obaveza vezanih uz dvoje djece i nedovoljno sredstava za život, bio je prisiljen navedeni ugovor o konverziji potpisati, a to sve je dosta utjecalo na nas jer nisu imali dovoljno novca za život. U to vrijeme je njegova supruga bila na rodiljnom dopustu te je naknada u tom vremenu njoj iznosila 2.500,00 kn mjesečno. Ne sjeća se da bi prilikom konverzije ugovora o kreditu bilo rečeno da bi konverzijom izgubio pravo osporavanja osnovnog ugovora o kreditu. Plaćao je mjesečne anuitete trajnim nalogom svaki mjesec. U banci su im objasnili da je kamatna stopa 4,60%, da je promjenjiva, ali im nisu objasnili kriterije mijenjanja kamatne stope. Vjerovali su banci da je sve kako treba i nisu ih uopće upozorili na rizičnost CHF valute. Primao je obavijesti o promjeni kamatne stope u banci. Javljali su se zbog toga banci te mi je rečeno u banci da je kamatna stopa promjenjiva i da su oni tako odlučili da će se kamatna stopa mijenjati.

12.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.

12.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika.

14. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim provedenog saslušanja tužitelja, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.

16. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da su anuiteti otplate tijekom vremena znatno narasli, da je njemu i njegovoj obitelji bila ugrožena egzistencija, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Tuženiku kao bankarskoj instituciji nije moglo ostati nepoznato barem to da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF te je navedena informacija trebala biti priopćena korisniku kredita.

16.1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16.3. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

16.4. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

17. Po čl. 104. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promijenjenom tečaju i iznosa obračunatom prema početnom tečaju.

17.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

18. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio zbog porasta tečaja CHF, kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na kn tijekom otplate kredita do dana konverzije i iznosa koji bi platio da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

19. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelj, ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 5.594,41 EUR.

19.1. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i čl. 19. c i utvrdio je preplatu tužitelja u iznosu od 1.649,80 EUR. Pod pretpostavkom da bi se vršio prijeboj ukupno više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja vezanog za otplatu kredita u CHF sa iznosom preplate priznate po konverziji, preostali iznos ukupno više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja vezanog za otplatu kredita u CHF iznosi 3.944,61 EUR.

20. Tužitelj je na nalaz i mišljenje vještaka stavio primjedbe te je naveo da je način uračunavanja preplate kojeg je izradila vještakinja pogrešan i protivan čl. 172. Zakona o obveznim odnosima te da vještakinja pri tom nije izradila obračun zateznih kamata nastalih do dana provedbe konverzije.

20.1. U dopuni vještačenja financijska vještakinja je navela da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 1.841,87 EUR. Kad bi se vršio prijeboj zateznih kamata s iznosom preplate priznate po konverziji, preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana 16. veljače 2016. iznosio bi 192,07 EUR.

20.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

20.3. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20.4. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za dosuđeni iznos bez osnove povećala imovina tuženika te je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 211. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 215. ZOO-a).

20.5. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20.6. U odnosu na tzv. negativne razlike ističe se da prema čl. 105. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 105. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, to sud nije uzeo u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen.

20.7. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom procesne kamate na apsolutno izraženi iznos kamate koji je preostao nakon uračunavanja preplate priznate konverzijom u iznos zatezne kamate, ističe se da je isti neosnovan. Prema čl. 279. st. 2. ZOO-a propisano je da na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu, no to je moguće samo u slučaju kad je glavnica plaćena, što u konkretnom slučaju nije.

21. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i umanjiti tražbinu tužitelja za taj iznos. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 313. ZOO-a za isti iznos preplate namiruje se prvenstveno kamata, a tek potom glavnica. Sud je o tome bio dužan voditi računa. Iznos preplate iz konverzije niži je od apsolutno izraženog iznosa zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli do dana konverzije.

22. Povodom prigovora radi prijeboja kojeg je u odgovoru na tužbu istaknuo tuženik valja reći da se iznos preplate priznate u konverziji ne može smatrati tražbinom tuženika jer mu isti iznos niti u jednom trenutku nije pripadao, isti je nastao isključivo kao rezultat primjene ništetne ugovorne odredbe iz ugovora, a ista preplata je u cijelosti uračunata tužitelju.

22.1. U odnosu na procesnopravni prigovor radi prebijanja u dijelu koji se odnosi na tzv. negativne razlike (što je činjenično istaknuo tek u podnesku od 31. ožujka 2025.), valja reći da je isti nedopušten jer je isti mogao biti istaknut jedino do zaključenja prethodnog postupka u skladu s čl. 288. a st. 6. ZPP-a.

22.2. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 215. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP-a, a visina istog odmjerena je u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023). Tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva za zakonskom zateznom kamatom zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

23.1. Parnični trošak tužitelja obuhvaća trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. (tbr. 7/1- 100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 3. srpnja 2024., 14. studenoga 2024. i 2. travnja 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 31. ožujka 2025. (tbr. 8/1-100 bodova) te podneska od 7. ožujka 2023. (tbr. 8/4 – 25 bodova), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude (tbr. 9/3 – 50 bodova), što ukupno iznosi 575,00 bodova ili 1.150,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 287,50 EUR, što ukupno iznosi 1.437,50 EUR.

23.2. Tužitelju pripada trošak vještačenja u iznosu od 550,00 EUR u cijelosti, tako da ukupni parnični trošak iznosi 1.987,50 EUR.

23.3. Tužitelju nije kao neophodan priznat trošak sastava podneska kojim obavještava sud da je platio predujam i razliku predujma za financijsko vještačenje jer je to moglo biti izvršeno samo dostavom uplatnice, a vidljivo je i u evidencijama računovodstva ovoga suda.

23.3. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

23.4. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/2022) tekuće od presuđenja do isplate.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 24. travnja 2025.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Milan Rimay, Zagreb

2. Odvj. Ivo Šućur, Zagreb

3. eOglasna ploča suda